Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

nedjelja, 04.11.2007.

Povijesne priče

Sedam plemena jednog naroda

Bilo je to negdje oko 620. godine, daleko gore na sjeveru, tamo negdje oko rijeke Visle, a iza gorja Karpata živjelo je sedam plemena jednog naroda. Nalazili su ljetopisci i koroničari tih sedam plemena kako na bregovima Vltave, tako i na bregovima Visle, kako pod Bojenhajmskim gorjem, tako i oko šumovitih gora Visoke Tatre i Karpata. Saznali su ljetopisci i kroničari da su ta plemena u krvnim vezama i da se nazivaju zajedničkim imenom Hrvati. Doista, bili su to Hrvati iz povislanskih karpatskih strana, izvanredni, izvrsni vojnici i bojevnici, koji su nekoć davno prije stajali u najužim vezama s Gotima i od njih naučili ratovanje i vojničku službu. Jedan je ljetopisac ovako zapisao u svoje kronike: 'Tamo u krajevima rijeke Visle, pa do visova Tatre i šumovitih karpatskih gora prebiva tih sedam plemena. Veliki su junaci među njima, a osobito sedmero braće, koji svaki vlada jednim od tih plemenima. Znam ih dobro cijeniti! Meni su mnogo pomogli, da sam ovdje skršio avarsku silu. Izvrsni su vojnici. Naučili su to još od svojih negdašnjih prijatelja i saveznika Gota. Za Gote pak znadeš kakvi su junaci i vojnici i kako su čitava carstva i kraljevstva posvojili, da na njima osnuju svoja kraljevstva. Tih sedam bjelohrvatskih plemena upravo su kao Goti, pa ih mnogi susjedni narodi pogrešno i nazivaju Gotima.' U Bijelom Gradu stoluje knez Klukas, najstariji od sedmero braće, čija se vladavina prostiraše onamo od karpatskih visina do daleko u ravnine i dolove kraj rijeke Odre, pa onda još više diljem nizina, sve kuda teče široka i valovita Visla. Njegove granice čuvaju ratnici njegove braće Lubela, Kosenca, Muhla i najmlađeg, najljepšeg i najopasnijeg među njima koji nosi ime Hrvat. Petero braće posebno su ponosna na svoje predivne sestre imena Tuga i Buga. Bajne su to gospe kneginje koje vode po jedno pleme od tog stasitog naroda, pleme Tugomirića i pleme Bužana. Jednom godišnje braća i sestre sastali bi se na proslavi boga Peruna gdje bi upriličili zahvalnost i slavlje povodom sjajne pobjede nad Pečenezima, a što ju je prije kratkog vremena izvojevao njihov rođak Ostrojilo Višević, knez iz gornjih povislanskih krajeva. Uz ovo se slavlje imalo još održati i veliko podušje na čast i spomen palih u boju junaka. Kneževa se braća nisu ni po čemu razlikovala u svojoj vanjštini od drugih ljudi, što su ih okruživali. Svi su bili zaogrnuti sličnim, bijelim surinama, pod kojima su se prokazivali kožnati vojnički oklopi, usko prilegnuti uz tijelo. Oružje je u sviju bilo jednako i isto. Samo u visokim, četverokutno složenim šubarama bila je razlika. U kneževske braće bijahu šubare od kunovine i obrubljene zlatnim obručima, a u drugih muževa bijahu iz ovčjeg, lisičjeg ili vučjeg krzna. No i u knezova i u ostalih bijahu u šubare utaknuta jednaka orlova ili sokolova pera. Po dobi knezovi nisu više bili u prvoj mladosti, pa je i najmlađi brat Hrvat sigurno imao već preko trideset godina. Kneginje su pak bile mnogo mlađe, no već su sjajile potpuno razvijenom ženskom krasotom, u njezinom najjačem rascvatu. Kneginje su također imale na sebi, oko divnih grudi i tanka strojna struka, uske, kožnate oklope, koji su bili iskićeni zlatom, srebrom i divnim vezivom, te su više izgledali kao zobunci. Uz bok su im visjeli, na bogato izvezenim širokim pojasevima kratki, široki mačevi, a na plavokosim su glavama nosile također zlatom obrubljene male šubarice od kunovine, oko kojih su bile uokrug opletene debele pletenice plave, bujne nešto kovrčaste kose. Krasni, svježi i rumeni obrazi svijetlili su im dobrotom, milinom, ali i dostojanstvom kneževske samosvijesti. Slavlje je već započelo kad se izvana začula nekakva velika galama, povici i odjekivanje nekih mnogobrojnih glasova. U dvoranu uđe kneževski dvorski župan, koji javi da je došla odnekud iz daleka mnogobrojna družba ljudi, koji žele da dođu pred knezove Hrvatske i izreknu i podnesu neku zamolbu.
