Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

srijeda, 31.10.2007.

Povijesne priče

Simeon Bugarski pođe na Hrvate … i bi on pobijeđen od Hrvata

Bilo je to studene snježne noći godine 925. negdje tamo u mračnim gudurama današnje jugozapadne Bosne. Uz vatru, u oklopima pod krznom, kalpacima i crveno bijelim perjanicama okupljeni banovi, župani i drugi čelnici napeto i pozorno promatraju i slušaju svoga kneza koji je u tamnom oklopu prošaranom zlatom. Knez pak ozbiljan, zamišljen mačem šara po pepelu: 'Srbiju su pregazili Bugari … Oni znaju da smo mi raširenih ruku pomogli knezu Zahariji i time na sebe navukli bijes Bugara. Pokazali smo im da ih se ne bojimo i zato je Simeon car Bugara i samodržac Grka sada s velikom silom krenuo na nas. Preko nas on želi na Jadran. Naša je vojska zaposjela sve prolaze prema moru našem plavome, a naša mornarica čeka pripravna.' Sada velemože u glas zagrajaše i nastane takva silna galama da se pobočnici uz konje i straže u strahu pogledaše nije li možda do svađe došlo? No, tada se jasno začuje: 'Neka onda samo dođe! Neka dođe taj Simeon i dovede što jaču silu, pa da se ogledamo onda!' Velemože su odmah željeli da se krene prema rijeci Drini, da se pregazi rijeka i tamo napadnu Bugari. No, knez Tomislav ih još jednom primiri: 'Znam da nam je rat svima mrzak, ali sada nemamo više kuda. Iza nas su naši domovi i plodna polja, naše šume, more i sav naš narod, a pred nama je snažan protivnik. Mi imamo samo jedan izlaz, čekat ćemo ovdje i boriti se hrabro i časno!' Te godine Gospodnje združena hrvatska vojska, snažna kao nikada prije, kako na kopnu, tako i na moru, dočeka silnu bugarsku vojsku i potuče je do nogu, te time zauvijek rasprši san o bugarskom prodoru na Jadran. Ljetopisac imena Nestor je zapisao, a kroničari su još dugo ovako prenosili: 'Simeon Bugarski pođe velikom silom na Hrvate i bi on pobijeđen od Hrvata…'

nedjelja, 28.10.2007.

Povijesne priče

Na rijeci Dravi – na sjevernoj međi

Lako je Tomislav, kralj Hrvata, mogao pregaziti Dravu … ili Drinu … ali nije! Hrvatski ratnici i vojnici ne prelaze NIKADA svoje granice i ne polaze u rat protiv NIKOGA, osim onda, kada ih netko napadne, ili su im ugroženi prijatelji … a tada!? Tada ti ratnici i vojnici podižu slavu narodu Hrvatskom …

Oružje zveči i bjesne mrke čete, to Ugar na brzim konjima bježi, a za njim Hrvati kao sokolovi lete … Mogao je biti negdje kraj lipnja 919. godine. Iznad šume srebrenih vrba i topola polako se stišavala jeka tek završene bitke. Pripeka je neizdrživa, zastave poražene vojske tromo vise, dok se posljednji ostaci razbijenih odreda mađarskog konjaništva polako povlače preko široke rijeke. S druge strane na obalu izbijaju odredi pobjedničke vojske. Usijani oklopi mutno im svjetlucaju, a crveno bijelo plavi znakovi na štitovima i zastavama nedvojbeno govore da su na rijeku pristigli Hrvati. Milujući konja tankom žičanom bojnom rukavicom konjanik umorno sjaše i zakorači po plićaku bistre rijeke. Bio je to knez Tomislav, knez Hrvata upravo pristiglih na rijeku. Kagan je rijeku prošao, mrk je stao i glasno zapitao: 'Junače tko si?' Na drugoj obali mlad pobjednik gromko mu odgovori: 'Arpade ti si vjetrina što hara, al' zalud! Ja sam ti hrašće jedro i stoljetno na koje se vihor zalud obara. Ti bijesan banu ovamo da pljačkaš, pališ i kolješ, a ja svjež zidam i ljute rane vidam. Za ime što me pitaš barbarine, ja sam ti zid mjedeni, plot krvavi, čuvar sam lav ognjišta otaca!' Istog trenutka u vodu grune veliki šareni val hrvatskih konjanika koji svojim oružjem zaprijete drugoj obali.
'Pobjeda! Živio knez! Živio knez Tomislav!' – orilo se rijekom Dravom, a konjanici su bili riješeni da se zalete i odmah napadnu drugu obalu. No, mladi knez samo odmahne rukom i smiri ih: 'Ne! Dosta je bilo krvi! Neka idu, neka slobodno odu!' Zatim se popne na konja i snažnim glasom dovikne drugoj obali: 'Susjede! Dom si na svojemu gradi, al' prohtje li se tebi jednom natrag 'amo, znadi! Tu ćeš me spremnoga naći, čekam te na Dravi!'

subota, 27.10.2007.

Povijesne priče

Hrvatsko kraljevstvo – Rex Croatorum

Dobro, sada će pak Athumanunh, opet na samo sebi svojstven način, onako sebi za dušu, napisati kraću seriju priča o nekada moćnom, ponosnom i slavnom drevnom kraljevstvu hrvatskom.

Blago jutro, divan grad pod zelenom šumovitom gorom, opasuje ga srebrena rijeka brza. Na polju ispred grada veliko mnoštvo naroda, vesele pjesme brijeg odbija, lijepo plešu i pjevaju mlade djevojke, djeca trče razdragano na sve strane, a stari samo klimaju glavom. Stotine zastava, tisuće vojnika, svi u oklopima svijetlim, u željezu, pod krznom, kalpacima i perjanicama – banovi, župani, vojvode, čelnici. Bijeli, crveni i plavi znakovi na štitovima i zastavama nedvojbeno govore da su to Hrvati, ali što rade i zašto su pristigli u tako velikom broju? Eh, da - sada se prisjećam i raspoznajem, vidim zlatnu krunu, sjaj i svjetlo iz te krune sipa se nad tim gradom. To svjetlo širi se sve više i više, širi se sve dalje i dalje, gotovo po cijelom prostranstvu tog drevnog i starog kraljevstva Hrvatskog. Nosi to svjetlo na svojim tracima ljubav i vjernost bratskoj slozi, čuva i budi želju za slobodom, za pravednošću, za znanjem i za napretkom, tjera u crne ponore guste magluštine i duboke tmine što se valjaju nad tim kraljevstvom starim i drevnim! Tisuću godina odmiče od kada je prvi put kraljevska kruna ovjenčala junačko čelo mladoga kralja! Tisuću godina odmiče u tren, a ja vidim kako zlo i sam pakao navaljuju na kraljevinu i otimaju joj najvjerniju djecu. Vidim bjesne i mrke ratnike kako navaljuju na hrvatske ratnike u blistavim oklopima … vidim bitke teške i veličanstvene. I dok sijeku sablje, bodu bajunete, biju granate, vidim i gledam te ratnike i vojnike kako pješače, jašu na konjima divljim i voze se na tenkovima, u odorama husarskim i odorama boje lišća jesenjeg, odorama prikrivnim i maskirnim. Vidim te ratnike i vojnike kako prolaze kroz bljeskove i oluje, a korak im do mora odjekuje. Vidim u to blago jutro zastave stare, zastave banske, zastave Hrvatske, vidim gdje opet se na vjetru ponosno i gordo vijore … opet vidim junačko čelo mladog Hrvata i opet vidim da je zamahnuo zrakom na sve četiri strane svojim mačem, te opet ponovio zakletvu drevnu i staru - stavlja na junačko čelo kraljevsku krunu, ogrće se i zaodijeva kraljevskim plaštem, u jednoj ruci drži kraljevsko žezlo, dok drugom rukom oštricom mača zamahnjuje na sve četiri strane svijeta, te svima pokazuje da čuva i brani kraljevsku vlast što nekad proteza se od dalekih albanskih jezera sve do šumnih valova Mure, Drave i Dunava, od dračkih južnih daljina na moru do istarskih planina.
I opet tisuću godina prolazi nad kraljevstvom drevnim i starim, nad kraljevstvom Hrvatskim …

petak, 26.10.2007.

