U ime starih pravica
Još od 1861. godine u Čakovcu, a time i u cijelom današnjem Međimurju, ustoličila se mađarska vlast i uprava. Oduvijek je tuđin obilato koristio prirodnu izoliranost Međimurja od ostatka Hrvatske, ali nikada taj tuđin nije mogao uništiti duhovnu svijest Međimuraca o povezanosti s majkom Hrvatskom. (… izmeđ' Mure i Drave, domaja je moja, od majke Hrvatske samo nas Drava odvaja …) Upravo to, snažna svijest o nacionalnoj pripadnosti Međimuraca, osujetilo je uvijek svaku asimilaciju i zauvijek sačuvalo nacionalni entitet. Tako je bilo i te, sada već davne 1918. godine Gospodnje. Tijekom krvavog studenog, točnije u noći 12. studenog, iz Nedelišća je u Varaždin prebjeglo nekoliko mladića koji su donijeli vijest o zločinima koje je počinila Mađarska vojska. Naime, kotoripskom notarijušu Gustavu Bruneru ukradeno je nekoliko gusaka, a mađarski natporučnik odlučio je krvavo kazniti Međimurce za tu krađu. Bez ikakvih dokaza, samo na temelju sumnje da su mogući počinitelji, strijeljano je i povješano ukupno 75 Međimuraca (64 muškarca i 11 žena – po Athumanunhu). Bila je to kap koja je prelila čašu koja se punila gotovo sto godina nepravde i trule vlasti u Međimurju. Bojnik Hrvatske vojske Ivan Tomašević dobio je zapovijed od Narodnog vijeća da silom zauzme Međimurje. Bojniku Tomaševiću na raspolaganju su tog trenutka bile dvije satnije 'Varaždinska satnija' u koju su ušli Varaždinci i ostali dragovoljci, te 'Međimurska satnija' koju su činili isključivo Međimurci prebjezi. Te dvije satnije ustrojile su 'Međimurski odred' Hrvatske vojske koji je 13. studenog 1918. u 2200 prešao preko željezničkog mosta rijeku Dravu i bojno napredovao prema Nedelišću. Nakon kraćih bitaka s Mađarskom vojskom ujutro je zauzeto Nedelišće, ali su tijekom dana Mađarima stigla pojačanja. Razvila se kratkotrajna, ali vrlo žestoka bitka za Nedelišće. Hrvatska vojska, točnije 'Međimurski odred', pretrpio je teške gubitke i bio je prisiljen povući se pod borbom natrag u Varaždin. Međutim, 6. prosinca 1918. godine Narodno vijeće u Varaždin je uputilo nešto snažniju grupaciju Hrvatske vojske koju su činili odredi iz Zagreba, Karlovca i Nove Gradiške, a zapovijedao im je pukovnik Hrvatske vojske Dragutin Perk. Bila je to brojčano jaka i izuzetno dobro opremljena vojska koja je 24. prosinca 1918. s tri smjera prodrla u Međimurje u 0600 ujutro. Prvi glavni smjer napora Hrvatske vojske za oslobođenje Međimurja bio je preko željezničkog mosta na rijeci Dravi prema Čakovcu. Drugi pomoćni napor kretao se preko Otoka, gdje je Hrvatska vojska pod zapovjedništvom bojnika Pogledića, uz pomoć dvadesetak čamaca koje su tamo doveli mještani Otoka, forsirala Dravu i bojno napredovala prema Čakovcu. Treći pomoćni smjer napora kretao se od Dravskog Središća pod zapovjedništvom bojnika Hanneberga.
'Majore Györy! U ime starih pravica pozivam Vas na predaju. Vaše su satnije opkoljene!' – bile su to riječi konjaničkog bojnika HV Georgijevića koje je uputio zapovjedniku mađarskih snaga u Čakovcu koje su se utvrdile i pokušale braniti oko glavnog željezničkog kolodvora. Mađarski bojnik prvo se konzultirao sa svojim podređenim zapovjednicima, a kada su ga ovi izvijestili da su hrvatske snage već izbile do Svete Jelene (Šenkovec) na sjeveru i do samoga Buzovca na jugu, te da se opasno približavaju i s istoka, bojnik Györy zapovjedio je da se istakne bijela zastava predaje. Bilo je to 1030 24121918, a time su hrvatske satnije ušle u grad Čakovec bez borbe i prolijevanja krvi. No, Mađarska vojska ipak se nije željela olako povući iz Međimurja, pa se u njegovom najistočnijem dijelu s osloncem na rijeku Muru željela oduprijeti. Tada je u Čakovec naišao brzi putnički vlak iz smjera Pragerskog (Slovenija) koji je redovito prometovao za Budimpeštu. Pukovnik Perk zapovjedio je satniku Sertiću da se s osam strojnica i polovicom Varaždinske bojne ukrca u vlak i zauzme željeznički most preko rijeke Mure u Kotoribi. Hrvatska vojska, točnije vojnici iz sastava 'Varaždinske bojne', pod zapovjedništvom satnika Sertića u brzom naletu iskočili su iz vlaka i potpuno zbunili i iznenadili mađarske vojnike na mostu i brodovima koji su bili kod Kotoribe i Kakinje. Njihovim zauzimanjem propala je svaka daljnja mogućnost mađarskoj vojsci da pruži otpor Hrvatskoj vojsci tijekom oslobađanja Međimurja. Dakle, bitka za oslobođenje Međimurja završena je u 1300 24121918, a istoga dana u Čakovcu je održana prva hrvatska javna skupština u dvorištu građanske škole. Već 9. siječnja 1919. na trgu ispred franjevačkog samostana u Čakovcu skupilo se oko 10 000 Međimuraca koji su javno tražili pripojenje Međimurja matici Hrvatskoj. Godine 1920. Mađarska se i 'službeno pravno' odrekla Međimurja svojim potpisom na dokument o miru s Hrvatskom koji je potpisan u Trianonu kod Pariza.
Post je objavljen 18.11.2007. u 20:34 sati.