Bitka pod Siskom
Zapovjedi časnika stope se s topotom konja i piskom vojničkih truba, a tada zvekne oružje. Banski hrvatski husari prvi krenuše u nešto brži galop, a tada odjednom kao po zapovjedi puste konjima uzde i u silovitom i žestokom karijeru jurnu na turske nadolazeće redove. Poluotok omeđen Savom, Kupom i Odrom pretvorio se u uzavrelu rijeku lepršavih zastava, povijenih kopalja, fijučućih oštrica mačeva i sablji. Konjska i ljudska tijela ispremiješana sada su nalikovala vijugavim zmijama koje su se povijale, a tada se to sve silovito sudari, ispreplete i prodrijevši jedni u druge sve se ispremiješa. Teško zatutnje topovi, potmulo zagrme plotuni, prašte arkebuze i kubure, a bijeli dim pokri i obavi okolne ledine i šumarke vrbika. Sve zadrhta, zrak zaječa i ugne se vlažno polje između rijeka. Matija umalo nije izletio iz sedla od siline prvog udara, a njegov riđan s teškom mukom održao pritiješnjen između mnoštva konja. Riđan stane skakati i uvijati se, probijati se kroz mnoštvo, a Matija na njegovim leđima sječe i mlati na sve strane opet strahujući samo da mu riđan ne poklekne. Turski redovi zaustaviše navalu banskog i carskog konjaništva i stanu ih potiskivati, ali Matija tada začuje sve složnije i sve glasnije, a samim time i sve bliže, te sve učestalije salve karlovačkih arkebuzira koji su uz huk i salve pristizali sve bliže i bliže, a tada grunu šleski strijelci. Hrvatske haramije udare u trku turske redove u bok, bijesno gaze i zabijaju se poput klina. Sada pak pristižu i ostali hrvatski odredi i udaraju snažno, složno, žestoko, jako … I gle! Turski redovi odjednom popuste, lome se, komešaju se, gube stegu, gube složaj, kidaju se i okreću se. Sve više se turski redovi kolebaju, njihovi beskrajni nizovi mrse se, klecaju, padaju, a onda popuštaju i bez reda i složaja bježe prema mostu, prema svome taboru … Zalud turski čauši tuku topuzima, zalud baše pokušavaju zaustaviti lavinu koja je izgubila složaj, stegu i red. Sve tutnji na most preko Kupe. Matija tada ugleda kako se oklopnici grofa Blagajskog niotkud pojavljuju Turcima s leđa i priječe im prilaze mostu. Turci u panici nagrnu u Kupu, a tada se gradska vrata tvrdoga grada Siska otvaraju i neustrašivi kanonik Đurak praćen s tristotinjak branitelja grada udara na Turke u rasulu. Tog trenutka Matiju dohvati tursko koplje u desno rame. Matija se nekako uspije održati u sedlu, ali klone na vrat svoga riđana. Nakon toga Matiju jedan spahija ošine svojom sabljom krivošijom preko kacige … Matiji se cijela bojišnica okrene naopačke, pred očima mu na trenutak bljesne, a onda ga poklopi crnilo. Zadnje čega je Matija bio svjestan bijahu mu usta puna oštre dlake iz grive riđana i gorki vonj konjskog znoja u nosnicama … Tromo se vuče duga kolona husara prema Gradecu, u koloni volovska zaprega, a uz zapregu stalno bdiju dvojica husara na konjima. Na sjenu iza vozača prekriven plavetnom dolamom leži Matija. Desna strana prsiju i rame natopljeni su krvlju, a glava mu je zamotana prljavim povezom. Iako mu je lice žuto kao vosak na kojemu dršću krupne kapi znoja. Matija je mlad i snažan, a tijelo mu se bori. Tanki plavi brčići tužno mu vise nad gornjom usnom, a potom mu se ote uzdah: 'Odbij, jaši dalje … Udri po Turcima … jaši prvi … ne, ban… Kupa …' Husari se međusobno pogledaju i nasmiješe se, a jedan od njih klimne glavom: 'Dobro je, bunca. Dolazi k sebi. Idemo vozaru potjeraj brže!' Vozar se okrene i na trenutak se zagleda u zastavnika Matiju, a potom upita husare: 'Kamo vozimo ovoga vašega zastavnika?' Drugi husar mu odgovori: 'Sedlaru Pribaniću, to mu je zet, Matija Juranić. Gadno ga isjekoše Turci pod Siskom, ali smo ga pokrpali i sada ga vozimo Jelici. Ej vozaru samo da znaš kakva je cura Jelica. Za Jelicu treba živjeti.' Husari se glasno nasmiju, a vozar ošine volove: 'Ajs Šaronja, ajs Cvjetko, ajs, kad već cura čeka!
Post je objavljen 10.11.2007. u 21:12 sati.