Povijesne priče

Noć pred bitku

Kiša je lijevala kao iz kabla. Niz kacige i kalpake kopljanika hrvatskih banskih banderija na bedemima tvrdoga grada Čakovca slijevali su se mlazovi kiše. Kiša koja je počela iznenada padati nije prestajala padati već četvrti dan. Dva izvrsno uvježbana i opremljena banska banderija Zrinskog čekaju u utvrdi Frankopanove karlovačke arkebuzire i uskoke, jer Turci su već negdje u visini Koprivnice i naum im je preko Čakovca na Beč. Frankopan otvori oči na prvi lagani dodir desetnikove ruke i sjedne na ležaj. Lijepi plavi plašt zgužvao se pod njim, bolno ga je nažuljao mač, jer se nije raspasao. Žmirkajući Frankopan odgurne grubo vojničko šatorsko krilo kojim ga je stražar pokrio dok je spavao, a kako bi ga barem malo zaštitio od kiše i noćne vlage. 'Kneže, moramo krenuti još za mraka ako želimo na vrijeme stići. Izvidnice su već krenule i označile nam put, jer po ovom mraku i kiši teško ćemo se kretati i po samom putu.' – poluglasno je izvijestio potčasnik Andrija. 'Budite sve! Diži vojsku na noge! Zovite mi Brodarića! – zapovjedi Frankopan. 'Tu sam kneže.' – javi se Brodarić, karlovački plemić, pobočnik Frankopanov. Knez se iznenadi: 'Kad prije Brodariću? Jesi li ti što spavao uopće? Idemo odmah onako kako smo se dogovorili i neka dobro otvore oči, jer ćemo se inače polomiti po ovim zagorskim brjegovima. Kad svi zasedlaju, javite!' Tabor se u tili čas razbudi i vojnici prionu odmah poslu. Frankopan naglo ustane i glavom udari u granu graba pod kojim je prilegao. Opsuje u sebi i opipa čvorugu na tjemenu koja ga je počela peći, pa se protegne. Sve su ga kosti boljele, oči ga žare, a noge su mu teške kao kamen. U sebi pomisli kako je ipak trebao izuti čizme prije spavanja, te se počne zakopčavati. Sluga Dominik nešto je petljao oko ramenica oklopa, nikako da zakopča zaponac, pa kneza spopadne zlovolja. No, onda se u Frankopanu javi samoprijegor i on se suspregne te pomisli u sebi: Momak ne počiva ljudski već tri dana otkako smo Savu prešli. Zlopati se zajedno sa mnom, siječe Turke, juri na konju od satnije do satnije i raznosi moje zapovjedi, a ja još očekujem da pogodi svaku moju želju. U pozno doba noći banu teklić. Zrinski bunovan sjedne na vojnički ležaj, čohajući se i zijevajući, ta tek je malo pridrijemao. Bojno vijeće zapovjednika u međuvremenu je odlučilo da su još pod okriljem mraka dignu šatori, komora pripravi za mogući odlazak, a vojska za bitku. Budu li Turci udarili preko Mure, sve će se povlačiti prema Čakovcu. 'Konjaništvo će dočekati Turke na otvorenom, a topnici i pješaci bit će dobro skriveni u šumarcima i udarit će na vašu zapovijed Zriny pane.' – izvijesti uz naklon banu Zrinskom ugarski časnik iz pukovnije Nadasdyevih husara. Mladi ugarski husar s neskrivenom radoznalošću mjerio je slavnoga Hrvata, bana i junaka o kojem je toliko slušao. Sada pak ga je prvi puta vidio izbliza, a ovaj pak u gaćama, širok i plećat, kosmatih prsiju, mišićav, za cijelo vrijeme izvješća samo je mirno gladio svoje bujne smeđe brkove. Naime, Zrinski nije odobravao naum svojih kapetana, ali to ničim nije pokazivao, otpravi mlade časnike i zapovjedi svojim banovcima da se banderiji primaknu glavnini. U samu zoru 23. srpnja godine Gospodnje Ali paša s konja izda posljednje naputke i zapovijedi svojim alajčaušima koji brzo odgalopiraju i glasno stanu izdavati zapovijedi koje su dobili od svog vrhovnog zapovjednika. Lako tursko konjaništvo, akindžije, martolozi i spahije prvi prijeđu rijeku Muru. Potom Muru prekrije mnoštvo turskih čamaca i splavi, a zatim se na njih ukrcaju gusti redovi turskih redovnih postrojbi. Cijelim pojasom oko Kotoribe u najvećoj stegi i tišini stajala je i mirno čekala hrvatska banska vojska potpomognuta nekim carskim postrojbama. Zrak je bio izuzetno težak, ljepljiv, treperio je na suncu koje je palilo međimursku plodnu ravnicu. Zastave su tromo visjele, jer nigdje nije bilo ni daška vjetra. Čak ni perjanice na kalpacima i kacigama nisu treperile, jedino su konji nervozno premetali nogama predosjećajući skori sudar. Sredinu luka glavnine hrvatske banske vojske činile su satnije Zrinskog i Lenkovića, a na lijevom krilu stajale su satnije koje su ustrojili Banfy, Tahy i Pöte s ugarskim konjaništvom. Potom su se nizali dugi i gusti redovi dragovoljaca s granice koje su ustrojili uskoci, morlaci, hajduci… Na desnom krilu hrvatske banske vojske stajali su s teškim puškama Austrijanci koje su doveli kapetani Rauber i Pucheim – 'crni đavoli' tako ih nazvaše. Iza njih složaj je zauzelo teško konjaništvo u oklopima ustrojeno od Štajeraca koje je doveo Rindschedt, a pratili su ih Slovenci pješaci kojima je zapovijedao Sigesdorfer. Bavarski plaćenici čekali su pod zapovjedništvom baruna Pollweilera, a iza njih bilo je topništvo pod zapovjedništvom Tanhausena. Tursko lako konjaništvo sastavljeno od pljačkaša jurne kao svjetlucavi šareni val, a povrh čalmi, kaciga, kopalja i konjskih glava zavijori se veliki zeleni pašin tug koji je vodio na juriš. Zatim grune prva, druga, treća salva. Vrište ranjeni konji, padaju prvi gusti redovi Turaka, a onda Turci navale još žešće. Na suprotnoj strani gotovo istodobno začuju se vojničke trube u visokim tonovima, željezni zid oklopa opasno se pokrene. Gusti crveni redovi hrvatskih banskih banderija i plavetna hrvatska husarija praćena bijelim međimurskim katanama i haramijama jurnu naprijed prvi. Sijeku, gaze, udaraju i opet vrište konji, pucaju oklopi. Ugarsko lako konjaništvo leti na krilima, a prate ih teški austrijski oklopnici i zabijaju se strelovito u izdužene redove turske glavnine. Onda pak nakon strašnog početnog sudara sve se ispremiješa u jednu bezobličnu kašu. Zveket čelika i rzanje konja, psovke i zapovjedi potraju još neko vrijeme, a onda zeleni barjaci polumjeseca i konjski repovi na kopljima napokon popuste, posrnu i počnu u neredu povlačenje natrag prema Muri. Derviš bega koji je u tom metežu zaobišao austrijske redove i udario na komoru, sada dočeka sam Zrinski s banskim banderijem i potuče ga do nogu. Turski ostaci razbijene vojske prikupe se u neredima i stanu se povlačiti prema Budimu. Carska i hrvatska vojska stanu ih progoniti u strahovitim jurišima sve dok ne zauzmu Kortun, te oslobode još nekoliko ugarskih gradova.

nedjelja, 21.10.2007.

