Auzmish kod Shelly

31.07.2008., četvrtak

Knjiga lica, snomora i ponor podataka

Mokrom kaldrmom, taksi je hučao prazninom zaponoćnog, pustog provincijskog nevremena. Neravnim, ponegdje mliječnožuto osvijetljenim ulicama, velika „Volga“ lijeno se zibala prema kolodvoru.

Vlak pun vojnika. Leže. Stoje. Teturaju pijani. Govore jezikom mojim, stranim. Unose mi se u lice, nestaju iz vidokruga.
Dok po oštroj jutarnjoj kišici koračam prema aerodromskoj zgradi pokraj beskorisno stojećeg, praznog busa otvorenih vrata, između pokojeg „Trabanta“ i „Wartburga“, preko gotovo praznog parkirališta, u glavi mi odzvanja „Siouxsie and the Banshees“, This wheel's on fire… Ono što nit-ne-znam-da-ću jednog dana sa smješkom komentirati kao prigušeni new wave-goth-punk osamdesetih, sad mi se miješa sa oštrim mirisom kerozina i tupom, režećom, sinusoidom bukom turboelisnih motora iza zgrade.
Ovaj san kao da ne prestaje; pokušavam se probuditi, bezuspješno.

Koliko novaca imam, koje valute, kamo idem, zašto, tko je platio kartu, zašto je na planu grada zaokružena baš ta jedna ulica. Što mislim o državi, kad se vraćam.
Uska tapecirana kabina, zid, uz kojeg mi je priljubljena glava, smrdi na cigarete i kiselkasti strah. Uniforma me prepipava, oštar, parajući bol, ponižavajući; okreće me, gleda kroz mene i dalje prepipava.
Drhtavih ruku, počinjem se oblačiti. Zašto mi ruke drhte, skrivam li što.
Onda upitnik.
Ime i prezime. Kontakt. Školovanje. Vjerska opredjeljenja. Politička pripadnost. Imena prijatelja. Gdje sam sve bio. Gdje mi se dopalo. Koje sam knjige čitao. Koje filmove gledao. Kome sam sličan. Koje poze volim u seksu. Što bih sa puno novaca.
Tup, lupajućeg srca, prolazim još jednu uniformu sa Kalašnjikovim.
Ukočeno prilazim spasu, bijelom cilindru sa prozorčićima i crvenim oznakama. Uz ulaz, crvena linija na oplati „U slučaju nužde, ovdje rezati.“
This wheel's on fire, rolling down the road…
Kerozin… Vlažnobazdeće uniforme vojnika iz vlaka... Grubi, neočekivani prst graničara... Ovdje rezati… Lim, kerozin… Skaj tanke presvlake vibrira u ritmu ubrzavajućih propelera… Ime ulice…
Želim se probuditi…

...

Prije par dana, veli mi netko, onaj Facebook; gadna igra… Banalna, pubertetska, djetinja, falša, ali uvuče te… Kad hoćeš izići, nije lako, a i kad iziđeš, svi tvoji podaci, svi odgovori ostaju Njima. Neopozivo, nejasno.

Ime i prezime. Kontakt. Školovanje. Vjerska opredjeljenja. Politička pripadnost. Imena prijatelja. Gdje sam sve bio. Gdje mi se dopalo. Koje sam knjige čitao. Koje filmove gledao. Kome sam sličan. Koje poze volim u seksu. Što bih sa puno novaca.

Ono prvo nije bio košmaran san, ma koliko sam tada želio da jest. Imao sam sedamnaest godina i trebao nakon četiri godine prvi put sresti oca na dva dana; dogovorili smo susret u Budimpešti – ja nisam smio iz DDR-a u Jugoslaviju, on nije smio ući u DDR. Drugo vrijeme; diktature, Veliki Brat. Što se radi sa podacima, nisam se pitao. Za nama je...
Ovo drugo isto nije san.
Zafrkancija je, klikklik, haha, hihi.
Što se radi sa podacima…?
Je li za nama...?

- 07:05 - Stisni pa pisni (4) - Papirni istisak - #

29.07.2008., utorak

Retro

Ovaj retro zapravo nastaje slučajno. Kopajući po fragmentima čudnih sjećanja u potrazi za jednom pjesmom čudne grupe čudnog imena, prvo sam slučajno nabasao na slijedeći spot.
Ispada da se uklapa kao naklon jednom prijateljskom blogu, koji je nestao. Barem zasad. Ne trajno, nadam se.
Dakle, osim želje za mirno more i brz povratak Odmakke uz "Siouxsie and the Banshees", ovaj je post zapravo intro za onaj, koji slijedi za koji dan...
Utoliko, retro - intro...

- 22:56 - Stisni pa pisni (11) - Papirni istisak - #

28.07.2008., ponedjeljak

Gušteri i Benedetti, Luda kuća i bio-sat

Sjedim tako sinoć sa jednim pametnim čovjekom na terasi.
Sa istoka sijeva kroz noć, otvaram vino i sipam.
Iz sobe dopire razvučeni southern accent. Prvozakonita centrirana međ' zvučnike i slikoherce.
Jest da se moj otok zove Europa, jest da Đelo Hadžiselimović, osim Škode, bira uglavnom dnevni program. I jest da bi rado sjedio sa Prvozakonitom na terasi . Ali...
Europa, noć, terasa. Te ja na njojzi.
I veli pametni čovjek, klinac smo mi blogeri neki aktivisti, halabukači. To ni u razvijenijim demokracijama ne pali; evo, veli, baš čita pepelosip njemačke blogosfere; frustrirana laprdala uglavnom. Navodno pak, nastavlja pametni čovjek, stvar je začudna baš u Esadeu. Da tamo ima profi – blogera; od toga žive; funkcioniraju kao opinion-makeri, utječu na predizborne kampanje. Čudesa.
Ogadile mi se Esade; nazdravljam pametnom čovjeku i preko masno omočenog, zavodljivo ukusnog ruba čaše promatram munje nad istokom.

