Zaron u sjećanje
              |
31.08.2012., petak
29.08.2012., srijeda
O čudacima, genijalcima i ponovnoj šetnji njihovim stopama
|
Slijedom nedavno pročitane – zanimljive – knjige „Židovski Zagreb“, sa mnogobrojnim informacijama i o urbanizmu i arhitekturi grada prije stotinjak godina, prisjetio sam se namjenske lanjske šetnje Zagrebom i tematske poveznice - arhitekta Marijana Haberlea. Uz mnoge druge objekte, stvarajući protupol klasici, modernistički je pristupio rješenjima današnje zgrade Tehničkog muzeja (zamišljene kao privremeni objekt!), koncertne dvorane „V. Lisinski“ i kompleksa Brodarskog instituta, kraj kojeg sam sa prevelikom torbom i grčem u želucu išao u školu godinama... I zaista, tri lokacije usporedivog potpisa, i odjednom grad gledam drukčije, poput kolaža autorskih potpisa iz vremena prije kojekakvih Skladgradnji i Drpipromexa. Od dvadesetih do pedesetih godina prošlog stoljeća, modernizam je u arhitekturi i na našim prostorima ostavio značajne tragove, kojih možda – možda – i nismo dovoljno svjesni. U pokušaju laičkog istraživanja arhitekture bauhausa u Hrvatskoj, nailazim tako i na rad arhitekta Nikole Dobrovića – nekidan je HRT prikazao zanimljivu reportažu njegovih vila i hotela Grand, osmišljenih kao namjenski spoj estetike i funkcionalnosti, prožetih vizualnom elementima brodogradnje, Jadrana ... Slično, sada pješački most preko Save u Zagrebu, između Jadranskog i željezničkog, jedna je od prvih zavarenih konstrukcija u mostogradnji onog vremena u Europi ... No, možda naš odnos prema vlastitoj kulturi – tako i tehničkoj, kroz povijest – o nama govori dovoljno shvatljivim jezikom. Dok o kulturi odlučuje politika a sredstva očuvanja kulturne baštine ovise o politikantskim proračunima... ukorak smo sa drugima, uglavnom. Razmišljam o svemu tome, prije par mjeseci ponovno obilazeći Junkersov muzej i zgradu Bauhausa u Dessauu. Osamdesetih, živio sam u blizini; Junkers je bio pojam nacista a Bauhaus neki tamo zamrli pravac u arhitekturi. Kasnije ću čitati o „posljednjem stilu“ i „kraju povijesti arhitekture“. A kako čovjek sijedeće kose kreće unatrag u nekim interesima, tek prije par godina zaintrigiralo me, što je točno u Junkersovim pogonima radio djedov brat, inženjer. Naravno, dosad, uvijek u prolazu, nisam odvojio dan, dva za listanje muzejskog arhiva tadašnje tvornice. Ali, kad god mogu, prošećem prostorom, koji je preživio i saveznička bombardiranja i ambivalentnost DDR-a u procjepu između očuvanja intelektualne tehničke tradicije i njezine zloupotrebe u doba nacista. U krugu od oko kilometar, zgrada Bauhausa sa vilama profesora – umjetnika i ostaci Junkersovih pogona; danas također muzej, održavan prvenstveno privatnim donacijama, velikim srcem i volonterskim radom starih majstora. Hugo Junkers, inženjer termodinamike, sagradio je svoju tvornicu u Dessauu koncem 19. Stoljeća i bavio se razvojem teških motora, izmjenjivača topline, bojlera i mjerne tehnike. Uvođenje metala i potrebnih tehnologija u industrijsku proizvodnju navelo ga je kao pedesetogodišnjaka da u drugom desetljeću 20. stoljeća prepozna ekspandirajuću avioindustriju kao područje primjene novih tehnologija; zamjenjuje drvo, platno i žicu u konstrukciji zrakoplova čeličnim cijevima i oplatama, uvodi zavarivanje. Svjestan interdisciplinarnosti tehnike i stvaralaštva, omogućava Walteru Gropiusu, tadašnjem direktoru weimarske škole za /kasnije tako nazvani/ industrijski dizajn preseljenje škole u Dessau, kako bi barem privremeno napredna, propitujuća škola mišljenja izbjegla rastući