Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

nedjelja, 30.09.2007.

Španjolski građanski rat

Pobuna i međusobni obračuni među Republikancima

Negrin je u Madrid ponovno došao 24. veljače, a Casada ga je opet pokušavao uvjeriti da je kapitulacija jedini izlaz. U međuvremenu događaji koji su se odvijali vrtoglavom brzinom sve više su išli u prilog Nacionalistima. Francuska je pristala živjeti s nacionalističkom Španjolskom u dobrosusjedskim odnosima, a u Maroku će surađivati i raditi jedni i druge za dobrobit oboje. Isto tako Francuska se pismeno obvezala vratiti Španjolskoj svu njezinu imovinu koja je u Francusku odnesena suprotno željama njezinih prvotnih vlasnika (svi trgovački, ribarski i ratni brodovi, sva vozila, sva umjetnička dijela, zlato i nakit, sva dokumentacija …). Zauzvrat Španjolska je prihvatila francuskog veleposlanika u Burgosu. Već 27. veljače Velika Britanija i francuska službeno su priznale nacionalističku Španjolsku. Sjedinjene Američke Države nisu doduše priznale nacionalističku Španjolsku, ali nisu ni imale baš tko zna što protiv. Jedino je Sovjetski Savez napao 'licemjernu kapitalističku kapitulaciju pred agresorom', no, sve je i ostalo na verbalnom planu. U Madridu su anarhisti zasjedali i dogovorili se da napuštaju svoje do jučerašnje saveznike komuniste. Sutradan, 28. veljače, kada je saznao da su Francuska i Velika Britanija priznale nacionalističku Španjolsku, predsjednik Republike Aznana podnio je ostavku. Istodobno, u Cartageni, najvećoj ratnoj luci republike admiral Buiza pozvao je sve republikanske zapovjednike ratnih brodova i obznanio im je da se priprema vojni udar protiv premijera Negrina. Do 5. ožujka Casadova zavjera u Madridu došla je u kulminacijsku točku. Athumanunh sada opet ne može vjerovati, protiv pobune prva je bila zapravo ratna mornarica. Naime, u republikanskoj floti pojavila su se silna nezadovoljstva i negodovanja. Časnici obalnog topništva otvoreno su krenuli u pobunu, a potom se pojavila nacionalistička peta kolona kojoj se pridružila jedna pukovnija mornaričkog pješaštva. Razvile su se kratkotrajne bitke za mornaričku radio postaju. Potom su iznenada isplovili republikanski najveći ratni brodovi u bojnom složaju (krstarice Miguel de Cervantes, Liberdad i Mendez Nunez) u pratnji osam republikanskih razarača. Potom se u Cartageni pojavila republikanska 4. divizija uz potporu jedne republikanske tenkovske postrojbe pristigle iz Archene. Do podneva republikanska 4. divizija pod zapovjedništvom komunističkog brigadira Joaquina Rodrigueza ugušila je sve pobune, kako republikanskih postrojbi tako i nacionalističke pete kolone. Republikanski ratni brodovi pak su presreli nacionalistički ratni brod Castillo de Olite koji je prevozio 3500 nacionalističkih vojnika u pomoć pobunjenicima Cartagene, napali ga i potopili (poginulo je 1200 nacionalističkih vojnika - po Athumanunhu). No, republikanski ratni brodovi više se nisu vratili u Cartagenu, svi preostali republikanski ratni brodovi predali su se francuskoj ratnoj mornarici u luci Bizerte. Tako je sada Republika ostala bez svoje tri posljednje krstarice, osam razarača i desetak pomoćnih vojnih brodova. Nešto slično dogodilo se i u Valenciji gdje se general Menedez pripremao sa svojom Armijom Levanta za pobunu. Njega pak je u tome osujetio sam Lister. U Madridu brigadir Casada zabarikadirao se u osebujnu zgradu iz 18. stoljeća koju je bilo lako braniti, u Calle Alcala kod Puerte del Sol. Zgradu je branila pobunjena 70. anarhistička brigada pod zapovjedništvom Bernabea Lopeza, iz sastava republikanskog korpusa Cipriana Mere. U toj zgradi je Casado prepustio vođenje pobune generalu Miaji koji je napokon, malodušan, preumoran, pesimističan i oportunističan, pristao na pobunu. U međuvremenu i posljednji sovjetski vojni savjetnici pod zapovjedništvom generala Jaborova pripremali su se napustiti Republiku i ostaviti je njezinoj sudbini. U Madridu komunističke divizije bile su potpuno spremne za bitku, ali više nitko nije ništa razumio. Viši časnici nestajali su netragom, a nižim časnicima više doista nije bilo jasno trebaju li pružiti otpor Casadu, ili Francu, ili pak možda obojici. Ipak postrojbe komunističkih 1., 2. i 3. korpusa opasno su se pokrenule i zauzele veći dio zgrada u Madridu, te zatvorili sve prilaze gradu. Anarhistički 4. korpus, odan Casadu, pak je zauzeo samo manji dio zgrada. No, Madridu je zavladala silna zbrka i pomutnja. Nadnevka 8. ožujka izbile su bitke i borbe između republikanskih postrojbi odanih Republici i onih koje su se pobunile. Preostale tri republikanske armije (Armija Levanta, Estremadure i Andaluzije) nisu se miješale u sukobe koji su izbili u Madridu. Naime, njihovi zapovjednici generali Menendez, Escobar i Moriones podržavali su brigadira Casadu, ali su se bojali kako bi reagirali njihovi časnici i vojnici ako bi oni zapovjedili nastupne hodnje na Madrid. Na kraju 11. ožujka komunističke postrojbe bile su potisnute sa svojih položaja u Madridu, a mnogi su od njih prešli na stranu pobunjenih postrojbi. U tim međusobnim bitkama poginulo je 230, a ranjeno je 560 republikanskih vojnika. Još jednom sudbina se teško poigrala s vojnicima koji su se hrabro zajedno borili još od 1936. godine, a sada su poginuli od prijatelja i suboraca. Još se jedino 22. komunistički korpus razmješten u Valenciji želio uključiti u bitke za Madrid, ali su ga u tomu spriječile postrojbe Armije Levanta. Sudbina Republike Casadovom pobunom bila je zapečaćena, a da su Negrin i Casada ostali jedinstveni još samo dva tjedna sve bi po Athumanunhu bilo puno drugačije. Naime, Hitler je 15. ožujka napao Čehoslovačku i ušao u Prag. Do kraja ožujka situacija se u europi bitno izmijenila, a Republika da je ostala jedinstvena vrlo je lako mogla izvući iz svega toga korist, a i izlaz iz krize. Naime, mnogi su republikanski vojnici tada još uvijek više željeli borbu i smrt u istoj nego se predati Nacionalistima.

subota, 29.09.2007.

