Marketing
I to je bio Tokyo, Japan
//pisano 22.4., ali nije radio blog.hr//
Jučerašnji dan zatočeništva je bio prekrasan. Bilo je sunčano skoro cijeli dan i bilo je 23 stupnjeva. Napokon u kratkim rukavima. Danas, na zadnji dan zatočeništva, zausla nas je kiša i toliko je bila naporna da mi skoro nije bilo žao što je i 'zatočeništvu' došao kraj. Kiša u Tokiju nekako ubije svu želju za ičim. Smrzli smo se i pokisli i promočeni smo se vratili u sobu na pakiranje. Jej. Opet posuđujemo hotelsku vagu jer nas je strah Lufthanzovaca. Sada je svaki kofer na 19,75 kg pa da ih vidimo!
Svo to dejavu pakiranje me podsjeća na nedavni boravak na Nariti. Ovo će nam biti već treći odlazak na aerodrom :D Naritu sam upoznala vjerojatno bolje od svog hotela u kojem sam se uglavnom zadržavala samo da bih prenoćila. Pa, nekako je i s Naritom ustvari slično :))
Zanimljivo je da sada nemam nikakav osjećaj da nešto neće biti u redu, da nećemo poletiti (i uspješno sletiti, nadam se!). Sve se smirilo, nitko više ne paničari, vulkanu posvećena tema na forumu gdje smo svi visili i širili svoju paniku te stiskali refresh u nadi za nekom novom informacijom skoro pa da je pala na dno liste. Većina je stigla kući ovim ili onim putem. Crni fondovi su napokon poslužili svojoj svrsi. U našem slučaju, prvi put da je uopće bilo crnog fonda jer inače sve potrošimo planirano do zadnjeg novčića jer što će mi strana valuta u domaji. Ovdje i nismo nešto trošili - nisam si niti jednu jedinu majicu kupila :)) i općenito smo slabo ulazili u dućane s odjećom, tako da se 'crni fond' sasvim slučajno formirao i evo baš dobro poslužio.
Sad se već avanture sa spavanjem na Nariti prisjećam s nostalgijom. Sada ta priča postaje ona priča koju ćeš imati za pričati frendovima i unucima. "I onda je neki mali vulkan na Islandu, ne, stvarno se ne sjećam kako se zvao..."
A znam da nam tih dana uopće nije bilo svejedno. Nije ti svejedno jer nailaziš na milijardu međusobno kontradiktornih informacija, a ustvari niti jedna ne govori ništa konkretno. Pa neminovno pomisliš da možda zaista godinu dana nećeš moći kući. Na kraju, i to bi mogao biti sasvim realni scenario i treba pretresti sve opcije i mogućnosti. U tim trenucima sam najviše bila očajna što sam zapela baš u Japanu gdje nikoga ne razumijem. Bila sam iscrpljena dvotjednom nemogućnošću komunikacije s tim ljudima, ali kada ti uglavnom ništa ne treba to nekako ignoriraš (vidiš, možda baš zato nismo bili zainteresirani za shopping - sam pokušaj razgledavanja nekog dućana je većinom završavao mojim bijegom iz istog bez da sam išta uspjela pogledati :D ). Bila sam zaista spreman vratiti se kući. Drugo je naravno bila činjenica što nema apsolutno nikakvog načina da se makneš s otoka i u takvom trenutku se zaista osjetiš totalno izbezumljeno jer si više manje bespomoćan. Gledali smo brodove - ne postoje. Da odletimo u Rusiju pa kroz Sibir - treba ti viza :), isto i za Ameriku. Mislim, sve bi se to sredilo da se baš moralo, imala sam backup planove, ali je dobro što je na kraju ispalo sve dobro :) Dobro je što na kraju iz cijele priče ustvari imam dodatnih tjedan dana boravka u Tokiju :) Ok, onih dva tri dana trčkaranja oko aerodroma, ali tamo negdje od utorka kada smo skužili da se situacija zaista popravlja, svaki naredni dan je bio opušteniji i nastojali smo ga maksimalno iskoristiti, svjesni bonusa. I drago mi je da nam se dogodio taj 3. tjedan unatoč svim troškovima i nerviranju jer sam u tom 3. tjednu uspjela Tokijo doživjeti i na malo drugačiji način. Prva dva tjedan su bila panično turistčenje i mora se ovo i mora se ono, a ovo je bilo više ležerno, malo odmaknuto, pod velom trenutnog problema, pa sam uspjela upiti neke sitnice i neku tokijsku svakodnevnicu. Taj 3. tjedan je definitivno utjecao na cjelokupni dojam i moje mišljenje o Tokiju i na ono što ću na kraju krajeva prezentirati zainteresiranima.
Ovim zapisom sam ustvari htjela opisati tu Narita avanturu, kako je sve to izgledalo, ali evo u ovom trenutku se ne mogu staviti u taj frenetični tijek događaja i vidim da je blog otišao u sasvim nekom drugom smjeru. Mora da će biti zato što su ovo sada moje zadnje japanske minute prije spavanja, a ujutro rano se već ide. Ne znam da li ću to s Naritom onda naknadno dodati ili je ta priča već iza mene...
Dalje ću u blogu (nadam se da me zagrebačke obaveze neće opet kompletno odvući od pisanja bloga) pisati o tome kako su protekla ta dva (pardon, tri! :) ) tjedna u Japanu i to na način da ću svaki dan (ili približno) staviti opise od po 2 dana koje će pisati Z, a ja ću zatim odabrati neku temu tipa 'prijevoz' i napisati korisne informacije za sve buduće putnike.
Bit će čudno ne biti više na kraju svijeta. As of from tomorrow, 22:15, CET
Post je objavljen 24.04.2010. u 11:35 sati.