Međupovratnička
 |
29.06.2012., petak
18.06.2012., ponedjeljak
Dabarski Kukovi
|
Otkako je Broda u boci, nema se smisla natjecati. Ni riječima, niti slikama. Tu se puni krug opet sljubljuje sa svojim bitkom – sa guštima. Mogao bih početi ovako: U trenu, kad vam nakon iritantnog oblijetanja oko glave kukac sleti na lice (ili mušica, na tragu sinoćnje pijanke, ekstatično nasmiješena uleti drito u nos) – u tom trenu dakle, dok taman lijevi štap zapne u drači iza vas, a fotoaparat svojim klaćenjem na vašoj trbušini zakloni pogled na otpočeti korak po siparu – u tom trenu dakle, dok vam kaplja znoja razblažena kremom za sunčanje uđe u oko i zamuti pogled, pa desnim štapom refleksno i uzalud, ali prilično atraktivno, potražite uporište, da biste se nekako dočekali dlanom o oštri rub kamena, ali taman tada vas zamah devedesetak kila sljubi sa dračom i kamenjem sa druge strane – u tom trenu dakle, i ne po prvi put tog dana, ali u pravilu i bez iznimke uvijek u toj situaciji, zapitat ćete se: Što ovo meni treba?! U doba dana, kad su se i lude babe i ćorava magarad odavno vratili sa krškog brda i čudno vas gledaju iz hladovine, vi, kreten urbani, sa nekoliko sebi sličnih unikata, po najgorem suncu bauljate po siparu, po drači i kamenju podnevu ususret, radi tamo nekog pogleda. A kod kuće sami i on, National Neographic i ona, Mrzla Piva.    Na vama je ruksak sa tri majice, vjetrovkom, zviždaljkom, mobitelom, zavojem, flasterom, energetskim prutićima, dva fotoaparata, četiri seta baterija, sa nožićem, kompasom, svjetiljkom, a naravno tu su i vlažne maramice, dvije boce s vodom, jedna limenka pivčuge, sunčane naočale i rezervne (!), krema za sunčanje, kapićak sa sjenilom za vrat a la Lawrence od Arabije. I ženine stvari. Jer, njoj je teško nositi. I dok vještim prebacivanjem težišta u hodu spasite ionako razvaljeni lijevi skočni zglob ovosatnog izvrtanja, pod desnim đonom osjetite pomicanje sipara na stijeni, popraćeno suludim bolom u desnom skočnom zglobu... Iza vas, par cura mantra „Zdravo Marijo“. Ispred vas, mušica se u konačnom naletu poravnava sa nosnicom, dok kaplja znoja kreće zamutiti prizor, a štap zapne metar iza vas, u pola pokreta, rotirajući fotoaparat na trbuhu taman u vidno polje idućeg koraka, predosjećanog novim tupim pritiskom u potiljku ...      Ali – neću tako početi. Jer nema riječi, kojima bih onda mogao reći – vrijedi truda. Uvijek, svaki put, bez iznimke – gušt! Nema riječi, opisati miris trava, dašak vjetra taman kad se odlučiš vratiti; nema riječi, opisati sva svjetla dana ni sva svjetla noći u brdima, između neba i mora, što sačine jedno, s tobom u naručju ... ... pa ću samo reći... Zdrug županjsko – splitsko - vukovarsko – zagrebačko – oraško – tuzlanski, ekipa mala, ekipa odlična, odguštao je Dabarske Kukove, Srednji Velebit. I more karlobaško, naravno. Smješak je ostao, i petsto kilometara kasnije... (A neke stvari se i ne upošćuju tako banalno ... )     |
13.06.2012., srijeda
Svekar u bračnom krevetu - Jelo Žužinek i duplo naopaka pila
|
Vremena su opaka, mili svijete, pa ću danas pilu preventivno dvaput okrenuti, samo da mi se ne prigivori da diram Pandorinu kutiju sa krasopisom ispisanim slovima „punica“ na ukletom poklopčiću. Sa indignacijom bih odbio svaku takvu insinuaciju. Turudića mi. Tema dana, dakle: Intruzija ili opuštenost, bezobrazluk s jedne ili cjepidlačenje s druge strane, pitanje je sad. Gdje postaviti intrafamilijarnu granicu, u doba Schengena i bezveznog režima? Obratila mi se naime jedna obratnica, nazovimo ju žargonom „Dnevnog Avaza“ N.N., sa prebivalištem u Muškim Vodama b.b., prekoputa stočne pijace četvrtkom, ona što joj Nusreta Hadžiabdić – Karamehmedović (šuškano „dž“ i „ć) dođe sto konvertibilih maraka još od prošlog Bajrama, sa slijedećim problemom: „Dragi Jelo, ja više ne znam što i kako i gdje udaram. Je li to normalno, ne reci. Ja znam da moj svekar puno voli svog sina jedinca u te majke, kojeg je dobio pred pemziju, one godine kad je Irfan, što mu je kravu pregazio voz Željeznica Republike Srpske ma nema ni sto metara od