Pametni čovjek nastavlja…
Čudno je to, veli, sa Esade. Čudne stvari izvoze. Ratove. Umirovljene vojnike. Ideologije. Filmove. Gledaš to, i ispada da je sve pravosuđe, forenzika i medicina. Ispada, stalo im. Jest da im se umire po čekaonicama, jest da vojnicima im nitko sudit' ne smije (…ali će da im se odgovori…), jest da im dnevno nestaje ne-zna-pametni-čovjek koliko djece … Ali jest i da su, osim Von Brauna za rakete i Gestapoa za sigurnosne službe, pokoji trik pokupili i od Goebbelsa…
'Oće Hollywood, 'oće, cinično se podsmjehne pametni čovjek. Veli, oni stvaraju kvazisvijet u kojeg nas love, i onda mi zapravo napadamo i lamentiramo taj kvazisvijet, a zbiljnost se istovremeno dešava pred našim očima, širom zatvorenim… Pa opet spomene Davida Ickea, vladavinu guštera…
Ja ga slušam, kimam glavom poluzainteresirano.
Vino je jako, vuče na višnju, na hrastovinu malo… Znam, čipsovi u limenim bačvama… Znam.

Misli mi odlutaju tragom riječi pametnog čovjeka…
Moja Sarah… Moja Good American… Veli, radi za vladu kako bi pokazala, da nisu svi isti… Na moju opasku o konceptu dobrog nacista, naljutila se tada…Smrkla se k'o nebo nad predbožićnim Bosporom tog dana; vjetar joj je nosio kosu i ceketavi glasić...
Sad piše, frka ju biološkog sata; „the window of opportunity“ joj se zatvara da nađe muža… Padne mi na pamet Mile Kekin, „Je'''em i Tebe i Tvoj biološki sat…“ I mislim si, Sari, guapa, a 'što nisi fino na vrata, umjesto, tu, na prozor…
Žene...
/Istina, mislim si, nikad mi nitko nije na uho čitao Benedettija, onako prisno, onako posesivno, onako američki… Ha, dopustio sam, mislim si još… Frajer loše taktike oduvijek bio jesam… /

Jak, svjež vjetar odjednom, niotkud.
Dok je pametni čovjek pred prvim teškim, bubnjajućim kapima kiše nestao, ispijam – i neku čašu vina i ulazim.
Prvozakonita je ugasila holivudske goebbels-guštere i polutiho poluhrče.
Đankijevski, bez ikakvog povoda i razloga, dok vani ponoćni mjesec obasjava par neredljivih, brzopoteznih kapi kiše na pločniku, enteriram u preklopivu virtualnost… Facebook, Outlook, …
Pametni čovjek vjerojatno u mraku rezignirano odmahuje rukom nad mojom uzaludnošću.
Pling!
Mail od bratića iz Beograda…

„Luda kuća.
Sport stvara pozitivne ljude.Kažu doktori da se prilikom fizičkih aktivnosti aktivira neki hormon zadovoljstva u mozgu. I tako ja skoro svaki dan idem do Save, odnosno otrčim do reke pa nastavim po keju da trčim ili vozim bicikl. I uvek prodjem istim putem, pored jedne piljarnice i jedne male lokalne birtije gde se skupljaju likovi iz socrealističkih filmova da uz pivo ili nešto žešće ubiju vreme. Prošle nedelje, pravo s posla, obukoh patike i trk do Save, izmedju birtije i piljarnice trotoar, prijatelj koga nisam video uvati me za ruku i gde si, ajde popi' jednu sa nama, žao mi je ali ja sam krenuo da trčim, rekoh nakon što sam osetio zadah već dobro alkoholisanog prijatelja. On i njegov kum smejući mi se ispratiše me kao ludaka koji trči umesto da pije. Pijanom je sve lepo.
Uhapsiše doktora Dabića alijas Karadžića. Školovan, inteligentan, sugestivan, sigurno lik po kome će snimiti film. Gledam čupavog bradatog bioenergetičara i kažem ženi - ja ga znam. Kako ga znaš bre, lepo vidjao sam ga negde ali neznam gde.
I krenuše novinari da istražuju njegovo skrivanje i gle čuda, sedeo je u ludoj kući, cirkao crno vino i pevao ispod svoje slike i lečio ljude bioenergijom. Pa ja tuda prolazim svaki dan, sad sam se setio gde sam ga vidjao. Često.
Juče isto, posle posla obukoh patike, trk do save, a luda kuća puna ko oko, nema gde šibicu da baciš, ljudi pokazuju prstom ka stanu gde je bio,novinari sede na klupama ispred zgrade i nešto čekaju. Čovek je sve živo zajebao, uvek se setim da je najbezbednije mesto za skrivanje kriminalaca upravo ispred policijske stanice, tako je i najtraženiji haški optuženik usred grada pevao na guslama ispod svoje slike.
Luda kuća.Trebala je da bude srušena kao jedan od mnogih bespravno podignutih objekata na novom beogradu ali vlasnik uz pomoć drugih koji su gradili bespravne objekte fizički su se obračunavali sa policijom i komunalnim ekipama pre par godina.I tu je sada,i gledam jednog lokalnog pijanca na televiziji kako objašnjava da je jedno veče doktor dabić sebi snizio pritisak na 40/20, odnosno da bi trebao da bude klinički mrtav. I svi su u njemu videli doktora.
Luda kuća. Doktor Dabić. 2008 godina posle Hrista. A ja ću da trčim i dalje, ipak svet pripada ludacima.“

