Dabarski Kukovi
|
Otkako je Broda u boci, nema se smisla natjecati. Ni riječima, niti slikama. Tu se puni krug opet sljubljuje sa svojim bitkom – sa guštima. Mogao bih početi ovako: U trenu, kad vam nakon iritantnog oblijetanja oko glave kukac sleti na lice (ili mušica, na tragu sinoćnje pijanke, ekstatično nasmiješena uleti drito u nos) – u tom trenu dakle, dok taman lijevi štap zapne u drači iza vas, a fotoaparat svojim klaćenjem na vašoj trbušini zakloni pogled na otpočeti korak po siparu – u tom trenu dakle, dok vam kaplja znoja razblažena kremom za sunčanje uđe u oko i zamuti pogled, pa desnim štapom refleksno i uzalud, ali prilično atraktivno, potražite uporište, da biste se nekako dočekali dlanom o oštri rub kamena, ali taman tada vas zamah devedesetak kila sljubi sa dračom i kamenjem sa druge strane – u tom trenu dakle, i ne po prvi put tog dana, ali u pravilu i bez iznimke uvijek u toj situaciji, zapitat ćete se: Što ovo meni treba?! U doba dana, kad su se i lude babe i ćorava magarad odavno vratili sa krškog brda i čudno vas gledaju iz hladovine, vi, kreten urbani, sa nekoliko sebi sličnih unikata, po najgorem suncu bauljate po siparu, po drači i kamenju podnevu ususret, radi tamo nekog pogleda. A kod kuće sami i on, National Neographic i ona, Mrzla Piva.    Na vama je ruksak sa tri majice, vjetrovkom, zviždaljkom, mobitelom, zavojem, flasterom, energetskim prutićima, dva fotoaparata, četiri seta baterija, sa nožićem, kompasom, svjetiljkom, a naravno tu su i vlažne maramice, dvije boce s vodom, jedna limenka pivčuge, sunčane naočale i rezervne (!), krema za sunčanje, kapićak sa sjenilom za vrat a la Lawrence od Arabije. I ženine stvari. Jer, njoj je teško nositi. I dok vještim prebacivanjem težišta u hodu spasite ionako razvaljeni lijevi skočni zglob ovosatnog izvrtanja, pod desnim đonom osjetite pomicanje sipara na stijeni, popraćeno suludim bolom u desnom skočnom zglobu... Iza vas, par cura mantra „Zdravo Marijo“. Ispred vas, mušica se u konačnom naletu poravnava sa nosnicom, dok kaplja znoja kreće zamutiti prizor, a štap zapne metar iza vas, u pola pokreta, rotirajući fotoaparat na trbuhu taman u vidno polje idućeg koraka, predosjećanog novim tupim pritiskom u potiljku ...      Ali – neću tako početi. Jer nema riječi, kojima bih onda mogao reći – vrijedi truda. Uvijek, svaki put, bez iznimke – gušt! Nema riječi, opisati miris trava, dašak vjetra taman kad se odlučiš vratiti; nema riječi, opisati sva svjetla dana ni sva svjetla noći u brdima, između neba i mora, što sačine jedno, s tobom u naručju ... ... pa ću samo reći... Zdrug županjsko – splitsko - vukovarsko – zagrebačko – oraško – tuzlanski, ekipa mala, ekipa odlična, odguštao je Dabarske Kukove, Srednji Velebit. I more karlobaško, naravno. Smješak je ostao, i petsto kilometara kasnije... (A neke stvari se i ne upošćuju tako banalno ... )     |
