La batalla del Ebro - Bitka na rijeci Ebro
Tijekom noći 24. na 25. srpnja, četvrt sata nakon ponoći, bez mjesečine, počelo je forsiranje velike rijeke Ebro. Republikanske postrojbe pod zapovjedništvom Tagüena rijeku su forsirale između Mequineze i Fayona, a postrojbe pod zapovjedništvom Listera, odnosno cijeli republikanski 5. korpus rijeku je forsirao u velikom luku između Fayona i Cherte, kod Flixa, More la Nueve, Miraveta i kod Amposte blizu mora. Vojnici su se prebacivali u devedeset čamaca koji su nosili po deset vojnika, a tehnika se prebacivala preko tri pontonska i još dvanaest drugih vrsti vojnih mostova. Forsiranja je osiguravalo 22 tenka tipa T - 26 i četiri satnije oklopljenih kola (autoblindi) koje su naoružane samo strojnicama. Prva je rijeku prešla bojna 'Hans Beimler' iz sastava 11. interbrigade 5. korpusa koji je bio popunjen Kataloncima, Skandinavcima i Nijemcima. Na drugoj strani rijeke Ebro branila se nacionalistička Armija Maroka kojom zapovijeda Yagüe. Iako su časnici iz nacionalističke 50. divizije upozoravali svoje nadređena da se na drugoj strani koncentrira protivnik, nadređeno zapovjedništvo nije reagiralo, jer crta bojišnice bila je duga oko 1800 km, a na toj dužini ne može se baš svako izvješće provjeriti. U 0130 nacionalistički zapovjednik brigadir Penarredonda osobno je nazvao Yagüea i izvijestio ga da su Republikanci prešli rijeku Ebro, te da čuje paljbu iza leđa, a i izgubio je kontakt sa svojim postrojbama na krilima. Istodobno je i 14. interbrigada (franko-belgijska) prešla rijeku Ebro kod Amposte i žestoko se sukobila s nacionalističkim postrojbama kojima zapovijeda general Lopez Brava. Iako ovdje nije uspio prijelaz, Republikanci nisu marili, jer im je to ionako bio pomoćni smjer napada. Do svitanja zore Republikanci su uspostavili veliki mostobran (mostobran je crta na kojoj su u bojnom dodiru postrojbe koje su prešle rijeku i osiguravaju prijelaz ostalim postrojbama – po Athumanunhu). Kada je prešla rijeku 15. interbrigada nastavila je prodor i brzo zaobišla, opkolila i napokon zarobila demoralizirane nacionalističke vojnike iz postrojbi brigadira Penarredonde. Brigadir Penarredonda napokon je dobio zapovijed da se počne izvlačiti s preostalim vojnicima, a taj poraz toliko ga je potresao da se do kraja rata više nije micao iz Zaragoze. Na sjeveru, kod Mequineze, republikanske postrojbe pod zapovjedništvom Tagüena prodrle su oko 5 km u raspored protivnika, u središtu republikanske postrojbe, pod zapovjedništvom Listera, prodrle su čak 40 km u raspored protivnika. Do jutra Republikanci su zarobili više od 4000 Nacionalista, pa je Franco zapovjedio da se to područje odmah pojača divizijama kojima zapovijedaju Barron, Galera, Serran, Rade, Vega, Castejon i Arias. Glavna bitka tukla se kod Gandese pod vrelim suncem aragonskog ljeta. Tu su interbrigadisti izveli najžešći juriš na kotu 481 (Bubuljica). Tog 1. kolovoza smrt je pokosila mnoge živote vojnika, a 2. kolovoza republikanski napad je zaustavljen. Republikanski vojnici počeli su se iznenada ukopavati. Naime, republikanski inženjerci predugo su postavljali željezni most preko rijeke, pa se sada počeo osjećati nedostatak oklopnih prevožnjaka i teških tenkova. Nedostatak kamiona prisilio je republikanske vojnike da pješače prema bojišnici. Nadalje, republikansko zrakoplovstvo propustilo je bombardirati Nacionaliste koji su se ukopavali oko Gandese, a svi nacionalistički zrakoplovi bili su još kod Valencije. No, bilo kako da bilo sada su nacionalisti već dovukli pojačanja, a i stiglo je oko 300 njihovih zrakoplova. Počela je topnička bitka između topništva Republikanaca i Nacionalista. Ta velika topnička bitka po prvi je put tijekom cijelog građanskog rata omogućila onu famoznu vojničku formulu – 'topništvo osvaja teren, a pješaštvo ga zauzima'. Prvi nacionalistički protunapad poduzet je 6. kolovoza u kojem su Republikanci izgubili 900 vojnika. Nadnevka 11. kolovoza protunapad su poduzele nacionalističke postrojbe pod zapovjedništvom Vega i Galera i to na Sieru de Pandols, a već 14. kolovoza republikanske postrojbe morale su se povući s kote Santa Magdalena. Nakon toga 19. kolovoza i Yagüe je poveo svoje postrojbe u protunapad protiv republikanskih vojnika koji su držali položaje na sjevernoj strani Gaete. Već 3. rujna nacionalističke postrojbe opet su poduzele protunapad s novim korpusima koji su tek pristigli. Tako je za samo šest tjedana Republika opet izgubila oko 200 četvornih kilometara. No, sve to što je Athumanunh nabrojao samo su puke činjenice i ne pružaju nikakvu predodžbu bespoštedne bitke koju su tukli vojnici po vrućini tog kolovoza ljeta Gospodnjeg 1938. Nacionalistički zrakoplovi likovali su, jer nisu bili ničim ometani, republikansko protuzrakoplovno topništvo bilo je izuzetno slabo, gotovo nikakvo, a republikanski zrakoplovi lovci bili su previše slabo vođeni. Mnogi 'Mosce' i 'Chato' bili su oštećeni, a mnogi republikanski piloti bili su ranjeni i mrtvi. Nacionalistički zrakoplovi svakog dana protunapada bacali su do pet tona bombi, ali su republikanski inženjerci bili izuzetno uporni, pa su odmah popravljali mostove. Istodobno je nastala i kriza oko Čehoslovačke, pa je sve prijetilo da će se pretvoriti u opći europski sukob, a to su Republikanci potajno i priželjkivali. No, bolje da se Athumanunh vrati opisu Nacionalističke protuofenzive koja je započela 30. listopada 1938.
Post je objavljen 22.09.2007. u 21:47 sati.