subota, 24.04.2010.
I to je bio Tokyo, Japan
//pisano 22.4., ali nije radio blog.hr//
Jučerašnji dan zatočeništva je bio prekrasan. Bilo je sunčano skoro cijeli dan i bilo je 23 stupnjeva. Napokon u kratkim rukavima. Danas, na zadnji dan zatočeništva, zausla nas je kiša i toliko je bila naporna da mi skoro nije bilo žao što je i 'zatočeništvu' došao kraj. Kiša u Tokiju nekako ubije svu želju za ičim. Smrzli smo se i pokisli i promočeni smo se vratili u sobu na pakiranje. Jej. Opet posuđujemo hotelsku vagu jer nas je strah Lufthanzovaca. Sada je svaki kofer na 19,75 kg pa da ih vidimo!
Svo to dejavu pakiranje me podsjeća na nedavni boravak na Nariti. Ovo će nam biti već treći odlazak na aerodrom :D Naritu sam upoznala vjerojatno bolje od svog hotela u kojem sam se uglavnom zadržavala samo da bih prenoćila. Pa, nekako je i s Naritom ustvari slično :))
Zanimljivo je da sada nemam nikakav osjećaj da nešto neće biti u redu, da nećemo poletiti (i uspješno sletiti, nadam se!). Sve se smirilo, nitko više ne paničari, vulkanu posvećena tema na forumu gdje smo svi visili i širili svoju paniku te stiskali refresh u nadi za nekom novom informacijom skoro pa da je pala na dno liste. Većina je stigla kući ovim ili onim putem. Crni fondovi su napokon poslužili svojoj svrsi. U našem slučaju, prvi put da je uopće bilo crnog fonda jer inače sve potrošimo planirano do zadnjeg novčića jer što će mi strana valuta u domaji. Ovdje i nismo nešto trošili - nisam si niti jednu jedinu majicu kupila :)) i općenito smo slabo ulazili u dućane s odjećom, tako da se 'crni fond' sasvim slučajno formirao i evo baš dobro poslužio.
Sad se već avanture sa spavanjem na Nariti prisjećam s nostalgijom. Sada ta priča postaje ona priča koju ćeš imati za pričati frendovima i unucima. "I onda je neki mali vulkan na Islandu, ne, stvarno se ne sjećam kako se zvao..."
A znam da nam tih dana uopće nije bilo svejedno. Nije ti svejedno jer nailaziš na milijardu međusobno kontradiktornih informacija, a ustvari niti jedna ne govori ništa konkretno. Pa neminovno pomisliš da možda zaista godinu dana nećeš moći kući. Na kraju, i to bi mogao biti sasvim realni scenario i treba pretresti sve opcije i mogućnosti. U tim trenucima sam najviše bila očajna što sam zapela baš u Japanu gdje nikoga ne razumijem. Bila sam iscrpljena dvotjednom nemogućnošću komunikacije s tim ljudima, ali kada ti uglavnom ništa ne treba to nekako ignoriraš (vidiš, možda baš zato nismo bili zainteresirani za shopping - sam pokušaj razgledavanja nekog dućana je većinom završavao mojim bijegom iz istog bez da sam išta uspjela pogledati :D ). Bila sam zaista spreman vratiti se kući. Drugo je naravno bila činjenica što nema apsolutno nikakvog načina da se makneš s otoka i u takvom trenutku se zaista osjetiš totalno izbezumljeno jer si više manje bespomoćan. Gledali smo brodove - ne postoje. Da odletimo u Rusiju pa kroz Sibir - treba ti viza :), isto i za Ameriku. Mislim, sve bi se to sredilo da se baš moralo, imala sam backup planove, ali je dobro što je na kraju ispalo sve dobro :) Dobro je što na kraju iz cijele priče ustvari imam dodatnih tjedan dana boravka u Tokiju :) Ok, onih dva tri dana trčkaranja oko aerodroma, ali tamo negdje od utorka kada smo skužili da se situacija zaista popravlja, svaki naredni dan je bio opušteniji i nastojali smo ga maksimalno iskoristiti, svjesni bonusa. I drago mi je da nam se dogodio taj 3. tjedan unatoč svim troškovima i nerviranju jer sam u tom 3. tjednu uspjela Tokijo doživjeti i na malo drugačiji način. Prva dva tjedan su bila panično turistčenje i mora se ovo i mora se ono, a ovo je bilo više ležerno, malo odmaknuto, pod velom trenutnog problema, pa sam uspjela upiti neke sitnice i neku tokijsku svakodnevnicu. Taj 3. tjedan je definitivno utjecao na cjelokupni dojam i moje mišljenje o Tokiju i na ono što ću na kraju krajeva prezentirati zainteresiranima.
