Republikanska vojska – 1938. godine i priprave za daljnji tijek rata
Početkom 1938. godine Republikanska vojska brojala je 750 000 vojnika, dočasnika i časnika. Ta je vojska raspolagala s gotovo 1500 raznih topničkih oružja uključujući tu i protuzrakoplovne topove. Načelnik Stožera Vrhovnog zapovjedništva i dalje je bio apolitičan, odnosno Athumanunhu nikada politički razumljiv, uvijek pesimističan, ali i vrlo sposoban general Vincente Rojo. Republikanska vojska bila je ustrojena na korpusnom načelu i to u pet armija. Tako je Armija Središta pod zapovjedništvom Miaje, Armija Istoka pod zapovjedništvom Pozasa, te Armija Levanta koja je pod zapovjedništvom Hernandeza Saravie, dok su preostale dvije republikanske armije bojno neaktivne i to su Armija Andaluzije pod zapovjedništvom brigadira Prade i Armija Estremandure pod zapovjedništvom brigadira Burilla. Zapovjednik republikanskih zračnih snaga je Hidalgo de Cisneros, a iste raspolažu s 200 lovačkih zrakoplova, 100 bombardera i oko 100-tinjak izvidničkih i drugih zrakoplova. Piloti su sada Španjolci, ali Sovjeti i dalje u republikanskom zrakoplovstvu imaju svoje vojne savjetnike pod zapovjedništvom tajnovitog sovjetskog brigadira koji nosi konspirativno ime 'Jose' i nasljednik je isto tako tajnovitog prethodnika koji je imao konspirativno ime 'Montenegro'. Republikanska ratna mornarica i dalje je neshvatljivo neaktivna i Athumanunh bi rekao 'smotana', jer 7. rujna 1937. izgubila je cijeli sovjetski konvoj koji je napala samo jedna nacionalistička krstarica Baleares. U republikanskoj ratnoj mornarici vlada i dalje Athumanunhu neshvatljiva neaktivnost, bojni moral je izuzetno slab, nema nikakve inicijative, pa po tome Athumanunh slobodno kaže da je republikanska ratna mornarica bila republikanski 'luksuz' koji ničemu nije služio tijekom rata. Internacionalne brigade sada su ustrojene u republikanske Armije i tu su zauzele mjesta nekadašnje španjolske Legije stranaca. No, interbrigade sve su teže pronalazile dragovoljce, pa su dragovoljci interbrigadisti iz Italije prvo držali kvotu od 400 ljudi, potom 100 do 150, zatim 77, a onda u siječnju 1938. samo 68, da bi to u veljači palo na svega 34 ljudi novaka dragovoljaca na mjesec. No, nitko u Republikanskoj vojsci uopće se nije brinuo za kronično pomanjkanje prijevoznih sredstava, kamiona uglavnom, koji su bili izgubljeni u prijašnjim bitkama, ali i krajnjim nemarom vozača, a to će se kasnije Republikancima obiti u glavu. Na kraju kao i interbrigadiste i cijelu je Republikansku vojsku zahvatilo razočaranje, pa su ovu drugu ratnu zimu republikanski vojnici dočekali borbeno zamoreni, demoralizirani i u teškom šoku. Mnogima republikanskim vojnicima suđeno je poradi dezertiranja i samovoljnog napuštanja postrojbi. Na kraju iako je Republika vojsku organizirala prije nego Nacionalisti, tim prije tu je vosku zatrovala birokracija i ljubomora pojedinih visokih zapovjednika. Naime, Miaja je bio toliko moćan da je svoje pričuve mogao držati na svom središnjem području, a one su itekako bile potrebite drugdje. Što se tiče naoružanja Republikanska vojska i dalje se naoružavala iz Sovjetskog Saveza, ali su povremeno pošiljke oružja stizale i iz Francuske putem lanca koji su organizirali idealisti, ali i razni krijumčari koji su u tomu vidjeli unosan posao.
Post je objavljen 01.09.2007. u 20:31 sati.