Odbačena guma za zalijevanje na stazi kraj kapije i ono tako poznato "cvrčanje" betona. Vidim nas s desetak godina kako sjedimo ispod kajsije na deki, dok nam oko glave zuje pčele. Čekamo da prođe susjeda Duška koja ide u grad. Gledamo velikim očima kako prolazi natapirane kose, plavom sjenkom premazanih očiju. Smiješi nam se. Dobaci nam osmjeh u prolazu dok plastične narukvice šareno odzvanjaju sudarajući se pri odmahivanju ruke. Tako smo željeli biti kao ona. Mirisati na parfem u jeans suknjici dok štikle odzvanjaju istim tim vrelim trotoarom od betona.

***
Beton opet "cvrči" nakon tolikih godina. Osjećaš njegovu isparavajuću vrelinu dok gaziš potpeticama po njemu. Male barice ubrzo proguta vrelina. Kajsije su neke druge, pčele neke druge, a Duška je odavno otišla iz ulice. Dok ulaziš u taxi nedaleko od svog stana, baciš pogleda na kapiju ali nema radoznale djece da im dobaciš osmjeh i mahneš rukom. Srebrne narukvice zazveckaju tek kad otvoriš zadnja vrata na taxiju.
Razmišljaš o plavom sjenilu za oči koje nikad nisi koristila i o plastičnim narukvicama.
Izlaziš iz taxija pa preskačeš dvije tri stepenice. Ulaziš u zamračenu sobu. Ljubiš tople usne. I pitaš se je li tako bilo i Duški.