Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu
petak, 30.11.2007.
Vojne pobune
Taktičko – tehničke značajke raketne fregate 'Storoževoj'
Ratni brodovi klase 'Krivak – 1', kojoj pripada i raketna fregata 'Storoževoj', pripadaju skupini protupodmorničkih brodova, a razvijeni su na temelju 'projekta 1135' iz klase Burevestnik. Brodovi 'braća' raketne fregate 'Storoževoj' još su raketne fregate: 'Družnji' (Pacifička flota), 'Žarkij' (Sjeverna flota), 'Letučij' (Pacifička flota), 'Zadornij' (Baltička flota) i 'Ladnij' (Crnomorska flota).
TT značajke brodova klase 'Krivak – 1' raketne fregate 'Storoževoj'
- istisnina (deplasman) mirnodopska/ratna 2810/3200 tona
- duljina 123 metra
- širina 14, 20 metra
- gaz 4, 48 metra
- propulzija COGAG M 7 postrojenje (2 x M-62 + 2 x M-8K)
- propeleri 2 komada
- snaga 2 x 20000 KS + 2 x 7475 KS (ukupna borbena snaga 54950 KS)
- brzina borbena/maksimalna 30, 6 / 32, 5 čvora
- elektropostrojenje (agregati i baterije) 5 x 600 KW (ukupno 3000 KW)
- doplov 1290 Nm brzinom 30 čv, a 5000 Nm minimalnom brzinom 14 čv
- spremnici goriva mirnodopski/ratni 348/515 tona
- posada 190 ljudi (22 časnika, 23 dočasnika, 145 mornara)
- autonomnost (bez ikakve opskrbe i nadopune) 30 dana
- naoružanje 4 raketna lansera more-more tip URK-5 RASTRUB za rakete tip SS-N-14 Silex, 2 raketna lansera more-zrak tip SA-N-4 za rakete tip OSA-M SAM, 4 topa (2 x dvocijevni) kalibar 76, 2 mm tip AK-726 DP s brzinom gađanja 2000 granata u minuti, 2 raketna bacača tip RBU-6000 s ukupno 60 raketa tip ASW RL, 8 torpeda kalibra 533 mm tip UTA-53-1135 TC i 16 morskih mina.
Sve u svemu, Athumanunh ovaj brod nikako ne bi želio imati za protivnika, dakako, ako je posada uvježbana i spremna za bitku, jer brod bez dobro uvježbane posade zapravo nije ništa, ljudska posada, mornari duša su broda, dočasnici pak su srce broda, a časnici mozak svakog ratnog broda – po Athumanunhu.
nedjelja, 25.11.2007.
Vojne pobune
Pobuna na raketnoj fregati 'Storoževoj'
Raketna fregata 'Storoževoj' ratni je brod iz klase 'Krivak –1', a nalazila se u sastavu 128. raketne brigade Baltičke flote bivšeg SSSR-a. Početkom studenoga 1975. 'Storoževoj' je uplovio na vojno sidrište u rijeci Daugavi, kod grada Rige, u današnjoj Latviji. Ondje je trebao sudjelovati u svečanom obilježavanju 58. godišnjice Oktobarske revolucije. Upravo taj trenutak Valerij Sablin je izabrao za početak svoje akcije koju je dugo planirao. Njegov cilj, kasnije će se vidjeti koliko je bio nerealan i samoubilački, bio je ništa manje nego nova socijalistička revolucija protiv 'brežnjevljevog' komunističko-birokratskog rukovodstva u Moskvi. Njegov plan je bio preuzeti zapovjedništvo nad 'Storoževojem', koji će kasnije, na čelu eskadre brodova koji su mu se trebali pridružiti, uploviti u rijeku Nevu u Lenjigradu, odakle će preko radija i TV pozvati narode SSSR-a na ustanak protiv Brežnjeva, a koji će on osobno predvoditi. Naravno, pripreme za akciju počele su mnogo prije, i to Sablinovim odabirom njemu odanih istomišljenika koji će mu pomoći kad započne akcija na brodu. Svog najvjernijeg pomagača pronašao je u mornaru Aleksanderu Šeinu. Sablin je kao politički komesar vrlo pomno proučio raspored brodova koji će sudjelovati u proslavi u baltičkim lukama tadašnjeg SSSR-a. Na nekima od njih imao je istomišljenike za koje je vjerovao da će mu se pridružiti u pobuni kada im pošalje šifrirani signal za početak akcije. Sam početak akcije Sablin je izabrao nadnevak 8. studeni 1975. Oko 1900 sati Sablin je javio zapovjedniku Putorinu da se nekolicina mornara opija prošvercanom votkom u prostoru simulatora PEL-a. Zapovjednik Putorin je zajedno sa Sablinom krenuo u potpalublje velikog broda da razriješi tu situaciju. Kad su stigli u naznačenu prostoriju u kojoj se nalazilo nekoliko mornara, Sablin je priopćio zapovjedniku da je uhićen. Zapovjednik broda Putorin zaključan je u toj prostoriji na dnu broda, a pred vrata je Sablin postavio naoružanu stražu. Odmah potom mornar Šein prikupio je ostatak posade. Za mornare je Sablin organizirao projekciju epohalnog filma Sergeja Ezenštajna 'Oklopnjača Potemkin'. Nakon projekcije filma, dok je trajao 'revolucionarni zanos', Sablin je u časničkom salonu prikupio sve časnike i dočasnike, izložio im svoj plan i zatražio njihovu punu suradnju, pomoć, odanost i lojalnost. Najveći dio nazočnih prisegnuo je Sablinu i stavio se na njegovu stranu. Oni koji se nisu složili s njegovim idejama pridružili su se zapovjedniku Putorinu u brodskom zatvoru. Gotovo cjelokupan mornarski sastav, oko 150 mornara, uglavnom golobradih mladića, bilo je na strani Sablina. Mornar Šein je izvrsno obavio zadaću koju mu je povjerio Sablin - indoktrinaciju posade. U tom trenutku, nešto iza 20 sati, pripremajući se za proslavu 'Velikog oktobra', sovjetska ratna mornarica i njezina Baltička flota nisu imale još nikakvih spoznaja o tome da je na jednom od njezinih brodova započela pobuna koja prijeti da se pretvori u nešto mnogo opasnije i veće nego što su to bili pojedinačni ustanci radnika i seljaka koje su KGB i KP već prije gušile u krvi. Negdje iza 2030 stariji poručnik, (odgovara činu natporučnika, poručniku fregate HV HRM – po Athumanunhu), Vladimir Firisov uspio je neprimjećen od brodskih straža pobjeći s broda skokom u rijeku. Doplivao je do susjednog veza na kojem je bila podmornica B-49 (ovdje Athumanunh nije siguran jer je u nekim drugim izvorima pronašao da se zapravo radilo o podmornici S-163). Firisov je odmah obavijestio zapovjednika podmornice o događanjima i pobuni na 'Storoževoju'. Bijeg starijeg poručnika Firisova je uskoro otkriven i od tog trenutka Sablinova kola kreću nizbrdo. U redovima pobunjenika nastala je pomutnja. Čak i sam Sablin postao je malodušan, pa je u jednom trenutku pomislio i da odustane od svega. Nekolicina onih koji su shvatili da su već otišli predaleko, bodrilo je Sablina da nastavi dalje. Konfuzno stanje na brodu trajalo je sat, možda dva. Najuže jezgro pobune, sa Sablinom na čelu, odlučilo je da akcija započne odmah. Sablin je izdao zapovijed da se ratni brod pripremi za isplovljavanje i započne plovidbu prema Lenjingradu, koji je udaljen otprilike 300 nautičkih milja od Rige (pomorskim koridorima ratne mornarice bivšeg SSSR-a to pak je gotovo 600 nm – po Athumanunhu). Točno u 0100 9. studenog 1975. raketna fregata 'Storoževoj' pokrenula je svoje motore i polako se u potpunom mraku, bez navigacijskih svjetala, otisnula sa svog veza niz rijeku Daugavu. Već nakon desetak minuta moćni ratni brod (Athumanunh skreće pozornost na taktičko – tehničke značajke koje će prikazati slijedeći put, brod je doista vojnički gledano vrlo moćan, dobro naoružan i s obučenom posadom izuzetno opasan protivnik) je brzinom od 30 čvorova hitao niz rijeku prema izlazu iz riške luke u istoimenom zaljevu. Sablin je poslao ugovorene signale svojim pomagačima na drugim brodovima ali mu se nitko nije odazvao. Svi su oni ostali po strani, preplašeni represijom moćnog KGB-a, GRU-a i policijskog aparata. Vrlo brzo Valerij Sablin je shvatio da je ostao sam, no sada povratka više nije bilo.
subota, 24.11.2007.