- 11:21 - Stisni pa pisni (5) - Papirni istisak - #

22.07.2008., utorak

Vodoinstalater Jelo Žužinek i Katarinina pozadina

Likovi:

JELO ŽUŽINEK – sijedi student-sponzoruša ocvalih ambicija. Neobrijan, i dalje ima bebi-facu. Neobrijanu.
PRODAVAČICA KATARINA – dobronakloni logistički lik sa guzom, kakvu Jelo obično vidi zatvorenih očiju.
PRVOZAKONITA – kratkodlaka fiškalčica, koja kontrira pravilu o duljini kose, pameti i jezika. Njezinu guzu Jelo najčešće vidi otvorenih očiju.

Mjesto radnje:
Lokalna trgovina sanitarijama

Vrijeme radnje:
Po Kerumovom satu, kad je sunce malo iza podne

Plot:
Kako bi bolje uskladila boje pločica u kupaonici, Prvozakonita odluči posve nov, neoštećen, prav i zdrav bijeli lavabo zamijeniti svjetlucavom crno-crvenom tvorevinom kineske proizvodnje. Artefakt dolazi sa tucetom dijelova od kojih su neki gotovo identični, makar u namjeri. Uputa niti skice nema, te Jelo provodi dio vikenda vlajskom dovitljivošću kombinirajući, kako ovu Lego – vježbu odma' podvaliti pod diplomski rad.
Kasno popodne u nedjelju, lavabo-mauzolej je erigiran i učvršćen.
Jelo gleda dva spaljena i slomljena svrdla i guta poluposprdni komentar Prvozakonite, kako se očito baš namučio. Guta i njezin raniji, lukavo cenzurirani komentar, kako je dobro da ju je poslušao i za pet eura kupio pet kineskih svrdla – taman je u dućanu bio posegnuo za poštenim alatom. Višekratnim i opravdano skupljim.
Mir u kući nikad nije jeftin, pomisli Jelo i baš u tom trenu, nadomak apsoluciji dana, uvidi, kako cijevi starog i novog lavaboa niti približno ne pašu.
Uz pivu, zaključi nedjeljnu večer provesti kako Biblija nalaže, neradno, i sutra dokupiti potrebni komad cijevi.

PONEDJELJAK UJUTRO

Rutiniranim manevrom, svjestan nekoliko ženskih pogleda iz kafića i trgovine sanitarijama, Jelo unatrag uparkira stoikojeg konja, uzme sa suvozačkog sjedišta dio sifona i gotovo muškim korakom ulazi u dućan, gdje Starija i Mlađa sjede i piju kavu.
Mlađa je - kasnije će pročitati na računu, na kojem po navici uvijek gleda imena prodavačica - Katarina.

JELO: Dobar dan…
/pokazuje cijev koja viri iz sifona, smijulji se/
Imam problem, kratka mi je cijev. Jel' imate isti promjer, al' da je od trideset centimetara?
KATARINA: Ma, svi imaju isti problem; nema Vam takvih…
/kratko zastane, kao da kontrolira tekst/
... Imamo samo crijevo, to vam sad svi uzimaju za to.
JELO: Najbolje da Vi to meni pokažete…
/Tu onda Katarina pred Jelom zavrluda među police, Jeli prođu pred očima svi počeci svih pornića, koje je ikad vidio, i u istoj sekundi gotovo oplete glavom o policu sa papagajkama… Koooja guza, čovječeee… A vjenčanog prstena nigdje… Njezinog, pomisli Jelo, pišući jedan a pamteći dva./
KATARINA /pokazujući elastično-plastično crijevo/:
Evo, to Vam je to, samo ga malo po potrebu savijete, izvučete, …
JELO /susprežući smijeh/:
Da, da, vidim, vidim… Ali ako to ne bude to, poslat ću Vam svoju ženu!
KATARINA /zastane na tren, tamam dovoljno predugo ga odmjeravajući/: Hehehe…

Rutiniranim manevrom, svjestan nekoliko ženskih pogleda iz kafića i trgovine sanitarijama, Jelo isparkira … itd... Pomisli – Majketimile, koje rajsko dupe…
/zastor/

PONEDJELJAK, NEŠTO KASNIJE TOG JUTRA

Nakon što je jučer popio opasku kako nije lijepo da se valja po podu oko lavaboa u čistoj & opeglanoj majici (ČOM), Jelo se presvukao u prekjučerašnju, prije petnaestak godina crnu poput njegove kose tada, i iz pranja izvukao kratke kvazibijele dres-hlače, ironično pomislivši, kako sad izgleda kao navijač „Partizana“.
Standardni promjer standardne cijevi u standardnom otvoru ne bi smio biti problem na početku 21. stoljeća, pomisli Jelo, rutinski po treći put glavom udarajući u ventil pokraj lavaboa.
No, i njegov blagim grčem usiljenosti popraćeni optimizam /svemir me čita, pomisli Jelo još/ postao je žrtvom erektivne disfunkcije. Kako god vrtio, mijenjao krajeve i rupe, falilo je onih famoznih par milimetara.
Lijen, ponovno se presvlačiti radi odlaska do Katarinine grešne butige, Jelo otipka sms Prvozakonitoj, koja je ionako bila u ophodnji sa autom.