Povijesne priče

Priča o zastavniku Jurici

Na poziv bana Zrinskog u Čakovec stižu mnogobrojni odredi stranih vojski koji trebaju pomoći hrvatskim husarima i braniteljima Čakovca odbiti prijetnju Hasan paše i Rustam bega koji su se počeli okupljati nedaleko Virovitice. Zima je počela te godine Gospodnje vrlo rano, a čekanje na prodor Turaka otegnulo se. Strana vojska Ugara, Austrijanaca i Nijemaca bila je sve nestrpljivija i pomalo joj je popuštala stega. Tako su ti strani vojnici vrlo često izazivali svađe, pa čak i tučnjave s hrvatskim husarima i banovcima. Strani vojnici ponekad bi pretjerali i otimali hranu međimurskim seljacima iz okolnih sela, nasrtali bi na mlade djevojke, a časnici su imali sve više problema u održavanju vojničke stege. Ban Zrinski svakoga dana slušao je pritužbe na strane vojnike, a međimurski seljaci više nisu željeli trpjeti strance i njihove nepodopštine, pljačke i nasrtaje na žensku čeljad. Tko bi to više i mogao trpjeti, hrane strance, a oni im otimaju, kradu i nasrću na žensku djecu. Negdje oko podneva tog snježnog studenog godine Gospodnje otegla se duga povorka zaprežnih kola iz smjera Domašinca prema Čakovcu utvrdi Zrinskih. Niski teški oblaci vuku se tmurnim nebom, a debeli i mokri snijeg sve više otežava ionako sporo i tromo kretanje zaprega. To seljaci voze žito, meso, mast i zob u Čakovec gdje se prikuplja hrana za Hrvatsku vojsku i vojsku stranih zemalja koja je čekala na bitku s Turcima. Zaprege seljaka okružio je manji odred hrvatske husarije u plavetnim dolamama, pod kalpacima na kojima su zadjenuta čapljina pera. Husari su se ogrnuli u mrko smeđe kabanice ne bi li se zaštitili od mokrog i teškog snijega. Na čelu husara je mladi husarski zastavnik Jurica Juranić, mladac od tek dvadeset i tri godine, svijetlih i veselih očiju. Njegov tankonogi, dobro uhranjeni riđan kao da se namjerno poigrava mirno kaskajući. Konj je dar samoga Zrinskoga bana. Momku vedro raspoloženje nisu izgleda, ni ovi tmasti oblaci, ni mokri i teški snijeg, mogli pokvariti. Ni ovo zloslutno ratno vrijeme, što opet se nadvilo nad ostatke ostataka nekada moćnog i ponosnog kraljevstva Hrvatskog, nije mu moglo pokvariti dobro raspoloženje. Zašto i bi, pa mlad je, zdrav je, sreća ga dosada vjerno služila u bitkama, dobar konj je pod njim, stekao je slavu i zasluge spasivši bana od Turaka davši mu svog konja, husarija ga izuzetno voli i cijeni, ima čin … Uz sve to u jednom seoskom domu čeka ga i voli lijepa djevojka imena Katica. Obitelj mu živi kako tako dobro, pa kako da onda čovjek ne bude zadovoljan vedar i nasmijan, te se ne veseli svemu oko sebe i onome što je tek pred njim. 'Hajde ljudi, potjerajte brže malo! Snijeg će, a vojska u Čakovcu je gladna i čeka na nas!' – vikne Jurica izdižući se iz sedla. 'Brže! Brže!' – prihvate sada i ostali husari, te stanu požurivati seljake u kolima. 'Hmm, tjeraj, cijeli te bogovetni život netko goni i proganja. Imaš, nemaš, daj! Prokleti život i muka seljačka! Gospoda pak se uvijek drže one stare: seljak je kao vrba, što je više kljaštriš, sve je zelenija …' Ovo gunđanje starčića s prvom zapregom dobro je čuo Jurica, pa se krišom smijući obrati starcu: 'Veliš nešto djede, a?' 'Što bih ja govorio gospodine časniče … Velim ne velim isto mi dođe. Nego, reci ti meni što vi ne krenete s tom silnom vojskom na Turke, a ne da mi moramo trpjeti tu Ugarsku pukovniju? Razbojnici, a ne vojnici, uzimaju, otimaju kradu i nasrču, ne pitaju, provaljuju u kuće i pljačkaju Jel' tako časniče?' 'Nemoj tako djede. To su po sili i hrabrosti znani husari kapetana Nadasdya, pa dvije austrijske i jedna njemačka pukovnija vrhovnog vojvode Karla von Burghana nadbiskupa salzburškog. Čim snijeg prestane padati Turci će udariti na Čakovec, a tada će nam njihova pomoć itekako dobro doći.' – pokušao je objasniti Jurica starčiću. No, starac pljune u snijeg i snažnijim glasom reče: 'Nemoj tako sinko! Dobro ti znaš da je njima polovici milija pljačka i pijančevanje, otimanje od golorukog naroda, nego ogledati se s Turcima. Nisu oni kao vi, sinko moj, nisu njihove zemlje poharali Turci.' Jurica ne odgovori, jer njegovu pozornost odvrati glasna prepirka i svađa na začelju zaprežne kolone. Glasne psovke na mađarskom i desetak ugarskih husara u zelenim kontušima Nadasdyeve ugarske pukovnije koji nasrču na kola. Hrvatska husarija pokušala ih je odbiti od kola, a onda Jurica mahne svojim husarima s čela kolone. Husari izvuku mačeve i potjeraju konje prema Jurici. Zatim se Jurica postavi između nasrtljivaca i svojih husara, te vikne na lošem mađarskom ugarskim husarima: 'Stoj! Odstupi od kola! Tovar je pod zaštitom bana Zrinskog. Idite prema crkvi Svetog Nikole, tamo će se dijeliti hrana! Ne može ovako … Hej, ne diraj! Čekaj, čuješ … ma odbij kada kažem sunce ti ma … Husarija UDRI!!! Jurica zgrabi ugarskog husarskog narednika za ovratnik kontuše i naglo ga svuče iz sedla te ga obori u blatnjav snijeg. Ostali hrvatski husari okrenu koplja i tukući mačevima pljoštimice jednog po jednog ugarskog husara obore u snijeg. 'Vežite ih! Tjeraj ih u Čakovec! Za ovo će čuti i Nadasdy i sam ban Zrinski. Vrag neka ih nosi, a kako me samo udario …' – ljutio se Jurica trljajući rebra, te još zapovjedi: 'Hvatajte konje!' Sada pak starac nevjerojatno spretno za svoje godine skoči s kola i glasno se smijući priđe Jurici koga snažno zagrli. Ispod čohaste bunde izvadi flašu s rakijom i pruži je iznenađenom Jurici. 'Bravo dečki! Dobro ste im leđa naravnali, tako, zube im treba pokazati! Sam dragi bog poslao vas je na naš put. Da vas nije bilo ovi lopovi sve bi nam oteli … povuci sinko, to ti je prava međimurska, tako, krijepi dušu, zaslužio si … Tako povuci!'

subota, 20.10.2007.