Vojne pobune
Velike vojne pobune – otkazivanje poslušnosti
Da bi vojska bila vojska, odnosno da bi se vojna organizacija razlikovala od drugih civilnih organizacija, mora postojati vojna stega. (Athumanunh rabi čistu vojničku riječ 'stega' koja odgovara u potpunosti riječi 'disciplina', ali kako je Athumanunh već davno prije strogo podijelio sve u svojoj životnoj filozofiji, tako Athumanunh i rabi riječi koje ponekad mogu zbuniti, pa će tako i napraviti razliku između riječi 'disciplina' i 'stega', jer dok disciplinu mogu imati škola, crkva, stranka, sportska momčad, razne firme … stegu ipak imaju samo vojske). Svaka vojska može imati svoj oblik stege, a to zavisi od raznih čimbenika, pa tako neka vojska može imati 'surovu stegu', 'željeznu stegu', 'strogu stegu' …, no, sve vojske zapravo to nazivaju jednostavno 'vojnička stega'. Tako je po Athumanunhu ta vojnička stega zapravo vojnička poslušnost koja se može definirati kao točno, potpuno i pravodobno izvršavanje vojnih dužnosti i zadaća, bez prigovora, bez uvjeta, bez diskutiranja, bez ikakvih izmjena i sumnji u dobivenu zapovijed. No, mnogo puta tu se pojavljuje veliki problem, da li baš sve zapovijedi moraju biti izvršene? Ne! Časnici, dočasnici i vojnici svake vojske znaju točno koje se zapovijedi ne izvršavaju, a Athumanunh će ih sada točno i pobrojiti: 1) zapovijed koja traži rušenje ustavnog poretka vlastite zemlje, 2) zapovijed koja je usmjerena na diverziju i podrivanje vlastite vojske, 3) zapovijed za izdaju, 4) zapovijed za izvršenje krivičnog dijela i 5) zapovijed za izvršenje ratnog zločina. Ovih pet zapovijedi vojnici i podređeni nisu dužni izvršiti i ne izvršenjem tih zapovijedi ne mogu odgovarati za povredu vojne stege. No, dobro, Athumanunh je ovaj mali uvod napisao kako bi se lakše razumjelo nešto što će on u idućim danima opisati. Dakako, radi se o vojnoj pobuni, o klasičnom vojničkom otkazu poslušnosti. Svima vama je dobro poznato literarno djelo koje opisuje pobunu brodske posade britanskog naoružanog trgovačkog broda Bounty. Ta vojna, gotovo epska, pobuna desila se davne 1789. godine usred Tihog oceana. Taj događaj, koji je opisan u mnogim pričama i ekraniziran u raskošnim holivudskim produkcijama, zbio se zbog nehumanog odnosa mornaričkog časnika Williama Bligha, zapovjednika jedrenjaka Bounty, prema vlastitoj posadi. Pobuna na brodu Bounty postala je tako sinonim za sve slične događaje, više ili manje skrivene od očiju javnosti. No, Athumanunh ovoga puta neće opisati pobunu na brodu Bounty, već jednu drugu pobunu na jednom drugom ratnome brodu. Dakle, prije 31 godinu (1975.), odnosno 186 godina nakon pobune na britanskom jedrenjaku, dogodila se neuspjela pobuna u sovjetskoj ratnoj mornarici, koju je komunističko rukovodstvo dugo vremena skrivalo od očiju svjetske javnosti. Trebalo je proći 15, možda čak i 20, godina od tog događaja, pa da prve opširnije pojedinosti o pobuni na raketnoj fregati 'Storoževoj' i sudbina aktera te pobune dospiju u javnost. Početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća na Zapadu su se pojavile prve šture i nepotpune informacije o događaju za koji se vjerovalo da je dobro, i to iznutra, uzdrmao komunističku tvrđavu sovjetskog birokratskog režima na čelu s Leonidom Brežnjevom. Na temelju takvih informacija, Tom Clancy napisao je 1984. godine svoj bestseler 'Lov na Crveni Oktobar', po kojoj je kasnije snimljen i istoimeni film. U Clancyevoj verziji priče, sovjetski podmornički as Marko Remius razočaran stanjem u SSSR-u, otima najmoderniju sovjetsku podmornicu s hidro-magnetnim pogonom. Bježeći preko Atlantika pred Crvenom flotom, uspijeva pod dramatičnim okolnostima spasiti živote svoje posade, a sa nekolicinom najvjernijih suradnika i neoštećenom podmornicom svoj mir i sreću naći u nekom američkom zaljevu. Dvije godine poslije Clancya još jedan Amerikanac napisao je roman sa sličnom tematikom. Andrew O´Rourke objavio je 1986. roman pod nazivom 'Pobuna na Crvenoj zastavi' ('The red banner mutiny'). Radnju svog romana smjestio je tamo gdje se stvarno dogodila, u Baltičko more. Glavni lik nosi ime po stvarnom vođi pobune Valeriju Sablinu. No, kako to obično u povijesti biva, istina je fascinantnija od bilo kakve literarne ili pak filmske fikcije. Tako će tijekom sljedećih dana Athumanunh opisati događaj koji je dugo godina bio zabranjena, tabu tema, u bivšem SSSR-u, a i ovdje kod nas tek su malobrojni o tome ponešto znali. Dobro, onda sutra Athumanunh započinje pisati o 'Pobuni na raketnoj fregati Storoževoj' (stražar – po Athumanunhu).
nedjelja, 18.11.2007.
U ime starih pravica
Još od 1861. godine u Čakovcu, a time i u cijelom današnjem Međimurju, ustoličila se mađarska vlast i uprava. Oduvijek je tuđin obilato koristio prirodnu izoliranost Međimurja od ostatka Hrvatske, ali nikada taj tuđin nije mogao uništiti duhovnu svijest Međimuraca o povezanosti s majkom Hrvatskom. (… izmeđ' Mure i Drave, domaja je moja, od majke Hrvatske samo nas Drava odvaja …) Upravo to, snažna svijest o nacionalnoj pripadnosti Međimuraca, osujetilo je uvijek svaku asimilaciju i zauvijek sačuvalo nacionalni entitet. Tako je bilo i te, sada već davne 1918. godine Gospodnje. Tijekom krvavog studenog, točnije u noći 12. studenog, iz Nedelišća je u Varaždin prebjeglo nekoliko mladića koji su donijeli vijest o zločinima koje je počinila Mađarska vojska. Naime, kotoripskom notarijušu Gustavu Bruneru ukradeno je nekoliko gusaka, a mađarski natporučnik odlučio je krvavo kazniti Međimurce za tu krađu. Bez ikakvih dokaza, samo na temelju sumnje da su mogući počinitelji, strijeljano je i povješano ukupno 75 Međimuraca (64 muškarca i 11 žena – po Athumanunhu). Bila je to kap koja je prelila čašu koja se punila gotovo sto godina nepravde i trule vlasti u Međimurju. Bojnik Hrvatske vojske Ivan Tomašević dobio je zapovijed od Narodnog vijeća da silom zauzme Međimurje. Bojniku Tomaševiću na raspolaganju su tog trenutka bile dvije satnije 'Varaždinska satnija' u koju su ušli Varaždinci i ostali dragovoljci, te 'Međimurska satnija' koju su činili isključivo Međimurci prebjezi. Te dvije satnije ustrojile su 'Međimurski odred' Hrvatske vojske koji je 13. studenog 1918. u 2200 prešao preko željezničkog mosta rijeku Dravu i bojno napredovao prema Nedelišću. Nakon kraćih bitaka s Mađarskom vojskom ujutro je zauzeto Nedelišće, ali su tijekom dana Mađarima stigla pojačanja. Razvila se kratkotrajna, ali vrlo žestoka bitka za Nedelišće. Hrvatska vojska, točnije 'Međimurski odred', pretrpio je teške gubitke i bio je prisiljen povući se pod borbom natrag u Varaždin. Međutim, 6. prosinca 1918. godine Narodno vijeće u Varaždin je uputilo nešto snažniju grupaciju Hrvatske vojske koju su činili odredi iz Zagreba, Karlovca i Nove Gradiške, a zapovijedao im je pukovnik Hrvatske vojske Dragutin Perk. Bila je to brojčano jaka i izuzetno dobro opremljena vojska koja je 24. prosinca 1918. s tri smjera prodrla u Međimurje u 0600 ujutro. Prvi glavni smjer napora Hrvatske vojske za oslobođenje Međimurja bio je preko željezničkog mosta na rijeci Dravi prema Čakovcu. Drugi pomoćni napor kretao se preko Otoka, gdje je Hrvatska vojska pod zapovjedništvom bojnika Pogledića, uz pomoć dvadesetak čamaca koje su tamo doveli mještani Otoka, forsirala Dravu i bojno napredovala prema Čakovcu. Treći pomoćni smjer napora kretao se od Dravskog Središća pod zapovjedništvom bojnika Hanneberga.
'Majore Györy! U ime starih pravica pozivam Vas na predaju. Vaše su satnije opkoljene!' – bile su to riječi konjaničkog bojnika HV Georgijevića koje je uputio zapovjedniku mađarskih snaga u Čakovcu koje su se utvrdile i pokušale braniti oko glavnog željezničkog kolodvora. Mađarski bojnik prvo se konzultirao sa svojim podređenim zapovjednicima, a kada su ga ovi izvijestili da su hrvatske snage već izbile do Svete Jelene (Šenkovec) na sjeveru i do samoga Buzovca na jugu, te da se opasno približavaju i s istoka, bojnik Györy zapovjedio je da se istakne bijela zastava predaje. Bilo je to 1030 24121918, a time su hrvatske satnije ušle u grad Čakovec bez borbe i prolijevanja krvi. No, Mađarska vojska ipak se nije željela olako povući iz Međimurja, pa se u njegovom najistočnijem dijelu s osloncem na rijeku Muru željela oduprijeti. Tada je u Čakovec naišao brzi putnički vlak iz smjera Pragerskog (Slovenija) koji je redovito prometovao za Budimpeštu. Pukovnik Perk zapovjedio je satniku Sertiću da se s osam strojnica i polovicom Varaždinske bojne ukrca u vlak i zauzme željeznički most preko rijeke Mure u Kotoribi. Hrvatska vojska, točnije vojnici iz sastava 'Varaždinske bojne', pod zapovjedništvom satnika Sertića u brzom naletu iskočili su iz vlaka i potpuno zbunili i iznenadili mađarske vojnike na mostu i brodovima koji su bili kod Kotoribe i Kakinje. Njihovim zauzimanjem propala je svaka daljnja mogućnost mađarskoj vojsci da pruži otpor Hrvatskoj vojsci tijekom oslobađanja Međimurja. Dakle, bitka za oslobođenje Međimurja završena je u 1300 24121918, a istoga dana u Čakovcu je održana prva hrvatska javna skupština u dvorištu građanske škole. Već 9. siječnja 1919. na trgu ispred franjevačkog samostana u Čakovcu skupilo se oko 10 000 Međimuraca koji su javno tražili pripojenje Međimurja matici Hrvatskoj. Godine 1920. Mađarska se i 'službeno pravno' odrekla Međimurja svojim potpisom na dokument o miru s Hrvatskom koji je potpisan u Trianonu kod Pariza.
subota, 17.11.2007.