Španjolski građanski rat

Zavjera i vojni udar protiv Republike

Nakon sramotnog pada Katalonije, mnogi su Republikanci tvrdili da je to bila izdaja, a Svijet pak je samo bezdušno zaključio da je sada Španjolski rat gotov. Nacionalistička moneta (pezeta) iznenada je skočila i prerasla republikansku monetu (pezeta) za čak sedamdeset puta. Sada je nacionalistička pezeta vrijedila, odnosno za 100 nacionalističkih pezeta mogla se dobiti jedna funta, a na drugoj strani republikanska pezeta koju su svi počeli nazivati 'pidžama' više se nije moga nigdje unovčiti (naime, nadimak pidžama valjda je dobila jer se mogla samo rabiti još kod kuće, na području koje je još nadzirala Republika). Još 15. prosinca Nacionalisti su kraljevskoj kući vratili svu imovinu koju im je oduzela Republika, a kralj Alfonso i sin mu Juan izjavili su da se smatraju 'Francovim vojnicima'. Odjednom se nacionalističkom režimu počela dodvoravati i sama Francuska koja ga sve do jučer nije mogla smisliti. Republikanska vlada još uvijek nalazi se u Toulouseu i samo čeka odobrenje francuske vlade da se zrakoplovom prebaci u Valenciju. No, Republikanci još uvijek drže trećinu Španjolske, a u Madridu je Vrhovni zapovjednik republikanske vojske general Miaja koji pod svojim zapovijedanjem ima još uvijek 500 000 vojnika Republikanaca. Upravo tih 500 000 vojnika ustrojeno je u četiri armije koje do sada nisu pretrpjele poraz, a njima zapovijedaju izuzetno sposobni generali Moriones, Escobar i Mendeza, te brigadir Casada. No, Glavni zapovjednik tih armija je general Matallan koji je bio izdajica i defetist, baš kao i Načelnik njegovog stožera brigadir Muedra. Miaja je ipak iz redova aristokracije, pa sada za sve ove spletke u Madridu uopće ne pokazuje interes već malodušno živi u Valenciji. Onda pak su započele neke čudne igre, igre koje nimalo ne dolikuju vojnicima, kobne igre koje će Republiku konačno dovesti do propasti. Naime, zapovjednik republikanske Armije Centar, brigadir Casada, prvo se počeo potajno dopisivati sa svojim kolegom s vojne akademije, nacionalističkim generalom Barronom, a potom i s glavnim nacionalističkim obavještajcem brigadirom Ungrijom. Tako je republikanski zapovjednik Armije Centar, brigadir Casada, postao duša zavjere. Casada je bio sposoban, obrazovan, trijezan i marljiv časnik, živio je jednostavnim i skromnim vojničkim životom, a od kraja 1938. održavao je i vezu s britanskim obavještajnim časnikom Denysom Cowanom. Tri druga republikanska zapovjednika armije, odani komunistima već odavno su posumnjali u Casada. Naime, još 1937. Casada je bio protiv ofenzive kod Brunetea i time je na sebe navukao sumnju. No, republikanski zapovjednici u Madridu već duže vrijeme nisu imali nikakvu vezu sa svojom vladom, a svi su već pomalo bili premoreni ratom. Jedino su još Modesto i Lister bili za otpor do kraja. Kada je Negrin, premjer Republikanske vlade, stigao 12. veljače u Madrid, brigadir Casada je četiri sata razgovarao s njim i pri tomu ga upoznao sa katastrofalnim stanjem svoje armije. Naime, Madridom je vladala velika nestašica i glad, vojnici nisu imali gornje dijelove odore (šinjeli i kabanice – po Athumanunhu), čizme su im već debelo istrošene i mnogima prodire voda u iste, nema dovoljno prijevoznih kamiona, Republikanci mogu računati na samo 40 zrakoplova koji još lete i na nešto malo topova, a kronično im nedostaje automatskog naoružanja (kratke strojnice i strojnice – po Athumanunhu). Nasuprot njima na Madridskoj bojišnici sada stoje 32 nacionalističke divizije dobro opremljene i mogu računati na potporu mase topništva i tenkova, te oko 600 zrakoplova. Poradi svega iznijetog Casada je predlagao predaju i prekid rata. No, Negrin je podsjetio da stiže 10 000 strojnica, 600 zrakoplova i još 500 topova koji su u Francuskoj i samo je pitanje vremena kada će se naći u Španjolskoj. Na kraju Casada je predložio Negrinu da pregovara s Francom i ponudio mu je svoje posredovanje. Nadnevka 16. veljače Negrin je održao brifing sa svim Republikanskim zapovjednicima na kojem je zaključio da se otpor mora nastaviti. Iza Negrina govorio je general Matallan koji pak je bio stava da je svaka daljnja borba čista ludost i pozvao je premjera neka u ime čovječnosti dokonča rat. S generalom Matallanom složili su se i generali Menendez, Escobar i Moriones, dakle, zapovjednici preostalih republikanskih Armija Levanta, Estremadure i Andaluzije. Zapovjednik republikanske ratne mornarice admiral Buiz iznio je strahovanje da će nacionalistički zrakoplovi napasti republikansku flotu i da će brodovi morati otploviti iz španjolskih voda (ma Athumanunh ne može vjerovati i nikako mu nije jasna ta republikanska flota – ako je protivnik napadne ona će morati napustiti vlastite vode, čisti defetizam). U ime zračnih snaga brigadir Camacho izvijestio je da su mu ostale svega tri bombarderske eskadrile tipa 'Natascha' i dvije tipa 'Kachuschki', te dvadeset pet 'Chata' i 'Mosci'. Iako je i on predložio mir napomenuo je da zrakoplovstvo ima još goriva za godinu dana rata. U sličnom tonu govorio je i zapovjednik pomorske baze u Cartageni, general Bernal. Na kraju je govorio general Miaja kao Vrhovni zapovjednik republikanskih snaga i začudo on se izjasnio za otpor. No, brigadir Casada i dalje je ubrzano radio na vojnom udaru protiv vlade Republike.

petak, 28.09.2007.

Španjolski građanski rat

Nacionalistička kampanja u Kataloniji – pad Barcelone

Republikanskom obrambenom crtom bojišnice u Kataloniji, dakle obranom Katalonije, zapovijedao je Hernandez Saravia koji pod svojim zapovjedništvom ima dvije republikanske armije: Armiju Istoka kojom zapovijeda Perea i Armiju Ebra kojom zapovijeda Modesto. Te dvije republikanske armije u svom sastavu ukupno imaju 300 000 vojnika, 360 raznih topničkih oružja, te 200 tenkova i autoblindi (najviše je tenkova tipa T – 26 koji su se već sada pokazivali kao izuzetno spori i neefikasni - po Athumanunhu). Zrakoplova je svega 80, a piloti, unatoč visokom bojnom ćudoređu, bili su neiskusni. Mnogim tim zrakoplovima nedostaju strojnice (od dvije imaju jednu, ili pak od četiri imaju svega dvije – po Athumanunhu). Sve to naoružanje je u izuzetno lošem stanju i već je ispunilo svoje resurse, a što je najvažnije republikanskim vojnicima ne samo da nedostaje streljiva, već im manjka i vjera u pobjedu. Mnogi republikanski časnici već su umorni 'duševno i tjelesno'. Republikanci su još uvijek uvjereni da su Nacionalistima potrebiti mjeseci za poduzimanje općeg napada, a republikanski general Rojo predlaže da u trenutku napada Nacionalista Republikanci iskrcaju jednu brigadu kod Motrilla koja će potom u jurišu na Malagu na ustanak podići Andaluziju, a u kombinaciji s napadom u Estremaduri. No, to su glatko odbili Miaja i njegov načelnik stožera Matallan. Istodobno u Moskvi glavni zapovjednik zračnih snaga Republike Hidalgo de Cisneros od Staljina moli još 250 zrakoplova, 250 tenkova, 4000 strojnica i 650 topova. Cijena traženog naoružanja je bila 103 milijuna dolara, a Republika je u Moskvi imala nešto manje od 100 milijuna dolara. Na sastanku Hidalga de Cisnerosa sa Staljinom, Vorošilovom i Molotolovom odobreno je sve traženo. Sve je ukrcano na sedam sovjetskoh brodova u luci Murmansk i poslano u francusku luku Bordeaux, no, francuska vlada više nije bila naklonjena Republici, pa nije ni požurivala otpremu dalje. Tako da će do siječnja1939. samo mali dio toga stići u Barcelonu. Nacionalistička opća ofenziva pak će početi već 23. prosinca 1938.Napad su poveli Navarci i Talijani preko rijeke Segre, na oko dvadesetak km od njezina utoka u Ebro kod Mequineze. Kad su nacionalistički vojnici prešli rijeku naletjeli su na dobro naoružanu, ali potpuno iznenađenu republikansku postrojbu karabinjera koju su časnici napustili (dezertirali su – po Athumanunhu). Tako je crta bojišnice probijena u samom prvom bojnom dodiru. Republikanci pak misle da je to nekakav manji napad, a kada su konačno shvatili što se događa upućen je republikanski 54. korpus pod zapovjedništvom Listera da zaustavi napad Nacionalista. Lister se sa svojim postrojbama uspješno odupirao puna dva tjedna, ali je 3. siječnja 1939. morao uzmaknuti pred snažnim oklopnim postrojbama Nacionalista. Opet se sada pojavila prijetnja Francuske da će se umiješati u sukobe uz njezinu granicu, ali je i odgovor Nacionalista bio žestok. Naime, ako se uključi francuske vojne postrojbe u sukob u Španjolsku dolaze Talijanske regularne postrojbe i građanski rat može lako prerasti u Svjetski sukob. Francuska nije dobila potporu Velike Britanije, pa je sve prešućeno, a bitke u Kataloniji prerasle su u opće povlačenje Republikanaca. Još jednom Republikanci su ne samo katastrofalno spori, a njihova ratna mornarica skroz na skroz nesposobna i nezainteresirana. Dok se Rojo sjetio da bi se iz Valencije mogle brodovima prebaciti postrojbe za obranu Barcelone i dok je sve to republikanska ratna mornarica shvatila sve je bilo prekasno. Tri republikanske obrambene crte kodno nazvane 'L1', 'L2' i 'L3' ostale su bez vojnika koji bi ih mogli zaposjesti i braniti. Jedino što je bilo vojnički vrijedno učinjeno je bio napad Republikanaca na granice Andaluzije i Estremadure koji je bio kodno nazvan 'Plan P'. Napad je poveo republikanski general Escobar sa podređenim zapovjednicima brigadirima Ibarrolom i Garcijom Vallejom koji su zapovijedali ne baš vojnički discipliniranim postrojbama. Zauzeto je veće područje, ali ono vojnički gledano nije baš mnogo vrijedilo. Yagüe je 14. siječnja 1939. zauzeo Tarragonu, potom se spojio s korpusom Solchage, te produžio napredovanje prema sjeveru. Opet je francuska vlada otvorila svoje granice kako bi u Kataloniju stigao materijal kupljen u Sovjetskom Savezu, ali već je bilo prekasno. Više nije bilo nikoga od vojnika koji bi primio to oružje. Naime, sam Hernandez Saravia žalosno je zapisao u svoj dnevnik: 'Strašna katastrofa! Vojske više nema! Više se nitko ne bori na Ebru. Gore nego u travnju 1938.' Bojišnica se tako sve više približavala Barceloni, a otpora nije ni bilo. U podne 25. siječnja počeli su nacionalistički napadi za zauzimanje Barcelone koju nitko nije branio. Gradske ulice bile su potpuno prazne, a sve važne zgrade ostale su netaknute, jer ih republikanci nisu ni pokušali zapaliti, ili uništiti. Činilo se kao da je cijela Katalonija bila u pokretu prema francuskoj granici. Francuski vojnici našli su se pred dvojbom da li se silom oduprijeti na granici, ili propustiti civile i republikanske vojnike. Tijekom 5. do 10. veljače u Francusku je prešlo 170 000 žena i djece, 60 000 staraca i muškaraca civila, 10 000 ranjenika i 220 000 republikanskih vojnika. Nacionalisti su zarobili oko 60 000 republikanskih vojnika, pa to znači da se njih samo 20 000 borilo i hrabro izginulo, ali uzalud. Bio je to kraj slobodne Katalonije, a francuska granica postala je pozornica ljudske tragedije. Iscrpljeni, promrzli i u mokroj odjeći koju je natopila kiša i snijeg bjegunci se uopće nisu žalili. Iako pregaženi Katalonci su podignute glave išli u progonstvo. Djeca kojoj ništa nije bilo jasno stiskala su uza se polomljene igračke, glavu lutke, ili probušenu loptu, sada jadne simbole nekada sretna, ali zauvijek izgubljena djetinjstva.