pritisak nacističke politike. Otada, treće ispreplitanje Junkersa i Bauhausa; Junkers paralelno sa proizvodnjom aviona i širenjem vlastite aviokompanije (današnje Lufthanse) „ulazi“ i u arhitekturu i građevinarstvo i zagovara metalne nosive konstrukcije zgrada, čak i metalne stambene objekte – u krajnosti, do ideje potpuno metalnih stambenih nebodera. Za razliku od kolega, Dorniera, Heinkela, Junkers se uglavnom bavi akademskim radom na širokom polju, prepuštajući konkretne probleme svojim inženjerima, koje plaća bolje od konkurencije, ali pod jednim uvjetom – da njemu pripadaju sva patentna prava... Ostatak Junkersovog tunela za aerodinamička ispitivanja (uključujući nadzvučno područje)  Metalna kuća (jedini spašeni i restaurirani primjerak, u DDR-u služio kao neprepoznata porta neke tvornice)  Junkers Ju-52, početkom 30ih najmasovniji putnički avion uopće  Otprilike istovremeno, nacionalsocijalisti protjeruju Bauhaus iz Dessaua u Berlin (gdje se, nedugo kasnije, škola gasi unatoč nastojanju ravnatelja Miesa van der Rohea), a Hugo Junkers prisiljen je prepustiti tvornicu i sve patente državi, nakon čega se povlači iz avioindustrije i 1935. umire, živeći u kućnom pritvoru. Gropius i van der Rohe odlaze u Ameriku; Nikola Dobrović u Dubrovniku dakle gradi bauhausovski hotel Palace... a ja, osamdeset godina kasnije, šetam tuđim stopama, svojim dvjema domovinama; Dessauom u oblačiću stare slave i Zagrebom ... Bauhaus Dessau, glavna zgrada. Odlike Bauhausa – ravni krovovi, zakon poluge, velike „trake“ ostakljenih površina. /Jedan od kustosa: „Ljeti neizdrživo vruće, zimi sibirski hladno, ali krov sigurno curi cijele godine.“/     Walter Gropius, koji je vile svojih kolega smjestio na rub šume i zabranio uređivanje okućnice, kako bi spriječio usporedbu svog rada sa radom pejzažnog arhitekta... Famozne Gropiusove kvake (prelazak kvadratnog presjeka na kružni, čiji je promjer jednak dijagonali kvadratnog presjeka) ne možeš kupiti u muzeju, niti u suvenirnici. A-a. Dizajnerske replike; po parsto eura komad; ekskluzivna dobava ...   Na prvi pogled, oduševljava. Kroz sobna vrata niti jedan ormar ne bi prošao (osim IKEA – kutije), ali ok, ormari su svakako ugrađeni. Na dječjim sobama, prozori su ili oberlihti, pa dijete van i ne vidi, ili su toliki, da klinci preko parapeta slijeću drito u dvorište. Kupaonski prozor daje divno svjetlo, ali kada je direktno pred njim, a zavjese su oprečne ideji Bauhausa... I opet to sa ravnim krovovima, kao da je dobri Gropius namještao poslove za GSKG Zagreb ... A tek eksperimenti sa bojama... Feng Shui bi se objesio o crveni gelender...  Marcel Breuer. Lik se oduševio motanjem cijevi u izradi bicikla, pa krenuo praviti stolice istom tehnologijom. Model je „Wassily“, kao Kandinsky; cijela ekipa stanuje u tih par vila pokraj škole. Stolica jest štosna, ali potpuno neudobna. Potvrdile mnoge kičme.  ... i kao da mu nije bilo dosta, dobri Breuer nije stao na neudobnim stolicama, nego je i spavaću sobu svog sustanara i kolege, slikara Georga Muchea, suprotno šarenom namještaju drugih prostorija, obojio sjajnom crnom bojom, pojasnivši kako je „crna samo tada boja smrti, ako je mat nanešena na hrapavu podlogu. Na glatkoj plohi, visokosjajna, ne djeluje mračno.“ Dobri Muche svoju je jedinu noć provedenu u crnoj sobi komentirao riječima: „Prepao sam se, kad sam ustavši ugledao kako se moje Božjim planom stvoreno tijelo odražava sa neravnina četiri zida, nabreklo i rastrgano. Nakon ove demonstracije, nikad više nisam kročio u spavaću sobu.“  Sjedam u svog Iljušina, napravljenog ovdje po licenci, pedesetih, i idem dalje... ...  |