Povijesne priče
Posljednji hrvatski kralj
… tko to vlači noge gorskim mrakom? Pod zlatnom kacigom mrki div, za hrast se hvata slabom šakom, u licu je mrtav, ali okom je živ …
Crne krošnje tužno zašumore, tmasti se oblaci nadvili nebom, Zvijezde trnu sve više, a u dalekoj pomrčini nad zamrlim bojištem crne se prilike pognuto kreću oprezno. Kao lasice provlače se oprezno, pužu, gmižu, nestaju, pa se opet pojavljuju. Njuškaju, ruju, kopaju po hrpama mrtvih vojničkih tjelesa. Pipaju, driješe, režu prevrću, traže … Pljačkaši mrtvih vojnika su to, lešinari koji se uvijek vuku za svakom vojskom, strvinari koje bije zadah raspadanja … Zabasaju tri takve sjenke kroz šikaru i paprat sve do skrovitog ulaza u duboku jarugu. U toj jaruzi oštro kamenje, korijenje, kvrge, trnje, guštik. Crna i divlja gudura propinje se prema nebu po kojem se valjaju tmasti oblaci. Oluja samo što nije započela. Pljačkaši oprezno gmižu dalje, oprez, prvo mrtvo tijelo, pa još jedno, a onda sve ih je više … tukla se tu teška bitka, jer sve je prepuno mrtvih vojnika. Vješti prsti pljačkaša raskopčavaju im kovane pojaseve, skidaju im prstenje s ruku, miču im čelenke i oklope grudne, prevrću ih i traže zlato. Tada pak pod golemim hrastom ugledaju tijelo u polusjedećem položaju. Treperava svijetlost nadolazeće vremenske nepogode na trenutak osvijetli i otkri bogate i ukrašene ploče oklopa, bogato urešen pojas, rasječenu pozlaćenu kacigu, pozorno izrađen i bogato ukrašen veliki i teški mač pod laktom. Beživotna desnica u bojnoj žičanoj rukavici počiva na zastavi izvezenoj zlatnim nitima konca … tri ljudske hijene skokom krenuše, jer to je glavni zgoditak. U tili čas nešto veliko pokrene se u sjeni debla. Crne sjene pljačkaša protrnu, a onda tužno rzanje, veliki bijelac slomljenih prednjih nogu, krvavih prsiju, s bogatim sedlom i pokrovom. Veliki bijelac teško se prevali na bok, grčevito istegne vrat prema pljačkašima, a na njuški mu se pojavi krvava pjena. Pljačkaši odahnu, to je samo konj, sada će dalje … no, u zao čas! Odjednom dvojicu pljačkaša ščepaju snažne koščate i mišićave ručerde u strašan zagrljaj. Pljačkaši se migolje, krkljaju, cimaju, grebu … jedan nekako uspijeva izvući nož. Sječivo bljesne, ali oštrica sklizne po čeliku. 'Oklop, prijane moj, oklop!' u samrtnom hropcu prozbori smrtno ranjeni vitez orijaš. Glas mu dolazi kao iz bačve, a u njemu ima nešto strašno i prijeteće … 'Strvoderi, kralja mi nećete ni dotaći!' Željezne šake orijaša stegnu još jače, poput snažnih kliješta. Kosti pljačkaša stanu krcati i pucati: 'Dah vam smrdi na strah i smrt … mislio sam da ću na drugi svijet u ljepšem društvu … nema veze, naživio se Antun života, a sada mi je kucnuo zadnji trenutak, izgleda, ali vi ćete prije mene … nakoti mraka idete u pakao!' U predsmrtnom grču umirući kraljev župan i vitez Antun Strezinja još snažnije stegne pljačkaše koji se trzaju, kopaju petama, a zatim im tijela odjednom omlitave. Strahotni grohotni smijeh umirućeg viteza protrese guduru tamnu. Strava obuzme trećeg pljačkaša i natjera ga na divlji skok u mrak. Njegov jezivi krik iz provalije zagluši iznenadni udar groma. Grunu prve teške i guste kapi kiše, te stanu ispirati skorenu krv s voštanog čela mrtvoga kralja pod hrastom. Kliznu te kapi poput suza iz njegovih otvorenih, ukočenih očiju, preko snažnog vrata i trupa u oklopu, pa se sliju mačem na zastavu razderanu i slomljenog koplja. Zasljepljujuća munja tog trenutka ošine plavkastom strijelom stoljetni hrast i raspolovi ga. Zatutnji potmulo grom kao da se nebo ruši, zadrhta zemlja i zaječa iz nutrine, a orijaško deblo u blještavom plamenu surva se u jarugu povlačeći i pokopavajući zauvijek posljednjeg hrvatskog kralja i njegovu malobrojnu mrtvu vojničku pratnju …
petak, 16.11.2007.
Povijesne priče
Vrijeme kobnih vjetrova rata
Crveni redovi hrvatskih husara jezdili su kao na vježbalištu, poručnik Andrija Potočki preuzeo je zapovijedanje u napadu na lijevo krilo švedske vojske kralja Gustava Adolfa, jer je husarski kapetan Vinković pao čim su krenuli u juriš. Hrvatski husari izvedu svoju nadaleko poznatu 'arkebuzadu' i unesu pomutnju među protivničke zelene dragune vojvode Weimarskog, a tada vješto propuste vlastite kirasire koji polete u juriš dijagonalno od njih. U galopu hrvatski husari ponovno napune kubure i opet zaspu protivnika svojim salvama, a kada nalete konjem na konja spretno okrenu kubure i mlate njima kao buzdovanima. Poručnik u ludom trku munjevito preokrene svoju kuburu i drškom tresne posred lica švedskog draguna pod crnim šeširom. Zbunjenog pogleda švedski vojnik zamlatari rukama na kojim su bile kožne rukavice i poleđuške ljosne iz sedla u blato. Iza poručnika su letjeli poput sokolova njegovi plavetni husari, za njima su poput vjetra hujali husari zastavnika Blaškovića uz bljesak sabalja, a za njima jurila je Zaradeckijeva pukovnija pereći svoja duga koplja. Bojišnica je odzvanjala od paklenske vike koju podigoše husari u svom žestokom karieru. Poručnik Andrija Potočki spretno nalegne na vrat svoga konja i tako izbjegne udarac i ubode sablje saskog husara koji ih je munjevito zadavao u prazno, u visini poručnikovih prsiju. Poručnik spazi još samo iznenađenje u očima saskog husara kojeg je sa strane posjekao narednik Blaž, a tada se sve ispremiješa u bezobličnu kašu. Poručnik tada osjeti bol u lijevom ramenu, noge su mu klecale, bojište mu se vrtjelo pred očima … opet se poručniku sve vrtjelo u glavi dim, eksplozije, grmljavina topova, vatra koja guta krovove kuća u Lützenu … vidje poručnik teturajuće ešelone pikenira i musketira i učine mu se tog trenutka poput nekakvih fantastičnih životinja koje svjetlucaju i gmižu načičkane po leđima kopljima pod mnoštvom šarenih i lepršavih zastava. 'Gospodine lajtnante, razbiše nas, polako sada ostanite živi! Ne hrlite prvi, gospodine latnante!' – iz svega glasa vikao je narednik Blaž svome poručniku, ali ovaj kao da ga nije čuo, pa je i dalje jurio na čelu svojih husara. Naime, husari su uletjeli u skriveni 'flossgraben' i izgubili zamah juriša. Na hrvatske husare svom silinom udari 'plavetna' švedska pukovnija. Husari je jedva zadrže, a u posljednji trenutak u pomoć im priskoči sam Pappenheim sa svojim konjaništvom kirasira i draguna koji odbace švedsko i finsku teško oklopljeno konjaništvo. Sada pak sam Holock okupi sve hrvatske konjaničke postrojbe i povede ih u juriš na obližnje brdo u namjeri da se otme švedsko topništvo, no, švedsko konjaništvo poput čelične metle rasprši hrvatske lake konjanike. Poručnik Andrija Potočki ubio je u tom okršaju trojicu švedskih časnika suludom hrabrošću, od koje se dizala kosa na glavi naredniku Blažu, jašući ravno na švedske topove. Crveni hrvatski husari pratili su ga u stopu, ali su i padali pogođeni. Tada pak kugla švedskog falkoneta udari u neposrednoj blizini poručnika Andrije Potočkog. Poručnik postane obliven krvlju, ali nekakvim se čudom održi mrtav u sedlu. Narednik Blaž okrene husare u povlačenje, te uhvati poručnikova konja za stremen i stane ga voditi za sobom. Husari, njih šestorica s narednikom Blažom, na brzinu iskopaju blatnjavu raku i u nju spuste posmrtne ostatke svoga voljenog poručnika. Narednik Blaž u bisagama poručnikova sedla pronađe meki uvojak plave kose koji pažljivo položi u poručnikovu već ukočenu šaku. Husari stanu zatrpavati poručnikovo tijelo umotano u crvenu kabanicu, a naredniku Blažu niz opuštene brčine počnu se kotrljati debele, muške, vojničke, najteže suze, suze koje može samo vojnik proliti nad poginulim suborcem. Blaž šmrkne i promrmlja: 'O prokleta tuđino, a volio sam ga kao vlastita sina …' Tada među husare dojaše pobočnik grofa Holocka i stane vikati: 'Na, was ist den los!? Vorwärts Hussaren, vorwärts! Weitergehen auf die Spitze Marschkolonne!' Blaž pogleda pogledom koji je skamenio pobočnika i kroz zube procijedi: 'Idi do vraga! Nikuda mi ne idemo dok ne sahranimo našeg poručnika kao ljudi. Jel' ti to jasno!?' Pobočnik se tada glupo naceri i doda: 'No, dobro … hrabro Kroat! Für Kaiser Kroat!' Austrijanac se udalji. Teške pahulje mokroga snijega stanu padati sve gušće. Blaž samo tiho doda: 'Neka je prokleto ovo Vrijeme vojnika koje nam uze poručnika najhrabrijeg među nama. Tako nas je svečano i hrabro, svih 150, poveo iz Zagreba, a sada pade i on, a nas osta' svega šest …' Narednik pokretom ruke pokaže husarima da uzjašu, a oni to učiniše šutke. Nakon nekoliko trenutaka sva šestorica okrenu se istodobno prema svježem humku. Na krutim vojničkim obrazima s kojih se više ništa nije dalo pročitati, kao da su se pahulje caklile … možda pak i nisu bile pahulje, možda su to ipak bile vojničke suze … husari nevoljko potjeraju svoje konje u kas, te požure na čelo duge kolone carskih trupa koje su se povlačile na nove položaje, nakon ove još jedne neriješene bitke pokraj grada Lützena.
