Priča o zastavniku Matiji
Te godine Gospodnje 1593., koja je mirisala na katastrofu, cijela okolina Siska bila je tek prikaza. Tu više nije bilo života, polja su zarastala u korov, a rijeke Sava, Kupa i Odra ispirale su kosti zadnjih hrvatskih predstraža. Svanuo je, po svemu sudeći, crni lipanj nekada moćnog i ponosnog kraljevstva Hrvatskog. Kao banov glasonoša pred šatorom je stajao mladi husarski zastavnik Matija Juranić. Matija je sasvim razgovijetno mogao čuti prepirku hrvatskih i carskih časnika. Jedni su bili za to da se turski rasporedi i opsadni položaji najprije dobro izvide, a drugi su bili za to da se odmah bez ikakvog oklijevanja krene i zapodjene boj s Turcima koji uporno napadaju i razaraju kamen po kamen tvrdoga grada Siska. Hrvatski ban Toma Erdödy bio je na mukama, jer odluka je sada, kada su se njegovi zapovjednici podijelili, bila samo njegova. Tog trenutka pred šator hrvatskoga bana na znojnom, zaprašenom i posustalom konju, praćen Matijinim husarima koji su iz sedla čuvali banski šator, dojuri strijelac iz sastava obrane Siska, skoroteča zapovjednika obrane grada kanonika Blaža Đuraka. Strijelac skoči iz sedla i baci se na koljena pred bana Erdödyja zavapivši: 'Svijetli bane, moj zapovjednik, kanonik Blaž Đurak, preklinje te da potečeš s vojskom svojom odmah danas. Ako to ne učiniš sutra će grad pasti Turcima u ruke!' Sada se pogledaju ban Erdödy i Eggenberg, general carskih satnija koje su pristigle u pomoć hrvatskoj banskoj vojsci. Obojica gologlavi, obojica iste visine, u oklopu, obojica njegovanih kestenjastih brada i brkova, tu pred hrvatskim, austrijskim i njemačkim časnicima, kraljev glavni zapovjednik i hrvatski ban troimene kraljevine, nekoć moćne i slavne, od koje sada jedva ostaci ostataka ostadoše. Ban Erdödy polako stavi na glavu svoju kacigu s crveno bijelom perjanicom i tada mu glas zatreperi od uzbuđenja: 'Gospodo, donio sam odluku! Kucnuo je trenutak i mi više nemamo izbora, a uzmaći sada ne smijemo i nemamo više kuda sve i da bi htjeli!' General Eggenberg brzo se snađe i pristupi banu: 'Grofe, molim Vas, povedite i moju vojsku sa sobom!' Na licima hrvatskih časnika pojavi se jedva primjetan smiješak u kutu usana, ta to su cijelo vrijeme i zagovarali. Mladome zastavniku Matiji pak se usne osuše od uzbuđenja kada mu ban zapovjedi da podigne vojsku na pokret. Matija u sebi opsuje brzo mamuzajući konja pod sobom: 'K vragu! Ovo čekam već nekoliko dana, a sada mi se ruke tresu i potpuno sam zanijemio!' Onda pak stigavši u tabor Matija se zadere iz petnih žila: 'Pokret!!! Jaaašiii!!! … Na Sisak!' samo je jedan sat trebao da se hrvatska i carska vojska poslože, bez imalo gužve i pometnje pod stjegove i zastave uz udaranje bubnjeva. Matija juri od satnije do satnije, od banderija do banderija, leti i stiže na sve strane i raznosi zapovjedi, jedino se boji da mu konj ne malaksa prije same bitke. No Matijin riđan držao se dobro, kao da je i on sam priželjkivao žestoki karijer. Matija juri u prethodnicu pračen svojim husarima, a modra mu dolama crna na leđima i pod pazuhom od znoja i prašine. Matija jureći između satnija i banderija kao da računa – Reitenauova pukovnija, Montecucollijeva satnija, Auerspergovi arkebuziri, Grassweinovi strijelci, odjeli Ivana Draškovića, Stjepana Tahyja, Turoczya, Orehoczya, Blagajskog, Druškovečkog, satnije Obričana, Rauberi, Paradaiseri, oklopljena satnija šleskih strijelaca koje je doveo Rödern, žumberački uskoci i katane koje vodi banov brat Petar Erdödy. U tom računanju stiže Matija do čela na kojem je jahao ban Toma Erdödy u pratnji plavetnih husara i satnijom dignutom u zemaljskom ustanku. Matija brzo zaključi u glavi – jedno pet tisuća konjanika i pješaka, a tada iznenada propne konja. S rijekom Kupom iza leđa u tišini je čekala Turska vojska s Hasan pašom u sredini. Matija opet brzo izračuna – barem dva puta ih je više nego nas, no, tada ugleda da je ban Erdödy već visoko podignuo svoj mač, jer turski redovi naglo su im krenuli u susret.
Post je objavljen 09.11.2007. u 23:57 sati.