petak, 26.09.2008.
Hoću internet!!
Sjećate se one T-Comove reklame s jumbo plakata?
E pa izgedala sam upravo kao s tih jumbo plakata kada sam 6.7. uletila u T-Com centar već s vrata vičući: hoću internet!
Šalu na stranu, zaista sam došla teti na šalter i rekla: Hoću internet. Kako to mogu realizirati?
Nekakvo je opće mišljenje da je T-Com zlo. Zlo jer nemaju konkurenciju. I iako se sada pojavljaju drugi, nejaki telefonski provideri, T-Com ustvari još uvijek nema konkurenciju (pogotovo što drži monopol na vodove koje onda druge kompanije moraju iznajmljivati - neš ti konkurencije!). Tako sam i ja, ko mali Mujo, s masom ponavljala da je T-Com zlo (a i jake mi mase koja radosno suživotari uz lopove kojima naravno nije u interesu učiti narod kako se dižu revolucije) iako nisam osjećala, nisam "disala" te riječi. E, pa sada ih osjećam i dišem ko čisti sumporovodik!
Nije ni T-Com glup. Znaju da su jedini. I znaju da će na kraju svatko kapitulirati. Naime, u potrazi za internetom, a sa zadaćom zaoblaženja T-Coma u širokom luku, zgrabila sam jedinu preostalu opciju s obzirom na moju geografsku lokaciju - home box! Bila je to impulzivna i oh kako pogrešna odluka! Signal je naravno uvijek onaj lošiji (EDGE), ali nije ni to nego sam aparat u ovih godinu dana mijenjala već 3 puta. Mijenjala bih ga ja i češće da mi je nastrani hobi postao obilaženje VIPovih centara (od kojih mi niti jedan nije u krugu od 20 kilometara), al nekak imam pametnijeg posla u životu. Problem je što mi je ponekada za te pametnije poslove stvarno nužan internet. Ni ovom trećem aparatu, (koji je ipak kopljima ispred svojih prethodnika) ne nedostaje smisao za humor - gasi se u ključnim trenucima, testira moje živce svojom sporošću i neotvaranjem stranica, a najvoli igrati igru pogađanja - jesam sad spojen il nisam? I otud razvoj s početka bloga - moj ulet u T-Com s glasnim urlikom: Hoću internet (flatrate afkors)! Tamo je teta obećala da će sve biti u redu, provjerila dal možemo imati internet (jer to je jedino što nam treba!, ali se ispostavilo da nemamo telefonski priključak pa moramo i to obavit - ok, zabolime, sam mi daj internet!) i rekla da će nam se uskoro telefonski najaviti čovjek koji će nam zatim doći prikopčati liniju i postaviti internet.
---nešto docnije---
Zoranu je umro tata. Neočekivano, što nas je sve prilično šokiralo. Obitelj ne zna kako doći sebi. Dvajstinekog sedmog, taman u to doba, na vrata nam bane striček T-Comovac. T-Com: Ja sam došao prikopčati liniju. (hihiheheharhar i samo što mu male čašice rakijice ne lebde oko glave).
(digresija u dijalogu: čiča je prvo otišao kod susjede NAMA prikopčat liniju: Jel mogu na vaš tavan. Ne, ne možete, ko ste vi?? Jel treba napomenuti da kada je on napokon otišao, susjedi nije radio telefon! :))) ). Dakle:
T-Com: Ja sam došao prikopčati liniju.
Mi, vidno zbunjeni, trenutno u nekom sasvim drugom filmu: Umm, ne znamo, ne bi sada, nije nam nitko rekao da će netko doći, mi smo imali smrtni slučaj, znate, ne bi sada...
T-Com: (hihihehehar) Pa ljudi su obično veseli kada im dođemo prikopčati telefon.
Mi: ...
Mi: ???
Mi: !!!
Mi: Ovaj, imali smo upravo smrtni slučaj, mi bi vas molili ako bi mogli neki drugi puta, mi ne bi sada... (Zokova mama još spominje, pokazujući na Zorana - njemu je tata umro...)