Povijesne priče

Boj za Čakovec

Knez svrne pogledom po svojim ljudima, okrene se i pješacima koji su se tiskali po bedemima tvrdoga grada Čakovca. Kneza presretne stotinu pogleda u kojima se zrcalila zebnja, a u zraku je sve više rastao grč. Sve kule i palisade načičkane su kopljima, a na bedemima je sve što se toga trenutka moglo prikupiti. Koliko je samo tih mirnih i radišnih međimurskih poljodjelaca ostavilo svoje radove u polju i pohitalo na poziv Zrinskoga bana. Na travnjaku Buzovca turski gusti redovi već su raširili svoja krila uz zaglušujuću buku zurli i talambasa. Sve kazuje i potpuno je zorno da se spremaju na još jedan juriš, juriš na bedeme grada Čakovca. Doista, sve je bilo crno od gustih redova turskih konjanika, a među braniteljima Čakovca nastane komešanje i stotinu se pogleda zaustavi na hrvatskom banu i knezu Čakovca, Nikoli Zrinskome. Zrinski pak samo mirno klimne glavom i pogladi svoje lijepe i guste smeđe brkove: 'Ja ću s konjaništvom uz Trnavu, bez brige, neće Turčin dalje! Zastavniče zapovjedite neka se trubi zbor!' Stasiti časnici u crvenim odorama krenu prema svojim satnijama, a nakon toga dva izvrsno opremljena i uvježbana banderija za nekoliko časaka, u kratkom galopu, pod zlatno-plavom banskom zastavom, izlete iz grada i borbeno se rašire ispred nastupajućih turskih redova. Vidjevši ih, Turci se naglo okrenu i nagrnu preko Trnave, a banski konjanici u najvećem miru i stegi sjašu i otvore žestoku i ubitačnu paljbu iz svojih kubura po nastupajućim turskim redovima. Sada pak za tili čas banski konjanici ponovno uzjašu i poput strijela zabiju se među turske redove sabljama sijekući s jedne i druge strane konjskoga vrata. Travnjak ostane prekriven mrtvim tijelima turskih konjanika. Banski konjanici se okrenu i opet se zalete među turske redove. Boj se sada već polako otezao, a pred sam smiraj dana, ne popuštajući ni za pedalj, hrvatski banovci još jednom potisnu Turke na uzmak. U taj mah zrno pogodi Zrinskome konja, veliki zelenko bolno zarza, zanese se i prsima tresne na razrovanu zemlju. Zrinski se vješto dočeka na lijevo rame, hitro se prevrne ne ispuštajući sablju iz ruke. Njegovi banovci u trenutku ga okruže i pokušaju ga zaštititi. Pješaci na bedemima grada protrnu. Nastane muk. Zadnje što su vidjeli bilo je to da je Zrinski pao. 'Ovamo bane! Ovamo, jašite!' – odnekuda tu se stvorio mladi husarski zastavnik Jurica Juranić. Jurica spretno skoči sa svoje njemačke kobile i ponudi uzde Zrinskome, te mu pomogne popeti se u sedlo. Turci pak zaurlaju, jer im je izmaknuo veliki i bogati plijen, te se okome na Juricu. No, Zrinski se okrene i u naletu sabljom posiječe dvojicu Anadolaca koji su bili najbliži Jurici. Iza Zrinskoga stvori se odnekud i satnik Vlatko sa desetak husara koji kopljima rastjeraju Turke na sve strane. Jurica brzo i spretno skoči u sedlo iza husarskog satnika Vlatka, a Zrinski pak krene naprijed. Zrinskoga u galopu sustignu njegovi banovci i husari plavetni, te se oni poput klina zariju u turske redove i još ih jednom ispremiješaju. Budak beg Sandžački propne konja ne bi li na sebe skrenuo pozornost Zrinskoga, pa mu dovikne na hrvatskom: 'Hej, kako ti je ime junačino?!' Zrinski okupi oko sebe svoje banderije i nasmije se, te dovikne begu Sandžačkome: 'Ime mi je Zrinski, beže! Pozdravi mi Ali pašu, vojvodu svojega, i zaželi mu zdravlje u moje ime, beže! Nakon ovoga ban Zrinski se izdigne u sedlu i zaokruži mačem tri puta iznad glave. Iznenada se otraga iz šume toplola pojave blistavi ozaljski oklopnici koje je vodio Frankopan. Crveno bijeli grbovi lelujaju im na plaštevima, a zemlja dršće pod željezom i teškim konjima. Sada se redovi Turaka pretvore u neuredne skupine bez ikakvog složaja, a potom se te neuredne skupine pretvore u čopore koji stanu bježati i napuštati bitku na sve strane. Sada pak s boka grunu karlovački arkebuziri koje je doveo Petar Zrinski, brat Nikole Zrinskog. Sve to sada silno pritisne Turke na krilima, a iz grada provale i međimurske katane. Mrve teški oklopnici, ljuto sječe lako hrvatsko i ugarsko konjaništvo, tiskaju se naprijed turopoljski haramije i međimurski katane. Pucaju glave, njište konji, ječi i odzvanja međimurska ravnica. Ban Zrinski leti poput sokola s krila na krilo svojih banovaca, viče i sokoli, podjaruje i zapovijeda. Mač mu se strelimice spušta lijevo i desno od konjskoga vrata, a njegov veliki crni ždrijebac, sav u pjeni, udara i grize koga stigne. Kupa se Zrinski u goloj vodi ispod kalpaka, oklop ga steže, ali je i dalje tamo gdje je najpotrebitiji. Vide ga banovci i husari plavetni i udaraju još žešće, a spahije i janjičari ga se boje i izbjegavaju susret i ogled s njim. Onda pak se među banderijama zaori gromoglasno: 'Pobjeda!' 'Pobjeda!' – prihvate gromoglasno i ostali branitelji grada Čakovca.

petak, 19.10.2007.

Povijesne priče

… uzalud ga tukli četrdeset noći i dana, jer čvrstih je zidina on, a hrabro ga brani četiristo Hrvata ratnika ljutih slavnoga Zrinskoga bana …

Tvrdi grad Čakovec je utvrđen grad petokutnog oblika. Opasan je tvrdim zidinama i jakim bastionima koji su sa svih strana okruženi jezerom. Jezero pak štiti taj tvrdi grad od neprijateljskih laguma (prokopa približnica – po Athumanunhu). Samo je jedna strana grada vezana s čvrstim tlom, a tu pak su i najjači bedemi. Mnogo su puta do Čakovca stizali razni neprijatelji, ali ga bitkom nikada nisu osvojili. Iza tih tvrdih zidina i jakih bedema prostrla se velebna i prekrasna palača namještena s divnim pokućstvom koje pak je odisalo veličanstvenim sjajem i čistoćom. Bio je to dom načitane, učene, plemenite i hrabre obitelji Zrinskih. U hodnicima palače grada u to doba bilo je izvješeno mnogobrojno, u bitkama zaplijenjeno, tursko oružje: lukovi, tobolci sa strijelama, željezni bojni batovi, štitovi i sablje demeškije čije su drške ukrašene zlatom i srebrom, a korice optočene dragim kamenjem. U predvorjima pak su uredno poslagane i izvješene mnogobrojne turske zastave i pašini tugovi preotete u veličanstvenim bitkama. Bila je tu i bogato opremljena knjižnica ispunjena i krcata obiljem knjiga svakojakih, a u prepunoj pak oružarnici uredno i vojničkom stegom su poslagani i spremljeni mjedeni zidovi, štitovi, koplja, bombarde, sablje i drugo oružje. Pored svega toga u riznicama, uz neprocjenjiva blaga, nalazila se i predivna zbirka starinskog novca…
Eee da, malo će Athumanunh sada sebi za dušu, a i vama koji budete željeli ovo pročitati, pisati o bitkama oko grada Athumanunhu priraslog srcu, onako na samo sebi svojstven način. Zapravo, bit će to manja serija priča ispisana na Athumanunhov način.

