U stvari, ne znam, jesam li razmažen. Samu tu činjenicu, prijateljica bi uzela ilustracijom moje neodlučnosti.
Naime, vidim jednu od turističkih atrakcija Grčke, a ja uglavnom njurgam.
Da, ok, Meteora. Ali ne istoimeni kvazigrčki restoran u Bosanskom Šamcu (s dobrom hranom, barem do unatrag par godina), ne, d ril ting, Meteora, Grčka – visoki kameni monoliti, na vrhu kojih su monasi sagradili dvadesetak samostana, bježeći od Turaka, dok ovi još nisu krotko pitali za pristup Europskoj Uniji, nego su ju harali.
Dobro pa se ne sjećaju metode.
I dakle, da, divim se ja, i to ostaje.
Jer kad se voziš krajolikom koji može biti tugaljiva okolica Temišvara koliko i Mostara južno, pa onda odjednom iznad, recimo, Čapljine vidiš to čudo isprepletenosti prirode i ljudskog duha, ne možeš se ne diviti, ne biti i sitan i ponosan u istom trenu.
Ali...
Em /1/ turvodičica govori samo poljski, i sva moja simpatija za jednu Poljakinju nije bila dovoljna, suvislo razmotati tih četiri, pet sati njezinog blagoglagola u suvisle informativne cjeline.
(Na moju molbu tijekom jednog stajanja, može li makar dijelove priče ispričati na engleskom, ljubazno se nasmiješila, kimnula glavom i - odgovorila kako za to nije plaćena. Mhm.)
Em /2/ smo, naravno, jer nismo htjeli sami voziti, busom iz Paralije stigli tek oko podne. Za fotografiranje, dušu nije dalo. Sunce bez oblaka, 35 stupnjeva, blješteće svjetlo.
(Ovim putem posebno pozdravljam svoje sjenilo objektiva, koje počiva negdje na Srednjem Velebitu...)
Mali ja u meni tako se nadao poluoblačnom nebu, kad već ne može izlazak sunca ili suton, rujnozlatne krošnje jesenske ili nešto slično fotografski scenično...
Nikako mi ugoditi...
Zato ne znam , jesam li zapravo razmažen.
Razmaženi sigurno nisu bili ti grčki monasi u 11. stoljeću. Koji ih je đavo tjerao baš u Meteoru, kako su znali, a da Osmanlije nisu - nije mi jasno. Jer ako bježiš, i onaj koji te lovi ići će za tobom. Ako ti skrovište dere nebo, i nije baš skrovito... No, turskih bedema u dokaz nigdje; ni na jednom manastiru minaret; očito su monasi bili hitronogi, ili su se braća Turci posvetili nečem drugom ...
Prvo su se monasi navodno skrivali u prirodnim i dalje produbljivanim, špoljoidnim udubljenjima u stijenama, da bi potom krenuli po vrhovima graditi manastire. Slike priči u prilog prikazuju točkoidne likove na spletovima ljestava od užadi, kako se veru i odozgora vitlima i mrežama vuku građevinski materijal iz podnožja.
/Da su znali za Merkelicu, povijest bi možda tekla drukčije, no ona je tada, u stoljeću jedanaestom, bila tek žabica u iščekivanju princa ... /
Dakle, nije mi jasno, kojim trikom su monasi pobjegli od Turaka, i radi li se ipak o nekom sekularno-crkvenom win – win dealu u vezi Cipra; svaka čast legendi i ovako.
Vjerojatno se na nevolji obogatio mjesni prodavač užadi...
Detalj mehanizma za podizanje i spuštanje košare između podnožja i samostana
(Poseban pozdrav katedri za prenosila i dizala FSB-a! )
Neodlučan kakvim me prijateljica etiketira, nisam siguran ni kako i zašto je većina manastira vremenom prepuštena propasti, a očuvano – i vrlo vidljivo dograđivano – ih je šest.
Inače, ovdje moram posebno spomenuti Mađare.
Oni nemaju veze s Meteorom, ali i ovdje, fascinirajućoj ljepoti i energiji mjesta unatoč, oni hodaju kao isprepadane kokoši. Naglo staju, okreću se za 180 stupnjeva, ničim izazvani kreću direktno u ubogog, poljskim i žegom dotučenog dobronamjernika iz gornjih poglavlja, da bi onda krenula moreška pokušanog izmicanja i zaobilaženja. Osim u prikazanoj iznimci - smori to čovjeka...
Otac ove mlade dame, koja me opako podsjeća na lik prolaznice iz porno-klipa, u kojem dakle mlađahna prolaznica, ničim izazvana, pristaje ... na svašta..., čankarast je lik u kratkim hlačicama i sandalama obuvenim na čarape, razdrljene sintetičke košulje adekvatnog vonja, garniran zlatnim lancem i neizbježnim sunčanim naočalama bijelog okvira u prizemlju frizure Robina Gibba. S njime sam desetak puta dakle zaplesao tu morešku zaobilaženja, osim što sam radi njegovih čaporaka i face ulijećuće u kadar desetak slika morao izbrisati. Ne, njega ne bih zvao, pogotovo ne puncem.
Sa kćerkom bih par rado bio popričao u diskreciji vinske bačve dobrih monaha...)
Toliko o grčkoj Meteori („između neba i zemlje“, grčki) i Mađarma.
n.b. – manastir sa bačvom je muški. Ne postoje zapisi tipa „Čuj, koja ti je to danas čaša?“
Bugenvilije i druge nasade molim da se suzdrže opaski o ekspoziciji i oštrini... It's the size, that matters. :-P ;-)
Nakoj još par sati poljskog, posjet manufakturi ikona...
... i opet, napokon... „vuoodiiica do kuoleeenoo“, Paralia...
p.s.
Idući post trebao je biti poanta; nastavak do čarobnog poluotoka Piliona, susret sa grčkim prijateljima, Solun. No, ne, gazda nije vidio mail. "Grčka? Odmor?! Oh, nezgodno, hoćeš stići u ponedjeljak biti u Rijeci?"
Post je objavljen 19.08.2012. u 18:00 sati.