JELO /tipka na mobitel/:
„Pls kod stadiona kupi vodoinstalaterski kit.“
/Odlaže mobitel, zavlači se iza &ispod lavaboa, oko kojeg je Prvozakonita već aranžirala sedam do devetnaest boca i posudica, izbjegne glavom ventil. Tada zazvoni mobitel i Jelo cinično prokune postavljeni, parajući, uzbunjujući zvuk upozorenja pokupljen iz nekog avionskog kokpita… „whoopwhoopwhoopwhoop Autopilot… whoopwhoopwhoopwhoop Autopilot…“/
JELO /iskobeljavši se ispod & iza lavaboa i namiještajući ljubazni glas/: Reci…?
PRVOZAKONITA: Evo me tu u dućanu… Ona ne zna, što je vodoinstalaterski kit. Kaže da moraš cijev samo ugurati u gumu.
JELO /stojeći usred vlastite totalne pomrčine/:
Reci Katarini ...da sam cijev... ugurao... u gumu ... ali da ima lufta. Zato mi i treba kit.
PRVOZAKONITA: A kako Ti znaš kako se cura zove?
JELO: … Kit... … Kit mi treba, onaj, s kojim vodoinstalater zabrtvi kad ima lufta između cijevi i gume /te, američki imbecilnom ljubaznošću za kretene/ - reci joj tako, molim Te.
/kratka diskusija dvaju ženskih glasova u pozadini/
PRVOZAKONITA: Aha, ima kit, al' za sanitarije… Jel može taj?
…

Operacije i zahvati tehnički se standardizirano mjere, do nivoa pokreta i mikropokreta. To nam treba za optimizaciju proizvodnje i utvrđivanje cijene proizvoda. Imamo tako mjerne jedinice poput cehara, čovjek-sata (man hour), …
Na nedajbožno pitanje o vremenu potrebnom za ugradnju kineskog mauzolej-lavaboa uz malu pomoć Prvozakonite i obloguze Katarine, Jelo ne bi znao, što reći…
Stvari nisu jednostavne…

Ovo nisu Katarina i Prvozakonita. Ali mogu poslužiti depikciji fabule... :

- 14:51 - Stisni pa pisni (11) - Papirni istisak - #

21.07.2008., ponedjeljak

Ni Alke, ni srdele. Tek malo Kosinca i reklama za rožatu.

Dobri ljudi od struke tvrde kako putnik kroz vremenske zone treba po jedan dan adaptacije za svaki sat promjene vremena. Tipa, letiš u Koreju, desetak sati vremenske razlike, pa se zbrajaš desetak dana.
Dobri ljudi od struke ne kažu ništa o tome, kako je unutar iste zone. Da prostiš.
Jer, Prvozakonita i ja bili smo na odmoru tjedan dana. Vratili se prije tjedan dana. A smješak još traje. thumbup

Ne znam, je li presudno moje vodenjaštvo, ili ulogu igra frka s naftom – koja – prethodi – frci – s – vodom, ali ispalo je da smo poput vilinkonjica oblijetali jezera, rijeke, izvore i kanjončiće. I tvrdimo da su u zabludi svi, koji Hercegovinu i Dalmaciju smatraju suhima. Voda posvuda.
/Dobro, to udavačama i udavcima u našim godinama tvrde i za tržište Potencijalnih. Da ih ima posvuda. Ali udavače i udavci hodaju okolo suha grla i žedna pogleda… Istina ostaje – treba znati, gdje i što tražiš… smokin

/

Uglavnom, prije nego nas je dokačio ludež civilizacije, zaokružujući putovanje od Boračkog jezera i kanjona Rakitnice, Vitine, slapova Kravice, Cetine i grapskog Vrila, zaustavili smo se nakratko na Kosincu.
Izletište Sinjana, nedavno uređeno, izvor opskrbljuje Otok pitkom vodom, ulijevajući se parsto metara niže u Cetinu.
... Češki turisti vjerojatno nisu niti svjesni, koliko raznih voda i priča o kamenu, mlinicama, Turcima, ljubavi i zlobi u neznanju prelaze omiškim mostom preko moje Cetine…
Ano, rafting. Ano, cimer-fraj.
Kosinac dakle…

Problem nastaje, kad zagrebački Vlajogerman privjesak za ključeve u obliku sinjske alke izgubi točko na kolnom prilazu u Hidanima kod Doknja. Na obroncima pitoreskne (Z)Majevice, u Beiherc. Kraj kapije.
Unatoč oksimoronu postavke „izgubiti“ sa tako točnim opisom, na kojem bi i policija komplimentirala prijavu gubitka, fakat je – ode meni privjesak. Kopao, prekapao, puzao, preturao. Punac po'''izdio, čemu toliko lickam ulaz u dvorište.
I tako dakle, skrećem u Sinj; radni dan, pola dva. Hoću novi privjesak.
Sinj u pola dva - kao da su zbilja svi Gotovina u bijegu. Nigdje ni žive duše. Ljubim tako par izloga i kvaka kojekakvih suvenirnica.
Neki Thomas Magnum u minici, za kojeg se ispostavi da je prodavačica u jednoj od suvenirnica, nudi mi kineske sličice i koketan pogled (e da se mogu ne koncentrirat' na brčinu), ali – obični, mali, metalni odljevak, privjesak alke, ono sinjsko, izvorno, jedino brendovsko – nema.
Dat ću lokalnom albanskom filigranu u Orašju da mi ga napravi. Ili kovaču u Kladnju. Eto. Mi.