nedjelja, 23.09.2007.

Španjolski građanski rat

Nacionalistička opća protuofenziva na Ebru

Dakle, nacionalistička opća protuofenziva na Ebru počela je 30. listopada 1938., a točka napada bila je kilometar i pol široka crta na sjevernoj strani Sierre de Caballas. Od samoga osvita zore, puna tri sata, republikanske položaje bombardiralo je 175 nacionalističkih i talijanskih bitnica (bitnica ima četiri topa – po Athumanunhu), te više od stotinu zrakoplova. Stotinjak republikanskih zrakoplova koji su se podigli nisu uspjeli znatnije ometati nacionalističko bombardiranje. Nakon te topničke i zračne priprave u napad je krenuo korpus Maestrazga pod zapovjedništvom Garcije Valina. Nacionalistička 1. navarska divizija, kojom je zapovijedao jedini Marokanac u nacionalističkoj vojsci Muhamed ben Mizzian, zauzela je republikanske položaje koje su republikanske postrojbe napustile poradi bombardiranja. Započela je bitka na uzvisinama Caballasa koja je potrajala cijeli dan do noći kada je cijeli taj planinski lanac pao u ruke Nacionalistima. Nacionalisti su objavili da su ubili 500 i zarobili 1000 republikanskih vojnika, te srušili 14 republikanskih zrakoplova. Gubitak Caballasa bio je udarac republikanskoj obrani, jer ta uzvisina dominira cijelim tim područjem. No, zatim je po republikanske postrojbe stiglo nešto još gore. Tijekom noći 1. na 2. studeni pala je i uzvisina Pandols preko koje su se nacionalističke postrojbe spustile 3. studenog do sela Pinell. Potom su Nacionalisti poduzeli masovni napad na Picosa gdje su Republikanci bili dobro ukopani. Kada je pala i Picosa Republikancima je postalo jasno da je bitka na rijeci Ebro izgubljena, jer na zapadnoj strani rijeke Ebro ostalo je samo svega šest republikanskih topničkih bitnica. Nadnevka 14. studenog Yagüe je sa svojim postrojbama zauzeo selo Fatarella. Posljednji republikanski mostobran Ribarroyu pao je 18. studenog. Gubici u bitki na rijeci Ebro bili su veliki za obije strane, ali su iste teže podnijeli Republikanci koji ih više neće moći nadoknaditi. Nacionalisti su izgubili oko 7000 vojnika, a Republikanci do 15 000 vojnika. Izgubljeni su mnogi zrakoplovi na jednoj i drugoj strani, ali 150 republikanskih srušenih zrakoplova republika više neće moći nadoknaditi. Završetkom bitke na rijeci Ebro moral je nacionalističkim postrojbama opet porastao, a Republikanci su bili zadovoljni što su uopće uspješno povukli svoje postrojbe i tako izbjegli potpuni poraz. No, Nacionalisti su već isplanirali novu ofenzivu na Kataloniju koja će tri puta dobivati i mijenjati nadnevak otpočinjanja, jer Nacionalisti su se bojali da će bitka za Barcelonu biti izuzetno krvava i teška.

subota, 22.09.2007.

Španjolski građanski rat

La batalla del Ebro - Bitka na rijeci Ebro

Tijekom noći 24. na 25. srpnja, četvrt sata nakon ponoći, bez mjesečine, počelo je forsiranje velike rijeke Ebro. Republikanske postrojbe pod zapovjedništvom Tagüena rijeku su forsirale između Mequineze i Fayona, a postrojbe pod zapovjedništvom Listera, odnosno cijeli republikanski 5. korpus rijeku je forsirao u velikom luku između Fayona i Cherte, kod Flixa, More la Nueve, Miraveta i kod Amposte blizu mora. Vojnici su se prebacivali u devedeset čamaca koji su nosili po deset vojnika, a tehnika se prebacivala preko tri pontonska i još dvanaest drugih vrsti vojnih mostova. Forsiranja je osiguravalo 22 tenka tipa T - 26 i četiri satnije oklopljenih kola (autoblindi) koje su naoružane samo strojnicama. Prva je rijeku prešla bojna 'Hans Beimler' iz sastava 11. interbrigade 5. korpusa koji je bio popunjen Kataloncima, Skandinavcima i Nijemcima. Na drugoj strani rijeke Ebro branila se nacionalistička Armija Maroka kojom zapovijeda Yagüe. Iako su časnici iz nacionalističke 50. divizije upozoravali svoje nadređena da se na drugoj strani koncentrira protivnik, nadređeno zapovjedništvo nije reagiralo, jer crta bojišnice bila je duga oko 1800 km, a na toj dužini ne može se baš svako izvješće provjeriti. U 0130 nacionalistički zapovjednik brigadir Penarredonda osobno je nazvao Yagüea i izvijestio ga da su Republikanci prešli rijeku Ebro, te da čuje paljbu iza leđa, a i izgubio je kontakt sa svojim postrojbama na krilima. Istodobno je i 14. interbrigada (franko-belgijska) prešla rijeku Ebro kod Amposte i žestoko se sukobila s nacionalističkim postrojbama kojima zapovijeda general Lopez Brava. Iako ovdje nije uspio prijelaz, Republikanci nisu marili, jer im je to ionako bio pomoćni smjer napada. Do svitanja zore Republikanci su uspostavili veliki mostobran (mostobran je crta na kojoj su u bojnom dodiru postrojbe koje su prešle rijeku i osiguravaju prijelaz ostalim postrojbama – po Athumanunhu). Kada je prešla rijeku 15. interbrigada nastavila je prodor i brzo zaobišla, opkolila i napokon zarobila demoralizirane nacionalističke vojnike iz postrojbi brigadira Penarredonde. Brigadir Penarredonda napokon je dobio zapovijed da se počne izvlačiti s preostalim vojnicima, a taj poraz toliko ga je potresao da se do kraja rata više nije micao iz Zaragoze. Na sjeveru, kod Mequineze, republikanske postrojbe pod zapovjedništvom Tagüena prodrle su oko 5 km u raspored protivnika, u središtu republikanske postrojbe, pod zapovjedništvom Listera, prodrle su čak 40 km u raspored protivnika. Do jutra Republikanci su zarobili više od 4000 Nacionalista, pa je Franco zapovjedio da se to područje odmah pojača divizijama kojima zapovijedaju Barron, Galera, Serran, Rade, Vega, Castejon i Arias. Glavna bitka tukla se kod Gandese pod vrelim suncem aragonskog ljeta. Tu su interbrigadisti izveli najžešći juriš na kotu 481 (Bubuljica). Tog 1. kolovoza smrt je pokosila mnoge živote vojnika, a 2. kolovoza republikanski napad je zaustavljen. Republikanski vojnici počeli su se iznenada ukopavati. Naime, republikanski inženjerci predugo su postavljali željezni most preko rijeke, pa se sada počeo osjećati nedostatak oklopnih prevožnjaka i teških tenkova. Nedostatak kamiona prisilio je republikanske vojnike da pješače prema bojišnici. Nadalje, republikansko zrakoplovstvo propustilo je bombardirati Nacionaliste koji su se ukopavali oko Gandese, a svi nacionalistički zrakoplovi bili su još kod Valencije. No, bilo kako da bilo sada su nacionalisti već dovukli pojačanja, a i stiglo je oko 300 njihovih zrakoplova. Počela je topnička bitka između topništva Republikanaca i Nacionalista. Ta velika topnička bitka po prvi je put tijekom cijelog građanskog rata omogućila onu famoznu vojničku formulu – 'topništvo osvaja teren, a pješaštvo ga zauzima'. Prvi nacionalistički protunapad poduzet je 6. kolovoza u kojem su Republikanci izgubili 900 vojnika. Nadnevka 11. kolovoza protunapad su poduzele nacionalističke postrojbe pod zapovjedništvom Vega i Galera i to na Sieru de Pandols, a već 14. kolovoza republikanske postrojbe morale su se povući s kote Santa Magdalena. Nakon toga 19. kolovoza i Yagüe je poveo svoje postrojbe u protunapad protiv republikanskih vojnika koji su držali položaje na sjevernoj strani Gaete. Već 3. rujna nacionalističke postrojbe opet su poduzele protunapad s novim korpusima koji su tek pristigli. Tako je za samo šest tjedana Republika opet izgubila oko 200 četvornih kilometara. No, sve to što je Athumanunh nabrojao samo su puke činjenice i ne pružaju nikakvu predodžbu bespoštedne bitke koju su tukli vojnici po vrućini tog kolovoza ljeta Gospodnjeg 1938. Nacionalistički zrakoplovi likovali su, jer nisu bili ničim ometani, republikansko protuzrakoplovno topništvo bilo je izuzetno slabo, gotovo nikakvo, a republikanski zrakoplovi lovci bili su previše slabo vođeni. Mnogi 'Mosce' i 'Chato' bili su oštećeni, a mnogi republikanski piloti bili su ranjeni i mrtvi. Nacionalistički zrakoplovi svakog dana protunapada bacali su do pet tona bombi, ali su republikanski inženjerci bili izuzetno uporni, pa su odmah popravljali mostove. Istodobno je nastala i kriza oko Čehoslovačke, pa je sve prijetilo da će se pretvoriti u opći europski sukob, a to su Republikanci potajno i priželjkivali. No, bolje da se Athumanunh vrati opisu Nacionalističke protuofenzive koja je započela 30. listopada 1938.

