Han pasado! – Propast Republike i kraj građanskog rata 31. ožujak 1939.
Rano ujutro 26. ožujka brigadir Casada poslao je izvješće u Burgos da će se republikanske zračne snage predati sutradan Nacionalistima kompletne, a Franco ga je upozorio da sve nacionalističke armije istodobno kreću u napad ujutro 27. ožujka. U tom upozorenju Franco je zatražio od brigadira Casade da sve republikanske postrojbe moraju ispred svojih položaja istaknuti vidljive bijele zastave predaje, jer će u protivnom biti zasute topničkim i zračnim projektilima. Tako je do kraja dana 27. ožujka u ruke Nacionalista palo 2000 četvornih kilometara, te se predalo ukupno 30 000 republikanskih vojnika bez ikakvog otpora. Kako nisu stizale nikakve zapovjedi za pružanje otpora, od višenedređenih republikanskih zapovjedništava, niži republikanski časnici i zapovjednici stali su puštati sve svoje vojnike koji su to tražili kućama. Ubrzo su od republikanskih armija ostala samo zapovjedništva popunjena časnicima, a na svim crtama bojišnice više nije bilo republikanskih vojnika koji bi se borili protiv nastupajućih nacionalističkih postrojbi. Sada kada je već bilo prekasno neki od anarhista odjednom su poželjeli pružati otpor i nastaviti se boriti. No, to više nije bilo moguće, republikanskih vojnika više nije bilo na položajima na kojima su ostali samo oni najponosniji časnici očekujući zarobljavanje i svoju sudbinu. Napokon su se nacionalističke postrojbe spojile kod Madrida. Nacionalistička 1. armija pod zapovjedništvom generala Espinose de los Monterosa točno u podne ušla je u Madrid i zauzela sve javne zgrade. Na ulicama Madrida razdragano su ih pozdravljali nacionalistički simpatizeri uz povike 'Han pasado!' (Prošli su! – po Athumanunhu) pomalo se rugajući onima koji su još 1936. godine na tim istim ulicama klicali internacionalnim brigadama 'No pasaran!' (Neće proći! - po Athumanunhu). Na svim crtama bojišnice republikanske postrojbe masovno su se povlačile prema Valenciji gdje će 29. ožujka konačno shvatiti da nikakvog brodovlja, koje bi ih prebacilo u Francusku, zapravo nema. Dakle, oko 50 000 republikanskih vojnika, dočasnika i časnika koji se nisu željeli predati Nacionalistima ipak će završiti na nacionalističkim sudovima optuženi za navodne zločine koje su počinili u Republici. Nadnevka 31. ožujka nacionalističke postrojbe zauzele su i posljednje republikanske gradove Almeriu, Murciu i Cartagenu. Istog trenutka pobočnik je izvijestio prehlađenog Franca da su do pada mraka sve njihove postrojbe postigle svoje zacrtane ciljeve. Franco je tiho odgovorio ne podižući oči od stola: 'Hvala! Vrlo dobro.' Način na koji je Franco primio vijest u potpunosti je odgovarala metodi kojom je ona postignuta. Nije to bila nikakva briljantna vojnička pobjeda koja toliko zna ogrijati srca ratnika, bila je to pobjeda onih drugih, ljigavaca i izdajnika, a Franco je to dobro znao. Istodobno u svom je uredu Mussolini reagirao na samo njemu svojstven 'betežnički' način. Naime, Mussolini je upro prstom u Atlas sa zemljovidom Španjolske i ovako rekao Cianu: 'Predugo je otvoren na ovom mjestu, gotovo tri godine i sad je dosta! Sad ću ga otvoriti na drugoj stranici…' Slijedećeg tjedna, 6. travnja 1939. godine, Italija će iznenada napasti Albaniju – po Athumanunhu. Eto tako, Athumanunhu još preostaje napisati zaključak o tom tužnom poglavlju ljudske povijesti i potom odlutati, tko to zna, u koje još tužnije poglavlje ljudske ratne povijesti…
Post je objavljen 05.10.2007. u 21:47 sati.