Ovim zapisom sam ustvari htjela opisati tu Narita avanturu, kako je sve to izgledalo, ali evo u ovom trenutku se ne mogu staviti u taj frenetični tijek događaja i vidim da je blog otišao u sasvim nekom drugom smjeru. Mora da će biti zato što su ovo sada moje zadnje japanske minute prije spavanja, a ujutro rano se već ide. Ne znam da li ću to s Naritom onda naknadno dodati ili je ta priča već iza mene...
Dalje ću u blogu (nadam se da me zagrebačke obaveze neće opet kompletno odvući od pisanja bloga) pisati o tome kako su protekla ta dva (pardon, tri! :) ) tjedna u Japanu i to na način da ću svaki dan (ili približno) staviti opise od po 2 dana koje će pisati Z, a ja ću zatim odabrati neku temu tipa 'prijevoz' i napisati korisne informacije za sve buduće putnike.
Bit će čudno ne biti više na kraju svijeta. As of from tomorrow, 22:15, CET
- 11:35 -
ajde de (0) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23
četvrtak, 22.04.2010.
Dobra vijest!!!
Osim što se napokon eto svuda leti, pa ako ne bude dodatnih prirodnih nepodopština, sutra letimo i mi! I još smo si uspjeli povezati let i iz Minhena za Zagreb!! Divno i krasno! Eeee, sada ovih bonus tjedan dana u Tokiju napokon izgleda kao neka bajka, a ne noćna mora :P
S time da, nemojmo se zanositi, nije nama ništa Lufthansa tu urgirala, bože sačuvaj. Nego je meni palo na pamet da ih zvrcnemo, vidimo malo što ima i jel imaju ipak kakav let iz Minhena za Zagreb. Bilo bi sasvim u redu, s obzirom da smo vec i platili takav let... Prije smo provjerili na netu i ustanovili da, vidi vraga, 23.4. se može kupiti karta za let Min-Zg, pa što onda ne bi baš mi bili na njemu? Tokijske Lufthansofce je bilo nemoguće dobiti pa smo se odlučili za domaću varijatnu - sve je bilo riješeno u par minuta. Nekako nismo baš kužili ni što se dogodilo kako se brzo riješilo pa smo od sreće pootvarali još neke suvenire/poklone u vidu raznih piva. Živili!
A sada u zadnju šetnjicu Tokijem (dejavu?), naravno na 9 celzijaca i po kiši. Jučer je bilo 23 :))) Ovog puta se pri odlasku neću opraštati od hotela i divit se krasnom okolišu "zadnji put" - to sam odradila već dvaput.
- 05:00 -
ajde de (0) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23
srijeda, 21.04.2010.
5. dan zatočeništva u Tokiju iliti Why, o why will I miss Why? ???
Danas sam trebala ići na koncert grupe Why? kojem se veselim jedno valjda godinu dana. PM. Ajd bar da stignem na Deerhoof 26.4....
Pa me to podsjeti da se zadržim još malo na Luki Bebiću, ionako ovih dana nikako da ga iz glave izbacim. Lješkari se on sada doma sa svojima i piše reportaže iz Tokija po domaćim časopisima. Da reportaže, čitam da i haiku slaže. Kada bi znao što haiku uopće je. Čitam da Japancima, narodu koji ima najnižu stopu oboljenja od raka iako su strastveni pušači, narodu koji jede sirovu ribu i pije zeleni čaj i dok spava, narodu u kojem prosječni građanin ima 45 kila, tom narodu on, čovjek od 150 kila, poručuje da trebaju jesti maslinovo ulje s ribom jer je dobro za krvožedni sustav?! Ostavimo sad ovo 'krvožedni' postrani, it was probably lost in translation :P :P Jest da mu je opsesija poklanjati okolo maslinovo ulje kao neko neviđeno čudo, ali mene zaista zanima što je točno Hrvatska dobila ovim posjetom? Hoće li više japanskih turista na Jadran? Hoćemo li im podvaliti sad koju tunu više? Dojma sam da smo više na promociji Hrvatske odradili dragi i ja objašnjavajući običnom radnom Japancu gdje Hrvatska uopće je (btw, ne pokušavajte Japancu reći Kroejša jer ostaje zbunjen - recite Kroacija i sve mu je jasno :))) ), kako se kaže hvala i da je to zemlja koja živi od turizma i da dosta Japanaca dolazi u Hrvatsku, pa da bi trebali i oni. Promoviramo mi eto skroz za džaba dok istovremeno dajemo Bebiću vlastite pare da i on to radi. Samo je pitanje - što on ustvari radi? Što on nije mogao produžiti svoj boravak za par dana pa kući redovitom avio linijom? Zar se to jadnom iscijeđenom državnom proračunu ne bi isplatilo više od izdataka kroz koje su prošli vraćajući njega i kompaniju pošto poto kući? Nije problem, budu i za te karte neki namet stavili da popune naplanirano nastalu rupu u budžetu. Razmišljam kome bih ja mogla staviti neki namet da se i moje rupe u budžetu popune? Mogla bih mački dati malo manje hrane, sad je ionako proljeće, mora da miševa na polju ima uvrh glave, sad im je to vrijeme. Pa nek se maca snađe, kao što ću morati i ja. Što me opet podsjeti na velebnu Bebićevu izjavu da glavno da su se uspjeli vratiti bez gubitaka.... Trebam li zaista ponoviti cijeli gornji i cijeli jučerašnji tekst? Mene je ovaj produžetak stajao 3320 kn za hotel za 6 dodatnih noćenja, cca 600 kn prijevoz sa i na aerodrom, cca 1400 kn za prehranu za 7 dodatnih dana te 5 dana nebivanja na poslu za koja ću vjerojatno morati uzeti neplaćeno jer nemam više godišnjeg. I eto u samo nepunih tjedan dana ode cijela moja mjesečna plaća. Možda da pitam Bebića da mi makar račune plati, sad kad je već u Zagrebu i kad već nije imao gubitaka (a vidim, ima i dobitaka piskarajući)?
