Paralia Katerini, Grčka
|
Zora mi nije bila naklonjena. Ne, jer se Prvozakonita nije spakovala sinoć. Ne niti jer je i jutros, kao uvijek, ostala zamrznuta usred pokreta pred ogledalom i ostala u tom položaju, dok se moja košulja natapala znojem sa svakom turom prtljage, koju sam nosio u auto, kako bi kompenzirao kašnjenje. Pet minuta ranije, bio sam svježe otuširan. (Ipak, divim se Prvozakonitoj. Dok ja samo nosim torbe, ona se otušira, počupa dlačice, izmasira cijelo tijelo, našminka se, obuče, preobuče i preobuče, pronađe dokumente i mobitel, spakira natpolovičnu većinu stvari za plažu i nazove mamu. Radnje su jasno odijeljene kratkim, energičnim „E!“, koje tek laika mogu navesti na zaključak, kako je sve obavila.) Manjak naklonosti zore nisam spoznao niti u ponovnom zaustavljanju auta, nakon što smo krenuli, jer je moje milo sunce zaboravilo punjač za mobitel, za kojeg sam ju pitao prije petnaest minuta, dok je kontrolirala, jesam li dobro složio torbe u prtljažnik. I ne, sa zorom se nisam razišao niti na njezinom prosiktanom pitanju – „Izvini, jesi Ti jutros nešto nervozan?! Ako jesi, da ja odmah iziđem?!“ Ne, zora mi nije bila naklonjena, jer sam se nadao onoj divnoj niskoj izmaglici, iz koje se u grimiznoj svjetlosti pojavljuju siluete drveća. To bi bila slika... No, izmaglice niotkud, iako je par dana prije bila tu. Baš tu, baš u ovo doba. Bacio sam pogled na pripremljen fotoaparat i stativ (decentno, da ne ispadnem nervozan i ne pokvarim entuzijazam polaska na odmor), pomirljivo sam namignuo suncu, koje se ogromno kobeljalo ka nebi negdje nad Novim Sadom, i pružio putovnicu cariniku. Prvozakonita je hrkala, zaboravivši skloniti okomitu boru ljutnje iznad očiju. Zagreb bi bio spektakularan, da se nalazi na brežuljku nad rijekom, pomislio sam, smješkajući se silueti Beograda jutrom. Na Gazeli, začudo, nema gužve. Malo poslije Beograda, bez trzaja, bez vibracije, bez udara, neprimjetno ulazimo u drugo vrijeme. Manje auta, lošija cesta, pomalo otužni pejzaži. Prolazimo kraj Paraćina (aha!), pretičemo naherene stare autobuse i pokojeg Stojadina, kojeg je ponosni vlasnik, sada sijede glave, kupio poštenim kreditom još tamo osamdesetih. Pretiču nas uglavnom crni SUVovi švicarskih registracija, zlatnim slovima ispisanih arapskih znakova ili turskih riječi po stražnjem staklu. Jeste li kraj Hamburga, Niša ili Ankare, po čučećim umotanim ženama na travnjacima uz benzinsku pumpu ne možete zaključiti. Uvijek isto. Dok makedonskom policajcu pružam dokumente, sjetim se kako mi je poznanik dao odvoziti krug autobusom nekad. „Kuda?“ „Prema Solunu, more.“ „Što, uz vaš Jadran?!“ „Pravimo društvo prijateljima, idu iza nas.“ (Neodređeno pokazujem prema nekoj paralelnoj koloni iza nas.) Makedonija, suša, ubavi brežuljci, pečenjara nad Vardarom identična pečenjari nad Neretvom. Ulaz u Grčku, cesta gotovo prazna, široka. S kraja devedesetih sjećam se prve vožnje Grčkom; unutar široke trake, sporiji auto se pomiče udesno prema pomoćnoj traci i propušta bržeg; kad shvatiš sistem, uvidiš da je odličan; nema čekanja na pretjecanje, blicanja, gestikuliranja. Voziš, i više gledaš u retrovizore... Grčka. Suša. Napuštena