Dalmacija u mom oku – quo vadis, Mišo?
|
DA sam kojim slučajem sin ne Mirka, nego Miše, i k tome Kovača, sinoć bih teško zaspao. Od bijesa. Ograđujem se odmah s početka: Ja Mišu Kovača ne poznam, ja nisam ljubomoran na njegov uspjeh. Njegov CD ne bih kupio, ali prihvaćam da je legenda; i sam bih prosuzio, kad bi se „Dalmacija u mom oku“ sljubila sa mirisima i zvukovima terminalskog autobusa blizu splitskog aerodroma, nekih tamo kasnih osamdesetih ... Dolazilo se izdaleka, i Dalmacija je bila i Mišo... Dalmacija svakako jest u mom oku, ali o tome ovaj post nije. A možda svakako fulam. Netelevizičan kakav jesam (a može mi bit'), pojma ja nemam, kako li se zvala sinoćnja emisija. „Uz nas niste sami“, takvo nešto humanitaro; PDV 25%, to svakako. I možda sam krivo vidio, mjerkajući perilicu suđa, ekran televizora, sušilicu sa vešom i nevremene oblake predvečerja simultano. Ali Mišo, ni na nebu ni na zemlji; košulje nahero zavučene u visoko povučene hlače, falšanih tonova. Mišo, zvijerajući u prazno, polurazumljivog komentara u smislu „do'ću ja opet, u puno emisija...“; Mišo, kojeg moderator decentno vodi do stolice u studiju. Mišo, koji je punio stadione, arene, duše. Oči suzne, Dalmaciji daleko. Mišo, na čiji sam se račun kasnije, izdignut (da li), nemalo puta zafrkavao, povezujući ga sa kičem i trivijom, i ne manje, Mišo - legenda. I da je meni taj i takav Mišo Kovač kojim slučajem ćaća, sinoć bih se bijesno zapitao... – čemu to?! Čemu umagljena sjena samog sebe, dovedena pred kamere?! Čemu javna groteska u ime humanitarnog rada? Čemu to? (Ali možda svakako fulam...) ...  |