26.08.2012., nedjelja
O Selene Macedo i svima nama
|
Brela, 2009. – pretučena njemačka obitelj. Stradun 2011. – pretučeni brazliski turisti. Biograd, pretučeni Poljaci. Tučepi, pretučeni slovački turisti. Zagreb, pretučen tamnoputi Britanac. Pretučeno troje Danaca, opet u Zagrebu. Pretučen talijanski turist u Dalmaciji, slovačka stoperica na Krku, ... Opljačkani korejski turisti u Slavoniji... Britt Lapthorne, u lijesu vraćena iz Hrvatske. Selene Macedo, ubijena na splitskom Marjanu. I ne, ne mislim kako je Anđela Bešlić manje bitna žrtva nasilja, jer ne naša, odavde. Ili Luka Ritz, dečko iz Zagreba, ubijen od naših dečkih, iz Zagreba. Čak mislim – dapače. Dapače, jer oni su nam posebna odgovornost, naš vlastiti vrisak u ime osvještenja. Vrisak, na kojeg očito kao društvo ne reagiramo adekvatno. Kao da nije dovoljna bruka i tragedija da se u zemlji sa populacijom brojno jednakom nekom provincijskom indijskom gradu dešavaju ubojstva i grubi fizički napadi... - mislim da je dodatna i posebna sramota, što u turističkoj, otvorenoj, pomorskoj, tradicijskoj i neupitno miteleuropejskoj zemljici stradavaju baš stranci; ranjivi prolaznici tom našom zemljicom. Mladi ljudi, koji u dobroj namjeri, znatiželjni, u misiji povezivanja kultura – i time često naivni, nepromišljeni, neiskusni – stradavaju baš u lijepoj našoj državici, tako željnoj afirmacije i neposprdnog, nepolitikantskog, istinskog priznavanja u stvarnom krugu stvaralačke kulture i te trunke pozitivnog globalizma, koja nas dotiče. Svakako, zločin je individualna kategorija i ne smije – ne smije! – biti pripisan kontekstu cjelokupnog društva, naroda, države. Ali da se u isto vrijeme, na istom mjestu – recimo, na misi za Lapthorne, Macedo, ali i Ritza i Bešlićku – nađu spomenuta njemačka obitelj, brazilski turisti, Poljaci, Slovaci, Danci i da, recimo, u maniri scene iz drugog vremena i posve drugog konteksta krenu pred crkvom i kamerama– ili ne manje, pred sudom ili ministarstvom – u naše ime prati (!) hrvatsku zastavu, pitam se, kako bismo reagirali, i što bismo shvatili (i bi li se sjatile flešnjuz ekipice opsjednute kolonama, Kanaderima i kretenima) ... Možemo li se umiriti, sliježući ramenima? Koliko nam treba, da mala zemlja za veliki odmor, iz koje i sami oduvijek rado putujemo u svijet, istražujemo i hvalimo se lijepim prijemom i novim prijateljstvima, postane uljuđen, kršćanski (ako baš treba izreći) dom prolaznicima, koji nas žele upoznati na isti način? Ili ima biti normalno i prihvatljivo da od stoljeća sedmog stalno branimo neku svojinu od nekih zlih tuđina – namjernika, plaćenika, zabadala, provokatora i mutikaša; da nam je već u genima, toljagom krenuti na stranca, koji nam se ispriječio sa autom na raskršću, na mladu ženu u kratkim hlačicama ili na Azijata sa skupim fotoaparatom, jer mi smo (desnica na srcu) - Hrvati? Svakako, mene jest sram. |
19.08.2012., nedjelja
Meteora, Grčka
|
U stvari, ne znam, jesam li razmažen. Samu tu činjenicu, prijateljica bi uzela ilustracijom moje neodlučnosti. Naime, vidim jednu od turističkih atrakcija Grčke, a ja uglavnom njurgam. Da, ok, Meteora. Ali ne istoimeni kvazigrčki restoran u Bosanskom Šamcu (s dobrom hranom, barem do unatrag par godina), ne, d ril ting, Meteora, Grčka – visoki kameni monoliti, na vrhu kojih su monasi sagradili dvadesetak samostana, bježeći od Turaka, dok ovi još nisu krotko pitali za pristup Europskoj Uniji, nego su ju harali. Dobro pa se ne sjećaju metode. I dakle, da, divim se ja, i to ostaje. Jer kad se voziš krajolikom koji može biti tugaljiva okolica Temišvara koliko i Mostara južno, pa onda odjednom iznad, recimo, Čapljine vidiš to čudo isprepletenosti prirode i ljudskog duha, ne možeš se ne diviti, ne biti i sitan i ponosan u istom trenu.  