nedjelja, 11.11.2007.
Povijesne priče
Vrijeme vojnika – vrijeme kada govori oružje
Bilo je to u vrijeme kobnih vjetrova rata, vrijeme vojnika, vrijeme kada se razumio samo govor oružja. Nesretno vrijeme kada se više nije u Europi znalo tko je kmet, slobodnjak, trgovac, obrtnik, gospodin … Strahotni metež Tridesetogodišnjeg rata već desetljeće i pol središnju Europu pretvara u ruševine, groblja, razbojišta, pepeo, krv i suze. Sve je bježalo od nemila do nedraga, opljačkano, ogoljelo, ušljivo, dronjavo, okrastavjelo, obogaljeno, poživinčeno … na čelu crvenih husara iz Hrvatskog odjela grofa Holcka jahao je husarski poručnik Andrija Potočki i u sebi je proklinjao ovo prokleto vrijeme, vrijeme rulje, vrijeme bjegunaca, kukavica, pljačkaša, ubojica … Sam grof Holock poslao je poručnika i njegove crvene husare da love dezertere i svrstavaju ih natrag u carske satnije. Iz turobnih razmišljanja poručnika prene husarski narednik Blaž Ledinski: 'Gospodine lajtnante! Opet zlo, ovo je ludnica. Pappenheimovi kirasiri pijani k'o zemlja, zapalili dvije kuće tu iza ugla. Provalili i u ostale, grabe, pljačkaju, siluju … dvoje staraca zatukli, žene obeščastili …' 'Daj Blaž, uzmi desetoricu svojih i udri sabljom pljoštimice, pa vezuj!' – prekine Blaža poručnik zlovoljno, pa nastavi: 'Usprotive li se, sijeci, pucaj, vješaj na prvu gredu! Čuo si i sam jutros što mi je zapovjedio knez Wallenstein!' Narednik Blaž se namršti, malo se počeše iz uha, a tada tiho prozbori kao za sebe: 'Premalo nas je za ovu podivljalu rulju, vidite i sami. Neka bude, bit će kako ste zapovjedili, ali kud baš nas zapadne da lovimo tu rulju? K vragu!' poručnik Andrija znao je dobro da se njegovi ljudi sve teže nose s ovom razularenom svjetinom i odbjeglim vojnicima iz carskih satnija. Posvuda su bile gladne oči, gladna usta i podivljale spodobe spremne na sve, a ovaj sedamnaesti studeni 1632. poručniku je osvanuo još više siv, jer jutros mu javili da je, od zadobivenih rana, umro njegov prijatelj poručnik Toma Gašparić, iz Forgačeve pukovnije koja je jučer prodrla duboko u švedsku pozadinu, napravivši tamo silni nered i zamalo zarobivši samog švedskog kralja Gustava Adolfa. Tog trenutka poručnik pozva dvojicu svojih husara da ga otprate na središnji trg gdje je stanovala Getruda. Getruda je plavokosa ljepotica tužnih očiju kojoj su oca ubili švedski oklopnici, a poručnik Andrija slučajno ju je upoznao, pa mu je ona ovo prokleto ratno vrijeme uljepšala mrvicama spokoja i nestvarne trenutne sreće. Ako se ovo ikada završi odvest će on Getrudu daleko od ovoga meteža. Odvest će je tamo negdje daleko gdje sunce ljepše sjaji, tamo gdje maleni putić međe topole, a na raskršću tri golema hrasta iza kojih je njegova plemenitaška kurija u Potokima, u križevačkoj županiji. 'Do bijesa! Nešto se dogodilo gospodine poručniče!' – prene Andriju iz razmišljanja povik skupnika Tome Bednjača koji je pratio poručnika. Tomo još u kasu skoči s konja i šakom obori na poluotvorenim vratima Getrudine kuće nekakvog odrpanca iz čijih ruku ispadne suđe i dva srebrna svijećnjaka. Poručnik uleti u kuću, te se spotakne na tijelo starog posilnog kojeg je ostavio da čuva Getrudu. Drugi pljačkaš nožem jurne na poručnika, ali ga drugi husar Franjo Petermanec kopljem pribi uz vrata. Poručnik nahrupi u Getrudinu odaju, nered posvuda, razbacani rupci, odjeća, perje iz isječenih jastuka, a na krevetu bijelo tijelo Getrude s razderanom haljinom. Glava joj zabačena u predsmrtnoj borbi, lijepo joj lice pomodrilo, grudi joj iznakažene, a na vratu otisci i krvava masnica. Netko je daveći mladu ženu grubo strgnuo zlatan lanac što ga je poručnik poklonio Getrudi. Tomo Bednjač svuče smeđu kabanicu i prekri beživotno tijelo žene, a Franjo Petermanec iz zgrčene šake žene uzme dovratnik odore s oznakama pukovnije Kronberg. U taj trenutak u dvorište dojašu i ostali husari koje je doveo narednik Blaž Ledinski. Poručnik začu snažan glas narednika: 'Gospodine poručniče, posilni još diše i kaže da su bila četvorica dezertera koje vodi riđobradi narednik iz pukovnije Kronberg! Narednik nosi povez preko oka, lako ćemo pronaći tu hulju!' Poručnik Andrija Potočki zari nokte u kosu, a iz stegnuta grla ote mu se hropac, urlik od kojeg čak i husari protrnu … husari su nemoćno gledali u svog poručnika, nikada ga do sada nisu vidjeli da plače.
subota, 10.11.2007.