Pravih vojnika svega je četrdeset

Na poziv njemačkog cara Zrinski povede svoje banske banderije i husariju u Ugarsku gdje se trebao zapodjenuti boj protiv Turaka koji silno zaprijetiše Beču. Ostavi tako Zrinski u utvrdi Čakovca samo četrdeset husara pod zapovjedništvom mladoga husarskog zastavnika Jurice sa zadaćom da čuvaju grad do njegovog povratka. No, odjednom pred Čakovec bane Ali paša s oko pet tisuća janjičara i bašibozuka. Tog jedanaestog lipnja godine Gospodnje, u šest sati ujutro, turska se vojska uz gromoglasno klicanje i udaranje u talambase raširi na travnjaku Buzovca i krene na sam grad Čakovec. Sultanov miljenik naumio je opkoliti grad i do podneva proći kroz njegova glavna vrata. No, sve će ispasti drukčije. Naime, pohod Turaka primijetili su dotada mirni međimurski seljaci vrijedni poljodjelci koji ostave svoja polja i pohitaju u grad pomoći malobrojnoj husariji. Zastavnik Jurica zapovjedi da se otvori oružarnica i da se oružje podijeli seljacima kojih je bilo stotinjak. Približavalo se već podne, a sunce je sve jače peklo kroz zavjesu prašine, dima i teškog zadaha baruta. Prekrasan dan sada je prolazio u mirisima krvi i paljevine. Turski odredi silno su pritisnuli grad, ali Čakovec se ne da. Branitelji grada odbijaju turske juriše redom. Ali paša je pozelenio u licu i bijesno otposlao svoje čauše po nove odrede i pojačanja. Kasno popodne stigli su svježi turski odredi nadomak grada, a na bedemima grada braniteljima je već ponestajalo daha. Mnogo je branitelja već palo, a Turci ne popuštaju u napadima i navaljuju sve žešće. 'Gospodine zastavniče zlo i naopako! Ne može se više ljudi padaju!' – izvijestio je zadihani husarski potčasnik desetnik Marko. 'Mora se, mora Marko! Neka seljaci drže bedeme, a husare daj meni na branič kulu! Bogamu Marko daj husare tamo gdje je najteže!' – zapovjedi Jurica. U trku husarija dotrči na branič kulu predvođena Markom, a tu je već stajao Jurica koji vikne husarima: 'Držite se husari, jer samo živi protiv Turaka mogu!' Tog trenutka Juricu pogodi tursko zrno u kacigu. Krv mu zali obraz, ali se on održi na nogama i potrči prema gužvi gdje se vodila teška bitka za jedan bastion. Bilo je tu na jednog husara i do tri Turčina, no, Jurica se stane tući goropadno, tvrdo i hitro se kretao bedemom. Poput strašnog mitskog gospodara bitaka, samo u košulji mokroj od znoja i prljavoj od gareži baruta, tog je trenutka njihov zastavnik morao izgledati husariji koja se ohrabri pojavom zapovjednika. Turci su gotovo poludjeli, ali ih malobrojna husarija predvođena Juricom zbaci s bedema u jezero. 'Naprijed! Ovamo, na most! Ovamo husari! – snažno se derao Jurica, pa se odnekud stvori još husara i seljaka koji potpuno potisnu Turke s branič kule i mosta. Bitka potraje nesmanjenom žestinom sve do pada mraka, a tada turski napadi popuste i Turci se sklone u svoje čadore u taboru na Buzovcu. Umorni od bitke janjičari brzo zaspu, a u dva sata poslije pola noći turski tabor zatrese se od eksplozija i paljbe pušaka. Nebo iznad turskog tabora se zacrveni, a veliki broj čadora plane i vatra ih satne gutati. Vika i jeka noćne bitke probudi i samoga Ali pašu koji mamuran dočeka čaušbašu Rustam bega. 'Alaha mi, Kauri provalili iz grada! Poklali straže i puškama rastjerali janjičare. Uhvatili Veli agu janjičarskog i objesili ga na toranj grada. Sam šejtan im pomaže.' Zadihano ispriča Rustam beg, a kada on završi Ali paša sav izvan sebe stane vikati: 'Kakav šejtan, vaš neposluh i nemar, vaš kukavičluk! Šačica nevjernika cijeli nas dan drži za gušu, a sada još i ovo! Sahit beg i ti ostat ćete bez glave ako do jutra ne budem u gradu!' 'Sve smo napravili kako ste zapovjedili gospodine zastavniče! Straže smo poklali i uhvatili janjičarskog agu. Eno ga, visi na zvoniku pored zastave!' – soptao je od napora zadovoljan desetnik Marko. 'Dobro je Marko, neka se sada husari odmore! Do zore smo mirni, a onda još samo da izdržimo do podneva kada bi trebao stići sam Zrinski s banskim banderijama i plavetnim husarima. Neka onda oni završe ovo što smo mi počeli …'

ponedjeljak, 08.10.2007.

Španjolski građanski rat

Athumanunhov zaključak Španjolskog građanskog rata (nastavak)