petak, 21.09.2007.

Španjolski građanski rat

Situacija nakon 24. srpnja 1938. – La batalla del Ebro

Dakle, Valencija je spašena, ali kako dugo? Ovo pitanje postalo je noćna mora Republikancima i oni su postali svjesni da ako negdje ne poduzmu bilo kakav napad, pa makar i demonstarativni napad, Valencija će pasti. Zato su Republikanci na sjednici Ratnoga vijeća održanog u Barceloni 24. srpnja 1938. odlučili poduzeti novu ofenzivu na sjevernom boku nacionalističkog klina na Sredozemlju. Sukladno tom Planu trebalo je forsirati (forsirati znači prelazak rijeke čiju suprotnu obalu brani protivnik, dakle, po Athumanunhu, to je prijelaz preko rijeke pod borbom, jedan od najtežih napada i dakako najsloženiji) veliku rijeku Ebro na nekoliko mjesta prijelaza. Ta mjesta prijelaza bila su udaljena oko 110 km od mora, a temeljni cilj je bio poremetiti nacionalističke crte opskrbe i komunikacijske crte između Levanta i Katalonije. Drugi, eventualno ostvariv cilj Republikanaca bio je da se možebitno povrate komunikacije između razdvojenih dijelova Republike. Poradi ostvarenja toga famoznog Plana Republikanci su ustrojili novu armiju, Armiju Ebra. Armija Ebra pod zapovjedništvom je Modesta, a ustrojena je od 5. republikanskog korpusa kojim zapovijeda Lister, 12. republikanskog korpusa kojim zapovijeda Etelvino Vega i 15. republikanskog korpusa kojim zapovijeda Manuel Tagüen. Pričuva Armije Ebra je 18. republikanski korpus kojim zapovijeda Jose del Barrio. Armija Ebra broji 80 000 vojnika, a topničku potporu pruža joj 80 topničkih bitnica i 27 protuzrakoplovnih bitnica. Na gotovo novim zrakoplovima tipa 'Superchato' i 'Supermosca', lete mladi republikanski španjolski piloti dobro obučeni u Sovjetskom Savezu, te je time zračna potpora Republikanaca silno osnažena. Svi republikanski zapovjednici imaju bogato ratno i borbeno iskustvo i redom su pripadnici Komunističke partije (od 27 zapovjednika brigada koje čine udarnu moć Armije Ebra njih 25 su komunisti, a samo su dva anarhisti – po Athumanunhu. Dakle, Athumanunh vjeruje da Republikanci sada imaju barem političko jedinstvo u zapovijedanju, no, Athumanunh se strašno prevario!). Dva ključna zapovjednika, oba visoko rangirani časnici, Modesto i Lister u teškoj su zavadi i svađi. Andalužanin Modesto vrlo je zajedljive naravi, gotovo despot, surov čovjek, rijetko se kada otvara, ali je izuzetno sposoban časnik i zapovjednik, rođeni je vođa i uopće ga politika ne interesira. Lister pak je njegova čista suprotnost, vrlo srdačan čovjek, ambiciozan i dobar govornik, posjeduje veliki smisao za prijateljstvom, ponekad pomalo nediscipliniran, vrlo strog, ali istodobno i spreman opraštati svojim podređenim časnicima koje izuzetno cijeni i poštuje. Dakle, dva izuzetno sposobna republikanska časnika i zapovjednika koje će Nacionalisti htjeli oni to, ili ne, ipak morati respektirati, te uvažavati kao hrabre i sposobne protivnike. Jedino u čemu su se ova dvojica složila bilo je to da su u svojim postrojbama postavili vrlo mlade i sposobne časnike na ključna mjesta, a time su demoralizirane republikanske postrojbe doživjele oporavak nakon proljetnih pretrpljenih poraza. Donekle, po Athumanunhu, zasluga za tako brzi oporavak potpuno demoraliziranih republikanskih vojnika je možda i francusko otvaranje granica tijekom ožujka, a najvažnije je možda ipak po Athumanunhu to što su u te postrojbe stigli pričuvnici mlađih godišta. Isto tako otvorene su nove republikanske časničke škole što je bilo itekako važno i potrebito, jer ti mladi časnici bili su svjesni da će izgubiti sve, mladost i život, ako ne budu radili do besvijesti. No, unatoč svemu tomu Athumanunh ne može vjerovati, ali Republikanci su opetovali tešku grešku, gotovo identičnu onima koje su već prije počinili u bitkama kod Brunetea, Belchitea i Teruela. Naime, sam tijek svih tih bitaka, pa i ove koja će se tek dogoditi na rijeci Ebro, nevjerojatno su slični – početni uspjeh Republikanaca bit će izuzetan i velik, potom će Nacionalisti zaustaviti napredovanje, dovesti nepogrešivo svoje pričuve i pojačanja, a potom poduzeti protunapad. Da, sve se to već dogodilo u prijašnjim bitkama, a Republikanci nisu naučili lekciju. Sve će im se to opetovati i u predstojećoj bitci na rijeci Ebro, no, na žalost ovdje i s puno, puno većim i dalekosežnijim posljedicama. Što se pak to dogodilo opisat će Athumanunh tijekom slijedećih nekoliko dana.

nedjelja, 16.09.2007.

Španjolski građanski rat

Nastavak nacionalističke ofenzive i zaustavljanje do 23. srpnja 1938.

