Romantika starog željeza
      |
31.07.2012., utorak
28.07.2012., subota
Jelo Žužinek i upitnost šamaranja razuma
|
Dragi moji pušači Croatije, čitam nekidan tako, kako moja izvrnuta protupolovica, Žuži Jelinek, u svojoj protukolumni pojašnjava da letenje nije strašno. Uz ostalo, veli ona u prilogu tvrdnji, na jednom inače mirnom i sigurnom letu preko Pacifika upucavao joj se neki lik. Pa je to bio super let. Pretpostavljam da naši istražitelji avionskih nesreća na bubnjićopucajuću dubinu ove mudrosti lupaju glavom i međusobno. Iako, gospođica Jelinek, gospođa, štolije, je u pravu. Jedno od mojih najnasmrtnijih zaljubljivanja desilo se na letu iz istočnog Berlina u Istočni Zagreb. Na pismo, koje sam potom napisao prelijepoj S., koja me posve omađijala, odgovorila mi je tek nedavno. Preko Fejsa. „Ženski znatiželjna“,dodala je. Let pun nade i straha sam, eto, zapamtio 25 godina, ali istina – letenje je sigurno. ... ma koliko mi srce lupalo u grlu... Čitam isto tako neki u nizu pseudoznanstvenih članaka, kako mi muški i vi ženske – bez obzira na uloge likova, formu druženja i okruženje - podsvjesno tražite priliku za rasplod, i samim time dakle nisu moguća stvarna heteroseksualna prijateljstva. Tvrd(i) članak. To, usput, pojašnjava, zašto solo muži nemaju pravo na umjetnu oplodnju i shodno potomstvo, za razliku od ravnopravnih solo ženskih. Tvrd(im) ja. Slijedom iste retorike, činjenicom postaje i da moj gay prijatelj, ako me pozove na kavu a inače ne pretendira personalno (rekao bi Ćiro) - dokazuje svoju antievolutivnost. Jerbo, kraju usne, guza, struk - zna; mora znati, da sa mnom potomstva nema. Unatoč Mehanizmu, on samo – zove na kavu. Crkvi na radost, primisli bez. U svakom slučaju, članak sam proslijedio FSP (frendici s pričom). „Send“ se još nije niti ohladio od slanjoakta, a već mi je plingnuo njezin odgovor – „Je li ovo napisala Tvoja žena?“. Uz tri smileya. ... (Ne vjerujem, da se sjetila naše davnodobne polemike na tragu Goetheovog Fausta i mile mu Gretchen, spada li analni seks isto u prevaru, jer & zapravo ...) Svakako, mila moja metroseksualčadi, do rusovitosti precrnjele curke i duhovito parcijalno izdepilirani mladci, moram vas umiriti. Pušenje Croatie zaista jest štetno – svjedoči desetak tisuća mladih, koji su nas napustili popušivši iluzije – ali ovaj članak o podsvjesnoj seksualnoj percepciji okoline ima kvaku. Ima ih on i do dvadeset i dvije, ali evo jedne: AKO dakle muščad i ženčad svoje sugovornike, koleg(ic)e, profesor(ic)e, prodavač(ic)e gleda u podsvjesnoj ocjeni genetskog materijala za očuvanje loze i vrste (povratnost ambalaže ostavljam po strani), kako je onda – sa rodbinom? OK, reći će mi neki, Biblija je prepuna tih storija, gdje On, nakon smrti odabranice, redom ženi užu i širu familiju. Ali to mi je prebanalno, iako gotičko izdanje Starog Zavjeta u nevjerici i sa graškama znoja na čelu studiram, evo, ima dvije godine. Dakle, zbilja. Ako je sve usmjereno na kopulaciju, ako podsvjesno mjerimo izraženost brade, liniju bokova, bedra, boju glasa, ugodu dodira, privlačnost mirisa, i ako tako funkcioniramo bez iznimke, tisućljećima... – kako onda ispijamo kavu sa bratovom kćeri, prpošnom srednjoškolkom