Nacionalistička ofenziva na Aragon
Nova ofenziva Nacionalista sada je bila usmjerena na Aragon. Nacionalističkom napadačkom armijom kojoj je bila povjerena ta zadaća zapovijedao je nacionalistički general Davila. Načelnik stožera te armije bio je brigadir Vigon, do tada vojni savjetnik u Francovom stožeru, a operativni zapovjednici u korpusima bili su Solchaga, Moscardo, Yagüe, Aranda i talijanski general Berti. U pričuvi te nacionalističke armije nalaze se dvije divizije kojima zapovijedaju Garcija Escamez i Garcija Valina, dva vrlo mlada, ali i izuzetno sposobna časnika. Na krilu napada te nacionalističke armije, u punoj bojnoj pripravnosti, kod Teruela, nalazi se general Varela s nacionalističkom Armijom Kastilije. U najvišoj bojnoj pripravi je i njemačka 'Legija Kondor' (po Athumanunhu – sada u ustroju ima dvije bojne skupine u kojoj su po četiri eskadrile 'Me – 109' i dvije bojne skupine u kojima su po dvije eskadrile 'He – 51', te jednu izvidničku skupinu od tri eskadrile 'He – Do 17'. Zatim četiri bombarderske skupine od po tri eskadrile 'He – 117' i 'Ju – 52'. Tu je i tenkovski odred koji ima četiri tenkovske bojne gdje tenkovska bojna ima tri tenkovske satnije, a u svakoj je satniji po 12 tenkova. Još je tu 30 PT satnija koje imaju svaka po 6 PT kolaca (protuoklopno oružje). ) Nacionalistički napad je počeo 7. ožujka 1938. uz snažnu baražnu (zapriječnu – po Athumanunhu) topničku pripravu koju je pratilo zračno bombardiranje. Republikanske najbolje postrojbe sada su nakon bitke za Teruel potrošene i zamorene. Republikancima kronično nedostaje ratnoga i doknadnoga materijala, a ponekim republikanskim postrojbama nedostaje i temeljno pješačko naoružanje (polovica vojnika nema puške – po Athumanunhu). Već prvoga dana republikanska obrambena crta je pukla i probijena je na više mjesta. Athumanunhu to nije niti malo čudno, jer prve obrambene crte Republikanaca drže postrojbe koje nemaju ama baš nikakvoga bojnog iskustva, dok su veteranske postrojbe bojno umorne i potrošene u pozadini. Nacionalističke postrojbe tako lako brišu sve pred sobom i nezadrživo prodiru. Već 10. ožujka Navarci previše lako zauzimaju Belchite koji je bio mrtvi grad, a koji su branila mnogobrojna republikanska utvrđenja. Naime, ta republikanska utvrđenja projektirao je sovjetski brigadir Bjelov (Popov – po Athumanunhu). No, Athumanunh nikada nije Bjelovu priznavao inženjerijsku stručnost, jer on je po Athumanunhu oduvijek bio samo NKV-deovac i nije se ni trebao miješati u poslove preživljavanja na bojišnici koje jedino mogu odraditi istinski i pravi vojni inženjerijski stručnjaci. Republikanska 15. interbrigada povukla se posljednja hrabro štiteći odstupnicu i povlačenje ostalim republikanskim postrojbama. Kod Rudille talijanska postrojbe naletjele su na snažan otpor republikanskih postrojbi, ali su elitne talijanske 'Crne strijele' ipak uspjele probiti obranu Republikanaca. Nacionalističke postrojbe kojima je zapovijedao Aranda 13. ožujka nakon žestokih bojeva i borbi uspjele su zauzeti Montalban. No, Athumanunhu se čini da su se Republikanci tek 13. ožujka i počeli braniti, jer tek tada u bitku se uključuju njihove iskusne postrojbe. Naime, general Rojo sve je interbrigade poslao u samo središte, no, tada su Talijani izbili pred grad Alcanizu. To je usložilo položaje interbrigada, pa su se i one morale povlačiti i uzmicati, jer su popuštale druge