Ali... Em /1/ turvodičica govori samo poljski, i sva moja simpatija za jednu Poljakinju nije bila dovoljna, suvislo razmotati tih četiri, pet sati njezinog blagoglagola u suvisle informativne cjeline. (Na moju molbu tijekom jednog stajanja, može li makar dijelove priče ispričati na engleskom, ljubazno se nasmiješila, kimnula glavom i - odgovorila kako za to nije plaćena. Mhm.) Em /2/ smo, naravno, jer nismo htjeli sami voziti, busom iz Paralije stigli tek oko podne. Za fotografiranje, dušu nije dalo. Sunce bez oblaka, 35 stupnjeva, blješteće svjetlo. (Ovim putem posebno pozdravljam svoje sjenilo objektiva, koje počiva negdje na Srednjem Velebitu...) Mali ja u meni tako se nadao poluoblačnom nebu, kad već ne može izlazak sunca ili suton, rujnozlatne krošnje jesenske ili nešto slično fotografski scenično... Nikako mi ugoditi... Zato ne znam , jesam li zapravo razmažen.    Razmaženi sigurno nisu bili ti grčki monasi u 11. stoljeću. Koji ih je đavo tjerao baš u Meteoru, kako su znali, a da Osmanlije nisu - nije mi jasno. Jer ako bježiš, i onaj koji te lovi ići će za tobom. Ako ti skrovište dere nebo, i nije baš skrovito... No, turskih bedema u dokaz nigdje; ni na jednom manastiru minaret; očito su monasi bili hitronogi, ili su se braća Turci posvetili nečem drugom ... Prvo su se monasi navodno skrivali u prirodnim i dalje produbljivanim, špoljoidnim udubljenjima u stijenama, da bi potom krenuli po vrhovima graditi manastire. Slike priči u prilog prikazuju točkoidne likove na spletovima ljestava od užadi, kako se veru i odozgora vitlima i mrežama vuku građevinski materijal iz podnožja. /Da su znali za Merkelicu, povijest bi možda tekla drukčije, no ona je tada, u stoljeću jedanaestom, bila tek žabica u iščekivanju princa ... / Dakle, nije mi jasno, kojim trikom su monasi pobjegli od Turaka, i radi li se ipak o nekom sekularno-crkvenom win – win dealu u vezi Cipra; svaka čast legendi i ovako. Vjerojatno se na nevolji obogatio mjesni prodavač užadi...  Detalj mehanizma za podizanje i spuštanje košare između podnožja i samostana (Poseban pozdrav katedri za prenosila i dizala FSB-a! )     Neodlučan kakvim me prijateljica etiketira, nisam siguran ni kako i zašto je većina manastira vremenom prepuštena propasti, a očuvano – i vrlo vidljivo dograđivano – ih je šest. Inače, ovdje moram posebno spomenuti Mađare. Oni nemaju veze s Meteorom, ali i ovdje, fascinirajućoj ljepoti i energiji mjesta unatoč, oni hodaju kao isprepadane kokoši. Naglo staju, okreću se za 180 stupnjeva, ničim izazvani kreću direktno u ubogog, poljskim i žegom dotučenog dobronamjernika iz gornjih poglavlja, da bi onda krenula moreška pokušanog izmicanja i zaobilaženja. Osim u prikazanoj iznimci - smori to čovjeka...  Otac ove mlade dame, koja me opako podsjeća na lik prolaznice iz porno-klipa, u kojem dakle mlađahna prolaznica, ničim izazvana, pristaje ... na svašta..., čankarast je lik u kratkim hlačicama i sandalama obuvenim na čarape, razdrljene sintetičke košulje adekvatnog vonja, garniran zlatnim lancem i neizbježnim sunčanim naočalama bijelog okvira u prizemlju frizure Robina Gibba. S njime sam desetak puta dakle zaplesao tu morešku zaobilaženja, osim što sam radi njegovih čaporaka i face ulijećuće u kadar desetak slika morao izbrisati. Ne, njega ne bih zvao, pogotovo ne puncem. Sa kćerkom bih par rado bio popričao u diskreciji vinske bačve dobrih monaha...) Toliko o grčkoj Meteori („između neba i zemlje“, grčki) i Mađarma.  