prijelaza, tamo kodmezarja, pa tamo nikla ona vrba sa rogom udrvu, dobio vizu zaameriku. I hajde, štono kaže naš narod, nismo mi svi isti. Eto moj se svekar pazi propuhe i lišajeva na koži, pa se ne kupa prečesto. On tako, štonokažu. I hajde i što on svako malo zove svog hudog sina, čoeka umene, da samo nešto pita, štonokažu. Pa jel zdrav, pa jesam li mu spremila, pa jel ga glava boli. Ama svaki dan. Ama ko da sam ja zadnji Kerber. Hajde, de i to. Izduro je Mujo igore, štonokažu. Ali, dragi Jelo, bona ne bio, ja ne mogu naspremat. On kad dođe na kahvu, svekar, sa one tri kese i putnom torbom i krezavim kesom nadva dana, prvo se izvali kraj televizije. Pa kad pogužva i umelja i ponjavke i miljeiće, fino se digne, pa ode u spavaću sobu, gdje spavamo moj čovjek i ja inače. Pa tamo leži, čita prekjučerašnje novine, ne znam. Pa se sve meškolji, vrti, gura jastuke podpazuhe, pa se češe, pa prima daljinski, pa kopa po zubima, pa opet nešto primi uruku. Ja, brate Jelo, ne mogu više, a hudu me sram priznati; nečovjek ću ispast' na pravdi boga, štonokažu. A ako mijenjam posteljinu našu za njim, viče me čovjek da što ne volim svekra. Ama nije da ne volim, al' brate, osjeti mi se na njegov znoj i trosjed, i sećija, i daljinski, i krevet. O mrvama i flekama da ne govorim, da mu mrve... Tobeiarabi... Ma, svuda ga, štonokažu, i kad ga nema. A što može pojest', moja ti. Al nejse to, štonokažu, halal mu bilo, dijetami. I hajde, ode svekar, nije, ne kažem ja; dan, dva i ode on, taman dok doručkuje, malo iza podne. Al' kad onda moj čovjek izjutra hoće malo, znaš već, da mu ja kao žena dam što me išće pred Bogom, điđimiđi - ama Jelo, ne mogu ti opisati. Zatvorim ja oči svakako, kobiva, nije red da svome čoeku gledam uoči gdje me, da izvineš, ali sve k'o vidim svekra na sebi. Pa k'o hajde, okrenem se ja, moj čovjek haman imisli da ja to da mu ugodim brže, onako na sve četiri, da prostiš, da stigne do kladionice prije posla, al' nemereš; ja čim glavu spustim, svi jastuci bazdulje znojem tuđim. Svekar mi pred oči izlazi; et' kao da kleči pozadi iza mene, i prođe me i ono malo volje, Bože oprosti. Belaj, moj Jelo, moj Ti. I šta sad ja da radim? Fala unaprijed, i nemoj što zamjerovat. I dođi nam.“ Eto, mili moji, sjedim tako već pola dana sa problematičnim pismom N.N. iz Muških Voda b.b., vrtim pilu naopako, jednom, dvaput, ali... Ne znam; ne znam. Riječima struke – kakvi ste vi s time? Odano vaš, Jelo Ž. |
07.06.2012., četvrtak
Dalmacija u mom oku – quo vadis, Mišo?
|
DA sam kojim slučajem sin ne Mirka, nego Miše, i k tome Kovača, sinoć bih teško zaspao. Od bijesa. Ograđujem se odmah s početka: Ja Mišu Kovača ne poznam, ja nisam ljubomoran na njegov uspjeh. Njegov CD ne bih kupio, ali prihvaćam da je legenda; i sam bih prosuzio, kad bi se „Dalmacija u mom oku“ sljubila sa mirisima i zvukovima terminalskog autobusa blizu splitskog aerodroma, nekih tamo kasnih osamdesetih ... Dolazilo se izdaleka, i Dalmacija je bila i Mišo... Dalmacija svakako jest u mom oku, ali o tome ovaj post nije. A možda svakako fulam. Netelevizičan kakav jesam (a može mi bit'), pojma ja nemam, kako li se zvala sinoćnja emisija. „Uz nas niste sami“, takvo nešto humanitaro; PDV 25%, to svakako. I možda sam krivo vidio, mjerkajući perilicu suđa, ekran televizora, sušilicu sa vešom i nevremene oblake predvečerja simultano. Ali Mišo, ni na nebu ni na zemlji; košulje nahero zavučene u visoko povučene hlače, falšanih tonova. Mišo, zvijerajući u prazno, polurazumljivog komentara u smislu „do'ću ja opet, u puno emisija...“; Mišo, kojeg moderator decentno vodi do stolice u studiju. Mišo, koji je punio stadione, arene, duše. Oči suzne, Dalmaciji daleko. Mišo, na čiji sam se račun kasnije, izdignut (da li), nemalo puta zafrkavao, povezujući ga sa kičem i trivijom, i ne manje, Mišo - legenda. I da je meni taj i takav Mišo Kovač kojim slučajem ćaća, sinoć bih se bijesno zapitao... – čemu to?! Čemu umagljena sjena samog sebe, dovedena pred kamere?! Čemu javna groteska u ime humanitarnog rada? Čemu to? (Ali možda svakako fulam...) ...  |
