Osveta 'najgoreg' hrvatskog kneza
Bilo je to davne godine Gospodnje, prema Athumanunhu moglo je to biti ljeto godine 870. Na jarkom italskom suncu blješte bijele zidine Barija. Zapara ne da je strašna, nego je jednostavno nepodnošljiva. More je nepomično, gotovo da je modroolovne boje. Uzavreli zrak trepti povrh tvrdih zidina, a strašna zapara pritišče kule i bedeme. Jedra su smotana, a palube dugih hitroplovki usijane su. Na vrućem kamenu zelene Apulije, pod opkopima, načetim teškim balistama i vatrom, silna je i moćna vojska u poluprstenastom složaju okružila ovu najjaču utvrdu sicilskih Arapa. U taboru lako se raspoznaje kraljev šator po zlatnocrvenim uresima i jasnim znamenjem krune na koplju. Šator je to Ludovika II., sina Lotareva i praunuka Karla Velikoga, koji već po drugi puta opsjeda Bari u žarkom naumu da konačno istjera Saracene iz Italije. Među kraljevskim vojnicima lako je raspoznati i prepoznati ratnike i mornare Hrvate koje je doveo knez Domagoj. Kraljevi vojnici neskriveno dive se Hrvatima i knezu Domagoju. Govore oni da svaki hrvatski ratnik vrijedi za trojicu, a knez im pak je hrabar, oštar, hitroga i izuzetno bistroga uma. Hrvati pak, zarasli u riđe brade, u sjajnim ljuskastim oklopima, u hladu maslina, pjevaju pjesme otegnutih i čeznutljivih tonova. Jasne su i razumljive hrvatske riječi koje spominju prekrasne otoke i onu drugu, ljepšu obalu istoga mora … Knez Domagoj zamišljen je i sav je u crnim slutnjama – na poziv kralja on je doveo najbolje što je mogao skupiti, ali dom mu je sada ranjiv, jer čuvaju ga samo golobradi dječaci i umorni starci. Onda pak se na mutnom obzorju pojavi hitra hrvatska sagena, knez protrne i shvati da su mu se crne slutnje i obistinile. Glas koji je hitra hrvatska sagena donijela iz domovine kneza Domagoja i hrvatske ratnike pod Barijem pogodio je kao grom iz vedra neba: - dok Hrvati opsjedaju Bari i kolju se s Arapima, Mlečani im s leđa udaraju na žene i djecu. Cijelu obalu poharali su mletački brodovi pod izlikom da su Neretljani, negdje između Drača i Ancone, opljačkali papinski brod koji se vraćao s Osmog općeg crkvenog sabora održanog u Konstantinopolu. U hrvatskom dijelu tabora nastala je silna buka i veliko nezadovoljstvo i sve su glasniji bili povici: 'Mi se koljemo i davimo s Arapima ovdje pod Barijem, a Mlečani nam udaraju s leđa i kolju naše kod kuće … Vratiti im treba milo za drago … Osveta! Osveta!' Sve se glasnije orilo po hrvatskim hitroplovkama. U šatoru knez Domagoj nervozno je ispijao vrč za vrčem dok je slušao pritužbe svojih zapovjednika, a onda odjednom srdit ustane i snažno tresne šakom po malenom stoliću koji se polomi. Nastane muk među hrvatskim zapovjednicima. 'Da sam samo naslutio što oni snuju protiv nas! Dok ja ovdje tjeram svoje ljude da prolijevaju krv protiv nevjernika Mlečani kuju izdaju! Odmah mi pozovite vojvodu Dobrovida i dižite vojsku!' … …
…
'Pričekaj, sabit ćemo rogove mi njima!' – viče svojim strijelcima stotnik Juraj. S velike hrvatske sagene prebačeni su leteći mostovi, strijelci zasiplju oblacima strijela mletački zapovjedni brod, dok hrvatski ratnici s okruglim štitovima i dugim mačevima kuljaju na galandriju. Palube su skliske od krvi iako su dobro posute s pijeskom. Ratnici i mornari se kolju, dave, padaju, gnječe … Gornji red mornara veslača na hrvatskoj hitroplovki podigne vesla uvis, a posada u trku prešavši na suprotni bok, nagne brod. 'Spuštaj vesla!' – urlikne zapovjednik Slavogost, a pedeset ogromnih, dugih i teških vesala poleti na palubu mletačkog broda meljući ljude, konopce, opremu i čamce. Odmah zatim na nju grune novi val hrvatskih ratnika i mornara. Malo dalje druga je hrvatska hitroplovka vještim manevrom okljaštrila desni bok velike mletačke đemije. Lijepo se vidjelo kako polomljena vesla, komadi ograde i okrvavljena tijela venecijanskih mornara lete u vis. 'Ha, Dobrovid obrijao venecijanca!' – nasmije se knez Domagoj, te upozori svog pobočnika Berigoja: 'Pazi Berigoje napravit će od nas Mlečići ježa! Vidi ih gore u čamcima što su ih digli gredama na jarbole, strijeljaju k'o ludi! Sijeci im konopce Berigoje, obori ih, dolje s njima, u more vrag ih odnio!' Mladi Berigoj povede novi val, sada već sasvim opijenih žarom bitke, hrvatskih ratnika i vojnika koji su opaljenih lica od vrelog sunca pod Barijem, pod kacigama, s okruglim štitovima, sa širokim kratkim mačevima i blještavim velikim sjekirama, jednostavno prokuljali na admiralsku mletačku đemiju, te nezadrživo navalili na izbezumljene Mlečane. Borba nije trajala dugo i uskoro je bila završena, jer Mlečani su jednostavno pobacali oružje. Mladi i visoki tridesetogodišnjak Berigoj zaustavi svoje ratnike, mirno skine kacigu i na italskom izgovoru kojem ni Mlečani nisu mogli pronaći zamjerku prezrivo vikne: 'Mlečići! Ha, vidi ih sada, stisli se kao mačići! Dužd vas je poslao u pljačku i bitku protiv žena i djece. Ni sanjali niste da su se brodovi kneza Domagoja vratili. Čekali smo vas i sada ste nam konačno pali šaka! Da se mene pita ni za jednoga od vas ne bi bilo milosti, ali knez Domagoj zapovjedio je da vas poštedimo i lijepo otpravimo duždu. Neka bude volja kneza, pa odnesite glase u Veneciju kako Hrvati naplaćuju za podlost i izdaju i recite duždu da ga pozdravlja knez Domagoj!' Noć se polako spuštala na pučinu i dok su dugi i brzi hrvatski brodovi zaranjali u plavu noć poput vjesnika bure, jedini pošteđen mletački vitki brod polako je napuštao strašno poprište na kojem su dogorijevali ostaci desetak mletačkih gata.
Post je objavljen 01.11.2007. u 21:15 sati.