Dakle, rat još ni izdaleka nije bio gotov iako su Nacionalisti osvojili vrlo vrijedna i velika područja. U Pirinejima su generali Solchaga, Moscardo i Yagüe prodrli do rijeke Segre i njezine velike pritoke Noguere Pallarese koja se spušta sve do granice Francuske. No, tu su naletjeli na fantastičan i gotovo mitski herojski otpor jedne republikanske divizije kojom je zapovijedao Antonio Beltran. Ta republikanska divizija nosila je nadimak 'El Esqunazo' (neuhvatljiva – po Athumanunhu, a nadimak je doista i opravdala) operirala je u dolini Alta Cinca i gotovo izludila Nacionaliste, jer tjednima nisu mogli svladati njezin otpor. Zapravo, po Athumanunhu, velika rijeka Ebro cijelim svojim tokom, do utoke Segre, sve do njezinog ušća u Sredozemno more, gotovo je idealna prirodna zaprijeka i predstavlja snažnu prirodnu crtu obrane koju su republikanske postrojbe famozno ojačale fortifikacijskim utvrdama. Prvo razočarenje doživjeli su Talijani koji su na ušću Ebra žarko željeli izbiti na more, ali su teško zapeli kod grada Tortose gdje su ostali 'prikovani' sve do 18. travnja. Iako su talijanske postrojbe na kraju zauzele Tortose, teško su se potrošile i za neko duže vrijeme neće biti sposobne za bojno djelovanje. Napredovanje je jako usporeno i nacionalističkim postrojbama na južnom klinu prodora prema moru, gdje su nacionalističke postrojbe pokušale prodrijeti iz smjera Teruela preko pustoši Maestrazgo. Prvo je snažna kiša omela brzi prodor, a tada su republikanske postrojbe dobile pojačanje u protuzrakoplovnim topovima i novim zrakoplovima lovcima koji su stigli iz pošiljke preko Francuske. Sve do 27. travnja na svim je crtama bojišnice početni nacionalistički zamah sveden na zastoj i Nacionalisti su prisiljeni stati na dostignutim crtama. General Aranda pokušat će još jednom 1. svibnja produžiti napad uz potporu generala Garcie Valina koji je sa svojom bojnom skupinom djelovao između postrojbi generala Arande i generala Varele, a s temeljnom zadaćom da čim napad na krilima popusti i zapne, on produži napad na središtu. No, republikanske postrojbe kao da su sada spremne na sve, pa i ta zamisao Nacionalista pada u vodu, jer su se razvile izuzetno teške bitke. To iznenadno i neočekivano sporo napredovanje izazvalo je gunđanje i ljutnju kako političara tako i nacinalističkih zapovjednika. To gunđanje nije prestalo ni nakon uspješnog napada 'Legije Kondor' na republikansku ratnu luku Cartagenu, gdje se republikanska ratna mornarica opet teško osramotila, a sada pretrpjela još i pad bojnog morala mornara kojima više ništa nije bilo jasno. Danima su 'čućali' u lukama i nisu odlazili u nikakve ophodnje, a kada su napadnuti opet nisu bili spremni za pružanje otpora. Sada su se sve nacionalističke nade u konačnu pobjedu raspršile i nastalo je silno ogorčenje. Na drugoj strani Republikanci su iznenada dobili još jednu veliku šansu, jer stvorena je atmosfera koja im je uveliko išla na ruku. Čak je i Hitler poželio povući 'Legiju Kondor' iz Španjolske, jer po njemu njegovi vojnici tu više nisu imali što naučiti. Jedino su 11. travnja Talijani poslali još 300 časnika kao 'svježu krv' u svoje zamorene postrojbe koje su pretrpjele sramotu kod Tortose. Na drugoj strani i Francuzi su malo pojačali svoju naklonost prema Republikancima, pa su otvorili svoju granicu za dobrobit Republike. Sada će tuda stići 25 000 tona ratnoga i doknadnog materijala za republikanske postrojbe, a Sovjetski Savez upravo je tuda poslao novih 300 zrakoplova tipa 'Mosca' i 'Supermosca'. Sovjetske zrakoplove prevezli su Francuzi na kamionima. Sovjeti su pripremili još 500 zrakoplova, ali je Francuska 13. lipnja, na pritisak Velike Britanije opet zatvorila svoju granicu sa Španjolskom. Ipak jedan poljski dobavljač uspio je i preko tako zatvorene granice dopremiti Republikancima znatnije količine kamiona i zamjenskih motora za već postojeće kamione koji su bili u kvaru. Od 1. lipnja, pa nadalje, Talijani će slati još svježih vojnika u pomoć Nacionalistima s obećanjem da će to potrajati tako dugo dok se na najvišim tornjevima Barcelone, Valencije i Madrida ne zavijori nacionalistička zastava. Novi udar na dopremu ratnoga i doknadnoga materijala Republikanci su doživjeli kada su se povukli svi trgovački brodovi osim britanskih. Nacionalističke podmornice poučene prijašnjim iskustvima s britanskim ratnim brodovima, sada više ne napadaju britanske trgovačke brodove na otvorenim morima, već potapaju te brodove iznenada u lukama kada su ovi privezani na dokovima. Britanska mornarica opet je bila posramljena, jer nije mogla zaštititi svoje trgovačko brodovlje, ali kada su Britanci zaprijetili da će zauzeti vojnički Menorcu, Nacionalisti pristaju da Almeria bude luka u koju smiju pristajati britanski trgovački brodovi bez straha da budu potopljeni. No, Republici luka Almerije nije mogla priskrbiti potrebiti iskrcaj koji je sada pao na sedminu prijašnjeg. Dok se to sve događalo nacionalistička ofenziva u Maestrazgu nastavljena je, ali katastrofalno sporo, gotovo nikako, jer su republikanske postrojbe pod zapovjedništvom generala Leopolda Mendeneza pružale vješt i izuzetno, do tada neviđen otpor. Republikanski otpor nije omekšao niti angažman 'Legije Kondor', pa je na kraju zapovjednik 'Legije Kondor', general Volkmann, morao priznati da su mu časnici, dočasnici, vojnici i ratna tehnika potrošeni i premoreni. Naime, Republikanci su opet primili nove zrakoplove tipa 'Mosca' 'Supermosca' i 'Grumman'. Poradi svega toga nacionalističke postrojbe zauzele su tek 14. lipnja Castellon de la Plana. Padom Castellon de la Plana Nacionalisti su dobili napokon jednu luku na Sredozemnom moru i to samo na 80-tak kilometara od Valencije. Ipak, unatoč tim minimalnim uspjesima nacionalističkih postrojbi na samo 12 km sjeverno od Sagunta, prisiljeni su nanovo stati i presložiti umorne postrojbe koje nisu očekivale tako snažan otpor Republikanaca. Početni proljetni optimizam Nacionalista sada je potpuno splasnuo i nestao, nacionalističke postrojbe osjetile su ratni zamor koji političari nikako nisu željeli prihvatiti, pa su nacionalistički generali poduzeli još jedan napor za zauzimanje Valencije, sada srce Republike. Nadnevka 5. srpnja u napad je bačeno sve što su tada imale nacionalističke postrojbe. Nacionalisti su koncentrirali 900 topova i 400 zrakoplova, a sa sjevera snažno su pritisnule nacionalističke postrojbe kojima je zapovijedao proslavljeni general Garcia Valino. No, Republikanci su mu suprotstavili najbolje što su tada imali, svoje postrojbe kojima su zapovijedali izuzetno sposobni i lukavi republikanski generali Duran i Menendez. Nadnevka 13. srpnja nacionalističke postrojbe grunule su iz smjera Teruela pod zapovjedništvom generala Varele, a u pomoć su im stigle osvježene talijanske tri divizije. Zaštićeno žestokom paljbom topništva i bliskom zračnom potporom navarsko i talijansko pješaštvo za pet dana napredovalo je 90 km na bojišnici širokoj oko 30 km, a onda su naletjeli na republikanski sustav utvrda nazvan 'Crta XYZ' kojom su zapovijedali republikanski brigadiri Romero i Güemes. Ova dva republikanska brigadira već su se proslavila 1936. godine u bitkama za Madrid, a ovdje su sada bili izgrađeni objekti utvrđivanja i preživljavanja s pokrivkama trećeg stupnja (te pokrivke mogu izdržati eksplozije bombi od 500 kg, jer su debljine više od 2 metra – po Athumanunhu). Svi juriši i navale nacionalističkog i talijanskog pješaštva lomili su se u ubitačnoj strojničkoj vatri Republikanaca. Nacionalističke postrojbe pretrpjele su najteže gubitke do tada, jer su za samo četiri dana zauvijek izgubili oko 20 000 vojnika. Nadnevka 23. srpnja Nacionalisti su uslijed pretrpljenih gubitaka morali stati, a Republikanci su spasili Valenciju.

subota, 15.09.2007.