Povijesne priče
Bitka pod Siskom
Zapovjedi časnika stope se s topotom konja i piskom vojničkih truba, a tada zvekne oružje. Banski hrvatski husari prvi krenuše u nešto brži galop, a tada odjednom kao po zapovjedi puste konjima uzde i u silovitom i žestokom karijeru jurnu na turske nadolazeće redove. Poluotok omeđen Savom, Kupom i Odrom pretvorio se u uzavrelu rijeku lepršavih zastava, povijenih kopalja, fijučućih oštrica mačeva i sablji. Konjska i ljudska tijela ispremiješana sada su nalikovala vijugavim zmijama koje su se povijale, a tada se to sve silovito sudari, ispreplete i prodrijevši jedni u druge sve se ispremiješa. Teško zatutnje topovi, potmulo zagrme plotuni, prašte arkebuze i kubure, a bijeli dim pokri i obavi okolne ledine i šumarke vrbika. Sve zadrhta, zrak zaječa i ugne se vlažno polje između rijeka. Matija umalo nije izletio iz sedla od siline prvog udara, a njegov riđan s teškom mukom održao pritiješnjen između mnoštva konja. Riđan stane skakati i uvijati se, probijati se kroz mnoštvo, a Matija na njegovim leđima sječe i mlati na sve strane opet strahujući samo da mu riđan ne poklekne. Turski redovi zaustaviše navalu banskog i carskog konjaništva i stanu ih potiskivati, ali Matija tada začuje sve složnije i sve glasnije, a samim time i sve bliže, te sve učestalije salve karlovačkih arkebuzira koji su uz huk i salve pristizali sve bliže i bliže, a tada grunu šleski strijelci. Hrvatske haramije udare u trku turske redove u bok, bijesno gaze i zabijaju se poput klina. Sada pak pristižu i ostali hrvatski odredi i udaraju snažno, složno, žestoko, jako … I gle! Turski redovi odjednom popuste, lome se, komešaju se, gube stegu, gube složaj, kidaju se i okreću se. Sve više se turski redovi kolebaju, njihovi beskrajni nizovi mrse se, klecaju, padaju, a onda popuštaju i bez reda i složaja bježe prema mostu, prema svome taboru … Zalud turski čauši tuku topuzima, zalud baše pokušavaju zaustaviti lavinu koja je izgubila složaj, stegu i red. Sve tutnji na most preko Kupe. Matija tada ugleda kako se oklopnici grofa Blagajskog niotkud pojavljuju Turcima s leđa i priječe im prilaze mostu. Turci u panici nagrnu u Kupu, a tada se gradska vrata tvrdoga grada Siska otvaraju i neustrašivi kanonik Đurak praćen s tristotinjak branitelja grada udara na Turke u rasulu. Tog trenutka Matiju dohvati tursko koplje u desno rame. Matija se nekako uspije održati u sedlu, ali klone na vrat svoga riđana. Nakon toga Matiju jedan spahija ošine svojom sabljom krivošijom preko kacige … Matiji se cijela bojišnica okrene naopačke, pred očima mu na trenutak bljesne, a onda ga poklopi crnilo. Zadnje čega je Matija bio svjestan bijahu mu usta puna oštre dlake iz grive riđana i gorki vonj konjskog znoja u nosnicama … Tromo se vuče duga kolona husara prema Gradecu, u koloni volovska zaprega, a uz zapregu stalno bdiju dvojica husara na konjima. Na sjenu iza vozača prekriven plavetnom dolamom leži Matija. Desna strana prsiju i rame natopljeni su krvlju, a glava mu je zamotana prljavim povezom. Iako mu je lice žuto kao vosak na kojemu dršću krupne kapi znoja. Matija je mlad i snažan, a tijelo mu se bori. Tanki plavi brčići tužno mu vise nad gornjom usnom, a potom mu se ote uzdah: 'Odbij, jaši dalje … Udri po Turcima … jaši prvi … ne, ban… Kupa …' Husari se međusobno pogledaju i nasmiješe se, a jedan od njih klimne glavom: 'Dobro je, bunca. Dolazi k sebi. Idemo vozaru potjeraj brže!' Vozar se okrene i na trenutak se zagleda u zastavnika Matiju, a potom upita husare: 'Kamo vozimo ovoga vašega zastavnika?' Drugi husar mu odgovori: 'Sedlaru Pribaniću, to mu je zet, Matija Juranić. Gadno ga isjekoše Turci pod Siskom, ali smo ga pokrpali i sada ga vozimo Jelici. Ej vozaru samo da znaš kakva je cura Jelica. Za Jelicu treba živjeti.' Husari se glasno nasmiju, a vozar ošine volove: 'Ajs Šaronja, ajs Cvjetko, ajs, kad već cura čeka!
petak, 09.11.2007.
Povijesne priče
Priča o zastavniku Matiji
Te godine Gospodnje 1593., koja je mirisala na katastrofu, cijela okolina Siska bila je tek prikaza. Tu više nije bilo života, polja su zarastala u korov, a rijeke Sava, Kupa i Odra ispirale su kosti zadnjih hrvatskih predstraža. Svanuo je, po svemu sudeći, crni lipanj nekada moćnog i ponosnog kraljevstva Hrvatskog. Kao banov glasonoša pred šatorom je stajao mladi husarski zastavnik Matija Juranić. Matija je sasvim razgovijetno mogao čuti prepirku hrvatskih i carskih časnika. Jedni su bili za to da se turski rasporedi i opsadni položaji najprije dobro izvide, a drugi su bili za to da se odmah bez ikakvog oklijevanja krene i zapodjene boj s Turcima koji uporno napadaju i razaraju kamen po kamen tvrdoga grada Siska. Hrvatski ban Toma Erdödy bio je na mukama, jer odluka je sada, kada su se njegovi zapovjednici podijelili, bila samo njegova. Tog trenutka pred šator hrvatskoga bana na znojnom, zaprašenom i posustalom konju, praćen Matijinim husarima koji su iz sedla čuvali banski šator, dojuri strijelac iz sastava obrane Siska, skoroteča zapovjednika obrane grada kanonika Blaža Đuraka. Strijelac skoči iz sedla i baci se na koljena pred bana Erdödyja zavapivši: 'Svijetli bane, moj zapovjednik, kanonik Blaž Đurak, preklinje te da potečeš s vojskom svojom odmah danas. Ako to ne učiniš sutra će grad pasti Turcima u ruke!' Sada se pogledaju ban Erdödy i Eggenberg, general carskih satnija koje su pristigle u pomoć hrvatskoj banskoj vojsci. Obojica gologlavi, obojica iste visine, u oklopu, obojica njegovanih kestenjastih brada i brkova, tu pred hrvatskim, austrijskim i njemačkim časnicima, kraljev glavni zapovjednik i hrvatski ban troimene kraljevine, nekoć moćne i slavne, od koje sada jedva ostaci ostataka ostadoše. Ban Erdödy polako stavi na glavu svoju kacigu s crveno bijelom perjanicom i tada mu glas zatreperi od uzbuđenja: 'Gospodo, donio sam odluku! Kucnuo je trenutak i mi više nemamo izbora, a uzmaći sada ne smijemo i nemamo više kuda sve i da bi htjeli!' General Eggenberg brzo se snađe i pristupi banu: 'Grofe, molim Vas, povedite i moju vojsku sa sobom!' Na licima hrvatskih časnika pojavi se jedva primjetan smiješak u kutu usana, ta to su cijelo vrijeme i zagovarali. Mladome zastavniku Matiji pak se usne osuše od uzbuđenja kada mu ban zapovjedi da podigne vojsku na pokret. Matija u sebi opsuje brzo mamuzajući konja pod sobom: 'K vragu! Ovo čekam već nekoliko dana, a sada mi se ruke tresu i potpuno sam zanijemio!' Onda pak stigavši u tabor Matija se zadere iz petnih žila: 'Pokret!!! Jaaašiii!!! … Na Sisak!' samo je jedan sat trebao da se hrvatska i carska vojska poslože, bez imalo gužve i pometnje pod stjegove i zastave uz udaranje bubnjeva. Matija juri od satnije do satnije, od banderija do banderija, leti i stiže na sve strane i raznosi zapovjedi, jedino se boji da mu konj ne malaksa prije same bitke. No Matijin riđan držao se dobro, kao da je i on sam priželjkivao žestoki karijer. Matija juri u prethodnicu pračen svojim husarima, a modra mu dolama crna na leđima i pod pazuhom od znoja i prašine. Matija jureći između satnija i banderija kao da računa – Reitenauova pukovnija, Montecucollijeva satnija, Auerspergovi arkebuziri, Grassweinovi strijelci, odjeli Ivana Draškovića, Stjepana Tahyja, Turoczya, Orehoczya, Blagajskog, Druškovečkog, satnije Obričana, Rauberi, Paradaiseri, oklopljena satnija šleskih strijelaca koje je doveo Rödern, žumberački uskoci i katane koje vodi banov brat Petar Erdödy. U tom računanju stiže Matija do čela na kojem je jahao ban Toma Erdödy u pratnji plavetnih husara i satnijom dignutom u zemaljskom ustanku. Matija brzo zaključi u glavi – jedno pet tisuća konjanika i pješaka, a tada iznenada propne konja. S rijekom Kupom iza leđa u tišini je čekala Turska vojska s Hasan pašom u sredini. Matija opet brzo izračuna – barem dva puta ih je više nego nas, no, tada ugleda da je ban Erdödy već visoko podignuo svoj mač, jer turski redovi naglo su im krenuli u susret.
nedjelja, 04.11.2007.