A kada smo kod prezentiranja Hrvatske i gubitaka... Da se svi ti političari barem malo više bave narodom umjesto sobom, znali bi cijeniti rad određenih ljudi u Hrvatskoj koji su na promociji Hrvatske odradili puno više nego naš dragi ministar turizma, poznat po tome da ne putuje i ne odsjeda nigdje. Vjerojatno nikada niti ne jede vani, osim kad mu komitent skuha neku važnu večeru. Žedno uho festival kojeg je iznjedrio Mate Škugor je od Zagreba napravio takvu famu u svijetu da evo ja razgovaram s Amerikancem tu u Tokiju i on mi govori da je baš maloprije pričao s nekim o Zagrebu (kada smo rekli da smo iz Zagreba) i da imamo nabolji festival i odlično mjesto za svirke i dobre ljude i da jedva čeka opet doći u Zagreb. A ja mu onda moram reći da nema više toga, da je naša draga vlada sa svojim super proračunom koja ne može Bebića i kompaniju ostaviti 2 dana da odavde vode poslove nego im plaća basnoslovne organizacije i putovanja, odjebala festival i ukinula mu sredstva i da sada više nema zašto dolaziti u Zagreb. Al nisam mu to rekla jer još uvijek ni sama u to niti želim niti mogu vjerovati. Pa neka onda Bebić izvikuje koliko god hoće parole da nije on išao u razgledavanje i špacirung nego da je on tu zbog diplomatskog posla te također da su diplomatska putovanja sada 'in' (WTF?!). Ja osobno znam 5 stranaca koja su obožavala Zagreb upravo radi festivala Žedno Uho. A ja i ne znam baš puno ljudi.... I sve dok vlada neće znati dešifrirati ovakve strašno nerazumljive i komplicirane rečenice, bit ćemo tu gdje jesmo. Odosno, bolje rečeno, dok ljudi napokon ne počnu pokazivati da nisu ovce, jer to bi se ipak moglo dogoditi prije nego onaj prvospomenuti scenarijo.
Mrnjh, izlizalo mi se ovo s Bebićem. Više se ne mogu niti nervirati zbog toga što se osjećam kao građanin drugog reda jer su se sve novine i portali raspisali o patnjam mladog Bebića, a što li se događa s drugim građanima Hrvatske (i ima li kojeg uopće!) apsolutno nikog nije briga. Bebić je vjerojatno omastio brk i s pisanjem reportaže za Globus. Ne mogu ovdje kupiti Globus pa ne znam kakva je reportaža, ali ono što se da naslutiti iz online izdanja je da je puno više bio fasciniran time što je u malenoj hrvatskoj ekspediciji vladalo dobro raspoloženje nego bilo čim drugim što je mogao opaziti u kulturi dosta drugačijoj od naše.
I STOGA, dosta je kukanja i jadikovanja, agitiranje ćemo ostaviti za druge vidove komunikacije, a u ime svega napisanog krećem u iznošenje svojih doživljaja iz Japana. Možda ne bude baš kronološki jer su mi ove vulkanske traume još svježe, ali doći ćemo i do fun facts :)
Teaser:
- 16:33 -
ajde de (0) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23
utorak, 20.04.2010.