Isto tako, samo financiranje rata Nacionalistima je bilo uspješno, a Republikancima katastrofalno. Strana, vanjska intervencija bila je zacijelo izuzetno važan čimbenik rata koji je bio zorno vidljiv ako bi se, na primjer, samo podigao pogled u nebo. Iznad Brunetea i Ebra sve je vrvjelo od sovjetskih, njemačkih i talijanskih zrakoplova, a na zemlji 'štetkali' su 'Hotchkiss' i 'Degtjareva', s jedne strane i 'Breda' i 'Mauser' s druge strane. Tako su njemački 'Junkersi 52' pomogli Nacionalistima u srpnju 1936. prebaciti Afričku armiju preko Gibraltara. Naravno, Athumanunh se sada ne bi upuštao u raspravu kako bi se sve odvijalo da se ta armija nije uspjela prebaciti u Španjolsku. Naime, tko zna, ali Nacionalisti bi prije ili kasnije uvidjeli koliko je samo nesposobna republikanska ratna mornarica, jer samo jednim ratnim brodom, Canariasom, Nacionalisti su ovladali tjesnacem, dok se s druge strane nije ni pokušao pojaviti koji ratni brod. Athumanunh će još zapisati da su njemački 'Junkersi 52' tijekom Drugoga svjetskoga rata doista imali značajnije uloge nad nebom Europe, ali uloga nad komadićem Sredozemnog mora te 1936. godine doista im je bila veličanstvena. Isto tako, Athumanunhu je dosta teško procijeniti ulogu tenkova u zemlji koja do početka građanskog rata nije imala spomena vrijednih tenkova, pa je zacijelo pojava njemačkih lakih tenkova tipa 'Mark I' i talijanskih lakih tenkova tipa 'FIAT' mnogo jače djelovalo od nekoliko španjolskih teških i velikih, možda glomaznih tenkova izrađenih u tvornicama Barcelone. U početku rata francuski zrakoplovi tipa 'Potez', 'Dewoitine' i 'Bloch', kojima raspolažu Republikanci, brži su od njemačkih zrakoplova tipa 'Heinkel' i 'Junkers 52' kojima pak raspolažu Nacionalisti. No, pojava talijanskog zrakoplova tipa 'Fiat CR32' stvari se brzo mijenjaju. Nadalje, slijedeći vrlo bitan trenutak vanjske intervencije je dolazak internacionalnih brigada koje su zapravo i spasile Madrid. Gotovo istodobno Sovjeti su poslali svoje tenkove tipa 'T – 26' i lovce tipa 'Chato' i 'Mosca', a da se ne govori o mnogo starih, ali izuzetno pouzdanih i efikasnih strojnica tipa 'Pulemjot Maksim' i kao i puškostrojnica tipa 'Degtjareva Pehotnij'. Naime te strojnice i puškostrojnice bile su korisnije od strojnica tipa 'Hotchkiss' kupljenih u Francuskoj. No, kada pak su Nijemci i Talijani poslali svoj ratni materijal Nacionalistima isti je spriječio pad bojnog morala kod Nacionalista, a dolazak njemačke 'Legije Kondor', te njihovih zrakoplova tipa 'Messerschmitt 109', opet je preokrenulo ratnu sreću. Od Brunetea nacionalisti su samo zahvaljujući zrakoplovima tipa 'Messerschmitt 109', 'Heinkel' i 'Savoia 79' opet preuzeli zračnu nadmoć, a tenkovima tipa 'Mark I', 'Fiat' i 'Ansaldo' preuzeli su i inicijativu na zemlji. Kao vrlo važan oslonac postrojbama na zemlji pokazao se njemački 88 mm PA top tipa 'Flak 36', a s njim i njemačka strojnica tipa 'Maschinnengewehr 34' dok samo manju ulogu igra talijanska strojnica tipa 'Breda 30'. Pad Republike u proljeće 1938. spasilo je francusko otvaranje granice za pristizanje sovjetske vojne pomoći, a da Franco nije dao tolike koncesije Nijemcima u rudarstvu, tko zna, bi li nacionalističke postrojbe mogle organizirati i voditi uspješnu vojnu kampanju u Kataloniji, jer nakon bitke na rijeci Ebru i nacionalističke postrojbe bile bi slabo naoružane baš kao što su bile republikanske. Slijedeće, po Athumanunhu, vrlo je bitnu ulogu igralo držanje Njemačke i Sovjetskog Saveza, a malo manje bitnu pak i držanje Francuske i Velike Britanije tijekom samoga građanskog rata u Španjolskoj. Naime, Francuska i Velika Britanija stalno su prijetile, ali brzo se pokazalo da se nikada neće vojnički umiješati u bilo kakav sukob koji bi mogao izazvati 'europski požar'. Isto tako, Njemačka i Sovjetski Savez stalno su sprječavali da im štićenici ne dožive poraz, ali nikako nisu željeli da baš 'njihovi' pobijede, jer bi to zahtijevalo takav angažman koji bi vrlo lako mogao izazvati 'europski požar'. To kolebanje tih ratnih 'mecena' samo je produžavalo rat i nevinim ljudima Španjolske nanosilo patnje i strahote. Dok su Nijemci i Sovjeti u Španjolskoj testirali svoje naoružanje, Italija je u Španjolskoj tražila svoju slavu. Naime, da su Nijemci i Sovjeti u Španjolsku poslali toliko svojih vojnika koliko je poslala Italija, po Athumanunhu' građanski rat brzo bi se pretvorio u sukob šireg intenziteta i buknuo bi Svjetski rat. No, opet po Athumanunhu tih talijanskih 50 000 vojnika nije Nacionalistima niti osiguralo pobjedu, niti pak je bila prijetnja koja bi mogla izazvati 'europski požar'. Jače angažiranje Njemačke nakon Čehoslovačke izazvalo je kolebanje Francuske i Velike Britanije, jer Nijemcima je tada bilo jasno da ako, Francuska i Velika Britanija, nisu vojno intervenirale poradi Čehoslovačke, zasigurno to neće učiniti niti poradi Španjolske. Nadalje, opet po Athumanunhovom promišljanju, koliko god da su Nijemci, Francuzi, Englezi i Sovjeti smatrali Španjolski građanski rat 'vojnom akademijom uživo', svi su se oni debelo prevarili i nasukali na tanak led, odnosno, svi su izvukli krive procjene i zaključke, što će pak opet platiti obični vojnici, jer eto njihovi časnici krivo su procijenili i poslali ih u propast. Naime, Francuzi su 'skroz naskroz' zastranili. Prvo su stekli dojam da je 'protutenkovski kolac' zaustavio tenk, zatim su potpuno zanemarili mehanizirana sredstva, pa su onda to sve lijepo platili kada im se 1940. Guderian s njemačkim tenkovskim divizijama 'provozio' sjevernim ravnicama Francuske. Sovjeti pak su potpuno krivo zaključili da tenkovske postrojbe ne mogu samostalno operativno djelovati, pa su oni svoje tenkovske postrojbe sveli na potporu pješačkim, a kada su to shvatili 1941. morali su platiti ono što su i platili. Nijemci iako su stekli neka poučna iskustva o uporabi tenkova i zrakoplova, malo su se ipak prešli u zračnim bitkama na nebu iznad Britanije. Njemački piloti iznad Britanije nisu imali strane pilote koji se bore za nekakve tko zna čije i kakve ideale. Na nebu Britanije letjeli su hrabri britanski piloti koji su se tukli za goli život i za svoje najmilije koji bi bez njih bili izgubljeni, a to je pak onda nekakva sasvim drugačija bitka, ili kako bi Athumanunh na samo sebi svojstven način zapisao – tu bi i zečevi bili opasni poput lavova. Ipak nije baš bilo da se nekakva iskustva i izvukla iz Španjolskog građanskog rata. Talijanski i jugoslavenski komunisti nešto su naučili o vođenju gerilskog (partizanskog) rata. Nešto su naučili i Britanci o potrebama zaštite od zračnih napada i to im je itekako dobro došlo tijekom bitke za Britaniju. Ratna medicina stekla je možda i najdragocjenija iskustva u obradama ratnih rana, jer od Španjolskog građanskog rata smrtnost ranjenika pogođenog metkom smanjila se čak za 90 posto. No, dobro opet je Athumanunh sve ovo otegnuo i mogao bi on pisati još dugo, jako dugo, onako na samo sebi svojstven način i iznositi samo njemu svojstvene činjenice, pa je zato bolje da skrati i konačno zaključi. Baš kao i svi ratovi, poput onih križarskih, isto tako i građanski, Španjolski rat imao je slavnih i za ratnike veličanstven trenutak. Iako Athumanunh iznimno poštuje i drži do slave i hrabrosti, divi se bitkama veličanstvenim, ali godinama koje nosi na svojim leđima, stekao je neprocjenjivo iskustvo i više nikada ne bi poželio hrabrost i slavu ako bi to nekome istodobno izazvalo patnju i tragediju. Rat je po Athumanunhu čovjekovo prokletstvo i ma koliko god Athumanunh opisivao veličanstvenu divotu bitke, vjerujte, ništa nije vrijedno ako ljudi pate, baš kao što je u Španjolskom građanskom ratu propatio jedan veliki europski narod koji je bio do 1936. toliko siromašan da nije ni imao vojnu industriju. Španjolska se godinama oporavljala, zapravo po Athumanunhu više nikada nije bila i neće biti ista kao te nesretne 1936. Svi narodi moraju pamtiti svoje ratove, Nijemci nikada ne smiju zaboraviti Hitlera, Rusi Staljina i da sada Athumanunh ne nabraja sve te 'betežnike' kroz povijest koje imaju ama baš svi narodi, jer rat je zlo koje izobličuje ljude, pa zato nikada nitko ne smije zaboraviti ratove koji su kroz povijest nepovratno i zauvijek uništili ljudski humanizam i renesansu. Zato će Athumanunh na kraju ovako zapisati: - Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike. Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe … -

nedjelja, 07.10.2007.