Španjolski građanski rat

Nacionalistička ofenziva na Aragon

Nova ofenziva Nacionalista sada je bila usmjerena na Aragon. Nacionalističkom napadačkom armijom kojoj je bila povjerena ta zadaća zapovijedao je nacionalistički general Davila. Načelnik stožera te armije bio je brigadir Vigon, do tada vojni savjetnik u Francovom stožeru, a operativni zapovjednici u korpusima bili su Solchaga, Moscardo, Yagüe, Aranda i talijanski general Berti. U pričuvi te nacionalističke armije nalaze se dvije divizije kojima zapovijedaju Garcija Escamez i Garcija Valina, dva vrlo mlada, ali i izuzetno sposobna časnika. Na krilu napada te nacionalističke armije, u punoj bojnoj pripravnosti, kod Teruela, nalazi se general Varela s nacionalističkom Armijom Kastilije. U najvišoj bojnoj pripravi je i njemačka 'Legija Kondor' (po Athumanunhu – sada u ustroju ima dvije bojne skupine u kojoj su po četiri eskadrile 'Me – 109' i dvije bojne skupine u kojima su po dvije eskadrile 'He – 51', te jednu izvidničku skupinu od tri eskadrile 'He – Do 17'. Zatim četiri bombarderske skupine od po tri eskadrile 'He – 117' i 'Ju – 52'. Tu je i tenkovski odred koji ima četiri tenkovske bojne gdje tenkovska bojna ima tri tenkovske satnije, a u svakoj je satniji po 12 tenkova. Još je tu 30 PT satnija koje imaju svaka po 6 PT kolaca (protuoklopno oružje). ) Nacionalistički napad je počeo 7. ožujka 1938. uz snažnu baražnu (zapriječnu – po Athumanunhu) topničku pripravu koju je pratilo zračno bombardiranje. Republikanske najbolje postrojbe sada su nakon bitke za Teruel potrošene i zamorene. Republikancima kronično nedostaje ratnoga i doknadnoga materijala, a ponekim republikanskim postrojbama nedostaje i temeljno pješačko naoružanje (polovica vojnika nema puške – po Athumanunhu). Već prvoga dana republikanska obrambena crta je pukla i probijena je na više mjesta. Athumanunhu to nije niti malo čudno, jer prve obrambene crte Republikanaca drže postrojbe koje nemaju ama baš nikakvoga bojnog iskustva, dok su veteranske postrojbe bojno umorne i potrošene u pozadini. Nacionalističke postrojbe tako lako brišu sve pred sobom i nezadrživo prodiru. Već 10. ožujka Navarci previše lako zauzimaju Belchite koji je bio mrtvi grad, a koji su branila mnogobrojna republikanska utvrđenja. Naime, ta republikanska utvrđenja projektirao je sovjetski brigadir Bjelov (Popov – po Athumanunhu). No, Athumanunh nikada nije Bjelovu priznavao inženjerijsku stručnost, jer on je po Athumanunhu oduvijek bio samo NKV-deovac i nije se ni trebao miješati u poslove preživljavanja na bojišnici koje jedino mogu odraditi istinski i pravi vojni inženjerijski stručnjaci. Republikanska 15. interbrigada povukla se posljednja hrabro štiteći odstupnicu i povlačenje ostalim republikanskim postrojbama. Kod Rudille talijanska postrojbe naletjele su na snažan otpor republikanskih postrojbi, ali su elitne talijanske 'Crne strijele' ipak uspjele probiti obranu Republikanaca. Nacionalističke postrojbe kojima je zapovijedao Aranda 13. ožujka nakon žestokih bojeva i borbi uspjele su zauzeti Montalban. No, Athumanunhu se čini da su se Republikanci tek 13. ožujka i počeli braniti, jer tek tada u bitku se uključuju njihove iskusne postrojbe. Naime, general Rojo sve je interbrigade poslao u samo središte, no, tada su Talijani izbili pred grad Alcanizu. To je usložilo položaje interbrigada, pa su se i one morale povlačiti i uzmicati, jer su popuštale druge republikanske postrojbe na njihovim krilima. Uzmak republikanskih interbrigada doveo je do potpunog poraza Republikanaca. Cijela divizijska zapovjedništva Republikanaca bila su u okruženjima, mnogi Republikanci pali su u zarobljeništvo, čak su i sovjetski časnici preuzimali operativna zapovjedništva, ali sve je bilo uzalud i previše kasno. Bio je to čisti i školski primjer poraza u jednoj bitki. Ipak, republikanske interbrigade iako okružene nisu se baš olako predavale. Interbrigadisti su se tukli čudesnim, gotovo mitskim, junaštvom i hrabrošću, a sve to i velike prirodne zaprijeke (velike i široke rijeke Ebro i Guadalaupe – po Athumanunhu) pred koje su sada izbile nacionalističke postrojbe napokon su ih prisilili da stanu i preslože se. Nacionalisti će tako napad produžiti tek 22. ožujka s težištem na sjevernom dijelu aragonske bojišnice. Sva revolucionarna aragonska sela sada su padala nićice jedna za drugima, pa je 25. ožujka Yagüe zauzeo Fragu i time su Nacionalisti ušli u 'Zlatnu zemlju Kataloniju'. Slijedeći je na udaru bio republikanski grad Lerida kojeg je branio El Campesino sa svojom postrojbom. El Campesino se uspio održati sedam izuzetno važnih dana vojnički gledano, jer sada je Solchaga zapeo sa svojim napadajnim kolonama koje su poput zmije sporo vijugale dolinama, pa su tako postale previše lagana i vrlo unosna meta i cilj republikanskom topništvu. Republikanske 24. divizija i 127. brigada koje su popunjavali isključivo anarhisti, nisu mogle dobiti streljivo od komunista koji su ga imali napretek. Athumanunh jednostavno ne može povjerovati u takve stvari, no, i one su se događale u tim krvavim, ponekad Athumanunhu nerazumljivim i čudnim bitkama. Naime, tako brzo nacionalističko napredovanje omogućilo je zapravo nacionalističko zrakoplovstvo koje je u ovim ravnicama moglo improvizirati privremena uzletišta, a veliki dio zasluge ima i nacionalističko topništvo, te vrlo dobro, ako ne i izuzetno dobro, nacionalističko zapovijedanje koje se pokazalo superiornije nad republikanskim. Te bitke Nijemce iz 'Legije Kondor', a isto tako i Sovjete naučit će o novoj taktici izuzetno važne zračne potpore pješaštvu u napadu. Nadnevka 3. travnja nacionalisti su izbili na Sredozemno more i time Republiku konačno podijelili na dva dijela, a snažan republikanski grad Barcelona sada se našao sam u velikim poteškoćama, jer na sjeveru su nacionalističke postrojbe zauzele riječne hidroelektrane, pa se moralo priječi i osloniti na već zastarjele parno-turbinske elektrane. Opet, Nacionalisti nisu 'dotukli ranjenu zvijer'. Naime, ofenzivan na Kataloniju iznenada je zaustavljena iz Athumanunhu neobjašnjivih razloga. Što je to ponukalo i zaustavilo Franca u trenutku kada je možda mogao završiti rat? Athumanunh se pita da li je ta strategijska pogreška bila proizvod straha od Francuza koji su zaprijetili da ne žele vidjeti Njemačke vojnike (Legija Kondor) na svojim granicama (Prineji). Tko zna moguće je, jer ni samom generalu Yagüeu nije bilo jasno zašto je morao stati kad ispred njega nema nikoga, a glavni protivnički (Republikanski) grad nudi mu se kao na pladnju. Bilo kako da bilo, Nacionalisti su sada držali oko 60 km obale Sredozemnog mora i Republiku su podijelili na dva dijela. Bili su uvjereni da je rat pri svom samome kraju, no, debelo su se prevarili. Nažalost, rat ni izdaleka još nije bio gotov!

ponedjeljak, 10.09.2007.

Španjolski građanski rat

Situacija na moru tijekom 1938.

Tijekom 1938. godine na Sredozemnom moru postalo je vrlo živahno. Naime, početkom siječnja 1938. Barcelona je sve žešće bombardirana nacionalističkim zrakoplovima. Nacionalisti su poručili da će je nemilice bombardirati sve dok se iz nje ne povuče sva industrija koju su Republikanci rabili. No, 26. siječnja Republikanci su zrakoplovima napali nacionalističke gradove Sevillu i Valladolid kao odmazdu za bombardiranje Barcelone. Onda pak su talijanski zrakoplovi s otoka Mallorce napali 28. siječnja za odmazdu Barcelonu, a u tom napadu poginulo je 150 civila. Istodobno su s tim bombardiranjima dvije nove nacionalističke podmornice kupljene od Talijana pojačale svoje djelovanje. Nadnevka 11. siječnja napadnut je i potopljen nizozemski trgovački brod Hannah, a zatim su tijekom 15. i 19. siječnja napadnuti i britanski trgovački brodovi, ali su se pojavili britanski razarači i otjerali nacionalističke podmornice. No, 1. veljače nacionalističke podmornice iznenadile su britanski brod Endymion koji je prevozio teret ugljena za Cartagenu. Od posade Endymiona utopilo se deset mornara i jedan švedski časnik koji je bio promatrač na brodu. To je silno razljutilo Britanski Admiralitet, pa je Nacionalistima stigla prijetnja da će britanski ratni brodovi potopiti svaku podmornicu koju otkriju u španjolskim vodama. Ta prijetnja donekle je za neko vrijeme zaustavila djelovanje nacionalističkih podmornica. Da bi kako tako poboljšali odnose sa snažnom britanskom ratnom mornaricom nacionalistički admiral Morena otkrio je Britancima gdje točno djeluju nacionalističke, a gdje talijanske legionarske podmornice. Nedugo zatim republikanska ratna mornarica kao da se napokon prenula i probudila. Naime, 6. ožujka točno u ponoć ispred glavne ratne luke Republikanaca, kao da ih izaziva, prošao je konvoj nacionalističkih teretnih brodova u pratnji nacionalističkih krstarica Baleares, Canarias i Almirante Cervera. Republikanski ratni brodovi pojavili su se iznenada iz mraka na boku nacionalističkog konvoja. Republikanski brodovi krstarice Libertad i Mendez Nunez u pratnji razarača Lepanto, Sanchez Barcaiztegui i Almirante Antequera pod zapovjedništvom republikanskog kapetana bojnog broda (kapetan bojnog broda odgovara činu brigadira HKoV – po Athumanunhu) napali su nacionalističke brodove. U kratkoj bitci teško je pogođena, dobila je pogodak točno po sredini, nacionalistička krstarica Baleares. Od siline pogodaka nacionalistička krstarica odletjela je raznesena u zrak. Poginulo je 726 nacionalističkih mornara, dočasnika i časnika, a među njima i admiral Manuel Vierna. Ostale preživjele spasili su britanski ratni brodovi HMS Kampenfelt i HMS Boreas, njih oko 400, te ih prebacili nakon završetka bitke na nacionalistički ratni brod Canarias. Ipak, potapanje nacionalističke krstarice Baleares Republikancima nije donijelo premoć u vodama Španjolske.

nedjelja, 09.09.2007.