n.b. – manastir sa bačvom je muški. Ne postoje zapisi tipa „Čuj, koja ti je to danas čaša?“ Bugenvilije i druge nasade molim da se suzdrže opaski o ekspoziciji i oštrini... It's the size, that matters. :-P ;-) Nakoj još par sati poljskog, posjet manufakturi ikona...  ... i opet, napokon... „vuoodiiica do kuoleeenoo“, Paralia...   p.s. Idući post trebao je biti poanta; nastavak do čarobnog poluotoka Piliona, susret sa grčkim prijateljima, Solun. No, ne, gazda nije vidio mail. "Grčka? Odmor?! Oh, nezgodno, hoćeš stići u ponedjeljak biti u Rijeci?" |
17.08.2012., petak
Paralia Katerini, Grčka
|
Zora mi nije bila naklonjena. Ne, jer se Prvozakonita nije spakovala sinoć. Ne niti jer je i jutros, kao uvijek, ostala zamrznuta usred pokreta pred ogledalom i ostala u tom položaju, dok se moja košulja natapala znojem sa svakom turom prtljage, koju sam nosio u auto, kako bi kompenzirao kašnjenje. Pet minuta ranije, bio sam svježe otuširan. (Ipak, divim se Prvozakonitoj. Dok ja samo nosim torbe, ona se otušira, počupa dlačice, izmasira cijelo tijelo, našminka se, obuče, preobuče i preobuče, pronađe dokumente i mobitel, spakira natpolovičnu većinu stvari za plažu i nazove mamu. Radnje su jasno odijeljene kratkim, energičnim „E!“, koje tek laika mogu navesti na zaključak, kako je sve obavila.) Manjak naklonosti zore nisam spoznao niti u ponovnom zaustavljanju auta, nakon što smo krenuli, jer je moje milo sunce zaboravilo punjač za mobitel, za kojeg sam ju pitao prije petnaest minuta, dok je kontrolirala, jesam li dobro složio torbe u prtljažnik. I ne, sa zorom se nisam razišao niti na njezinom prosiktanom pitanju – „Izvini, jesi Ti jutros nešto nervozan?! Ako jesi, da ja odmah iziđem?!“ Ne, zora mi nije bila naklonjena, jer sam se nadao onoj divnoj niskoj izmaglici, iz koje se u grimiznoj svjetlosti pojavljuju siluete drveća. To bi bila slika... No, izmaglice niotkud, iako je par dana prije bila tu. Baš tu, baš u ovo doba. Bacio sam pogled na pripremljen fotoaparat i stativ (decentno, da ne ispadnem nervozan i ne pokvarim entuzijazam polaska na odmor), pomirljivo sam namignuo suncu, koje se ogromno kobeljalo ka nebi negdje nad Novim Sadom, i pružio putovnicu cariniku. Prvozakonita je hrkala, zaboravivši skloniti okomitu boru ljutnje iznad očiju. Zagreb bi bio spektakularan, da se nalazi na brežuljku nad rijekom, pomislio sam, smješkajući se silueti Beograda jutrom. Na Gazeli, začudo, nema gužve. Malo poslije Beograda, bez trzaja, bez vibracije, bez udara, neprimjetno ulazimo u drugo vrijeme. Manje auta, lošija cesta, pomalo otužni pejzaži. Prolazimo kraj Paraćina (aha!), pretičemo naherene stare autobuse i pokojeg Stojadina, kojeg je ponosni vlasnik, sada sijede glave, kupio poštenim kreditom još tamo osamdesetih. Pretiču nas uglavnom crni SUVovi švicarskih registracija, zlatnim slovima ispisanih arapskih znakova ili turskih riječi po stražnjem staklu. Jeste li kraj Hamburga, Niša ili Ankare, po čučećim umotanim ženama na travnjacima uz benzinsku pumpu ne možete zaključiti. Uvijek isto. Dok makedonskom policajcu pružam dokumente, sjetim se kako mi je poznanik dao odvoziti krug autobusom nekad. „Kuda?“ „Prema Solunu, more.“ „Što, uz vaš Jadran?!“ „Pravimo društvo prijateljima, idu iza nas.