Povijesne priče
Sedam plemena jednog naroda
Bilo je to negdje oko 620. godine, daleko gore na sjeveru, tamo negdje oko rijeke Visle, a iza gorja Karpata živjelo je sedam plemena jednog naroda. Nalazili su ljetopisci i koroničari tih sedam plemena kako na bregovima Vltave, tako i na bregovima Visle, kako pod Bojenhajmskim gorjem, tako i oko šumovitih gora Visoke Tatre i Karpata. Saznali su ljetopisci i kroničari da su ta plemena u krvnim vezama i da se nazivaju zajedničkim imenom Hrvati. Doista, bili su to Hrvati iz povislanskih karpatskih strana, izvanredni, izvrsni vojnici i bojevnici, koji su nekoć davno prije stajali u najužim vezama s Gotima i od njih naučili ratovanje i vojničku službu. Jedan je ljetopisac ovako zapisao u svoje kronike: 'Tamo u krajevima rijeke Visle, pa do visova Tatre i šumovitih karpatskih gora prebiva tih sedam plemena. Veliki su junaci među njima, a osobito sedmero braće, koji svaki vlada jednim od tih plemenima. Znam ih dobro cijeniti! Meni su mnogo pomogli, da sam ovdje skršio avarsku silu. Izvrsni su vojnici. Naučili su to još od svojih negdašnjih prijatelja i saveznika Gota. Za Gote pak znadeš kakvi su junaci i vojnici i kako su čitava carstva i kraljevstva posvojili, da na njima osnuju svoja kraljevstva. Tih sedam bjelohrvatskih plemena upravo su kao Goti, pa ih mnogi susjedni narodi pogrešno i nazivaju Gotima.' U Bijelom Gradu stoluje knez Klukas, najstariji od sedmero braće, čija se vladavina prostiraše onamo od karpatskih visina do daleko u ravnine i dolove kraj rijeke Odre, pa onda još više diljem nizina, sve kuda teče široka i valovita Visla. Njegove granice čuvaju ratnici njegove braće Lubela, Kosenca, Muhla i najmlađeg, najljepšeg i najopasnijeg među njima koji nosi ime Hrvat. Petero braće posebno su ponosna na svoje predivne sestre imena Tuga i Buga. Bajne su to gospe kneginje koje vode po jedno pleme od tog stasitog naroda, pleme Tugomirića i pleme Bužana. Jednom godišnje braća i sestre sastali bi se na proslavi boga Peruna gdje bi upriličili zahvalnost i slavlje povodom sjajne pobjede nad Pečenezima, a što ju je prije kratkog vremena izvojevao njihov rođak Ostrojilo Višević, knez iz gornjih povislanskih krajeva. Uz ovo se slavlje imalo još održati i veliko podušje na čast i spomen palih u boju junaka. Kneževa se braća nisu ni po čemu razlikovala u svojoj vanjštini od drugih ljudi, što su ih okruživali. Svi su bili zaogrnuti sličnim, bijelim surinama, pod kojima su se prokazivali kožnati vojnički oklopi, usko prilegnuti uz tijelo. Oružje je u sviju bilo jednako i isto. Samo u visokim, četverokutno složenim šubarama bila je razlika. U kneževske braće bijahu šubare od kunovine i obrubljene zlatnim obručima, a u drugih muževa bijahu iz ovčjeg, lisičjeg ili vučjeg krzna. No i u knezova i u ostalih bijahu u šubare utaknuta jednaka orlova ili sokolova pera. Po dobi knezovi nisu više bili u prvoj mladosti, pa je i najmlađi brat Hrvat sigurno imao već preko trideset godina. Kneginje su pak bile mnogo mlađe, no već su sjajile potpuno razvijenom ženskom krasotom, u njezinom najjačem rascvatu. Kneginje su također imale na sebi, oko divnih grudi i tanka strojna struka, uske, kožnate oklope, koji su bili iskićeni zlatom, srebrom i divnim vezivom, te su više izgledali kao zobunci. Uz bok su im visjeli, na bogato izvezenim širokim pojasevima kratki, široki mačevi, a na plavokosim su glavama nosile također zlatom obrubljene male šubarice od kunovine, oko kojih su bile uokrug opletene debele pletenice plave, bujne nešto kovrčaste kose. Krasni, svježi i rumeni obrazi svijetlili su im dobrotom, milinom, ali i dostojanstvom kneževske samosvijesti. Slavlje je već započelo kad se izvana začula nekakva velika galama, povici i odjekivanje nekih mnogobrojnih glasova. U dvoranu uđe kneževski dvorski župan, koji javi da je došla odnekud iz daleka mnogobrojna družba ljudi, koji žele da dođu pred knezove Hrvatske i izreknu i podnesu neku zamolbu.
'A tko su ti ljudi i što hoće?' – upita knez Klukas. 'Govor im je slavenski, nešto različit od našega, ali se opet razumije sasvim lako, jer govore slično kao i naši susjedi Slaveni na istočnim stranama, a i nošnja im je ista kao i našim ljudima oko Dnjepra i Buga i onih tamo istočnih krajeva. Ali oni vele da su od juga, kažu da su iz krajeva što su među dvjema velikim rijekama … čekaj, čekaj, kako ono rekoše? Mislim Sava i Drava' – reče župan. 'Dobro je. Pusti ih onda u kuću i dovedi ih ovamo!' – reče knez Klukas. Starac, koji je predvodio ljude, poče sada pričati sve avarske strahote i grozne muke što ih svijet pati od Avara. Kad su došljaci počeli pripovijedati kako Avari u svome bjesnilu trgaju djecu s majčinih grudi i bacaju ih psima, da ih razderu, kneginje Tuga i Buga jednako su morale krasne obraze brisati od gustih suza, što su im se sklizale niz poblijedjela lica iz prekrasnih, plavosivih velikih očiju. Knez pak Hrvat upravo je uzrujano i ljutito mahao mačem kao i drugi ratnici Hrvati. Sada su se još više probudili u njima bojni i ratni nagoni, koji su se u tim dušama uzgojili diljem prošlih, tolikih godina Samova ratovanja. Do nedoglednih se visina uzdigla u tim srcima ona vjekovna mržnja protiv skitskoga protivnika i zulumćara. 'U rat, u rat ljudi! – klicaše knez Hrvat, tako da svi sakupljeni Hrvati zanosno prihvate usklik mladoga kneza ponavljajući: 'U rat-u rat kneže! Ta moramo ih uništiti! Nije bilo dosta što smo ih odavde otjerali. Muče oni naš svijet, ta naši su to ljudi, ista im je riječ kao i naša, Slaveni su!' Nastalo je svestrano i silno gibanje po svim zakarpatskim i povislanskim stranama i krajevima. Knezovi su razaslali među svih sedam plemena glasnike i starješine, da zovu ljude na oružje i na seobu. Dali su se dapače i sami na putovanje i pozivali narod pod svoje bojne znakove. Pa i kneginje Tuga i Buga nisu zaostajale za svojom braćom, te su plemena Tugomirića i Bužana bila jedna od prvih, koja su se odazvala kneževskom pozivu. Krešimir pan Višević odmah je pohrlio u svoje krajeve, gdje mu se dom dizao upravo nad šumnim valovima široke Visle. Tu je skupio i digao gotovo sav svoj za oružje sposobni svijet i došao s mnogobrojnom četom i velikom množinom iseljenika do kneza Kosenca. Za nekoliko je tjedana bilo svih sedam plemena na okupu, spremno za seobu i boj. Svako je pleme imalo na tisuće i tisuće oboružanih ljudi, pa je vojska s Viševićevim četama dosezala preko stotinu tisuća bojovnika spremnih da se ogledaju s Avarima koji teroriziraše krajeve daleko dolje na jugu. Krenuše tako Hrvati u veliku seobu u potragu za nekim mirnijim, plavim nebom i toplijim Suncem. Krenuše tako Hrvati na svojim konjima divljim i bregovi srca sravnjuje se hitro pred njima. Stigoše Hrvati na vrancima zapjenjenim iz dalekih stepa pozadi gorja šumovitih i stigoše Hrvati morju svojih snova, pitomi i plavi …
subota, 03.11.2007.
Povijesne priče
Od sudara ječi podravska ravnica
Sada pak se oklopljeni mongolski jahači dadu u žestoki karijer, no, u zao trenutak. Prvi redovi mongolskog konjaništva silovito ulete na iskopane skrivnice i ni slutili nisu da je cijelo polje na nizbrdici prokopano dubokim jarcima u kojima su pobijeni oštri kolci. Još prije tri dana kneževi vojnici su to sve prekrili granjem, lišćem i suhom travom, tako da sada ni najopreznije oko nije moglo otkriti stupice. Dotadašnji muk zamjeni njiska ranjenih konja, ljudski bolni krici, rzanje i tupi padovi. Drugi red Mongola natisnuo se na prvi, te se ni oni nisu mogli zaustaviti, pa su i oni pali preko već povaljenih trupala, a na njih je naletio i treći red dok se tek četvrti nije snašao. Nastane komešanje među mongolskim konjaništvom, a tada ih pogodi tuča strijela koje su odapeli kneževi strijelci. Opet redovi Mongola stanu klecati i padati, ali i dalje u bujici nadolaze novi Mongolski konjanici. Dok su se Mongolski redovi sudarali, knez Martin snažno poviče: 'Sada! Naprijed junaci i mislite na žene i djecu našu, na sve što je iza vas! Naprijed!' Uz zaglušno klicanje dotad stisnutih grla, kneževi vojnici pojure strelovito sa svojih položaja Razvije se mnoštvo crveno bijelih i plavih zastava koje se zavijore na sjevercu. U visokim i reskim tonovima zatrube trube. Šuma kopalja se povi uz istodobno uzvikivanje i hrabrenje vrste do vrste. Konji kao da ni ne dodiruju smrznutu zemlju, blješte mačevi kneževi konjanika čiji se gusti redovi još više rašire poput lepeze. Sudar je bio strašan, više nego strašan. Od strahovitog sudara zadrhta smrznuta zemlja, a glave stanu pucati, lome se čela, kosti, prsa, koljena. Redovi se ispremiješaju i sve se pretvori u krvavu kašu. Ljudi se stanu obarati, konji stanu gaziti, drobiti i gristi. Razvije se bespoštedna bitka u kojoj svi sijeku i udaraju. Knezu Martinu ruke su trnule od mača i udaraca, štit mu težak kao da je od samoga olova, a mala kneževa vojska sve je rjeđa. Bitka je ušla već u drugi sat, a Podravci se hrabro brane, odolijevaju, padaju, ali se ne daju. Mongoli pak navaljuju odasvud kao mravi i sve ih je više. Knez Martin dobaci uzde konjušaru Godeku, sjaše i zapovjedi uzmak. Zatim knez stane dozivati Vida. Vid pak se poput pravoga diva probijao između Mongola koji su prema njemu izgledali kao patuljci. 'Evo me kneže, hitam, samo me ne puštaju!' derao se Vid i istodobno tresnuo glavama dvojice Mongola. U stopu ga prati mladac Luka koji u metežu podmeće kopljišta Mongolima, sapleće ih, obara na zemlju i probada ih kopljem. 