4. dan zatočeništva u Tokiju
Moguće da ovaj naslov mnogima zvuči paradoksalno, ali kako sam sada u praksi iskusila - mnoge stvari u teroji zvuče puno bolje, pa tako i ostati zatočen u Tokiju :)
Naravno, nije to kraj svijeta. Ne mislim pritom da Tokijo nije kraj svjeta jer se u ovom trenutku pomalo osjećam kao da je (a i je :) ), nego nije kraj svijeta što sam ostala zatočena u Tokiju, ali ipak bih ja lagano doma. Eventualno je kraj svijeta što Lufthansa ima limit na jednu torbu od 20kg po putniku. Godišnji se potrošio, o parama da ne pričam, a i taj nesretni limit kilaže kofera se davno dostigao, tako da sam i tu iscrpila kapacitete. Sve da i imam para džaba shoppinga kada mi u kofer ne smije više niti paketić maramica. Ako je za pouzdati se u hotelsku vagu koju su mi posudili, ili ću ipak morat nešto vadit van i dijeliti, kako se ovih dana pokazalo, ne baš susretljivim japanskim Lufthansa službenicima.
Za one koji žive u izolaciji, a ipak iz nekog razloga čitaju baš moj blog: zračni promet je obustavljen nad Europom poradi islandskog vulkana Eyjafjallajokull koji se usudio izbaciti velike količine svoje vulkanske prašine, a ja sam zapela u Tokiju iz kojeg sam se preko Frankfurta trebala u subotu ujuto 17.4. vratiti u Zagreb.
Visimo na netu i budno pratimo situaciju. Jedni paničare i najavljuju jednogodišnji zastoj letova, drugi se smiju tim paničarima i govore da su sve to gluposti i da šta se svi toliko bezveze nerviraju i da 'kaj ne bu poletil'.
Ja se pomalo, eto, nerviram. Nerviram se jer je situacija cijelo vrijeme neizvjesna i ustvari nitko ništa ne zna. Nerviram se jer ako mi avion ne poleti niti u petak 23.4. će me sljedeće staviti na tko zna koji let, a to je već malo scary. Nerviram se zbog neplaniranog troška (hotel, hrana, život) koji mi baš nitko ne misli refundirati. Nerviram se zbog toga što mi je dosta da nikoga ne razumijem (baš sam mogla zaglaviti u Londonu! Ali od tamo se i puno lakše vratiti..). Nerviram se zato što imam i nekakav (kakav-takav) život u Zagrebu i obaveze koje me čekaju, ako ništa drugo, a ono poplaćati račune na koje će mi lijepo nabiti kamate jer ih nisam platila na vrijeme. Nerviram se jer sam zapela na jebenom otoku usred ničeg i ne mogu doma čak niti pješke! Eventualno nekim kaićem, ili recimo ovim:
I onda čitam kako se jadan Luka Bebić napatio pri povrtaku iz dalekog Japana. Ipak su se samo 3 veleposlanstva pomučila da mu organiziraju put, kupili mu kartu Osaka-Istanbul, unajmili mu šofera i BMW, skupa s policijskom pratnjom. Te brojke kojima se u člancima razbacuju da koliko je jadan kilometara i s čime prošao su mi toliko smiješne, da ne kažem tragikomične. Čim sam u petak ustanovila da nam je let za subotu zaista otkazan, odmah sam se bacila na istraživanje alternativnih ruta dolaska doma. Istanbul je bio logična opcija zbog svoje udaljenosti od pepelnog oblaka, a cijena od cca 4000$ je očito bila sasvim prihvatljiva za državni proračun namijenjen šačici političara, ali ne i za mene kojoj je plaća još uvijek ispod hrvatskog prosjeka. Najironičnije u tome je što sam ja zaglavljena ovdje u Tokiju, što moram davati za hotel i hranu što mi nije bilo uplanirano u budžet, a što sam baš ja (i svi vi ostali) platila Bebiću i kompaniji let iz Japana. Odmah sam naravno bila kontaktirala i hrvatski konzulat u Tokiju, no oni nisu radili s obzirom da je bio vikend. Iznjela sam im svoju situaciju koja je u tom trenutku ipak izgledala bezizlaznije nego sada i priupitala ih za pomoć makar nekog smještaja jer nemam baš novaca nastaviti plaćati hotel. Javili su mi se u nedjelju popodne (to me doduše iznenadilo!) da mi mogu pomoći s pronalaskom hotela u Tokiju. U to vrijeme sam ja već bila proživjela mijenjanje leta, plaćanje hotela (skuplje!) za dodatnu noć, odlazak na aerodrom, tamo ponovno mijenjanje leta, vraćanje u hotel po stvari i odlazak na noćenje na aerodrom unatoč plaćenom hotelu, spavanje na aerodromu, u 6h ujutro odjebanac što se leta tiče, ponovna prebukiravanje leta, rezervacija hotela za dodatnih 5 noći s obzirom na novonastalu situaciju, teglenje kofera natrag u hotel i rušenje u krevet od umora i nespavanja. Tada je došao mail iz konzulata da evo mogu nam pomoć pronaći hotel. Yeah. Memo to myself - proučiti malo koje su obaveze konzulata kod pomaganja svojim građanima.
- 15:06 -
ajde de (3) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23
