Brodovi od papira

srijeda, 19.07.2017.

U sred ljeta, ja sam pomislila; ljeto je gotovo. Bilo je to ono jedno jutro kad sam morala potražiti čarape. Ptice zloslutnice govorile su da se neće vratit, a ja sam im konačno povjerovala. Brda se više ne pomjeraju. Nikad zapravo nisam povjerovala u ta pomjeranja brda, ali sam ih s vremena na vrijeme vidjela kako se šetaju. Možda je to bilo od Sunca. Sladoleda ili alkohola.

Sad se napokon mogu vratit mojim kristalnim pahuljama u zaleđenoj ulici. Bijeloj i hladnoj.
Javno priznati kako volim njihovu hladnoću. I takvo srce kuca.

Vjetar i haljine

četvrtak, 13.07.2017.

Lete zavjese kao ljetnje haljine.
Dignu se do pola, kao do vrha golih butina, a onda ih vjetar naglo sjuri i priljubi uza zid, kao ruke što love ljetnje haljine.

***

Narukvice

srijeda, 05.07.2017.

Odbačena guma za zalijevanje na stazi kraj kapije i ono tako poznato "cvrčanje" betona. Vidim nas s desetak godina kako sjedimo ispod kajsije na deki, dok nam oko glave zuje pčele. Čekamo da prođe susjeda Duška koja ide u grad. Gledamo velikim očima kako prolazi natapirane kose, plavom sjenkom premazanih očiju. Smiješi nam se. Dobaci nam osmjeh u prolazu dok plastične narukvice šareno odzvanjaju sudarajući se pri odmahivanju ruke. Tako smo željeli biti kao ona. Mirisati na parfem u jeans suknjici dok štikle odzvanjaju istim tim vrelim trotoarom od betona.

***
Beton opet "cvrči" nakon tolikih godina. Osjećaš njegovu isparavajuću vrelinu dok gaziš potpeticama po njemu. Male barice ubrzo proguta vrelina. Kajsije su neke druge, pčele neke druge, a Duška je odavno otišla iz ulice. Dok ulaziš u taxi nedaleko od svog stana, baciš pogleda na kapiju ali nema radoznale djece da im dobaciš osmjeh i mahneš rukom. Srebrne narukvice zazveckaju tek kad otvoriš zadnja vrata na taxiju.
Razmišljaš o plavom sjenilu za oči koje nikad nisi koristila i o plastičnim narukvicama.
Izlaziš iz taxija pa preskačeš dvije tri stepenice. Ulaziš u zamračenu sobu. Ljubiš tople usne. I pitaš se je li tako bilo i Duški.

Ljeto

subota, 01.07.2017.

Uvijek je bilo teško odoljeti Ljetu.

Ljeto ima crne oči i onaj sneni pogled koji te zove.
Ljeto se rano ujutru budi i iz indiga pretvara u kristalno plavo i cijeli dan te tako plavo gleda ravno u oči.
Ljeto je uvijek budno i toplo i mokro i slano.

I neodoljivo zove.
Privlači poput najčvrščih muških šaka i ne pušta.
Ljeto je toplo i vodi te za ruku poput istih tih šaka.
Uvijek mu nanovo vjeruješ.
jer
Neodoljivo
je
Ljeto.


Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.