Brela, 2009. – pretučena njemačka obitelj.
Stradun 2011. – pretučeni brazliski turisti.
Biograd, pretučeni Poljaci. Tučepi, pretučeni slovački turisti. Zagreb, pretučen tamnoputi Britanac.
Pretučeno troje Danaca, opet u Zagrebu. Pretučen talijanski turist u Dalmaciji, slovačka stoperica na Krku, ... Opljačkani korejski turisti u Slavoniji...
Britt Lapthorne, u lijesu vraćena iz Hrvatske.
Selene Macedo, ubijena na splitskom Marjanu.
I ne, ne mislim kako je Anđela Bešlić manje bitna žrtva nasilja, jer ne naša, odavde. Ili Luka Ritz, dečko iz Zagreba, ubijen od naših dečkih, iz Zagreba.
Čak mislim – dapače. Dapače, jer oni su nam posebna odgovornost, naš vlastiti vrisak u ime osvještenja.
Vrisak, na kojeg očito kao društvo ne reagiramo adekvatno.
Kao da nije dovoljna bruka i tragedija da se u zemlji sa populacijom brojno jednakom nekom provincijskom indijskom gradu dešavaju ubojstva i grubi fizički napadi... - mislim da je dodatna i posebna sramota, što u turističkoj, otvorenoj, pomorskoj, tradicijskoj i neupitno miteleuropejskoj zemljici stradavaju baš stranci; ranjivi prolaznici tom našom zemljicom. Mladi ljudi, koji u dobroj namjeri, znatiželjni, u misiji povezivanja kultura – i time često naivni, nepromišljeni, neiskusni – stradavaju baš u lijepoj našoj državici, tako željnoj afirmacije i neposprdnog, nepolitikantskog, istinskog priznavanja u stvarnom krugu stvaralačke kulture i te trunke pozitivnog globalizma, koja nas dotiče.
Svakako, zločin je individualna kategorija i ne smije – ne smije! – biti pripisan kontekstu cjelokupnog društva, naroda, države.
Ali da se u isto vrijeme, na istom mjestu – recimo, na misi za Lapthorne, Macedo, ali i Ritza i Bešlićku – nađu spomenuta njemačka obitelj, brazilski turisti, Poljaci, Slovaci, Danci i da, recimo, u maniri scene iz drugog vremena i posve drugog konteksta krenu pred crkvom i kamerama– ili ne manje, pred sudom ili ministarstvom – u naše ime prati (!) hrvatsku zastavu, pitam se, kako bismo reagirali, i što bismo shvatili (i bi li se sjatile flešnjuz ekipice opsjednute kolonama, Kanaderima i kretenima) ...
Možemo li se umiriti, sliježući ramenima?
Koliko nam treba, da mala zemlja za veliki odmor, iz koje i sami oduvijek rado putujemo u svijet, istražujemo i hvalimo se lijepim prijemom i novim prijateljstvima, postane uljuđen, kršćanski (ako baš treba izreći) dom prolaznicima, koji nas žele upoznati na isti način?
Ili ima biti normalno i prihvatljivo da od stoljeća sedmog stalno branimo neku svojinu od nekih zlih tuđina – namjernika, plaćenika, zabadala, provokatora i mutikaša; da nam je već u genima, toljagom krenuti na stranca, koji nam se ispriječio sa autom na raskršću, na mladu ženu u kratkim hlačicama ili na Azijata sa skupim fotoaparatom, jer mi smo (desnica na srcu) - Hrvati?
Svakako, mene jest sram.
Post je objavljen 26.08.2012. u 18:15 sati.