Problem se nastavlja, kad zagrebački Vlajogerman i Prvozakonita mu ostave auto negdje u Splitu (besplatno & blizu centra, eto vam! zubo

) i krenu šetati.
Zove prijatelj sav unezvijeren, poput svih Vlaja, splitskiji je od Splićana, sav zabrinut – „A jebate, di si auto ostavija, mislin, skužaj, Split je ovo, a-hha-hhha, strane su Ti tablice, ee…!“ Na moj pokušaj, kako su tablice ne strane nego jedino zagrebačke – „A e, ahhha, jebate, pa to Ti govorin...! “
Lokalni sandžački automehaničar u Orašju dobio je zadatak. Oću, k'o Đejms Bond, rotor za tablice. Jedne zagrebačke, jedne splitske, jedne behasanske, jedne za Wittenberg, Sachsen Fucken Anhalt.
Dajmo ljudima, što ljudi 'oće.

Htio sam o nastavku problema oko mornarske majice.
Da kako ju tražim već par godina. Bez natpisa „Kranjčar“ ili „Turbo“. Jednostavna majica mog tragikomičnog djetinjstva, plavo-bijele pruge. Kao onaj tuljan koji reklamira „Evu“. I figurom smo tu negdje.
Ali kad ono, u Tučepima, prva suvenirnica, eto ih. Veće, manje, bez natpisa, čak niti PRC. Tek - "Made in Tunisie".
Kupljeno.
Pa zato odustajem i od konsternacije što ti nigdje duž lijepe naše obale ne mo'š kupit srdelice preko tezge. A la fish&chips, za na ruku ponijet.
/I ovu biznis ideju svojoj dičnoj, napaćenoj, poharanoj, vijekovnoj naciji dajem đabe. lud

/
Mo'š u restoranu platit 50 kuna za afričke srdele ili grintat kad ribari u prosvjedu lopatama naše domaČe ribice bacaju preko palube. headbang

Ali, u maloj morsko-turističkoj zemlji postavit' štandove sa srdelicama i „Ribarom“ ili „Jurom“ – ne.
Bravo nam...!
namcor

No, što sam napokon pronašao mornarsku majicu donekle me umirilo, a na koncu, trajao je godišnji pun divnih mirisa, doživljaja.
Ističem i savršenu rožatu u „Jugu“ u Splitu, iznad ACI-jeve marine. U stvari, cijela večera je bila super. Pa zato: www.restoran-jugo.com
Tim tužnija je bila riblja juha u jednom od nekad nam omiljenih tučepskih restorančića… Riblja juha bez komadića ribe…
Da mi takvu ponudi suprugina amidžišna Zejna u Lukavcu, hajde... Ali... Pidoće na buzaru su bile ok. Pet kuna komad, ispada.
/neću smajlija opet; pretjeralo bi se.../

Kako nam ne bi srce prepuklo odlukom o nužnom povratku, prije sedmosatnog vrludanja behasanskim cesticama do Orašja, kraj Živogošća stali smo se okupati još jednom. Sa ceste vodi strm put do parkinga /wow!/; odjednom iza grma prilazi nakostriješen lik, bez identifikacije, ičega osim mrgudne face; bez dodatnog komentara pruža mi potpuno neispunjen listić iz paragon-bloka – parkiranje, dvadeset kuna, veli.
On došao, ja dao.
Radodajka na odmoru.
Ano…

I eto. Tjedan dana uzvodno i okolovodno je za nama.
Orašjani preporučuju kupanje u Savi.
... Orašje … najljepše mjesto prije totalnog mraka…
rofl

- 10:47 - Stisni pa pisni (8) - Papirni istisak - #

18.07.2008., petak

Ono mjesto

Ono mjesto je mjesto od posebne mentalne skrbi, smješka, suze. Ono nas je mjesto, ako smo sretni ljudi, nekad dotaklo, doveli su nas tamo; ako je kemija krenula, i ostala je. Zauvijek.
Ono mjesto postalo je početak i kraj, apstraktni, nevidljivi okvir pokretne slike koju živimo u danom nam međuvremenu.

Dok bi moj antipod, Jelo Žužinek, sad raspleo o muškoj ili/i ženskoj G-točci kao Onom mjestu, meni se misli pletu kao konopi; poput oblaka u slojevima sjećanja klize jedna nad drugima...
/ajme, zvučim kao Branka Šeparović... cerek

/

Mlinica, druga nastrarija ovdje; iz doba Turaka...
Ovamo su udali moju baku, a nekidan sam - posve slučajno - upoznao unuka njezinog brata, pred babinom rodnom kućom u drugom selu...
Odavde su se po svijetu razbježali Grgo, Mirko, Milica, Dane, Ivica, Ante, Miljenka, Kruno. Amerike, Afrike, Australije, vlakovi bez voznog reda... Rakova djeca.
Tko se vratio, vratio se u oblačiću dijaspornosti mentalne, dovoljne, da navuče zloduhe, ostavinske sporove i neumjerene lokote.
Ali ovdje je mali Shelly jahao magarce, pomagao tetku puniti mlinska korita kukuruzom i pšenicom. Ovdje se igrao sa Bimbom i Miki, penjao se okolnim stazama i slušao priče o Mandi, Jovi, Pili.
Tu, uz kamene stepenice, niz koje je baka išla prati robu prije nego se on i rodio, mali je Shelly izvrnuo kariolu punu pršuta u vodu.
Ovdje se moja pribaltička majčica obrela, kad ju je moj ćaća Vlaj tuđim pismima navabio...
Uglavnom, Ono mjesto.
Moje.