'Tako valja Luka, tako. Samo ih ti nabodi kao na ražanj!' – hrabrio ga je Vid, a Luka sav zajapuren odbaci koplje i dohvati nekakvu bradvu, pa sada udara Mongole po koljenima, po leđima, po gležnjevima. U tom trenutku na kneza Martina navali nekakav mongolski poglavica, te ga dohvati mačem po vratu. Knez ostane bez kacige, krv ga obli, ali ostane na nogama. Mongolski poglavica velikom vještinom vitlao je zakrivljenom sabljom, a knez skupi posljednju snagu, te gnjevno pomisli u sebi: 'Čekaj malo, da sada ja tebi pokažem što sam naučio prateći kralja i sijekući tvoje na rijeci Šaju!' Munjevito knez uputi nekoliko udaraca prema glavi Mongola, a onda još brže prebaci svoj teški dvosjekli mač iskovan u Augsburgu iz desnice u ljevicu. Bio je to stari trik vrsnih mačevalaca, a Mongol naleti otkrivši se. Knez mu snažno sjuri mač među rebra. Mongol začuđeno razjapi usta, iskesi žute rijetke zube, te ispusti sablju i štit, zatetura se. Knez potegne, ali mač ostane zaglavljen između rebara Mongola. Mongolski ratnik koji je pratio poglavicu ljutito nasrne na kneza, ali u zao čas. Ispred njega ispriječi se Vid i dohvati ga sjekirom. Sada Vid dohvati svojim divovskim rukama knežev mač i snažno ga potegne. Crna ljepljiva krv šiknu iz rane, a Vid se na trenutak zbuni: 'Gle vraga, čak im je i krv crnja od naše. Mora da je to od sveg zla što počiniše.' Bitka je potrajala još koji trenutak, a onda se na samom rubu šume pojave žene, starci i dječaci, te i oni navale na zbunjene Mongole koji izgleda ovo nisu očekivali. Mnoštvo kosa, vila, srpova, te raznih kolaca i batina udari po Mongolima. Nakon nekoliko trenutaka u šumama, guštarama, jarugama i dolovima napokon utihne jeka bitke. Vid izvijesti kneza: 'Gotovo je kneže ni jedan nam nije umaknuo. Naših trideset i dva je palo, a svi smo dopali rana, no, bit će plijena. Momci već love konje i skidaju kožuhe s ovih đavola. Samo, vrag ih odnio, toliko su maleni da će rijetko kome od nas pasati ta njihova obleka, osim možda Luki i ženama, budu li uopće to htjele navući na se.' Knez je sjedio na panju, brisao je krvavi mač lišćem i grudama snijega, siv u licu, slab. Uz staru ranu, koju je zadobio na Šaju, a koja se sada otvorila, knez je zadobio i novu. Luki je ranarnik zamotao glavu. Klepnuo ga je Mongol nekakvim čudnim buzdovanom, no, bilo mu je to zadnje. Luka mu je uzvratio i sada je taj buzdovan njegov. Knez se pridigne, a nekakva gvalja gušila ga je u grlu. Tada knez osjeti toplu i meku ruku u svojoj. Bila je to njegova supruga Katarina koja se šutke privije uz njega očiju punih suza. Knez je čvršće stegne i privije uz sebe. Oko kneza počeli su se okupljati njegovi vojnici i preživjeli iz zbjegova, otrcani, pokrpani, zamotani u mongolska krzna, krpe i ostatke vojničkih odora, ta gomila ljudi više je ličila na kakvu razbojničku družinu nego na miroljubive žitelje Poljangrada koji je sada bio razrušen i dogorijevao zapaljen od Mongola. Iz gomile izdvoji se sijeda starica, mati kneževa, udovica koju je život naviknuo na nesreće. Starica zagrne rubac i odmjeri ljude pognutih pogleda: 'Djeco moja, trećina nas je ostala u životu i tu smo gdje jesmo. Marvu smo spasili, nešto njihovih konja ste polovili i neke naše sačuvali. Živeža smo sklonili dosta da ne pomremo od gladi … glave gore i pogledajte istini u oči, ma kakva god ona bila! Valjda nam je ovako bilo suđeno, ali slušajte me sada! Tu na ovom zgarištu do proljeća treba niknuti Novigrad (još i danas ponosno stoji i živi Novigrad Podravski – po Athumanunhu) i krenuti novi život! Sada se i Vid uključi: 'Pravo govoriš gospodarice! Živjeti se mora i mi ćemo živjeti tu gdje su bili i naši stari. Progrmjelo je ovuda svašta i sam Bog zna što će još, ali netko od nas uvijek će ostati. O tomu jesmo li uradili sve kako treba sudit će oni koji dođu poslije nas.' Na trenutak Vid ušuti, strese snijeg sa kape i potom se obrati knezu Martinu: 'Kneže, upregnut ćemo i ja ću ljude povesti u sječu. Bar drva ima u ovim našim šumetinama i valja nam kolibe i zaklone za nejač i žene podići, a Luka će poći s dečkima u lov. Pred ovim vragovima i divljač se razbježala, ali mali se sigurno neće vratiti praznih ruku. Kako je gospodarica kazala, na proljeće ćemo uzorati i sjemenje, koje smo sakrili u zemunicama, posaditi. Knez se podiže i klimne glavom: 'Dobro zboriš Vide moj, sve ćemo mi to učiniti, no, sada idemo prvo grobne humke iskopati i dostojno pokopati one koji nisu imali sreću da prežive, a i ove moramo pokopati. Bez obzira na njihovo zvjerstvo koje nam počiniše ne smijemo dozvoliti da ih divlje zvijeri razvlače. Idemo ljudi, uprite svi zajedno!'
petak, 02.11.2007.
Povijesne priče
Ratnička lava Azije provaljuje u Podravinu
Takvu zimu nisu zapamtili ni najstariji. Drvo je pucalo, umirali su starci, smrzavala se sirotinja, a čak su i zvijeri crkavale po šumama od gladi i studeni. Negdje oko Božića te godine Gospodnje 1241. na rijeci Dravi pojave se prve sante leda. Na ovoj strani rijeke Drave smeđokos stasiti tridesetogodišnjak s nevjericom promatrao je ledene sante koje su se počele kretati sve sporije rijekom. Bio je to podravski knez Martin u kožnom kaputu do koljena na kojem su se zorno ocrtavali tragovi remenica oklopa. Da bi se zaštitio od studeni knez se ogrnuo teškom vojničkom smeđom kabanicom, pa je u njoj više sličio nekakvom vojniku povratniku s bojišta nego gospodaru Poljangrada podravskog. Kneza muče velike brige, a sjećanja na bitku kod rijeke Šaja bila su još svježa. Knez se još više prisjeti nevolje kada ga još nezarasla rana mongolskog koplja stane peći poput žive vatre. Mongoli pak su sada tu nadomak njegovog Poljangrada i samo čekaju da se Drava smrzne kako bi je lakše prešli. Knez podiže pogled u visinu i ugleda jato divljih gusaka kako u valovitom klinu lete izduženih vratova prema jugu. Knezu je bilo jasno da dolazi prava zima, a Mongoli samo čekaju da led očvrsne, pa da prijeđu rijeku …
Red oklopljenih konjanika nepomično je stajao podno zidina tvrdoga Poljangrada. U grobnoj tišini na zimskom sjevernom vjetru lepršaju plaštevi i zastave. Lica oklopnika napregnuta su pod kacigama, ruke ih zebu na kopljištima i balčacima mačeva. Iza njih stoji trored strijelaca s pripravnim dugim lukovima zaklanjajući se iza visokih štitova. Iza njih u složaju potkove stoji pješaštvo župe komarničke. Tu su na poziv kneza Martina stigli slobodnjaci, kmetovi, predijalci … tko pod kacigom, tko pod kapom i klobukom, s oklopom u kožuhu … šaroliko naoružana vojska, opremljena onim što je tog trenutka bilo na raspolaganju. Jedina im je pomoć manji odred koprivničkih oklopnika, jer samo je to mogao poslati zapovjednik koprivničke utvrde. Nitko ne zna gdje će lava Mongola udariti, pa se svako naselje, svaka utvrda, svaki dvor i svaki grad moraju braniti kako god znaju i umiju. Onda pak dolje pod brijegom hitro se slažu mongolske gomile pod zapovjedništvom Kadana. Mongoli su u prvi red gurnuli svoje konjaništvo u oklopu od željeza, a iza njih su konjanici ogrnuti i zaštićeni tvrdim kožama zvjeradi. To su mongolski najvrsniji ratnici, ali knez Martin zna da se i onih lakih konjanika iza njih treba posebno čuvati. Upravo to lako mongolsko konjaništvo izletjet će kroz prorede i zasipat će strijelama i kopljima, potom će se povući, a mongolski oklopnici će dočekati i dokrajčiti juriš kršćanskog konjaništva. Knez Martin stekao je iskustvo iz bitke s Mongolima na rijeci Šaji i sada ništa neće prepustiti slučaju. Još jučer je zapovjedio da se žene, djeca, stari i nemoćni s marvom, hranom i blagom sklone u šume Bilogore, a on će s ratnicima pokušati zaustaviti Mongole, no, ne uspije li pripremio je i uzmak prema močvarama Komarnice. Knez Martin pogleda svoje ljude i nešto ga hladno steže i hvata za prsa. Tu je sve što je mogao skupiti. Poljodjelci, stočari, težaci, ribari, lončari, mlinari, stolari, ciglari, vinogradari, čak su i dječaci tu. O, Bože, koliko će ih samo pasti za koji čas od tuče mongolskih strijela, koliko će ih samo ranjenih klonuti k smrznutoj i tvrdoj zemlji … 'Zatući će me ova tišina! Da se barem deru bilo bi mi lakše.' – jadao se mladac, još uvijek dječak imena Luka, gorostasu Vidu, kneževom pobočniku koji ga je pratio i na rijeci Šaju. 'Samo mirno Luka, namamit ćemo mi njih već u ove naše šumetine i tu ćemo im skočiti za vrat. Mongol je u šumi nemoćan, koliko god on bio brz i nepredvidiv na otvorenom, u našoj šumi on će vrat polomiti.' – mirno odgovori Vid. Luka pogleda visoko gore diva do sebe: 'Lako je tebi govoriti, ti si se Vide već tukao s njima, gledao si ih u oči, a ja? Ne zamjeri mi, ljudski je bojati se, zar ne?' Vid se nasmije toliko glasno da se čak i sam knez Martin okrene u sedlu. 'Hej, junačino, pa zar ti misliš da se ja ne bojim? No, gaće mi se baš i ne tresu. Najgore je dok se ne počnemo mlatiti, a tada budi blizu meni i ne boj se! Prerezat ćemo mi koji žuti žilavi vrat, neće im baš biti lako s nama.' Još jednom Vid ohrabri Luku. Mongoli krenuše, u početku lagano, oprezno, svi odjednom po dubini. Kneževi ljudi sada su već mogli raspoznati koplja s kićankama od konjskih i bikovskih repova, tugovi poglavica, ukrasi na okruglim štitovima, živopisne boje mongolskih plašteva i konjske opreme. Potom Mongoli iznenada ubrzaju, a kroz prorede ispadnu mongolski konjanici strijelci u galopu. Vješto drže uzde u zubima, te izbace istodobno crni oblak strijela iz kratkih lukova. Mongolske strijele ne domaše kneževe vojnike. Mongoli izbace novi roj šištećih strijela koje sada zazveče na štitovima kneževih vojnika. No, kneževa vojska nije se još micala, pa Mongoli uspore očito zbunjeni. Naime, izgleda da su navikli da rusko, poljsko i ugarsko konjaništvo silno naleti u prvom udaru, no, bilo je očito da to nije slučaj i s hrvatskim konjaništvom.