Španjolski građanski rat

Nacionalistički protunapad – 17. siječanj 1938.

Protunapad nacionalističkih postrojbi započeo je 17. siječnja uz prethodnu vatrenu pripravu talijanskog teškog i dalekometnog topništva. U protunapad prve su krenule nacionalističke postrojbe kojima su zapovijedali Aranda i Varela, pa su tako započele bitke i borbe za osvajanje dominantnih uzvisina oko grada Teruela. Istodobno u zraku se razvila fantastična zračna bitka između nacionalističkih lovaca tipa 'FIAT' i republikanskih lovaca tipa 'MOSCA'. Nakon teških bitaka republikanske crte pucale su na sve strane, a onda tek, opet Athumanunhu nikada jasno zašto tako kasno, 19. siječnja u bitke su uključene i republikanske interbrigade kojima zapovijeda general Walter. No, do tada su Republikanci već izgubili La Muelu, a tek 25. siječnja Republikanci poduzimaju kontra napade za zaustavljanje uzduž cijele crte bojišnice nacionalističkih protunapada. Republikanske postrojbe uveliko su tada već bile opterećene borbenim zamorima i sve češćim vojničkim neposlušnostima. Tako je 20. siječnja strijeljano 50 vojnika i tri vodnika (po Athumanunhu dočasnički čin vodnika odgovara činu skupnika OS RH) iz sastava republikanske 40. divizije. Zatim je 7. veljače nastavljen nacionalistički napad na grad Alfambra gdje je republikanska obrana bila izuzetno slaba. Tu je Monasteriovo nacionalistčko konjaništvo zbrisalo sve pred sobom u žestokom konjaničkom karijeru. Bio je to jedan od posljednjih velikih konjaničkih karijera (juriša – po Athumanunhu) u povijesti bitaka. Posljednji konjanički karijeri bit će izvedeni na kaspijskoj bojišnici tijekom 1942. godine – po Athumanunhu. Istodobno Nacionalisti su ponovno ustrojili Armiju Maroka pod zapovjedništvom Arande i Yagüe koja je napredovala nezaustavljivo kod Teruela. U samo dva dana Republikanci su izgubili 800 četvornih kilometara teritorija, 15 000 republikanskih vojnika izbačeno je iz stroja (mrtvi, ranjeni i povrijeđeni – po Athumanunhu), a još oko 7000 republikanskih vojnika je zarobljeno. Zauvijek je izgubljena ogromna količina ratnog i doknadnog materijala, sanitetskog materijala oružja i streljiva. Ipak, konačna bitka za Teruel počet će 17. veljače kada će nacionalističke postrojbe pod zapovjedništvom Yagüe nasilno priječi rijeku kod grada Alfambre, a 18. veljače nacionalističke postrojbe pod zapovjedništvom Arande formirat će drugi krak kliješta, te time poduzeti manevar okruženja, gotovo identičan onome koji su poduzele republikanske postrojbe tijekom početka napada na Teruel u prosincu 1937. godine. Nadnevka 20. veljače Republikanci su shvatili da su izgubili bitku i general Hernandez Saravia morao je izdati zapovijed za povlačenje. U tim bitkama Nacionalisti su imali tek minimalnu zračnu nadmoć (150 lovaca, 100 bombardera i 110 ostalih zrakoplova – po Athumanunhu) nasuprot Republikanaca (120 lovaca, 80 bombardera i 100 ostalih zrakoplova - po Athumanunhu), ali su nacionalistički piloti bili bolje obučeni i imali su veći bojni moral, a nacionalističko zapovjedništvo bilo je odlučnije. U protunapadu nacionalisti su izgubili 14 000 vojnika, 16 000 vojnika bilo im je ranjeno, a još 17 000 je oboljelo i bilo povrijeđeno. Na drugoj strani Athumanunh nije mogao pronaći pouzdane podatke o gubitcima Republikanaca, ali je uvjeren da su republikanski gubici bili barem za 50 posto veći od nacionalističkih. Svi nacionalistički branitelji Teruela, njih 4500 izginulo je ili je bilo zarobljeno, a republikanska 46. divizija pod zapovjedništvom El Campesina jedva se uz velike gubitke izvukla iz Teruela.

ponedjeljak, 03.09.2007.

Španjolski građanski rat

Početak republikanske ofenzive

Prva je krenula u napad republikanska 11. divizija pod zapovjedništvom Listera u trenutku kada je najžešće padao snijeg, bez ikakve topničke priprave napada kako se ne bi odalo mjesto napada. Namjera je bila da se grad obuhvatnim manevrom okruži, a u toj svojoj namjeri Lister je u potpunosti i uspio kada su njegove postrojbe prodrle na uzvisinu zapadno od grada koja nosi naziv La Muela de Teruel (Teruelov zub - po Athumanunhu). Padom mraka Teruel je potpuno okružen republikanskim postrojbama. Zapovjednik nacionalističke obrane grada Teruela brigadir Rey d'Harcourt povukao je nacionalističke vojnike u sam grad i 17. prosinca odustao od namjere da zadrži barem jednu otpornu točku na uzvisini La Muela. Ovaj republikanski napad opet je iznenadio Nacionaliste, ali kao i kod Brunetea i ovdje Nacionalisti nisu željeli popustiti ni za pedalj, pa je na vrlo uskoj bojišnici pokrenut protunapad. Do Božića republikanske postrojbe prodrle su u sam grad Teruel, pa je 4000 branitelja grada (od njih je oko 2000 naoružanih civila, to nisu vojnici vični bitkama - po Athumanunhu) zabarikadiralo se u zgradi guvernera, banke, samostana Svete Klare i sjemeništa čije su se zgrade držale u jednoj cjelini u južnom dijelu grada. No, pravi protunapad prema Teruelu nacionalističke postrojbe najbrže su mogle otpočeti tek 29. prosinca, pa je general Franco poslao brigadiru Rey d'Harcourtu brzoglas slijedećeg sadržaja: 'Vjerujte Španjolskoj kao što ona vjeruje u Vas. Izdržite pod svaku cijenu!' Nacionalistički general Varela, iskusan 'afrcanista' iz pohoda na Madrid, te general Aranda, 'heroj Ovieda', sada su pod svojim zapovjedništvom imali preustrojene nacionalističke 'kastilske' i 'galicijske' korpuse, pa su s njima krenuli u pomoć i deblokadu Teruela. U tim narečenim korpusima bile su i proslavljene nacionalističke 'navarske' brigade koje su sada preustrojene u 'navarske' divizije. U potpori im je njemačka 'Legija Kondor' čiji su časnici sada već polako negodovali i protestirali strahujući da su im vojnici već umorni i zamoreni stalnim promjenama bojišnice i bacanjem uvijek na najteže smjerove. Protunapadom Nacionalista Republikanci su odbačeni i potisnuti, ali im crte bojišnice ovaj puta Nacionalisti nisu probili. Samo krajnjim naporom i posljednjim atomima snage nacionalistički vojnici izbili su na La Muelu s koje su sada tukli republikanske vojnike u gradu, no, Republikanci nisu napuštali svoje položaje, pa je brigadir Rey d'Harcourt sa svojim vojnicima i dalje bio okružen. Bitke su potrajale sve do 31. prosinca, a onda je zima stisnula, ceste su se zaledile, tehnika se smrzla, temperatura je pala na minus 18 stupnjeva celzijusa. Opet se Priroda strašno poigrala s istim onim vojnicima koji su se tukli kod Brunetea, tamo ih je morila strašnom vrućinom i žeđi, a ovdje kod Teruela sada ih je pogodila hladnoćom i smrzavanjem. No, ovdje je hladnoća puno više pogodila nacionalističke vojnike koji nisu imali zimskih odora, a i ljetne odore već su im bile istrošene i pohabane od prijašnjih bitaka. Mećava je trajala četiri dana, a kad se konačno smirila napadalo je metar snijega. Obije vojske ostale su bez svojih crta opskrbe, a na cesti Teruel – Valencija u snijegu je zaglavilo, ostalo zameteno, više od 600 opskrbnih kamiona. No, borbe, bitke i bojevi za Teruel nanovo su se rasplamsale. Republikanski zapovjednici tražili su da se poštede civili, pa republikansko topništvo nije moglo tuči zgrade u kojima su se zabarikadirali Nacionaliste bez straha da ne pogode i druge civilne zgrade. Republikanci su poradi toga u napad krenuli s ručnim napadajnim bombama i granatama. Na Novu Godinu izginuli su svi nacionalistički vojnici koji su pružali otpor iz samostana svete Klare, a 3. siječnja izginuli su do posljednjeg i svi koji su branili zgradu guvernera. Preostali nacionalistički vojnici iz zgrade banke i sjemeništa još uvijek su odolijevali, ali ostali su bez vode, a i streljiva im je manjkalo, više nisu imali hrane, a niti sanitetskog materijala, no, hrabro su se borili sve do 8. siječnja. Bile su to strašne bitke u ruševinama zgrada koje su sve više izgledale i ličile na čipku nego na zgradu. Vrijeme se opet pogoršalo, pa Nacionalisti koji su krenuli u deblokadu Teruela nisu mogli krenuti u protunapad, a brigadir Rey d'Harcourt više niti je imao vojnike, a niti se mogao nastaviti braniti, pa se predao Republikancima. Iako je brigadir Rey d'Harcourt postupio kao pravi časnik, Nacionalisti su ga optužili za izdaju. Athumanunh ne može vjerovati i nikako ne može zamisliti što li se to dogodilo u glavama nacionalističkih generala?! Možda je predaja i spašavanje iscrpljenih, izranjavanih, ozeblih, gladnih i borbeno istrošenih vojnika, koji su se hrabro borili do posljednjeg trenutka, previše razuman čin za njih?! Neka stvari i neke ljudske gluposti doista Athumanunhu nikada neće biti razumljive.

