Olovo i Svetište Gospe Olovske
|
DOK SAM pet godina, otprilike jednom tjedno, iz Orašja i Tuzle putovao u Sarajevo krivudavom cestom i brzo shvatio da nakon mukotrpnog preticanja FAP-a natovarenog balvanima piš-pauza otpada, kako me dimeće, sporohodno brektalo ne bi opet preteklo, mjestašce Olovo bilo je tek usputni "marker" i prvi nagovještaj, kako ću za nepuni sat sjediti na nekom tantromantričnom hedofis-mitingu, brejnstormati i mudrovati nad bosanskom kvadraturom kruga. Kad ne bih stao iznad Olova na kavu ili svojedobno neloše teleće ražnjiće, tek bi krajičkom oka, ulazeći u seriju uskih zavoja prema jugu, desno ispod ceste vidio vrh tornja sa križem. Crkva je djelovala napušteno; znao sam da je Olovo "muslimansko", a povijest me zanimala manje nego danas. KAD JE drug Eugen Savojski 1697. iz Osijeka krenuo u pohod na Turke u Bosni, došao je do Sarajeva, opljačkao ga i spalio i vratio se u Osijek. U romanu "Duh iz močvare", Anto Gardaš tvrdi kako je drug Eugen za svoje pobjede nad Turcima od Beča dobio posjed na poklon - Kopački Rit. Niti u bečkoj računici, niti u Eugenovoj, nije se pojavilo onih četrdesetak tisuća katolika, koji su sa Eugenovim trupama napustili Bosnu i preselili mahom u Slavoniju, prepuštajući bivšu postojbinu... /Isto tako, dokumenti su nepouzdani o komarcima Kopačkog Rita kao pokori vojskovođi za pirovu pobjedu.../ Anticipirajući uzajamni manjak respekta, Eugen Savojski nije puno razmišljao, kako će mene jednom sudbina naplaviti u tu istu Bosnu i kako ću se kao "Oscar Tango Hotel Two" međunarodno velevažno vozikati ponad polunapuštenog najstarijeg marijanskog svetišta na Balkanu.   Dakle, osim upućenika u religiju, jedino zjakavi prolaznih cestom Tuzla - Sarajevo spazit će najstarije balkansko svetište Gospino. Kako nam je na naše pitanje pojasnio svećenik na kojeg smo slučajno nabasali pred velebnim, očito nedavno sagrađenim župnim dvorom, za postavljanje putokaza ili info - panoa - nema novaca. (!) Kako nam je ispričao, povijest Samostana i Svetišta usko je povezana sa trgovačkim putevima između tadašnje Dubrovačke Republike, Dalmacije i srednje Europe. Sagrađen u 14. stoljeću, samostan opstaje i osmanlijsko zaposijedanje Bosne i postaje ciljem tisuća hodočasnika iz regije. Međunarodne snage - Turci i Austro-Ugarska - svojim sukobljavanjem izazovu iseljavanje tada većinskog katoličkog stanovništva prema Slavoniji. Stanovnici Olovskog kraja sa sobom u Ilok odnose i Gospinu sliku; franjevci odlaze s njima. 1704., priča nam svećenik dalje, Turci sa pet zlatnika "kupe" Ciganina, koji zapali samostan. Od uglavnom drvenog zdanja ostaje tek dio kamenog ulaznog portala. Tokom iduća dva stoljeća, hodočasnici pale svijeće oko tog "crnog kamena", dok 1936. ne nastaje današnja crkva, kojoj su 1971. (!)pridodana sadašnja dva tornja.  Franjevci obnavljaju svoje aktivnosti oko svetišta (s kojeg se vidi i džamija i - napuštena - pravoslavna crkva; tipična scenografija Bosne poviješću pritrujene) i nadaju se dogradnji objekata za prihvat hodočasnika, koji se, veli svećenik, počinju vraćati u velikom broju.  Dok se stazicom po kiši uspinjemo do proširenja uz zavoj, gdje smo ostavili auto, ostajemo miješanih dojmova. Lijepa crkva, burna povijest. Luksuzni župni dvor; nema novaca za putokaz ka kulturnom dobru. Plan proširenja kompleksa, a klizište polako ali sigurno uništava statiku same crkve... ... 'emti i Turke i Eugena i nas ovakve... Kotači bacaju sitne kamenčiće na mokru cestu, dok se ubacujem taman ispred šlepera sa gredama, koji sa desetak "na sat" predvodi kolonu prema jugu... Iduće stanice: Bijambarske pećine tu u blizini, pa Boračko jezero i kanjon Rakitnice iznad Konjica, pa Vitina, pa Cetina... |