četvrtak, 01.11.2007.
Povijesne priče
Osveta 'najgoreg' hrvatskog kneza
Bilo je to davne godine Gospodnje, prema Athumanunhu moglo je to biti ljeto godine 870. Na jarkom italskom suncu blješte bijele zidine Barija. Zapara ne da je strašna, nego je jednostavno nepodnošljiva. More je nepomično, gotovo da je modroolovne boje. Uzavreli zrak trepti povrh tvrdih zidina, a strašna zapara pritišče kule i bedeme. Jedra su smotana, a palube dugih hitroplovki usijane su. Na vrućem kamenu zelene Apulije, pod opkopima, načetim teškim balistama i vatrom, silna je i moćna vojska u poluprstenastom složaju okružila ovu najjaču utvrdu sicilskih Arapa. U taboru lako se raspoznaje kraljev šator po zlatnocrvenim uresima i jasnim znamenjem krune na koplju. Šator je to Ludovika II., sina Lotareva i praunuka Karla Velikoga, koji već po drugi puta opsjeda Bari u žarkom naumu da konačno istjera Saracene iz Italije. Među kraljevskim vojnicima lako je raspoznati i prepoznati ratnike i mornare Hrvate koje je doveo knez Domagoj. Kraljevi vojnici neskriveno dive se Hrvatima i knezu Domagoju. Govore oni da svaki hrvatski ratnik vrijedi za trojicu, a knez im pak je hrabar, oštar, hitroga i izuzetno bistroga uma. Hrvati pak, zarasli u riđe brade, u sjajnim ljuskastim oklopima, u hladu maslina, pjevaju pjesme otegnutih i čeznutljivih tonova. Jasne su i razumljive hrvatske riječi koje spominju prekrasne otoke i onu drugu, ljepšu obalu istoga mora … Knez Domagoj zamišljen je i sav je u crnim slutnjama – na poziv kralja on je doveo najbolje što je mogao skupiti, ali dom mu je sada ranjiv, jer čuvaju ga samo golobradi dječaci i umorni starci. Onda pak se na mutnom obzorju pojavi hitra hrvatska sagena, knez protrne i shvati da su mu se crne slutnje i obistinile. Glas koji je hitra hrvatska sagena donijela iz domovine kneza Domagoja i hrvatske ratnike pod Barijem pogodio je kao grom iz vedra neba: - dok Hrvati opsjedaju Bari i kolju se s Arapima, Mlečani im s leđa udaraju na žene i djecu. Cijelu obalu poharali su mletački brodovi pod izlikom da su Neretljani, negdje između Drača i Ancone, opljačkali papinski brod koji se vraćao s Osmog općeg crkvenog sabora održanog u Konstantinopolu. U hrvatskom dijelu tabora nastala je silna buka i veliko nezadovoljstvo i sve su glasniji bili povici: 'Mi se koljemo i davimo s Arapima ovdje pod Barijem, a Mlečani nam udaraju s leđa i kolju naše kod kuće … Vratiti im treba milo za drago … Osveta! Osveta!' Sve se glasnije orilo po hrvatskim hitroplovkama. U šatoru knez Domagoj nervozno je ispijao vrč za vrčem dok je slušao pritužbe svojih zapovjednika, a onda odjednom srdit ustane i snažno tresne šakom po malenom stoliću koji se polomi. Nastane muk među hrvatskim zapovjednicima. 'Da sam samo naslutio što oni snuju protiv nas! Dok ja ovdje tjeram svoje ljude da prolijevaju krv protiv nevjernika Mlečani kuju izdaju! Odmah mi pozovite vojvodu Dobrovida i dižite vojsku!' … …
…
'Pričekaj, sabit ćemo rogove mi njima!' – viče svojim strijelcima stotnik Juraj. S velike hrvatske sagene prebačeni su leteći mostovi, strijelci zasiplju oblacima strijela mletački zapovjedni brod, dok hrvatski ratnici s okruglim štitovima i dugim mačevima kuljaju na galandriju. Palube su skliske od krvi iako su dobro posute s pijeskom. Ratnici i mornari se kolju, dave, padaju, gnječe … Gornji red mornara veslača na hrvatskoj hitroplovki podigne vesla uvis, a posada u trku prešavši na suprotni bok, nagne brod. 'Spuštaj vesla!' – urlikne zapovjednik Slavogost, a pedeset ogromnih, dugih i teških vesala poleti na palubu mletačkog broda meljući ljude, konopce, opremu i čamce. Odmah zatim na nju grune novi val hrvatskih ratnika i mornara. Malo dalje druga je hrvatska hitroplovka vještim manevrom okljaštrila desni bok velike mletačke đemije. Lijepo se vidjelo kako polomljena vesla, komadi ograde i okrvavljena tijela venecijanskih mornara lete u vis. 'Ha, Dobrovid obrijao venecijanca!' – nasmije se knez Domagoj, te upozori svog pobočnika Berigoja: 'Pazi Berigoje napravit će od nas Mlečići ježa! Vidi ih gore u čamcima što su ih digli gredama na jarbole, strijeljaju k'o ludi! Sijeci im konopce Berigoje, obori ih, dolje s njima, u more vrag ih odnio!' Mladi Berigoj povede novi val, sada već sasvim opijenih žarom bitke, hrvatskih ratnika i vojnika koji su opaljenih lica od vrelog sunca pod Barijem, pod kacigama, s okruglim štitovima, sa širokim kratkim mačevima i blještavim velikim sjekirama, jednostavno prokuljali na admiralsku mletačku đemiju, te nezadrživo navalili na izbezumljene Mlečane. Borba nije trajala dugo i uskoro je bila završena, jer Mlečani su jednostavno pobacali oružje. Mladi i visoki tridesetogodišnjak Berigoj zaustavi svoje ratnike, mirno skine kacigu i na italskom izgovoru kojem ni Mlečani nisu mogli pronaći zamjerku prezrivo vikne: 'Mlečići! Ha, vidi ih sada, stisli se kao mačići! Dužd vas je poslao u pljačku i bitku protiv žena i djece. Ni sanjali niste da su se brodovi kneza Domagoja vratili. Čekali smo vas i sada ste nam konačno pali šaka! Da se mene pita ni za jednoga od vas ne bi bilo milosti, ali knez Domagoj zapovjedio je da vas poštedimo i lijepo otpravimo duždu. Neka bude volja kneza, pa odnesite glase u Veneciju kako Hrvati naplaćuju za podlost i izdaju i recite duždu da ga pozdravlja knez Domagoj!' Noć se polako spuštala na pučinu i dok su dugi i brzi hrvatski brodovi zaranjali u plavu noć poput vjesnika bure, jedini pošteđen mletački vitki brod polako je napuštao strašno poprište na kojem su dogorijevali ostaci desetak mletačkih gata.
| < | studeni, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Opis bloga
Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...
O vojnicima, dočasnicima i časnicima
Bili smo vojnici i mladi ...
... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!
Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!
O ratovima
Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...
Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...
Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.
Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …
Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …
Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.
Athumanunhova promišljanja
Zašto budale galame - zato što mudri šute!
… o hladnoći, tami i zlu
Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.
Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …
Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!