skladišta. U korov zarasli auto – saloni. Hrđajući građevinski strojevi. Vremenu prepuštena gradilišta segmenata autocesta i tunela. I onda, na sat i pol od granice, stižemo. Ta neka Paralia Katerini. Prijatelji, koje pratimo, oduševljeni su, ali upozoravaju – plaža pješčana, hlada nema, gosti Srbijanci uglavnom. Grčki Ne-Um zaista izgleda poput kulise meksičkoameričkokoreanskog filma. Zimi tu navodno živi parsto ljudi; ljeti desetak tisuća. Plaža... Prijatelji su sve rekli. Ako tražiš izbalansiran obrok pješčanih minerala i morske trave u zubima, Paralija je pravi odabir. Ako meduze ne želiš niti vidjeti, makar samo zato što je more premutno, zelenkastosmeđe – Paralija. (Ovom detalju da se doskočiti ustajanjem u pola sedam – po našem vremenu, pola šest. Ujutro. Tada je more čistije i mirno, a na plaži leži tek pokoji pijanac okružen bocama i limenkama, dok mu polunesvjesnom čistačice plaže navlače tko-zna-zašto spuštene hlače.) Mlađi turist sa sjeverozapada bivše nam države možda se zbuni govorom južnosrbijanaca... Preplanuli lik tankih brkova, sa velikim sunčanim naočalama bijelog plastičnog okvira, u oblaku nečeg između Axe Africa i Pino Silvestre, drhtuljavog tijela gegavo utrčava u more i trči, posrće, trči i dalje, dvadesetak, trideset metara. Okrene se, opipa, je li mu zlatna kamatara još oko vrata, i dovikne nekome u srdeloidno zguranoj hrpi tijela na plaži – „Žiivuoooraaadeee,, haaajdeeduuooođiii, vuuoodiiiicaa duuuokoooleeeenoo...!“    Paralia Katerini. Solarni kolektori po krovovima, kromirani spremnici za grijanje vode uz njih izgledaju kao pogonski moduli svemirskih brodova, i samo čekaš da kulisa uz zujanje odleti u neko saharsko skrovište spilbergovskog tipa... Paralia. Leskovački roštilj, pljeskavice, girosi. Gotovo u pravilu, i odlično pripremljeno povrće i riba sa gradela po vrlo korektnim cijenama. Ali, „ide“ uglavnom mesina, pomfri, majoneza, ajvar. Paralia. Deseci prodavača kvazisuvenira, krafni, kave, vode; Pakistanci, Bangladešanci, Senegalci, Kineskinje nude (odličnu) masažu za pet eura ... Oko podne, bez pardona sjedaju i liježu pod jedino stablo na plaži, na tvoj ručnik, „two minute, my friend“; gutaš gutanje rasizma, gotovo te ljuti, što ih uglavnom tjeraju kao majmune, ljuti te tvoja ljutnja, o, dovraga, mili moji Tučepi, Žuljana, Hvar... (Kako li bi pakistanski i afrički prodavači suvenira prošli u, recimo, Vodicama...)       Večernji đir, iza ponoći. Ulice prepune. Hrpetine dućana kožom i krznom, uljem, suvenirima, igraonice. Plavušica, koja nam je oko podne poslužila pića u kafiću kraj plaže, sjedi uz trojicu đilkoša i glasno se smije, hvata moj pogled. Ujutro, u osam (po našem, sedam), kad se vraćam sa jedinog iole pojma vrijednog kupanja, uz polusmješak mi donosi drugu jutarnju kavu. Ima lijep struk i tužne oči. Dimitris javlja, ne, ne možemo se vidjeti, nije u Solunu, na odmoru je u Turskoj. Hm. Oko pola deset ujutro, odlažem monotoni špijunski triler u pijesak, tih uz prelijepo nadguzje sitnih, finih dlačica preplanule Ruskinjice pod budnom paskom majke zlatnog zuba, i tonem u san... Paralia - na grčkom, plaža. Paralia Katerini...      |
