Posljednji hrvatski kralj
… tko to vlači noge gorskim mrakom? Pod zlatnom kacigom mrki div, za hrast se hvata slabom šakom, u licu je mrtav, ali okom je živ …
Crne krošnje tužno zašumore, tmasti se oblaci nadvili nebom, Zvijezde trnu sve više, a u dalekoj pomrčini nad zamrlim bojištem crne se prilike pognuto kreću oprezno. Kao lasice provlače se oprezno, pužu, gmižu, nestaju, pa se opet pojavljuju. Njuškaju, ruju, kopaju po hrpama mrtvih vojničkih tjelesa. Pipaju, driješe, režu prevrću, traže … Pljačkaši mrtvih vojnika su to, lešinari koji se uvijek vuku za svakom vojskom, strvinari koje bije zadah raspadanja … Zabasaju tri takve sjenke kroz šikaru i paprat sve do skrovitog ulaza u duboku jarugu. U toj jaruzi oštro kamenje, korijenje, kvrge, trnje, guštik. Crna i divlja gudura propinje se prema nebu po kojem se valjaju tmasti oblaci. Oluja samo što nije započela. Pljačkaši oprezno gmižu dalje, oprez, prvo mrtvo tijelo, pa još jedno, a onda sve ih je više … tukla se tu teška bitka, jer sve je prepuno mrtvih vojnika. Vješti prsti pljačkaša raskopčavaju im kovane pojaseve, skidaju im prstenje s ruku, miču im čelenke i oklope grudne, prevrću ih i traže zlato. Tada pak pod golemim hrastom ugledaju tijelo u polusjedećem položaju. Treperava svijetlost nadolazeće vremenske nepogode na trenutak osvijetli i otkri bogate i ukrašene ploče oklopa, bogato urešen pojas, rasječenu pozlaćenu kacigu, pozorno izrađen i bogato ukrašen veliki i teški mač pod laktom. Beživotna desnica u bojnoj žičanoj rukavici počiva na zastavi izvezenoj zlatnim nitima konca … tri ljudske hijene skokom krenuše, jer to je glavni zgoditak. U tili čas nešto veliko pokrene se u sjeni debla. Crne sjene pljačkaša protrnu, a onda tužno rzanje, veliki bijelac slomljenih prednjih nogu, krvavih prsiju, s bogatim sedlom i pokrovom. Veliki bijelac teško se prevali na bok, grčevito istegne vrat prema pljačkašima, a na njuški mu se pojavi krvava pjena. Pljačkaši odahnu, to je samo konj, sada će dalje … no, u zao čas! Odjednom dvojicu pljačkaša ščepaju snažne koščate i mišićave ručerde u strašan zagrljaj. Pljačkaši se migolje, krkljaju, cimaju, grebu … jedan nekako uspijeva izvući nož. Sječivo bljesne, ali oštrica sklizne po čeliku. 'Oklop, prijane moj, oklop!' u samrtnom hropcu prozbori smrtno ranjeni vitez orijaš. Glas mu dolazi kao iz bačve, a u njemu ima nešto strašno i prijeteće … 'Strvoderi, kralja mi nećete ni dotaći!' Željezne šake orijaša stegnu još jače, poput snažnih kliješta. Kosti pljačkaša stanu krcati i pucati: 'Dah vam smrdi na strah i smrt … mislio sam da ću na drugi svijet u ljepšem društvu … nema veze, naživio se Antun života, a sada mi je kucnuo zadnji trenutak, izgleda, ali vi ćete prije mene … nakoti mraka idete u pakao!' U predsmrtnom grču umirući kraljev župan i vitez Antun Strezinja još snažnije stegne pljačkaše koji se trzaju, kopaju petama, a zatim im tijela odjednom omlitave. Strahotni grohotni smijeh umirućeg viteza protrese guduru tamnu. Strava obuzme trećeg pljačkaša i natjera ga na divlji skok u mrak. Njegov jezivi krik iz provalije zagluši iznenadni udar groma. Grunu prve teške i guste kapi kiše, te stanu ispirati skorenu krv s voštanog čela mrtvoga kralja pod hrastom. Kliznu te kapi poput suza iz njegovih otvorenih, ukočenih očiju, preko snažnog vrata i trupa u oklopu, pa se sliju mačem na zastavu razderanu i slomljenog koplja. Zasljepljujuća munja tog trenutka ošine plavkastom strijelom stoljetni hrast i raspolovi ga. Zatutnji potmulo grom kao da se nebo ruši, zadrhta zemlja i zaječa iz nutrine, a orijaško deblo u blještavom plamenu surva se u jarugu povlačeći i pokopavajući zauvijek posljednjeg hrvatskog kralja i njegovu malobrojnu mrtvu vojničku pratnju …
Post je objavljen 17.11.2007. u 18:33 sati.