Boj za Čakovec
Knez svrne pogledom po svojim ljudima, okrene se i pješacima koji su se tiskali po bedemima tvrdoga grada Čakovca. Kneza presretne stotinu pogleda u kojima se zrcalila zebnja, a u zraku je sve više rastao grč. Sve kule i palisade načičkane su kopljima, a na bedemima je sve što se toga trenutka moglo prikupiti. Koliko je samo tih mirnih i radišnih međimurskih poljodjelaca ostavilo svoje radove u polju i pohitalo na poziv Zrinskoga bana. Na travnjaku Buzovca turski gusti redovi već su raširili svoja krila uz zaglušujuću buku zurli i talambasa. Sve kazuje i potpuno je zorno da se spremaju na još jedan juriš, juriš na bedeme grada Čakovca. Doista, sve je bilo crno od gustih redova turskih konjanika, a među braniteljima Čakovca nastane komešanje i stotinu se pogleda zaustavi na hrvatskom banu i knezu Čakovca, Nikoli Zrinskome. Zrinski pak samo mirno klimne glavom i pogladi svoje lijepe i guste smeđe brkove: 'Ja ću s konjaništvom uz Trnavu, bez brige, neće Turčin dalje! Zastavniče zapovjedite neka se trubi zbor!' Stasiti časnici u crvenim odorama krenu prema svojim satnijama, a nakon toga dva izvrsno opremljena i uvježbana banderija za nekoliko časaka, u kratkom galopu, pod zlatno-plavom banskom zastavom, izlete iz grada i borbeno se rašire ispred nastupajućih turskih redova. Vidjevši ih, Turci se naglo okrenu i nagrnu preko Trnave, a banski konjanici u najvećem miru i stegi sjašu i otvore žestoku i ubitačnu paljbu iz svojih kubura po nastupajućim turskim redovima. Sada pak za tili čas banski konjanici ponovno uzjašu i poput strijela zabiju se među turske redove sabljama sijekući s jedne i druge strane konjskoga vrata. Travnjak ostane prekriven mrtvim tijelima turskih konjanika. Banski konjanici se okrenu i opet se zalete među turske redove. Boj se sada već polako otezao, a pred sam smiraj dana, ne popuštajući ni za pedalj, hrvatski banovci još jednom potisnu Turke na uzmak. U taj mah zrno pogodi Zrinskome konja, veliki zelenko bolno zarza, zanese se i prsima tresne na razrovanu zemlju. Zrinski se vješto dočeka na lijevo rame, hitro se prevrne ne ispuštajući sablju iz ruke. Njegovi banovci u trenutku ga okruže i pokušaju ga zaštititi. Pješaci na bedemima grada protrnu. Nastane muk. Zadnje što su vidjeli bilo je to da je Zrinski pao. 'Ovamo bane! Ovamo, jašite!' – odnekuda tu se stvorio mladi husarski zastavnik Jurica Juranić. Jurica spretno skoči sa svoje njemačke kobile i ponudi uzde Zrinskome, te mu pomogne popeti se u sedlo. Turci pak zaurlaju, jer im je izmaknuo veliki i bogati plijen, te se okome na Juricu. No, Zrinski se okrene i u naletu sabljom posiječe dvojicu Anadolaca koji su bili najbliži Jurici. Iza Zrinskoga stvori se odnekud i satnik Vlatko sa desetak husara koji kopljima rastjeraju Turke na sve strane. Jurica brzo i spretno skoči u sedlo iza husarskog satnika Vlatka, a Zrinski pak krene naprijed. Zrinskoga u galopu sustignu njegovi banovci i husari plavetni, te se oni poput klina zariju u turske redove i još ih jednom ispremiješaju. Budak beg Sandžački propne konja ne bi li na sebe skrenuo pozornost Zrinskoga, pa mu dovikne na hrvatskom: 'Hej, kako ti je ime junačino?!' Zrinski okupi oko sebe svoje banderije i nasmije se, te dovikne begu Sandžačkome: 'Ime mi je Zrinski, beže! Pozdravi mi Ali pašu, vojvodu svojega, i zaželi mu zdravlje u moje ime, beže! Nakon ovoga ban Zrinski se izdigne u sedlu i zaokruži mačem tri puta iznad glave. Iznenada se otraga iz šume toplola pojave blistavi ozaljski oklopnici koje je vodio Frankopan. Crveno bijeli grbovi lelujaju im na plaštevima, a zemlja dršće pod željezom i teškim konjima. Sada se redovi Turaka pretvore u neuredne skupine bez ikakvog složaja, a potom se te neuredne skupine pretvore u čopore koji stanu bježati i napuštati bitku na sve strane. Sada pak s boka grunu karlovački arkebuziri koje je doveo Petar Zrinski, brat Nikole Zrinskog. Sve to sada silno pritisne Turke na krilima, a iz grada provale i međimurske katane. Mrve teški oklopnici, ljuto sječe lako hrvatsko i ugarsko konjaništvo, tiskaju se naprijed turopoljski haramije i međimurski katane. Pucaju glave, njište konji, ječi i odzvanja međimurska ravnica. Ban Zrinski leti poput sokola s krila na krilo svojih banovaca, viče i sokoli, podjaruje i zapovijeda. Mač mu se strelimice spušta lijevo i desno od konjskoga vrata, a njegov veliki crni ždrijebac, sav u pjeni, udara i grize koga stigne. Kupa se Zrinski u goloj vodi ispod kalpaka, oklop ga steže, ali je i dalje tamo gdje je najpotrebitiji. Vide ga banovci i husari plavetni i udaraju još žešće, a spahije i janjičari ga se boje i izbjegavaju susret i ogled s njim. Onda pak se među banderijama zaori gromoglasno: 'Pobjeda!' 'Pobjeda!' – prihvate gromoglasno i ostali branitelji grada Čakovca.
< | listopad, 2007 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...
Bili smo vojnici i mladi ...
... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!
Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!
Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...
Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...
Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.
Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …
Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …
Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.
Zašto budale galame - zato što mudri šute!
… o hladnoći, tami i zlu
Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.
Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …
Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!