pred maturom? Zove li tebe, sugrađanine, sestrična na večeru (kakva se jede samo prstima, s guštom, razotkrivajuće), uz podosta vina u ime gena obiteljskih, da bi pritom možda & ipak neki zakutak njezinog mozga promišljao tvoje ponašanje potencijalnog oca, dok ti, prizemnije, krajičkom oka promatraš njezino prelijepo stopalo (posramljeno gutajući natruhu osvješćivanja uz neumjeren gutljaj Dingača)? Nema li, skroz među nama, sotto voce, unuka babine sestre zaista prelijepu guzu? I, kao, nikad niste, mila sugrađanko (Šerbedžijin glas a la „Proleterskih brigada“, pa nešto) s uživanjem gledali žive oči i spretne pokrete dugoprstih ruku bratića, dok vam je, nonšalantno filetirajući brancina za šankom, pojašnjavao Malrauxovu logiku pjeskarenja pariških fasada u kontekstu labilne samosvijesti Francuza?! I? Sad? Jesmo li naravno iznad geneze vlastite vrste kroz tisućljeća, kad tako poželimo? Ili smo licemjeri, u kliše-koš osude i negiranja ziheraški trpati ono, što možda i sami o sebi kužimo, ali nije oportuno po danu izložiti na tiramol? Ili... kakvi ste vi s time? Do konjunkture Vaš, Jelo Ž.  |
27.07.2012., petak
11.07.2012., srijeda
Vlastitim stopama
  Svijest zna biti čudan suputnik. Kraju kakofonija životnih savjetnika, psihoterapeuta, pa i vlastito mantranje, kako trebamo uvije biti svjesni; sebe, drugih, situacije, namjere, okolnosti... Jer, što sam svjesniji, to teže slijedim svoje stope – natrag, u nesvjesno. U neopterećeno, neracionalizirano, nemjerivo. U iskonsko. I tek ponekad, pokušavajući kročiti baš tim svojim stopama iz nekog davno prošlog života, nepovratnog do sigurnosti romansiranja, prožme me drugo paralelno vrijeme; imena, mirisi, zvukovi. ... na tren ...   Već iduće krckanje grančice, lavež psa, vibracija mobitela vraća me; progurava me, grubo, beskompromisno, kroz preuska vrata vremena, i gubim ritam koraka svojim stopama, istim, davnim, duboko usječenim u mene samog... I onda to jesam ja, i nisam. ... a bio sam, i prošao ...   |
09.07.2012., ponedjeljak
Odvikavanje od ljubavnice - Jelo Ž.
|
Svijete prekuhani, isključivo u rashladne svrhe zidogledno sjedeći na bideu – zašto ih ne prodaju sa utičnicama za gadgete i držačem za laptop – u još jednom bezgrešnom javljanju, koje će vas vjerojatno osupnuti do tajca, želim ponuditi par kontemplacija o izlasku na pravi put. Jer, kako se, o, kako riješiti ljubavnice? Jest, to je malo kao sa alkoholom. Iz fore u foru, iz ajmo-ovo i daj-još-ono; vrijeme ide, hotelski računi godinama lepršaju na krive adrese, a mi se godinama pravimo grbavi, i misli nam sa tona podočnjaka sve češće lutaju ka prepoznatoj klopci, iz koje nema izići... Ne, ni ona više nema dupence kao prije svih tih godina, livada, motela... Da, i s njom ste nekako upali u kolotečinu tema, nevoljkosti, predvidivog, odrađenog... I fakat ste đubre; što vam to svakako treba; supruga vam recepte podiže, a vi ... tu... i tamo... Ali, kako ne biste suvišnima učilili sve retrofašističke feminizme, vi ostajete muška svinja iz kataloga; niti prekidate, niti vam se nastavlja. Nosi vas. Malo kao alkohol. Ali ponekad se stvari same poslože. Kao kad nam najnoviji model vatikanskog izaslanika, odlučno, nedvojbeno potvrdi da smo