Španjolski građanski rat

Athumanunhov zaključak Španjolskog građanskog rata (nastavak)

Nadalje, prema Athumanunhovim izračunima, do kojih je došao zbrajanjem unutrašnjih i vanjskih troškova rata Nacionalista i Republikanaca, Španjolski građanski rat koštao je ukupno 30 milijardi pezeta. Od te divovske brojke 20 milijardi ide Republikancima, a 10 milijardi Nacionalistima. No, ta cijena nije ništa u usporedbi s cijenom što je plaćena ljudskim životima (nestalo je ljudi u naponu snage koji su itekako bili potrebiti kao radna snaga, bitke su osakatile i zauvijek pretvorile u teške invalide mnogo mladih i zdravih ljudi, a mnogi su završili u trajnoj emigraciji – po Athumanunhu). Athumanunh će tu pridodati i štetu koja je nastala u kulturnom pogledu, kao npr. egzil pjesnika Juana Ramona Jimeneza, ili pak možda smrt Lorke … Na nekretninama rat je prouzročio velike štete koje opet po Athumanunhovim izračunima iznose oko 4,5 milijardi pezeta. Opet, nesagledive su štete nastale na crkvama koje su mnoge bile spomenici ljudske religijske kulture i cjelokupne baštine. Tako je tijekom bitaka potpuno uništeno 150 crkava, a oštećeno je 4850, od kojih čak 1850 izuzetno teško i nenadoknadivo. Ukupno je teško razoreno 173 gradova i sela koji su razoreni do temelja, a još je oko 250 000 kuća bilo toliko oštećeno da se u njima nije moglo stanovati. Isto tako Španjolska je izgubila trećinu stočnoga fonda koji je zauvijek uništen, a sreća je ipak što obradive površine i druge gospodarske zgrade nisu pretrpjele znatnija razaranja i zagađenja (kod zagađenja Athumanunh misli na kontaminaciju obradivog zemljišta minama i neeksplodiranim ubojnim sredstvima). Rat je teško oštetio i željeznicu, pa je tako uništeno 1309 lokomotiva, 30 000 teretnih i 3700 putničkih vagona. Iako su ceste ostale u dosta dobrom stanju bilo je premalo kamiona koji nisu uništeni u bitkama. Izgubljena je trećina trgovačke mornarice, odnosno oko 70 brodova što iznosi oko 220 000 BRT. Zalihe sirovina i hrane bile su gotovo nikakve, a izbijanje Drugoga svjetskoga rata u rujnu 1939. godine još više je usložio nastalu situaciju u Španjolskoj koja nije mogla nadoknaditi prijeko potrebite zalihe i pričuve nabavkom iz inozemstva. Tako su ratne godine Španjolsku pogodile kao 'godine gladi' i opće neimaštine. Isto tako, Nacionalisti su imali dosta sreće. Naime, da su Republikanci razvukli rat do proljeća 1939. i da nije bilo vojnoga udara brigadira Casade španjolski rat mogao se u potpunosti stopiti s nadolazećim Svjetskim ratom (kriza oko Čehosloačke, jamstvo Poljskoj od strane Francuske i Velike Britanije, pregovori Francuske i Velike Britanije sa Sovjetskim Savezom o ratnom savezu i možebitna intervencija francuske vojske u samoj Španjolskoj), a tada bi sve bilo kudikamo drugačije. No, isto tako da su htjeli Nacionalisti su mogli rat završiti kudikamo prije i s manje žrtava, po Athumanunhovim procjenama možda čak i do dvije godine prije, samo da su pokazali malo želje. No, Nacionalisti, točnije Franco, Sanjurjo, Mola, Kindelan, Varela, Yagüe, časnici koji su svoju slavu stjecali na vrućem marokanskom suncu i pijesku odbacivali su svako primirje s Republikancima baš kao i s Marokancima Abd el Krimom. Tako su oni zapravo jedan kolonijalni križarski rat prenijeli i u domovinu i izazvali teške i nesagledive posljedice. Nadalje, republikanci nikada nisu, iako su mogli i imali snažnije ratno brodovlje, stekli nadmoć na moru. Poradi svega toga Nacionalisti su mogli postaviti pomorsku blokadu koja će koštati Republiku, jer koliko god je nacionalistička flota bila efikasna, to je Republikanska bila skroz na skroz pasivna i neslavno se ponijela tijekom cijeloga rata. U samom početku rata Republikanci su imali nadmoć u zraku, ali su je postepeno gubili. Pojavom sovjetskih zrakoplova republikanci su nakratko vratili zračnu nadmoć, ali opet pojavom njemačkih i talijanskih zrakoplova istu su vrlo brzo i izgubili. Glavni je krivac gubitka zračne nadmoći Republikanaca uporaba zrakoplova na starinski i bojažljiv način, odnosno vojnički rečeno rabljena je zastarjela taktika iz Prvoga svjetskoga rata. U samom ratu Nacionalisti su imali oko 1300, a Republikanci 1500 zrakoplova, a to je impozantna zračna snaga, jer za usporedbu, u tim danima Njemačka raspolaže sa 2000, Francuska s 3000, a Velika Britanija s 1500 zrakoplova. Sve u svemu, Nacionalistička vojska bila je kudikamo bolje organizirana od Republikanske vojske. To se ogleda u pogledu vojničke stege i organizaciji pozadine, a sve se to ogleda u lakoći kojom su Nacionalisti manevrirali svojim pričuvama u prebacivanjima s jedne bojišnice na drugu. Dakako, veliku ulogu tu je odigrala njemačka vojnička i tehnička obuka, ali i sreća po Nacionaliste što su se na njihovoj strani našli mladići srednjeg stališa koji su se školovanjem mogli bolje osposobiti za niže časnike, nego što su to mogli činiti Republikanci sa svojim kandidatima. Nadalje, republikanske milicije koliko god da su bile efikasne u obrani, toliko su bile smušene u napadima. To se vrlo zorno pokazalo kada su anarhističke milicije propustile iskoristiti svoju nadmoć na aragonskoj crti bojišnice poradi svojeg stalnog protivljenja za stvaranjem regularnih vojničkih postrojbi, stalno se pribojavajući da će se one bespotrebno birokratizirati, što pak se na kraju i dogodilo s Republikanskom vojskom koja je 'kako tako' stvorena, ali se tijekom provedbe obrane pokazala efikasnom, dok pak se u povlačenjima, napadima i protunapadima pokazala 'skroz naskroz' nesposobnom. Eh, ovo se sve otegnulo, a Athumanunh bi još toga imao za napisati, pa će nastaviti sutra.

subota, 06.10.2007.