'A tko su ti ljudi i što hoće?' – upita knez Klukas. 'Govor im je slavenski, nešto različit od našega, ali se opet razumije sasvim lako, jer govore slično kao i naši susjedi Slaveni na istočnim stranama, a i nošnja im je ista kao i našim ljudima oko Dnjepra i Buga i onih tamo istočnih krajeva. Ali oni vele da su od juga, kažu da su iz krajeva što su među dvjema velikim rijekama … čekaj, čekaj, kako ono rekoše? Mislim Sava i Drava' – reče župan. 'Dobro je. Pusti ih onda u kuću i dovedi ih ovamo!' – reče knez Klukas. Starac, koji je predvodio ljude, poče sada pričati sve avarske strahote i grozne muke što ih svijet pati od Avara. Kad su došljaci počeli pripovijedati kako Avari u svome bjesnilu trgaju djecu s majčinih grudi i bacaju ih psima, da ih razderu, kneginje Tuga i Buga jednako su morale krasne obraze brisati od gustih suza, što su im se sklizale niz poblijedjela lica iz prekrasnih, plavosivih velikih očiju. Knez pak Hrvat upravo je uzrujano i ljutito mahao mačem kao i drugi ratnici Hrvati. Sada su se još više probudili u njima bojni i ratni nagoni, koji su se u tim dušama uzgojili diljem prošlih, tolikih godina Samova ratovanja. Do nedoglednih se visina uzdigla u tim srcima ona vjekovna mržnja protiv skitskoga protivnika i zulumćara. 'U rat, u rat ljudi! – klicaše knez Hrvat, tako da svi sakupljeni Hrvati zanosno prihvate usklik mladoga kneza ponavljajući: 'U rat-u rat kneže! Ta moramo ih uništiti! Nije bilo dosta što smo ih odavde otjerali. Muče oni naš svijet, ta naši su to ljudi, ista im je riječ kao i naša, Slaveni su!' Nastalo je svestrano i silno gibanje po svim zakarpatskim i povislanskim stranama i krajevima. Knezovi su razaslali među svih sedam plemena glasnike i starješine, da zovu ljude na oružje i na seobu. Dali su se dapače i sami na putovanje i pozivali narod pod svoje bojne znakove. Pa i kneginje Tuga i Buga nisu zaostajale za svojom braćom, te su plemena Tugomirića i Bužana bila jedna od prvih, koja su se odazvala kneževskom pozivu. Krešimir pan Višević odmah je pohrlio u svoje krajeve, gdje mu se dom dizao upravo nad šumnim valovima široke Visle. Tu je skupio i digao gotovo sav svoj za oružje sposobni svijet i došao s mnogobrojnom četom i velikom množinom iseljenika do kneza Kosenca. Za nekoliko je tjedana bilo svih sedam plemena na okupu, spremno za seobu i boj. Svako je pleme imalo na tisuće i tisuće oboružanih ljudi, pa je vojska s Viševićevim četama dosezala preko stotinu tisuća bojovnika spremnih da se ogledaju s Avarima koji teroriziraše krajeve daleko dolje na jugu. Krenuše tako Hrvati u veliku seobu u potragu za nekim mirnijim, plavim nebom i toplijim Suncem. Krenuše tako Hrvati na svojim konjima divljim i bregovi srca sravnjuje se hitro pred njima. Stigoše Hrvati na vrancima zapjenjenim iz dalekih stepa pozadi gorja šumovitih i stigoše Hrvati morju svojih snova, pitomi i plavi …

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja

Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!