Inače - zapravo nisam imao u planu gaziti ludu vodu, što skakuće preko kamenja (citat moj djed) - htio sam Prvozakonitu poslati u gacanje; vole žabe vodu. No, u maniri princeze netom poljubljene, ugazivši, izgubila je kaljačicu, pa je Princ Shelly ipak, htio - ne htio... Ćunu smoĆio...
Kaljačica pronađena, slike na broju...
zubo

... a par metara uzvodno & uzizvorno...

Bježeći pred Sinjanima, Turčin svoju mlinicu ostavlja na čuvanje... Long live Istanbul... smijeh

... Babina kćer zagleda se u vrijednog susjeda-mlinara i uda se sto metara uz vodu... I eto... Okupirasmo Vrilo... zubo

... Ako Vam se i ovdje svidi, kod mog komšije-bratića, pa dođete hrpimice i odlučite guštat', te ako vam se ukaže mrgud i naglasi da za sobom pažljivo pogasite vatre i pokupite janjeće kosti, uloške, kondome, kutijice od filma i boce - - učinite to... I ja vas molim.
/Inače, njegovim su imenom nekad plašili djecu, pa ... wink

- 10:40 - Stisni pa pisni (8) - Papirni istisak - #

Autopuš

Ne, nisam gurao automobil. Autopuš.
Sanjao sam.
Da mi je veći nego mi je kičma gipka. Pa da si sam.
Ali tu nije kraj.
Odmoren, odmoran, upalim teve; mogu ja to, kao što autopušit niti bih, niti mogu.
Teve.
Predsjednik Vlade veli da ne zna, otkud mu inflacija. Pa će inspekcije istražit.
Predsjednik Sabora veli da će sazvat javnu raspravu, kako to da su zastupnici nam preplaćeni neradnici nam.
Predsjednik države veli nam da spužva nije kriva za pad helića.
Ako si đeneral Miloševićev, prođeš za granatiranje Dubrovnika sa sedam godina, kašljuc, ostar, ublaž.
Ako si pak kapetan Laptalo, dobi'š duplo; četrnaest godina. Jerbo da si kapetan broda.
Na što država nam veli nam kako bi ga ona sama, da ga nisu oni drugi.
Pa državo, što si do baš danas šutila? Nam?
San mi je bio znakovit.
Hrvatski.
Vrlo.
Nam.
Sutra opet o prirodnim ljepotama.
/Sliku trenutno ne želite vidjet. Čak niti Ti, NF! puknucu

- 00:27 - Stisni pa pisni (4) - Papirni istisak - #

16.07.2008., srijeda

Hercegovačkom vinskom cestom do slapova Kravice

Malo je ovo nezgodno, jer u naslovu spominjem nespojivosti - suhovjerovani krš hercegovački i slapove, cestu i vino. Ali ljudi moji, ide to sve skupa. I te kako.

Putujući dakle prema jugu kroz Beiherc, iz Konjica, sa Boračkog jezera i iz kanjona Rakitnice nastavili smo prema Mostaru i malo južnije skrenuli prema Čitluku - prvonamjernicima preporučujem izvor Bune sa starom tekijom, nedavno sam je spomenuo, i predivni Počitelj usput.
Uglavnom, u maniri samouvjerenih, pripitomljenih i gotovo integriranih gastarbajtera u Beiherc uspeli smo se do Čitluka i vozili dalje među mramornim mauzolejima hercegovačkim, mimo Međugorja, do Ljubuškog i Vitine.

Vitina - naš "kamp" na dva dana - ne nudi posebnosti, ali zato, desetak kilometara nizvodno rječicom Trebižat, desno sa glavne ceste - slapovi Kravice.
Znam, nekima poznati; znam, obbloženi i od drugih, ali... wow! Visine nepunih trideset metara, duljine vijenca oko 150, jake struje u podnožju, omanjeg jezera pogodnog za kupanje, sa par bife-restorančića na obali - milina!
Sa magistrale Mostar - Ploče vozi se oko sat vremena prema Zapadu; moguće je uokolo unajmiti sobu, kampa gore nema, ali... vrijedi skretanja i makar pola dana odmora. A sumnjam i da bi šator zasmetao na noć...
Eto toliko, verbalno.

/Tekst skraćujem i zbog toga, što me neko lokalno vino, alkoholno, divlje, voćno, krvavo gusto, vulgarno i primamljivo, tog dana vratilo u mrlju ideje naslova o cesti, Hercegovini, vinu i slapovima. Sve je, dakle, rečeno ... !/
party

P.S.

Da ne bude samo o vilin-konjicu i vodi slikopis - ah, te Čehinjice... i njihove majke, također, dodade moj punac i šeretski se osmijehnu...