mi u Europi. A dadi, sinko, javatisrićuodnija... ?! Baš tako se to ponekad posloži. Evo par primjera, kako nam sudbina pomaže, pronaći pravi put monogamije, prirodi i autoerotskoj ambicioznosti unatoč: Auto. Puncu, koji kupuje novi auto, savjetujete da kupi taj-i-taj. Nabrojite prednosti. Jer ih (prešutno) znate, budući da ljubavnica vozi isti takav. Punac posluša; kupi auto čak u istoj boji, i vas krene golpavati svaki put, kad pred nedjeljni obiteljski ručak parkira pod vašim prozorom a vaša suprugica iziđe na balkon mahati. Omekšivač Ma što mislili, zasad povjerljivima označene studije ukazuju kako je baš omekšivač mnogo uspješniji od sume svih religijskih i društvenih regula u odvikavanju od ljubavnice. Jer, piše u studijama, većina poštenih muževa-ljubavnika pukne, kad shvati da je megapakovanje omekšivača, koje je supruga otkrila na popustu, isti onaj omekšivač, čiji su miomiris dugo, dugo, bolno punih pluća udisali sa poluprozirnih košuljica svoje ljubavnice (potom se – post-potom - ziheraški zapuhavajući dimom cigareta, naravno. Ili prolazeći kroz fileki-bife tri kruga, da se mirisi smiješaju do neprepoznatljivosti). Simpozij malih hotelijera Jedan slučaj uvijek se da ishendlati. Slučajna opaska, prilazak lika, koji vas pozdravlja, a vi se nikako ne možete (ili još gore, točno možete) sjetiti, otkud se poznate. Sa te neke recepcije dvosobnog motela u Konjevratama. Gdje ste bili sa ljubavnicom, dok su svi drugi sudionici seminara „O protupožarnoj tehnici pred novim izazovima“ pošteno odsjeli u Solarisu. I dakle, iz prokletog busa, dok ste skrenuli na benzinsku, suprugi, kćeri i punici kupiti po sladoled (gutajući vizionarsku sliku sebe, kako idući vikend uklanjate mrlje sladoleda sa sjedišta); iz prokletog busa na benzinskoj pokulja odmah cijela grupica klempavaca i seljačina, malih hotelijera na putu na strukovni simpozij, garnirana pokojim flundroidom, i krene vas pozdravljati sa onim idiotskim „Oooo, pa gospon/tajitaj/, kajje, niš vas nema zadnje vreme; pa kak' je gospođa... (zaleđeni namig) --- “ – pa zbunjen pogled ka vašem autu, punici, suprugi, djeci... U glavi začujete tutnjavu; u mraku vlastitog pogleda vidite hrpe kamenja, kako lete na sirotu Mariju; pa zar i vi, sinovi Brutovi, pomislite ... Nikad više, ponavljate u sebi, nikad više... Nikad...! I onda... Nakon što ste nekako progutali i izvrludali to sa punčevim autom, i nakon što vas je taman dokačilo i u predinfarktno stanje zorom bacilo ovo sa omekšivačem, sudbina vam se nasmiješi. Dotuče vas punim busom na putu na simpozij malih hotelijera. I... izliječeni ste. Nitko ništa nije skužio. Punica se roguši, kako vas to neki ljudi još uvijek pozdravljaju. Supruga mrgudno prihvaća pojašnjenje, da vas kolege zezaju zbog punice. A vi ste izliječeni... Raskrstil ste; basta ya! Upisujete se u klub bikera „Sive pantere“, krećete po tavanu tražiti nedovršenu maketu sa vlakićima; učlanjujete se u aviomodelare i numizmatičare... Tako vam to, mili moji, može biti. A i ne mora. (Nije li vas, primijetite, kćer ljubavnice malo dugo držala za ruku, malo precentralno poljubila na rastanku... i taj broj mobitela uz namig ... hm... whatta''''' ... ?! ) Odano vaš, Jelo Ž.  |
