Mokrom kaldrmom, taksi je hučao prazninom zaponoćnog, pustog provincijskog nevremena. Neravnim, ponegdje mliječnožuto osvijetljenim ulicama, velika „Volga“ lijeno se zibala prema kolodvoru.
Vlak pun vojnika. Leže. Stoje. Teturaju pijani. Govore jezikom mojim, stranim. Unose mi se u lice, nestaju iz vidokruga.
Dok po oštroj jutarnjoj kišici koračam prema aerodromskoj zgradi pokraj beskorisno stojećeg, praznog busa otvorenih vrata, između pokojeg „Trabanta“ i „Wartburga“, preko gotovo praznog parkirališta, u glavi mi odzvanja „Siouxsie and the Banshees“, This wheel's on fire… Ono što nit-ne-znam-da-ću jednog dana sa smješkom komentirati kao prigušeni new wave-goth-punk osamdesetih, sad mi se miješa sa oštrim mirisom kerozina i tupom, režećom, sinusoidom bukom turboelisnih motora iza zgrade.
Ovaj san kao da ne prestaje; pokušavam se probuditi, bezuspješno.
Koliko novaca imam, koje valute, kamo idem, zašto, tko je platio kartu, zašto je na planu grada zaokružena baš ta jedna ulica. Što mislim o državi, kad se vraćam.
Uska tapecirana kabina, zid, uz kojeg mi je priljubljena glava, smrdi na cigarete i kiselkasti strah. Uniforma me prepipava, oštar, parajući bol, ponižavajući; okreće me, gleda kroz mene i dalje prepipava.
Drhtavih ruku, počinjem se oblačiti. Zašto mi ruke drhte, skrivam li što.
Onda upitnik.
Ime i prezime. Kontakt. Školovanje. Vjerska opredjeljenja. Politička pripadnost. Imena prijatelja. Gdje sam sve bio. Gdje mi se dopalo. Koje sam knjige čitao. Koje filmove gledao. Kome sam sličan. Koje poze volim u seksu. Što bih sa puno novaca.
Tup, lupajućeg srca, prolazim još jednu uniformu sa Kalašnjikovim.
Ukočeno prilazim spasu, bijelom cilindru sa prozorčićima i crvenim oznakama. Uz ulaz, crvena linija na oplati „U slučaju nužde, ovdje rezati.“
This wheel's on fire, rolling down the road…
Kerozin… Vlažnobazdeće uniforme vojnika iz vlaka... Grubi, neočekivani prst graničara... Ovdje rezati… Lim, kerozin… Skaj tanke presvlake vibrira u ritmu ubrzavajućih propelera… Ime ulice…
Želim se probuditi…
...
Prije par dana, veli mi netko, onaj Facebook; gadna igra… Banalna, pubertetska, djetinja, falša, ali uvuče te… Kad hoćeš izići, nije lako, a i kad iziđeš, svi tvoji podaci, svi odgovori ostaju Njima. Neopozivo, nejasno.
Ime i prezime. Kontakt. Školovanje. Vjerska opredjeljenja. Politička pripadnost. Imena prijatelja. Gdje sam sve bio. Gdje mi se dopalo. Koje sam knjige čitao. Koje filmove gledao. Kome sam sličan. Koje poze volim u seksu. Što bih sa puno novaca.
Ono prvo nije bio košmaran san, ma koliko sam tada želio da jest. Imao sam sedamnaest godina i trebao nakon četiri godine prvi put sresti oca na dva dana; dogovorili smo susret u Budimpešti – ja nisam smio iz DDR-a u Jugoslaviju, on nije smio ući u DDR. Drugo vrijeme; diktature, Veliki Brat. Što se radi sa podacima, nisam se pitao. Za nama je...
Ovo drugo isto nije san.
Zafrkancija je, klikklik, haha, hihi.
Što se radi sa podacima…?
Je li za nama...?
Post je objavljen 31.07.2008. u 07:05 sati.