- 15:07 - Stisni pa pisni (8) - Papirni istisak - #

15.07.2008., utorak

Boračko jezero i kanjon Rakitnice

Iz Orašja na Savi, preko Olova sa starim marijanskim svetištem, nastavili smo put prema jugu.
I dalje se smješkam mojoj Milani, tadašnjoj kolegici i prijateljici, što me nije naježeno pogledala, kad sam prije dosta godina skrenu s glavne ceste prema Sarajevu i objasnio, kako bih htio vidjeti te Bijambarske pećine.
Međutim, sa Milanom nije niti trebalo biti nešto, a put do pećine djelovao je nesigurno. U doba još više mina, nije nam se riskiralo.
Umjesto Milane, sad je uz mene sjedila ništa manje neustrašiva Prva Zakonita. Moje skretanje dočekala je flegmatičnim hrkanjem.
Balvanima ukrašen ulaz u područje pećina, veliki parking, lagana kiša.
Što nisam uzeo u obzir – i rupe u kamenu imaju radno vrijeme u doba globalizacije.
Pećine, reče mi čuvar, blago se ljuljajući i sa vidnim naporom tražeći paralelu u vlastitom pogledu, otvorene su samo do 4.
Alkar Shelly i njegov momak, Prvozakonita – uništa.

Prolazimo kišno Sarajevo; otprilike sat vožnje južnije, u Konjicu, skrećemo lijevo prema Boračkom jezeru – otkrili smo ga prije par tjedana, odlučivši skrenuti sa juri-žuri-pravac-kao-najkraća-poveznica magistrale.

Uska cestica sa dosta serpentina podsjetila me na zagrebačku prijateljicu, koja mi je jednom tvrdila kako na raskršću prednost ima veće vozilo. Kad usred zavojčića spaziš autobus, shvatiš da dobri konjički vozači busa misle kao i moja prijateljica. Nekoliko puta primijenjenom ehnikom „Druga-kočnica-rikverc-puni gas-valjda-nema-nikoga-iza-mene“, dok Prvozakonita tek pridržava rukohvat na vratima auta, ipak dolazimo do Boračkog jezera, uz prethodni obilazak polja sa srednjevjekovnim stećcima usput (desno od puta ka jezeru).
Stećaka, veli Vikipedija, u Beiherc ima oko 50.000. Nije spektakl, ali – lijepo za vidjeti. A ispada da u Beiherc svaki međunarodni stranac (kako reče jedan ministar posavskog kantona) ima svoj stećak.

Boračko jezero – prelijepo, omanje, čisto planinsko jezero sa ugodnom stazicom okolo, sat vremena šetnje kroz vikendaško naselje, preko pašnjaka i iza par kampova i odmarališta. Kupali smo se i tokom prvog posjeta, prije mjesec i pol, a i sad je voda bila ugodno osvježavajuća. Kao što nam je ranije rečeno, kamp niti u sezoni nije pun. I zbilja, mjesta kao u priči. Usput - kamp gotovo da nema infrastrukturu, struju itd. Divlje. Lijepo...
Postavljamo šator, radujemo se poput male djece što nakon jakog pljuska u njemu nema niti kapi vode. Kupanje, šetnja, kupanje, kava, večera. Umor.
Ali onda…
Ljudi moji, ljubim ja svoju debeloguzu komšinicu R. Jer ona u neko doba ipak pogasi kompresore, aute, traktor.
A moji sevdahlije sa Boračkog – opletu đigere. Iz svih Golf Dvojki, Kadet Suza, šatora. Svatko svoje. Što jače. Do oko pola pet ujutro. Mir traje do pola šest, kad se opet pale prvi Golfovi i Kadeti. I đigere.
Iz susjednog šatora izlazi dobroćudni sijedi stokilaš i na teškobosanskom, uz smješak, dobacuje posred moje arijevski konsternirane face kratkovidne – Dobrojutro, komšija…Kaj je, jes'se naspav'o? Ja, muz'ke malo, nav'kne se čovjek, hahaha … Takvi smo't mi Bosanci, ba… Kuuužiiiš, neeee?
Kužim.
Da.

Glumeći Marlona Branda u sceni sa putrom od kikirikija („Posljednji tango u Parizu“), guram Prvozakonitu gotovo na silu u auto. Dan ranije, raspitivali smo se za put do kanjona Rakitnice. Svi su kimali glavama naprijed-natrag, lijevo desno ili kružno, ali put nismo doznali, osim same informacije s karte – jugoistočno od Sarajeva, pritoka Neretve, jedan od ljepših europskih kanjona.
Da skratim – vozimo se paralelno s Neretvom; prolazimo kraj par visećih mostova. U nekim Podpičićima /pardon/ nas vraćaju, vele, ostavite auto kod prve žičare, pa pješke.
Prvozakonita mi digne tlak stupidnim pitanjem „Što je to žičara?“ Tlak mi padne na pojašnjenje domoroca – viseći most je to.

Iz busa izlazi lik srednjih godina, gorštački skeptičnog pogleda, stisnutih očiju, opreznog izgleda. Pitamo za kanjon; kratko veli, i on će tim putem. Da je auto tu siguran, pa ako želimo s njim, neodređen pokret rukom… Šuti, mjerka nas. On djeluje jači, ja brži – prihvaćamo.
Priča o ratu, ekonomiji, stranim silama. Majka stara, tu gore živi, neće u Konjic sići; on ju obilazi svako par dana. Sporo hodamo, odmjereno. Nena nudi jajima i kajmakom, Safet melje kavu na ručni mlin.
Nešto kasnije, prati nas dio puta i pokazuje pravac do kanjona, nepuni sat ugodnog hoda neobilježenom krškom stazom kroz makiju i nisko drveće.
Napuštamo Safeta i staru, pas nas veselo prati parsto metara, zastane, nakosi glavu na tren i zatrči se natrag gazdarici…