republikanske postrojbe na njihovim krilima. Uzmak republikanskih interbrigada doveo je do potpunog poraza Republikanaca. Cijela divizijska zapovjedništva Republikanaca bila su u okruženjima, mnogi Republikanci pali su u zarobljeništvo, čak su i sovjetski časnici preuzimali operativna zapovjedništva, ali sve je bilo uzalud i previše kasno. Bio je to čisti i školski primjer poraza u jednoj bitki. Ipak, republikanske interbrigade iako okružene nisu se baš olako predavale. Interbrigadisti su se tukli čudesnim, gotovo mitskim, junaštvom i hrabrošću, a sve to i velike prirodne zaprijeke (velike i široke rijeke Ebro i Guadalaupe – po Athumanunhu) pred koje su sada izbile nacionalističke postrojbe napokon su ih prisilili da stanu i preslože se. Nacionalisti će tako napad produžiti tek 22. ožujka s težištem na sjevernom dijelu aragonske bojišnice. Sva revolucionarna aragonska sela sada su padala nićice jedna za drugima, pa je 25. ožujka Yagüe zauzeo Fragu i time su Nacionalisti ušli u 'Zlatnu zemlju Kataloniju'. Slijedeći je na udaru bio republikanski grad Lerida kojeg je branio El Campesino sa svojom postrojbom. El Campesino se uspio održati sedam izuzetno važnih dana vojnički gledano, jer sada je Solchaga zapeo sa svojim napadajnim kolonama koje su poput zmije sporo vijugale dolinama, pa su tako postale previše lagana i vrlo unosna meta i cilj republikanskom topništvu. Republikanske 24. divizija i 127. brigada koje su popunjavali isključivo anarhisti, nisu mogle dobiti streljivo od komunista koji su ga imali napretek. Athumanunh jednostavno ne može povjerovati u takve stvari, no, i one su se događale u tim krvavim, ponekad Athumanunhu nerazumljivim i čudnim bitkama. Naime, tako brzo nacionalističko napredovanje omogućilo je zapravo nacionalističko zrakoplovstvo koje je u ovim ravnicama moglo improvizirati privremena uzletišta, a veliki dio zasluge ima i nacionalističko topništvo, te vrlo dobro, ako ne i izuzetno dobro, nacionalističko zapovijedanje koje se pokazalo superiornije nad republikanskim. Te bitke Nijemce iz 'Legije Kondor', a isto tako i Sovjete naučit će o novoj taktici izuzetno važne zračne potpore pješaštvu u napadu. Nadnevka 3. travnja nacionalisti su izbili na Sredozemno more i time Republiku konačno podijelili na dva dijela, a snažan republikanski grad Barcelona sada se našao sam u velikim poteškoćama, jer na sjeveru su nacionalističke postrojbe zauzele riječne hidroelektrane, pa se moralo priječi i osloniti na već zastarjele parno-turbinske elektrane. Opet, Nacionalisti nisu 'dotukli ranjenu zvijer'. Naime, ofenzivan na Kataloniju iznenada je zaustavljena iz Athumanunhu neobjašnjivih razloga. Što je to ponukalo i zaustavilo Franca u trenutku kada je možda mogao završiti rat? Athumanunh se pita da li je ta strategijska pogreška bila proizvod straha od Francuza koji su zaprijetili da ne žele vidjeti Njemačke vojnike (Legija Kondor) na svojim granicama (Prineji). Tko zna moguće je, jer ni samom generalu Yagüeu nije bilo jasno zašto je morao stati kad ispred njega nema nikoga, a glavni protivnički (Republikanski) grad nudi mu se kao na pladnju. Bilo kako da bilo, Nacionalisti su sada držali oko 60 km obale Sredozemnog mora i Republiku su podijelili na dva dijela. Bili su uvjereni da je rat pri svom samome kraju, no, debelo su se prevarili. Nažalost, rat ni izdaleka još nije bio gotov!
Post je objavljen 15.09.2007. u 13:45 sati.