T-Com: Ali ja sam sada tu, pa dajte...
Mi: ... ...
Ja: (tu onak malo popizdim, pa jel taj tip normalan??) Gledajte, nama se nitko nije najavio da će doći. Da mi nismo imali smrtni slučaj vi sada nikoga ne biste našli doma jer bi mi bili na poslu. !!!
T-Com: Pa al evo doma ste (nije rekao baš tako, ali nešto u tom smislu, ne sjećam se točno).
Mi: //nevjerica, užas, zgražanje i upitnik nad glavama zašto ovaj čovjek ne želi otići. Zašto o zašto pobogu mi s njim moramo raspravljati, umjesto da se uz isprike odmah povukao majmun jedan neodgojeni bešćutni!//
Svima nam ga je dosta i samo želimo da nestane. ISKLJUČIVO zbog toga činimo sljedeću veliku pogrešku, a to je da ga puštamo da priključi jebenu liniju samo nek se izgubi više!
Kad smo nakon nekog vremena malo došli sebi (u međuvremenu smo uredno platili priključak i pretplatu nekih 700kn) zapitali smo se - a di nam je internet? 30 dana u roku kojih kažu da će nam traženu uslugu realizirati je prošlo, a od T-Coma ni traga ni glasa. 25.8. idemo u neki T-Com ispitati malo situaciju - tu nam kažu da smo na nekakvoj listi interesa što laički znači da ne možemo dobiti internet jer je sam T-Com, u šparanju parica, našu liniju prispojio na nečiju tuđu, a za internet ti treba slobodna parica. To nam naravno nisu u T-Comu objasnili, nego je Zoranu hobi da je inžinjer telekomunikacija pa smo samo zbog toga blagoslovljeni da znamo što se događa. Iako, nije da nam to išta pomaže u tome da napokon dobijemo uslugu koju smo tražili. U T-Comu su nam tom prilikom samo tutnuli prazni A4 papir da napišemo pritužbu, jer, jasno, oni jadni tamo ionako ništa ne mogu. A kada će nam se netko javiti na to što smo mi sada napisali? Isprogramirani odgovor (zašto njima u tim centrima uopće rade živi ljudi??): 30 dana. Negdje 25. dan dobivamo pismo u kojem nam objašnjavaju da je naš zahtjev za skidanjem s PCMa uzet u obzir, no ne mogu reći kada će se to izvršiti (frend koji je na tome radio u T-Comu kaže da se čeka i do godinu dana!!). Naša naturalna reakcija: koji maderfaking zahtjev za skidanjem s kojeg maderfaking PCMa??? Mi smo slali upit za maderfaking internet i to je jedino što smo ikada zahtjevali! Na kraju rješenja uredno daju broj (koji počinje s 031) na koji možemo zvati ukoliko imamo kakva pitanja. Da li je suvišno reći da se na taj broj nitko nikada ne javlja?
