Vrijeme kobnih vjetrova rata
Crveni redovi hrvatskih husara jezdili su kao na vježbalištu, poručnik Andrija Potočki preuzeo je zapovijedanje u napadu na lijevo krilo švedske vojske kralja Gustava Adolfa, jer je husarski kapetan Vinković pao čim su krenuli u juriš. Hrvatski husari izvedu svoju nadaleko poznatu 'arkebuzadu' i unesu pomutnju među protivničke zelene dragune vojvode Weimarskog, a tada vješto propuste vlastite kirasire koji polete u juriš dijagonalno od njih. U galopu hrvatski husari ponovno napune kubure i opet zaspu protivnika svojim salvama, a kada nalete konjem na konja spretno okrenu kubure i mlate njima kao buzdovanima. Poručnik u ludom trku munjevito preokrene svoju kuburu i drškom tresne posred lica švedskog draguna pod crnim šeširom. Zbunjenog pogleda švedski vojnik zamlatari rukama na kojim su bile kožne rukavice i poleđuške ljosne iz sedla u blato. Iza poručnika su letjeli poput sokolova njegovi plavetni husari, za njima su poput vjetra hujali husari zastavnika Blaškovića uz bljesak sabalja, a za njima jurila je Zaradeckijeva pukovnija pereći svoja duga koplja. Bojišnica je odzvanjala od paklenske vike koju podigoše husari u svom žestokom karieru. Poručnik Andrija Potočki spretno nalegne na vrat svoga konja i tako izbjegne udarac i ubode sablje saskog husara koji ih je munjevito zadavao u prazno, u visini poručnikovih prsiju. Poručnik spazi još samo iznenađenje u očima saskog husara kojeg je sa strane posjekao narednik Blaž, a tada se sve ispremiješa u bezobličnu kašu. Poručnik tada osjeti bol u lijevom ramenu, noge su mu klecale, bojište mu se vrtjelo pred očima … opet se poručniku sve vrtjelo u glavi dim, eksplozije, grmljavina topova, vatra koja guta krovove kuća u Lützenu … vidje poručnik teturajuće ešelone pikenira i musketira i učine mu se tog trenutka poput nekakvih fantastičnih životinja koje svjetlucaju i gmižu načičkane po leđima kopljima pod mnoštvom šarenih i lepršavih zastava. 'Gospodine lajtnante, razbiše nas, polako sada ostanite živi! Ne hrlite prvi, gospodine latnante!' – iz svega glasa vikao je narednik Blaž svome poručniku, ali ovaj kao da ga nije čuo, pa je i dalje jurio na čelu svojih husara. Naime, husari su uletjeli u skriveni 'flossgraben' i izgubili zamah juriša. Na hrvatske husare svom silinom udari 'plavetna' švedska pukovnija. Husari je jedva zadrže, a u posljednji trenutak u pomoć im priskoči sam Pappenheim sa svojim konjaništvom kirasira i draguna koji odbace švedsko i finsku teško oklopljeno konjaništvo. Sada pak sam Holock okupi sve hrvatske konjaničke postrojbe i povede ih u juriš na obližnje brdo u namjeri da se otme švedsko topništvo, no, švedsko konjaništvo poput čelične metle rasprši hrvatske lake konjanike. Poručnik Andrija Potočki ubio je u tom okršaju trojicu švedskih časnika suludom hrabrošću, od koje se dizala kosa na glavi naredniku Blažu, jašući ravno na švedske topove. Crveni hrvatski husari pratili su ga u stopu, ali su i padali pogođeni. Tada pak kugla švedskog falkoneta udari u neposrednoj blizini poručnika Andrije Potočkog. Poručnik postane obliven krvlju, ali nekakvim se čudom održi mrtav u sedlu. Narednik Blaž okrene husare u povlačenje, te uhvati poručnikova konja za stremen i stane ga voditi za sobom. Husari, njih šestorica s narednikom Blažom, na brzinu iskopaju blatnjavu raku i u nju spuste posmrtne ostatke svoga voljenog poručnika. Narednik Blaž u bisagama poručnikova sedla pronađe meki uvojak plave kose koji pažljivo položi u poručnikovu već ukočenu šaku. Husari stanu zatrpavati poručnikovo tijelo umotano u crvenu kabanicu, a naredniku Blažu niz opuštene brčine počnu se kotrljati debele, muške, vojničke, najteže suze, suze koje može samo vojnik proliti nad poginulim suborcem. Blaž šmrkne i promrmlja: 'O prokleta tuđino, a volio sam ga kao vlastita sina …' Tada među husare dojaše pobočnik grofa Holocka i stane vikati: 'Na, was ist den los!? Vorwärts Hussaren, vorwärts! Weitergehen auf die Spitze Marschkolonne!' Blaž pogleda pogledom koji je skamenio pobočnika i kroz zube procijedi: 'Idi do vraga! Nikuda mi ne idemo dok ne sahranimo našeg poručnika kao ljudi. Jel' ti to jasno!?' Pobočnik se tada glupo naceri i doda: 'No, dobro … hrabro Kroat! Für Kaiser Kroat!' Austrijanac se udalji. Teške pahulje mokroga snijega stanu padati sve gušće. Blaž samo tiho doda: 'Neka je prokleto ovo Vrijeme vojnika koje nam uze poručnika najhrabrijeg među nama. Tako nas je svečano i hrabro, svih 150, poveo iz Zagreba, a sada pade i on, a nas osta' svega šest …' Narednik pokretom ruke pokaže husarima da uzjašu, a oni to učiniše šutke. Nakon nekoliko trenutaka sva šestorica okrenu se istodobno prema svježem humku. Na krutim vojničkim obrazima s kojih se više ništa nije dalo pročitati, kao da su se pahulje caklile … možda pak i nisu bile pahulje, možda su to ipak bile vojničke suze … husari nevoljko potjeraju svoje konje u kas, te požure na čelo duge kolone carskih trupa koje su se povlačile na nove položaje, nakon ove još jedne neriješene bitke pokraj grada Lützena.
Post je objavljen 16.11.2007. u 22:07 sati.