Zavjera i vojni udar protiv Republike
Nakon sramotnog pada Katalonije, mnogi su Republikanci tvrdili da je to bila izdaja, a Svijet pak je samo bezdušno zaključio da je sada Španjolski rat gotov. Nacionalistička moneta (pezeta) iznenada je skočila i prerasla republikansku monetu (pezeta) za čak sedamdeset puta. Sada je nacionalistička pezeta vrijedila, odnosno za 100 nacionalističkih pezeta mogla se dobiti jedna funta, a na drugoj strani republikanska pezeta koju su svi počeli nazivati 'pidžama' više se nije moga nigdje unovčiti (naime, nadimak pidžama valjda je dobila jer se mogla samo rabiti još kod kuće, na području koje je još nadzirala Republika). Još 15. prosinca Nacionalisti su kraljevskoj kući vratili svu imovinu koju im je oduzela Republika, a kralj Alfonso i sin mu Juan izjavili su da se smatraju 'Francovim vojnicima'. Odjednom se nacionalističkom režimu počela dodvoravati i sama Francuska koja ga sve do jučer nije mogla smisliti. Republikanska vlada još uvijek nalazi se u Toulouseu i samo čeka odobrenje francuske vlade da se zrakoplovom prebaci u Valenciju. No, Republikanci još uvijek drže trećinu Španjolske, a u Madridu je Vrhovni zapovjednik republikanske vojske general Miaja koji pod svojim zapovijedanjem ima još uvijek 500 000 vojnika Republikanaca. Upravo tih 500 000 vojnika ustrojeno je u četiri armije koje do sada nisu pretrpjele poraz, a njima zapovijedaju izuzetno sposobni generali Moriones, Escobar i Mendeza, te brigadir Casada. No, Glavni zapovjednik tih armija je general Matallan koji je bio izdajica i defetist, baš kao i Načelnik njegovog stožera brigadir Muedra. Miaja je ipak iz redova aristokracije, pa sada za sve ove spletke u Madridu uopće ne pokazuje interes već malodušno živi u Valenciji. Onda pak su započele neke čudne igre, igre koje nimalo ne dolikuju vojnicima, kobne igre koje će Republiku konačno dovesti do propasti. Naime, zapovjednik republikanske Armije Centar, brigadir Casada, prvo se počeo potajno dopisivati sa svojim kolegom s vojne akademije, nacionalističkim generalom Barronom, a potom i s glavnim nacionalističkim obavještajcem brigadirom Ungrijom. Tako je republikanski zapovjednik Armije Centar, brigadir Casada, postao duša zavjere. Casada je bio sposoban, obrazovan, trijezan i marljiv časnik, živio je jednostavnim i skromnim vojničkim životom, a od kraja 1938. održavao je i vezu s britanskim obavještajnim časnikom Denysom Cowanom. Tri druga republikanska zapovjednika armije, odani komunistima već odavno su posumnjali u Casada. Naime, još 1937. Casada je bio protiv ofenzive kod Brunetea i time je na sebe navukao sumnju. No, republikanski zapovjednici u Madridu već duže vrijeme nisu imali nikakvu vezu sa svojom vladom, a svi su već pomalo bili premoreni ratom. Jedino su još Modesto i Lister bili za otpor do kraja. Kada je Negrin, premjer Republikanske vlade, stigao 12. veljače u Madrid, brigadir Casada je četiri sata razgovarao s njim i pri tomu ga upoznao sa katastrofalnim stanjem svoje armije. Naime, Madridom je vladala velika nestašica i glad, vojnici nisu imali gornje dijelove odore (šinjeli i kabanice – po Athumanunhu), čizme su im već debelo istrošene i mnogima prodire voda u iste, nema dovoljno prijevoznih kamiona, Republikanci mogu računati na samo 40 zrakoplova koji još lete i na nešto malo topova, a kronično im nedostaje automatskog naoružanja (kratke strojnice i strojnice – po Athumanunhu). Nasuprot njima na Madridskoj bojišnici sada stoje 32 nacionalističke divizije dobro opremljene i mogu računati na potporu mase topništva i tenkova, te oko 600 zrakoplova. Poradi svega iznijetog Casada je predlagao predaju i prekid rata. No, Negrin je podsjetio da stiže 10 000 strojnica, 600 zrakoplova i još 500 topova koji su u Francuskoj i samo je pitanje vremena kada će se naći u Španjolskoj. Na kraju Casada je predložio Negrinu da pregovara s Francom i ponudio mu je svoje posredovanje. Nadnevka 16. veljače Negrin je održao brifing sa svim Republikanskim zapovjednicima na kojem je zaključio da se otpor mora nastaviti. Iza Negrina govorio je general Matallan koji pak je bio stava da je svaka daljnja borba čista ludost i pozvao je premjera neka u ime čovječnosti dokonča rat. S generalom Matallanom složili su se i generali Menendez, Escobar i Moriones, dakle, zapovjednici preostalih republikanskih Armija Levanta, Estremadure i Andaluzije. Zapovjednik republikanske ratne mornarice admiral Buiz iznio je strahovanje da će nacionalistički zrakoplovi napasti republikansku flotu i da će brodovi morati otploviti iz španjolskih voda (ma Athumanunh ne može vjerovati i nikako mu nije jasna ta republikanska flota – ako je protivnik napadne ona će morati napustiti vlastite vode, čisti defetizam). U ime zračnih snaga brigadir Camacho izvijestio je da su mu ostale svega tri bombarderske eskadrile tipa 'Natascha' i dvije tipa 'Kachuschki', te dvadeset pet 'Chata' i 'Mosci'. Iako je i on predložio mir napomenuo je da zrakoplovstvo ima još goriva za godinu dana rata. U sličnom tonu govorio je i zapovjednik pomorske baze u Cartageni, general Bernal. Na kraju je govorio general Miaja kao Vrhovni zapovjednik republikanskih snaga i začudo on se izjasnio za otpor. No, brigadir Casada i dalje je ubrzano radio na vojnom udaru protiv vlade Republike.
Post je objavljen 29.09.2007. u 20:21 sati.