Nama uredno stižu T-Com računi... Pa ga ti ne plati. A šta plaćam? Ništa. Imam telefonsku liniju na koju ne primam pozive i s koje ne zovem jer mi ne treba jer ne koristim telefon nego hoću internet! Znači plaćam uslugu koja me aspolutno nikada nije zanimala i koju NE ŽELIM. Uslugu koju želim očito nikada neću dobiti. I toliko mi ih je puna kapa da odlučujem nemat ni internet samo da ne moram imati posla s T-Comom. Tu u zadnji čas dolazi konjica i na trenutak spašava stvar - otkrili smo da nam neko ima nekog (vrlo balkanski) tko radi u T-Comu. Izlažemo mu svoj problem i nudimo rješenje - sve što treba je zamijeniti naš broj i broj od Zoranove mame (kojoj internet ne treba niti će joj ikada trebati) - mi tako dobivamo slobodne parice, a ona prelazi na dvojnikovu liniju. On je obećao riješiti i internet, pa sad, poklonjenom konju ne gledam u zube :)
Kako ovakve probleme rješavaju oni koji nisu završili FER, stvarno ne želim niti zamišljati. A to da nam smrdljivi bezobrazni T-Com ima obraza naplaćivati nešto što uopće ne koristimo, nemam snage ni komentirati. Tu se ustvari vraćamo na onu priču T-Comovog djelatnika koji nam je samo tako banuo na vrata. Da su okolnosti bile drugačije (pa čak i da mu oprostimo taj mali nepristojan detalj nenajavljivanja), Zoran mu nikada ne bi dao da nam spoji telefon bez da nam odmah ne spoje i internet ili bi barem saznao o čemu se radi i u svakom slučaju im ne bi dao da nam spoje liniju dok pitanje interneta ne bude riješeno. To što svoju uslugu T-Com provodi tako da od tebe zahtjeva da imaš nešto što ne želiš, to je njihov problem, a ne moj. Ako tražim faking internet, onda slušaj što tražim i isporuči mi tu uslugu! Ako dođem kupiti kamion, stvarno nemam koristi od toga da mi prodaju gume, a kabinu onda čekam još godinu dana. Da ne kažem da je sad sjeban i onaj dvojnik koji je do sada bio sam, a sada odjednom dijeli liniju s nekim i ako ikada poželi internet... a jadan... Naravno da ti u T-Comu nitko ništa ne objašnjava, jer nitko ništa ni ne zna, sve što je bitno je da što prije potpišeš ugovor. Jer im se onda jebe hoće li ti dati ono što si tražio ili ne. Kada su nama npr. mislili javiti da na našoj liniji postoji problem (zbog kojeg su ionako oni krivi pobogu!!)?? Jer bilo je prošlo ne više od 30 nego i više od 45 dana otkako smo tražili uslugu interneta i odlučili ih pitati da what the fuck is going on. Onak, stvarno nemam riječi. Nije mi jasno kako si mogu cijelo vrijeme dozvoljavati takvo ponašanje prema korisnicima, mislim, jasno mi je, ali mi nije jasno kako im nije neugodno. Ili sam samo ja stari romantik koji vjeruje u pošten rad i ljubaznost?
Internet smo tražili 6.7.2008. Danas je 26.9.2008. Čekamo već 84 dana. Zakon.
- 08:43 -
ajde de (0) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23
ponedjeljak, 22.09.2008.
Danas sam bacila televizor kroz prozor, lalalala šubidu
Ima već neka dva tjedna otkako sam izbacila televizor iz stana. To je preporod. Prije ga također nisam imala, ali budući da volim gledati filmove (u Londonu sam za kikiriki nabavila cijele kolekcije Alfreda Hitchcocka, Audrey Hepburn, Cary Granta...) trebalo ga je imati. No nostalgija za onim divnim vremenom bez televizora me konstantno golicala po tabanima.
Odjednom puno više slušam muziku. Čitam časopise. Razgovaram. Manje jedem (relativna tvrdnja).
Nabavit ću projektor. Na zidu je već osigurano mjesto za projekciju.
Inače, soba je skoro gotova. Odustala sam od stola iz Kike i prefarbala svoj stari stol. Police su stigle neobično brzo. Još se samo čeka fotelja. A i stolica za komp me muči. Nigdje nema roze... :)
Svašta bi htjela pisati, stalno mi se neki tekstići vrzmaju po glavi, ali na žalost nemam kad :(
I sad je već kasno, a sutra se rani zorom ranom. Uh.
- 22:28 -
ajde de (0) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23
nedjelja, 14.09.2008.
Novi posao
I ovaj vikend se svašta rukotvorilo. Kako smo nenadano prošli tjedan dobili krečenje dnevne sobe, to nas je potaknulo da istu stubkom promijenimo. Glavni problem je kroničan nedostatak mjesta (s time da sam ja od onih osoba koje bacaju sve što se ne koristi frequently!) i to za knjige. Sanjala sam o krasnoj velikoj polici-ormaru za knjige. A i živimo ustvari u minijaturnoj rupetini (ko miševi) koja vuče plijesan ko da im je to zadnje zemaljsko utočište. Tako da je dobro s vremena na vrijeme i taj problem sanirati. No, iako sam se nadala i veselila da će današnji post biti o novoj sobici s pregršt fotki ‘before’ i ‘after’, to će na žalost morat pričekati jer čekamo još da nam se isporuči stol i dodatna polica za knjige. Znači, za jedno mjesec dana ću se napokon moći hvaliti, ah!