I onda, dok urbano lupkajući štapovima u čast svih guja ljutica i onih, koje se takvima izdaju, pod jutarnjim suncem hodamo blagim usponom, pa strmije nizbrdo, "kontra" svježem šumu koji dopire do nas – kanjon Rakitnice, prehladne, prečiste, puste, prelijepe…
/glasom turističkog vodiča...: 26 kilometara dug kanjon pritoke Neretve jugoistočno od Sarajeva, između planina Bjelašnice i Visočice.../

... a dalje - Vitina, slapovi Kravice, pa do Cetine... Kud će Vodenjak, nego od vode do vode...
thumbup

- 17:24 - Stisni pa pisni (4) - Papirni istisak - #

14.07.2008., ponedjeljak

Olovo i Svetište Gospe Olovske

DOK SAM pet godina, otprilike jednom tjedno, iz Orašja i Tuzle putovao u Sarajevo krivudavom cestom i brzo shvatio da nakon mukotrpnog preticanja FAP-a natovarenog balvanima piš-pauza otpada, kako me dimeće, sporohodno brektalo ne bi opet preteklo, mjestašce Olovo bilo je tek usputni "marker" i prvi nagovještaj, kako ću za nepuni sat sjediti na nekom tantromantričnom hedofis-mitingu, brejnstormati i mudrovati nad bosanskom kvadraturom kruga.
Kad ne bih stao iznad Olova na kavu ili svojedobno neloše teleće ražnjiće, tek bi krajičkom oka, ulazeći u seriju uskih zavoja prema jugu, desno ispod ceste vidio vrh tornja sa križem.
Crkva je djelovala napušteno; znao sam da je Olovo "muslimansko", a povijest me zanimala manje nego danas.

KAD JE drug Eugen Savojski 1697. iz Osijeka krenuo u pohod na Turke u Bosni, došao je do Sarajeva, opljačkao ga i spalio i vratio se u Osijek. U romanu "Duh iz močvare", Anto Gardaš tvrdi kako je drug Eugen za svoje pobjede nad Turcima od Beča dobio posjed na poklon - Kopački Rit.
Niti u bečkoj računici, niti u Eugenovoj, nije se pojavilo onih četrdesetak tisuća katolika, koji su sa Eugenovim trupama napustili Bosnu i preselili mahom u Slavoniju, prepuštajući bivšu postojbinu...
/Isto tako, dokumenti su nepouzdani o komarcima Kopačkog Rita kao pokori vojskovođi za pirovu pobjedu.../
Anticipirajući uzajamni manjak respekta, Eugen Savojski nije puno razmišljao, kako će mene jednom sudbina naplaviti u tu istu Bosnu i kako ću se kao "Oscar Tango Hotel Two" međunarodno velevažno vozikati ponad polunapuštenog najstarijeg marijanskog svetišta na Balkanu.

Dakle, osim upućenika u religiju, jedino zjakavi prolaznih cestom Tuzla - Sarajevo spazit će najstarije balkansko svetište Gospino.
Kako nam je na naše pitanje pojasnio svećenik na kojeg smo slučajno nabasali pred velebnim, očito nedavno sagrađenim župnim dvorom, za postavljanje putokaza ili info - panoa - nema novaca. (!)
Kako nam je ispričao, povijest Samostana i Svetišta usko je povezana sa trgovačkim putevima između tadašnje Dubrovačke Republike, Dalmacije i srednje Europe. Sagrađen u 14. stoljeću, samostan opstaje i osmanlijsko zaposijedanje Bosne i postaje ciljem tisuća hodočasnika iz regije.
Međunarodne snage - Turci i Austro-Ugarska -
svojim sukobljavanjem izazovu iseljavanje tada većinskog katoličkog stanovništva prema Slavoniji. Stanovnici Olovskog kraja sa sobom u Ilok odnose i Gospinu sliku; franjevci odlaze s njima.
1704., priča nam svećenik dalje, Turci sa pet zlatnika "kupe" Ciganina, koji zapali samostan.
Od uglavnom drvenog zdanja ostaje tek dio kamenog ulaznog portala.
Tokom iduća dva stoljeća, hodočasnici pale svijeće oko tog "crnog kamena", dok 1936. ne nastaje današnja crkva, kojoj su 1971. (!)pridodana sadašnja dva tornja.

Franjevci obnavljaju svoje aktivnosti oko svetišta (s kojeg se vidi i džamija i - napuštena - pravoslavna crkva; tipična scenografija Bosne poviješću pritrujene) i nadaju se dogradnji objekata za prihvat hodočasnika, koji se, veli svećenik, počinju vraćati u velikom broju.

Dok se stazicom po kiši uspinjemo do proširenja uz zavoj, gdje smo ostavili auto, ostajemo miješanih dojmova.
Lijepa crkva, burna povijest. Luksuzni župni dvor; nema novaca za putokaz ka kulturnom dobru. Plan proširenja kompleksa, a klizište polako ali sigurno uništava statiku same crkve...
... 'emti i Turke i Eugena i nas ovakve...
Kotači bacaju sitne kamenčiće na mokru cestu, dok se ubacujem taman ispred šlepera sa gredama, koji sa desetak "na sat" predvodi kolonu prema jugu...
Iduće stanice: Bijambarske pećine tu u blizini, pa Boračko jezero i kanjon Rakitnice iznad Konjica, pa Vitina, pa Cetina...

- 10:09 - Stisni pa pisni (3) - Papirni istisak - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>