“ (Neodređeno pokazujem prema nekoj paralelnoj koloni iza nas.) Makedonija, suša, ubavi brežuljci, pečenjara nad Vardarom identična pečenjari nad Neretvom. Ulaz u Grčku, cesta gotovo prazna, široka. S kraja devedesetih sjećam se prve vožnje Grčkom; unutar široke trake, sporiji auto se pomiče udesno prema pomoćnoj traci i propušta bržeg; kad shvatiš sistem, uvidiš da je odličan; nema čekanja na pretjecanje, blicanja, gestikuliranja. Voziš, i više gledaš u retrovizore... Grčka. Suša. Napuštena skladišta. U korov zarasli auto – saloni. Hrđajući građevinski strojevi. Vremenu prepuštena gradilišta segmenata autocesta i tunela. I onda, na sat i pol od granice, stižemo. Ta neka Paralia Katerini. Prijatelji, koje pratimo, oduševljeni su, ali upozoravaju – plaža pješčana, hlada nema, gosti Srbijanci uglavnom. Grčki Ne-Um zaista izgleda poput kulise meksičkoameričkokoreanskog filma. Zimi tu navodno živi parsto ljudi; ljeti desetak tisuća. Plaža... Prijatelji su sve rekli. Ako tražiš izbalansiran obrok pješčanih minerala i morske trave u zubima, Paralija je pravi odabir. Ako meduze ne želiš niti vidjeti, makar samo zato što je more premutno, zelenkastosmeđe – Paralija. (Ovom detalju da se doskočiti ustajanjem u pola sedam – po našem vremenu, pola šest. Ujutro. Tada je more čistije i mirno, a na plaži leži tek pokoji pijanac okružen bocama i limenkama, dok mu polunesvjesnom čistačice plaže navlače tko-zna-zašto spuštene hlače.) Mlađi turist sa sjeverozapada bivše nam države možda se zbuni govorom južnosrbijanaca... Preplanuli lik tankih brkova, sa velikim sunčanim naočalama bijelog plastičnog okvira, u oblaku nečeg između Axe Africa i Pino Silvestre, drhtuljavog tijela gegavo utrčava u more i trči, posrće, trči i dalje, dvadesetak, trideset metara. Okrene se, opipa, je li mu zlatna kamatara još oko vrata, i dovikne nekome u srdeloidno zguranoj hrpi tijela na plaži – „Žiivuoooraaadeee,, haaajdeeduuooođiii, vuuoodiiiicaa duuuokoooleeeenoo...!“    Paralia Katerini. Solarni kolektori po krovovima, kromirani spremnici za grijanje vode uz njih izgledaju kao pogonski moduli svemirskih brodova, i samo čekaš da kulisa uz zujanje odleti u neko saharsko skrovište spilbergovskog tipa... Paralia. Leskovački roštilj, pljeskavice, girosi. Gotovo u pravilu, i odlično pripremljeno povrće i riba sa gradela po vrlo korektnim cijenama. Ali, „ide“ uglavnom mesina, pomfri, majoneza, ajvar. Paralia. Deseci prodavača kvazisuvenira, krafni, kave, vode; Pakistanci, Bangladešanci, Senegalci, Kineskinje nude (odličnu) masažu za pet eura ... Oko podne, bez pardona sjedaju i liježu pod jedino stablo na plaži, na tvoj ručnik, „two minute, my friend“; gutaš gutanje rasizma, gotovo te ljuti, što ih uglavnom tjeraju kao majmune, ljuti te tvoja ljutnja, o, dovraga, mili moji Tučepi, Žuljana, Hvar... (Kako li bi pakistanski i afrički prodavači suvenira prošli u, recimo, Vodicama...)       Večernji đir, iza ponoći. Ulice prepune. Hrpetine dućana kožom i krznom, uljem, suvenirima, igraonice. Plavušica, koja nam je oko podne poslužila pića u kafiću kraj plaže, sjedi uz trojicu đilkoša i glasno se smije, hvata moj pogled. Ujutro, u osam (po našem, sedam), kad se vraćam sa jedinog iole pojma vrijednog kupanja, uz polusmješak mi donosi drugu jutarnju kavu. Ima lijep struk i tužne oči. Dimitris javlja, ne, ne možemo se vidjeti, nije u Solunu, na odmoru je u Turskoj. Hm. Oko pola deset ujutro, odlažem monotoni špijunski triler u pijesak, tih uz prelijepo nadguzje sitnih, finih dlačica preplanule Ruskinjice pod budnom paskom majke zlatnog zuba, i tonem u san... Paralia - na grčkom, plaža. Paralia Katerini...      |