Dok sam tako farbala, ulovila sam se kako intenzivno razmišljam o svom starom poslu. I o tome kako je divno imati vikend. Dva dana u komadu. Jer na bivšem poslu je to jako rijetko bio slučaj. Pa sam razmišljala o svemu i svačemu vezanom za taj posao. Razmišljala sam kako mi je ustvari bilo super raditi to što sam radila iako je bilo dosta iscrpljujuće (na kraju dana si sposoban jedino stropoštiti se u krevet). U prvim mjesecima nisam mogla dočekati da bude jutro i da idem na posao. Bilo je super što radim s instrumentima i što proširujem svoje znanje o njima. Ekipa s kojom sam radila je bila odlična. A stvarno je bitno da su ti ljudi s kojima radiš ok. A dečki su definitivno bili. I ponekad mi malo zafali čisto taj filing, zajebancija, taj neki osjećaj koji sam imala. Silvio, koji je ko neki veliki medo, totalno smušen i pravi kampanjac u životu. Zadivljuje me kako unatoč tome navlači vodu na svoj mlin samo tako. Uvijek na telefonu u nekim svojim kemijama, njega smo najradije zajebavali, ma šta pričam, svi smo se međusobno podjebavali kad god smo stigli. I to mi je bilo odlično jer sam znala da nema apsolutno nikakve zlobe u tome, čak štoviše, da je sve to iz iskrene dragosti. Vanja, malo konvencionalan tip za kojeg mi se čini kao da je slučajno uletio u priču i ostao u njoj visiti puno predugo, letargičan, ali ipak s natruhom zadovoljstva jer je barem blizu gitara što koristi kao neki dokaz da još uvijek ganja dječačke snove iako radi samo zato da bi klinki kupio kul igračke. On me znao iznervirati zbog totalne nezainteresiranosti za posao, ali other than that, dobar ko kruh i na kraju mi je ostao kao najdraži iz cijele te priče. Duško, koji mi se u početku čak malo sviđao, ali onda sam ga upoznala. Dečko s kreativnim idejama, ali čini mi se kao da ga u rastu koči nekakva iluzija da se cijeli svijet urotio protiv njega i neprestano vodi svoje male ratove protiv tko zna koga. Marko, koji mi se svidio kasnije jer je drag, staložen i duhovit, ali je nesvjestan svojih mogućnosti pa se zbog straha od neuspjeha teško odlučuje na akciju. S Markom sam, od svih njih, imala najviše zajedničkog i valjda ga mogu strpati i u neku kategoriju frendova jer se čujemo i vidimo iako više ni jedan ni drugi ne radimo u dućanu. U vrijeme kad je on otišao sam nekako i ja u svojoj glavi formulirala svoju odluku o odlasku jer je on (uz Duška koji je pak otišao još prije) bio jedini koji je kolko tolko nešto radio u tom dućanu. Bilo je fora i to što sam tu i tamo (taman da mi ne dosadi) prevodila razne manuale, al nije bilo fora što su me plaćali kao pomoćnika trgovca, a ne kao prevodioca. Bilo mi je fora što je bilo puno toga za raditi (prije nisam imala pojma da se u dućanu ima TOLIKO toga za raditi!) i što sam često samo jurcala po dućanu obavljajući najmanje 5 stvari istovremeno (volim jurcat što se baš ne vidi na mojoj liniji :( ). Iako, nije baš skroz fora kada gore na katu dečki puše, meni zvoni telefon i tip pila s pitanjima, istovremeno zvoni mob, zove šefica, a njoj ako se ne javiš iste sekunde kasnije pola sata pila da zašto se ne javljamo na mobitel (a ja nemam vremena nju slušati pola sata jer jurim obaviti što se još stigne, plus, ne padne joj na pamet da smo možda s kupcima