Španjolski građanski rat

Athumanunhov zaključak Španjolskog građanskog rata

Već 26. ožujka nova (Nacionalistička) Španjolska pristupila je antikominterskom paktu, a 31. ožujka potpisala je petogodišnji ugovor o prijateljstvu s nacističkom Njemačkom. Istodobno je potpisani ugovor o nenapadanju s Portugalom, a 1. travnja priznale su je i SAD. Nakon što su nacionalističku Španjolsku priznale SAD, samo je SSSR ostao velika sila koja je nije priznala. Ubrzo je Španjolskoj vraćeno sve blago i ostala bogatstva koja su pohranjena od Republikanaca u stranim zemljama. U Madridu pak je 19. svibnja 1939. održana velika parada pobjede Nacionalista. Počasno mjesto na toj paradi imali su Gambarini Talijani, a 22. svibnja u Leonu su postrojbe njemačke 'Legije Kondor' paradirale ulicama u oproštajnom mimohodu. Iz Cadiza su 31. svibnja svi talijanski vojnici (njih 20 000 – po Athumanunhu) otputovali u Italiju, kao i svi njemački vojnici iz sastava 'Legije Kondor' (njih 14 000 – po Athumanunhu) koji su iz Viga otputovali u Hamburg. Nijemci i Talijani dočekani su u svojim domovinama kao junaci. Republikanci koji su napustili Španjolsku živjeli su u internističkim taborima (njih oko 380 000 - po Athumanunhu). Negdje oko 150 000 njih vratilo se u Šapnjolsku, dok će onih preostalih 230 000 zauvijek ostati izvan Španjolske. U tim internističkim taborima Republikanaca nastala su prepucavanja između komunista i anarhista koji su se međusobno optuživali za izdaju, a u tim međusobnim obračunima je ubijeno oko 4700 Republikanaca. Oni pak (Republikanci i njihovi simpatizeri) koji su ostali u Španjolskoj nisu prošli mnogo bolje. Do 1942. godine kroz logore prošlo je i robijalo oko dva milijuna Španjolaca, a bilo je i mnogo strijeljanja. Najgore je bilo 1939. kada su mnogi koji su prošli republikanske tamnice, sada zdušno pomagali u identifikaciji navodnih krivaca, pa su se često javljali istodobno kao prokazivači, suci i krvnici. Tako su smaknuti mnogi republikanski časnici, ali i obični možda i nedužni ljudi koji su bili simpatizeri Republikanaca. Tako je te godine samo u Madridu bilo 250 strijeljanja dnevno, u Barceloni 150, a u Sevilli 80. Athumanunh opet ne razumije granice ljudske gluposti i ludila, jer ako su u Madridu i Barceloni, gradovima koji su bili u sastavu Republike, možda i pronađeni 'krivci', odakle onda ti 'krivci' u Sevilli koja je od samoga početka građanskog rata bila u rukama Nacionalista. Naime, ako je tamo u početku rata i bilo tih 'krivaca' kako to da ih je čak i 1939. ostalo toliko da ih se može strijeljati po 80-etak dnevno. Nakon rata Baski su tvrdili da je u tim smaknućima strijeljano 21 780 Baska, a jedina im je krivica bila što su bili Baski. Na kraju, ministar pravosuđa Španjolske 1944. priznao je 193 000 smaknutih. No, tko zna, ovoj doista malo prevelikoj brojci možda su ipak pribrojeni i oni koji su strijeljani tijekom samoga rata. No, bilo kako da bilo tada, Athumanunh ne razumije zašto sada Španjolska koja je primjerna zapadnoeuropska uljudbena država konačno ne razjasni tu famoznu brojku, jer i nadalje Španjolski građanski rat i njegove posljedice i dalje nisu stvar povjesničara današnje Španjolske. Najveća krivica pada na samoga Franca koji je sam osobno kao državnik mogao spriječiti taj pokolj, a on je čak suprotno potpisao najviše smrtnih presuda od bilo kojeg državnika u povijesti. Nadalje, tome je kumovalo i to što su u policiju i sudstvo namjerno i smišljeno smješteni baš oni koji su pretrpjeli neku od represija u Republici, a tim ljudima, željnim osvete, ništa drugo doli smrtne kazne nije se činilo mogućim. Poradi svega toga Španjolski građanski rat je zvjerstvima nadmašio do tada sve građanske ratove u povijesti. Na obije strane, računajući i one koji su kasnije umrli poradi zadobivenih rana ili bolesti stečenih u tijeku bitaka, poginulo je i umrlo ukupno više od 500 000 ljudi. Od te ukupne brojke samo je 200 000 njih poginulo tijekom bitaka, ili umrlo od posljedica tih bitaka (90 000 Nacionalista i 110 000 republikanaca – po Athumanunhu). Ubijenih i smaknutih iza crta bojišnica i izvan bitaka po Athumanunhu je 130 000, a od toga 75 000 Nacionalista i 55 000 Republikanaca. Po Athumanunhu moguće je da je oko 10 000 civila poginulo u prekomjernim bombardiranjima i topničkim napadima, a još oko 25 000 civila umrlo je nakon rata od zadobivenih rana i posljedica tih bombardiranja. Ako se tim brojkama pribroji oko 100 000 smaknutih nakon rata, te još brojka od 300 000 izbjeglih trajno Athumanunh slobodno zaključi da je Španjolsku građanski rat koštao više od 800 000 ljudi, a najžalosnije je po Athumanunhu to da je među tom brojkom uništen cvijet mlade generacije ljudi tadašnje Španjolske. Strašno! Više nego strašno, zapisat će Athumanunh i prekinuti nabrajati ove tužne činjenice, te nastaviti sutra.

petak, 05.10.2007.

Španjolski građanski rat

Han pasado! – Propast Republike i kraj građanskog rata 31. ožujak 1939.

Rano ujutro 26. ožujka brigadir Casada poslao je izvješće u Burgos da će se republikanske zračne snage predati sutradan Nacionalistima kompletne, a Franco ga je upozorio da sve nacionalističke armije istodobno kreću u napad ujutro 27. ožujka. U tom upozorenju Franco je zatražio od brigadira Casade da sve republikanske postrojbe moraju ispred svojih položaja istaknuti vidljive bijele zastave predaje, jer će u protivnom biti zasute topničkim i zračnim projektilima. Tako je do kraja dana 27. ožujka u ruke Nacionalista palo 2000 četvornih kilometara, te se predalo ukupno 30 000 republikanskih vojnika bez ikakvog otpora. Kako nisu stizale nikakve zapovjedi za pružanje otpora, od višenedređenih republikanskih zapovjedništava, niži republikanski časnici i zapovjednici stali su puštati sve svoje vojnike koji su to tražili kućama. Ubrzo su od republikanskih armija ostala samo zapovjedništva popunjena časnicima, a na svim crtama bojišnice više nije bilo republikanskih vojnika koji bi se borili protiv nastupajućih nacionalističkih postrojbi. Sada kada je već bilo prekasno neki od anarhista odjednom su poželjeli pružati otpor i nastaviti se boriti. No, to više nije bilo moguće, republikanskih vojnika više nije bilo na položajima na kojima su ostali samo oni najponosniji časnici očekujući zarobljavanje i svoju sudbinu. Napokon su se nacionalističke postrojbe spojile kod Madrida. Nacionalistička 1. armija pod zapovjedništvom generala Espinose de los Monterosa točno u podne ušla je u Madrid i zauzela sve javne zgrade. Na ulicama Madrida razdragano su ih pozdravljali nacionalistički simpatizeri uz povike 'Han pasado!' (Prošli su! – po Athumanunhu) pomalo se rugajući onima koji su još 1936. godine na tim istim ulicama klicali internacionalnim brigadama 'No pasaran!' (Neće proći! - po Athumanunhu). Na svim crtama bojišnice republikanske postrojbe masovno su se povlačile prema Valenciji gdje će 29. ožujka konačno shvatiti da nikakvog brodovlja, koje bi ih prebacilo u Francusku, zapravo nema. Dakle, oko 50 000 republikanskih vojnika, dočasnika i časnika koji se nisu željeli predati Nacionalistima ipak će završiti na nacionalističkim sudovima optuženi za navodne zločine koje su počinili u Republici. Nadnevka 31. ožujka nacionalističke postrojbe zauzele su i posljednje republikanske gradove Almeriu, Murciu i Cartagenu. Istog trenutka pobočnik je izvijestio prehlađenog Franca da su do pada mraka sve njihove postrojbe postigle svoje zacrtane ciljeve. Franco je tiho odgovorio ne podižući oči od stola: 'Hvala! Vrlo dobro.' Način na koji je Franco primio vijest u potpunosti je odgovarala metodi kojom je ona postignuta. Nije to bila nikakva briljantna vojnička pobjeda koja toliko zna ogrijati srca ratnika, bila je to pobjeda onih drugih, ljigavaca i izdajnika, a Franco je to dobro znao. Istodobno u svom je uredu Mussolini reagirao na samo njemu svojstven 'betežnički' način. Naime, Mussolini je upro prstom u Atlas sa zemljovidom Španjolske i ovako rekao Cianu: 'Predugo je otvoren na ovom mjestu, gotovo tri godine i sad je dosta! Sad ću ga otvoriti na drugoj stranici…' Slijedećeg tjedna, 6. travnja 1939. godine, Italija će iznenada napasti Albaniju – po Athumanunhu. Eto tako, Athumanunhu još preostaje napisati zaključak o tom tužnom poglavlju ljudske povijesti i potom odlutati, tko to zna, u koje još tužnije poglavlje ljudske ratne povijesti…

<	listopad, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja

Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!