Marketing
Dabarski Kukovi
Otkako je Broda u boci, nema se smisla natjecati. Ni riječima, niti slikama.
Tu se puni krug opet sljubljuje sa svojim bitkom – sa guštima.
Mogao bih početi ovako:
U trenu, kad vam nakon iritantnog oblijetanja oko glave kukac sleti na lice (ili mušica, na tragu sinoćnje pijanke, ekstatično nasmiješena uleti drito u nos) – u tom trenu dakle, dok taman lijevi štap zapne u drači iza vas, a fotoaparat svojim klaćenjem na vašoj trbušini zakloni pogled na otpočeti korak po siparu – u tom trenu dakle, dok vam kaplja znoja razblažena kremom za sunčanje uđe u oko i zamuti pogled, pa desnim štapom refleksno i uzalud, ali prilično atraktivno, potražite uporište, da biste se nekako dočekali dlanom o oštri rub kamena, ali taman tada vas zamah devedesetak kila sljubi sa dračom i kamenjem sa druge strane – u tom trenu dakle, i ne po prvi put tog dana, ali u pravilu i bez iznimke uvijek u toj situaciji, zapitat ćete se: Što ovo meni treba?!
U doba dana, kad su se i lude babe i ćorava magarad odavno vratili sa krškog brda i čudno vas gledaju iz hladovine, vi, kreten urbani, sa nekoliko sebi sličnih unikata, po najgorem suncu bauljate po siparu, po drači i kamenju podnevu ususret, radi tamo nekog pogleda.
A kod kuće sami i on, National Neographic i ona, Mrzla Piva.
Na vama je ruksak sa tri majice, vjetrovkom, zviždaljkom, mobitelom, zavojem, flasterom, energetskim prutićima, dva fotoaparata, četiri seta baterija, sa nožićem, kompasom, svjetiljkom, a naravno tu su i vlažne maramice, dvije boce s vodom, jedna limenka pivčuge, sunčane naočale i rezervne (!), krema za sunčanje, kapićak sa sjenilom za vrat a la Lawrence od Arabije.
I ženine stvari. Jer, njoj je teško nositi.
I dok vještim prebacivanjem težišta u hodu spasite ionako razvaljeni lijevi skočni zglob ovosatnog izvrtanja, pod desnim đonom osjetite pomicanje sipara na stijeni, popraćeno suludim bolom u desnom skočnom zglobu...
Iza vas, par cura mantra „Zdravo Marijo“.
Ispred vas, mušica se u konačnom naletu poravnava sa nosnicom, dok kaplja znoja kreće zamutiti prizor, a štap zapne metar iza vas, u pola pokreta, rotirajući fotoaparat na trbuhu taman u vidno polje idućeg koraka, predosjećanog novim tupim pritiskom u potiljku ...
Ali – neću tako početi.
Jer nema riječi, kojima bih onda mogao reći – vrijedi truda. Uvijek, svaki put, bez iznimke – gušt!
Nema riječi, opisati miris trava, dašak vjetra taman kad se odlučiš vratiti; nema riječi, opisati sva svjetla dana ni sva svjetla noći u brdima, između neba i mora, što sačine jedno, s tobom u naručju ...
... pa ću samo reći...
Zdrug županjsko – splitsko - vukovarsko – zagrebačko – oraško – tuzlanski, ekipa mala, ekipa odlična, odguštao je Dabarske Kukove, Srednji Velebit.
I more karlobaško, naravno.
Smješak je ostao, i petsto kilometara kasnije...
(A neke stvari se i ne upošćuju tako banalno ... )
Post je objavljen 18.06.2012. u 15:41 sati.