Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

subota, 17.11.2007.

Povijesne priče

Posljednji hrvatski kralj

… tko to vlači noge gorskim mrakom? Pod zlatnom kacigom mrki div, za hrast se hvata slabom šakom, u licu je mrtav, ali okom je živ …

Crne krošnje tužno zašumore, tmasti se oblaci nadvili nebom, Zvijezde trnu sve više, a u dalekoj pomrčini nad zamrlim bojištem crne se prilike pognuto kreću oprezno. Kao lasice provlače se oprezno, pužu, gmižu, nestaju, pa se opet pojavljuju. Njuškaju, ruju, kopaju po hrpama mrtvih vojničkih tjelesa. Pipaju, driješe, režu prevrću, traže … Pljačkaši mrtvih vojnika su to, lešinari koji se uvijek vuku za svakom vojskom, strvinari koje bije zadah raspadanja … Zabasaju tri takve sjenke kroz šikaru i paprat sve do skrovitog ulaza u duboku jarugu. U toj jaruzi oštro kamenje, korijenje, kvrge, trnje, guštik. Crna i divlja gudura propinje se prema nebu po kojem se valjaju tmasti oblaci. Oluja samo što nije započela. Pljačkaši oprezno gmižu dalje, oprez, prvo mrtvo tijelo, pa još jedno, a onda sve ih je više … tukla se tu teška bitka, jer sve je prepuno mrtvih vojnika. Vješti prsti pljačkaša raskopčavaju im kovane pojaseve, skidaju im prstenje s ruku, miču im čelenke i oklope grudne, prevrću ih i traže zlato. Tada pak pod golemim hrastom ugledaju tijelo u polusjedećem položaju. Treperava svijetlost nadolazeće vremenske nepogode na trenutak osvijetli i otkri bogate i ukrašene ploče oklopa, bogato urešen pojas, rasječenu pozlaćenu kacigu, pozorno izrađen i bogato ukrašen veliki i teški mač pod laktom. Beživotna desnica u bojnoj žičanoj rukavici počiva na zastavi izvezenoj zlatnim nitima konca … tri ljudske hijene skokom krenuše, jer to je glavni zgoditak. U tili čas nešto veliko pokrene se u sjeni debla. Crne sjene pljačkaša protrnu, a onda tužno rzanje, veliki bijelac slomljenih prednjih nogu, krvavih prsiju, s bogatim sedlom i pokrovom. Veliki bijelac teško se prevali na bok, grčevito istegne vrat prema pljačkašima, a na njuški mu se pojavi krvava pjena. Pljačkaši odahnu, to je samo konj, sada će dalje … no, u zao čas! Odjednom dvojicu pljačkaša ščepaju snažne koščate i mišićave ručerde u strašan zagrljaj. Pljačkaši se migolje, krkljaju, cimaju, grebu … jedan nekako uspijeva izvući nož. Sječivo bljesne, ali oštrica sklizne po čeliku. 'Oklop, prijane moj, oklop!' u samrtnom hropcu prozbori smrtno ranjeni vitez orijaš. Glas mu dolazi kao iz bačve, a u njemu ima nešto strašno i prijeteće … 'Strvoderi, kralja mi nećete ni dotaći!' Željezne šake orijaša stegnu još jače, poput snažnih kliješta. Kosti pljačkaša stanu krcati i pucati: 'Dah vam smrdi na strah i smrt … mislio sam da ću na drugi svijet u ljepšem društvu … nema veze, naživio se Antun života, a sada mi je kucnuo zadnji trenutak, izgleda, ali vi ćete prije mene … nakoti mraka idete u pakao!' U predsmrtnom grču umirući kraljev župan i vitez Antun Strezinja još snažnije stegne pljačkaše koji se trzaju, kopaju petama, a zatim im tijela odjednom omlitave. Strahotni grohotni smijeh umirućeg viteza protrese guduru tamnu. Strava obuzme trećeg pljačkaša i natjera ga na divlji skok u mrak. Njegov jezivi krik iz provalije zagluši iznenadni udar groma. Grunu prve teške i guste kapi kiše, te stanu ispirati skorenu krv s voštanog čela mrtvoga kralja pod hrastom. Kliznu te kapi poput suza iz njegovih otvorenih, ukočenih očiju, preko snažnog vrata i trupa u oklopu, pa se sliju mačem na zastavu razderanu i slomljenog koplja. Zasljepljujuća munja tog trenutka ošine plavkastom strijelom stoljetni hrast i raspolovi ga. Zatutnji potmulo grom kao da se nebo ruši, zadrhta zemlja i zaječa iz nutrine, a orijaško deblo u blještavom plamenu surva se u jarugu povlačeći i pokopavajući zauvijek posljednjeg hrvatskog kralja i njegovu malobrojnu mrtvu vojničku pratnju …

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja

Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!