nedjelja, 02.09.2007.

Španjolski građanski rat

Bitka za Teruel – 15. prosinac 1937. godine

Dok je general Franco razmišljao i planirao kako da nakon osvajanja Asturije napadne Guadalajaru, pa da zatim krene na Madrid. Plan mu je propao, jer su ga republikanski obavještajci otkrili. Najvjerojatnije je republikanski obavještajac imena Cipriano Mera preodjeven u pastira prešao crtu bojišnice i neotkriven se uvukao u jedno zapovjedno mjesto gdje je doznao pojedinosti Plana napada na Guadalajaru. No, bilo to točno, ili netočno, Republikanci su 15. prosinca poduzeli napad na Teruel koji su izabrali poradi toga što su smatrali da mu obrana i nije baš izuzetno jaka, a njegovim zauzimanjem Republikancima bi se skratila komunikacijska crta između Nove Kastilje i Aragona, a time bi se i ugrozila cesta za Zaragozu. Baš kao što su Republikance mamili gradovi Belchitea, Hueska i Zaragoza, tako ih je neodoljivo privlačio i Teruel. Napad na Teruel trebala je poduzeti republikanska Armija Levanta kojom je zapovijedao Hernandez Saravia i koji je tu republikansku armiju sada potpuno preustrojio i reorganizirao. Tako je u prosincu 1937. godine ta republikanska armija brojala oko 100 000 vojnika koji su bili ustrojeni u tri korpusa (18., 20. i 22. korpus). Zapovjednik 18. korpusa je Heredia, a on pod svojim zapovjedništvom ima 34. diviziju kojom zapovijeda Etelvino Vega i 64. diviziju kojom zapovijeda Martinez Carton. Zapovjednik 20. korpusa je Menendez, a on pod svojim zapovjedništvom ima 40. diviziju kojom zapovijeda Nieto i 68. diviziju kojom zapovijeda Trigueros. Zapovjednik 22. korpusa je Ibarrola, a on pod svojim zapovjedništvom ima 11. diviziju kojom zapovijeda Lister i 25. diviziju kojom zapovijeda Vivancos. Sva tri ova republikanska korpusa imaju vlastite tenkove tipa (T- 26 i BT – 5), topničke i inženjerijske (pionirske) postrojbe. (Pioniri kod inženjeraca su specijalisti koji otvaraju prolaze, oni koji idu prvi, kroz zapreke bile one minske, fortifikacijske ili prirodne i nemaju nikakve dodirne točke s malenim pionirima koji su nekada nosili crvene marame i plave kapice – po Athumanunhu – da se netko ne zabuni slučajno) Glavni sovjetski savjetnik Armije Levanta je general Grigorevič (konspirativno ime Stern - po Athumanunhu). Grad Teruel je pust grad, zidinama opasan glavni grad siromašne španjolske provincije koji ima oko 20 000 žitelja. U Teruelu svake godine zabilježi se najniža zimska temperatura u Španjolskoj, a poznat je još i po povijesnim ljubavnicima iz Teruela (To je legenda iz 13. stoljeća koja kazuje o dvoje mladih ljubavnika, Isabel de Segura i Juan Diego Martinez, koji su oboje umrli od tuge, jer su ih silom rastavili. Kasnije su zajedno pokopani na mjesnom groblju. – po Athumanunhu). Danas se još uvijek pleše balet na tu tužnu ljubavnu temu. Hej, Athumanunh ovo je za bitke, a ne za ljubav, romantiku i tvoja maštanja! Da, ali Athumanunh je morao ovo napisati, jer ta tužna i žalosna pripovijetka upravo je prikladna tema za predstojeće užasne i žestoke, vrlo teške bitke koje će se za Teruel tući gotovo dva mjeseca. Dobro, to bi bilo dostatno za uvod.

subota, 01.09.2007.

Španjolski građanski rat

Republikanska vojska – 1938. godine i priprave za daljnji tijek rata

Početkom 1938. godine Republikanska vojska brojala je 750 000 vojnika, dočasnika i časnika. Ta je vojska raspolagala s gotovo 1500 raznih topničkih oružja uključujući tu i protuzrakoplovne topove. Načelnik Stožera Vrhovnog zapovjedništva i dalje je bio apolitičan, odnosno Athumanunhu nikada politički razumljiv, uvijek pesimističan, ali i vrlo sposoban general Vincente Rojo. Republikanska vojska bila je ustrojena na korpusnom načelu i to u pet armija. Tako je Armija Središta pod zapovjedništvom Miaje, Armija Istoka pod zapovjedništvom Pozasa, te Armija Levanta koja je pod zapovjedništvom Hernandeza Saravie, dok su preostale dvije republikanske armije bojno neaktivne i to su Armija Andaluzije pod zapovjedništvom brigadira Prade i Armija Estremandure pod zapovjedništvom brigadira Burilla. Zapovjednik republikanskih zračnih snaga je Hidalgo de Cisneros, a iste raspolažu s 200 lovačkih zrakoplova, 100 bombardera i oko 100-tinjak izvidničkih i drugih zrakoplova. Piloti su sada Španjolci, ali Sovjeti i dalje u republikanskom zrakoplovstvu imaju svoje vojne savjetnike pod zapovjedništvom tajnovitog sovjetskog brigadira koji nosi konspirativno ime 'Jose' i nasljednik je isto tako tajnovitog prethodnika koji je imao konspirativno ime 'Montenegro'. Republikanska ratna mornarica i dalje je neshvatljivo neaktivna i Athumanunh bi rekao 'smotana', jer 7. rujna 1937. izgubila je cijeli sovjetski konvoj koji je napala samo jedna nacionalistička krstarica Baleares. U republikanskoj ratnoj mornarici vlada i dalje Athumanunhu neshvatljiva neaktivnost, bojni moral je izuzetno slab, nema nikakve inicijative, pa po tome Athumanunh slobodno kaže da je republikanska ratna mornarica bila republikanski 'luksuz' koji ničemu nije služio tijekom rata. Internacionalne brigade sada su ustrojene u republikanske Armije i tu su zauzele mjesta nekadašnje španjolske Legije stranaca. No, interbrigade sve su teže pronalazile dragovoljce, pa su dragovoljci interbrigadisti iz Italije prvo držali kvotu od 400 ljudi, potom 100 do 150, zatim 77, a onda u siječnju 1938. samo 68, da bi to u veljači palo na svega 34 ljudi novaka dragovoljaca na mjesec. No, nitko u Republikanskoj vojsci uopće se nije brinuo za kronično pomanjkanje prijevoznih sredstava, kamiona uglavnom, koji su bili izgubljeni u prijašnjim bitkama, ali i krajnjim nemarom vozača, a to će se kasnije Republikancima obiti u glavu. Na kraju kao i interbrigadiste i cijelu je Republikansku vojsku zahvatilo razočaranje, pa su ovu drugu ratnu zimu republikanski vojnici dočekali borbeno zamoreni, demoralizirani i u teškom šoku. Mnogima republikanskim vojnicima suđeno je poradi dezertiranja i samovoljnog napuštanja postrojbi. Na kraju iako je Republika vojsku organizirala prije nego Nacionalisti, tim prije tu je vosku zatrovala birokracija i ljubomora pojedinih visokih zapovjednika. Naime, Miaja je bio toliko moćan da je svoje pričuve mogao držati na svom središnjem području, a one su itekako bile potrebite drugdje. Što se tiče naoružanja Republikanska vojska i dalje se naoružavala iz Sovjetskog Saveza, ali su povremeno pošiljke oružja stizale i iz Francuske putem lanca koji su organizirali idealisti, ali i razni krijumčari koji su u tomu vidjeli unosan posao.

<	rujan, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja

Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!