što bi trebalo biti važnije – kada se samo sjetim kako me jednom žena iznervirano čekala da plati 16.000kn dok sam ja visila na telefonu jer se šefica nije dala otkačiti iako sam joj rekla da žena čeka da plati), zatim, s dva telefona na ušima, ulaze ti kupci…pa se osjetiš ko žongler koji će kad ulovi onu baklju s vatrom odmah ju baciti prema onoj dvojici gore da ih malo zapali… Bilo mi je fora kada bi prodala nešto, pogotovo nekim simpa klincima – bio je jedan koji je često dolazio s mamom i baš su mi bili dragi. Faliti će mi ta neka spika koju bi imao s ljudima koji bi dolazili. Ali mi neće faliti pijanci koji dođu odmah u 9 ujutro i žele kupiti (i isprobati!) usnu hramoniku, unoseći ti se u lice dok s mučnom grimasom na licu pokušavaju posložiti suglasnike u riječi. Neće mi faliti ni oni neki klinci koji bi došli barem jednom mjesečno i koji su nevjerojatno smrdili i onda bi 3 sata (doslovno) tandrkali neke narodnjake po klavijaturi. Neće mi faliti općenito smrdljivi ljudi s kojima sam morala biti super ljubazna (jer sam htjela biti sa svakim), ali sam istovremeno zadržavala dah nastojeći ne disati da se ne onesvjestim. Neće mi faliti ni Cigo koji je kod nas punio mob, čak mi je na kraju priraso srcu, ali mi neće faliti jer on osim što je vazda bazdio po alkoholu je i nenormalno smrdio. Neće mi faliti ni Šaban, koji je naravno isto smrdio, e on mi jednostavno neće faliti! Neće mi faliti ni prepucavanje s ljudima da zašto su cijene kod nas tako nenormalno visoke i jesmo mi normalni - ko da ja formiram cijene majmune! I neće mi faliti to što bi se nekako uvijek na meni zalomilo da ispravljam tuđe zajebe, uz izvinjavanja do poda i kissy kissy. Neće mi faliti niti konstantni pozivi (telefon tamo zvoni svake minute, mogla bi komotno biti jedna osoba čiji bi posao bio samo javljanje na telefon i odgovaranje na pitanja) i pižđenja ljudi (sasvim opravdana!) da zašto stvar još nije stigla, naručio je prije dva mjeseca, mi smo rekli da stiže za dva tjedna. I nemreš nekima utuviti da NE DAJU obećanja i ne garantiraju ništa kada znamo kako stvari funkcioniraju. A kada smo kod toga, neće mi faliti niti to da nikada ništa nije moglo biti na vrijeme i uvijek se sve odlučivalo i obavljalo u zadnji čas iako se znalo da će taj čas doći i moglo se obaviti kako spada. Neće mi faliti jedna sveopća neorganiziranost koju sam ja koliko toliko pokušavala dovesti u red, ali kada ti šefica ne da da obavljaš posao temeljito i kako spada, šta da onda radim?? (a nije da je u pitanju lovljenje roka pa da se zato ne stigne napraviti temeljito). Kada se samo sjetim da smo radili inventuru početkom siječnja (inventura se radi tako da je dućan otvoren!) koja vjerujem niti dan danas nije usklađena. Ali sam morala ići u Osijek i biti tamo do deset navečer (+ 4 sata puta natrag u Zg) i morala sam ići u Rijeku s istim završetkom priče. I ja znam da su oni uvjereni da su u pravu i da rade najbolje što mogu (na kraju, nije da im ne ide, upravo suprotno) i da ja nisam u pravu, ali da to može puuuno bolje, vala može! (pogotovo organiziranije, a ne naručivati robu na ho-ruk, pa će mene onda ljudi pilati zašto im nešto još nije stiglo) Nije mi bilo svejedno otići, bio mi je drag taj dućan i imala sam jako velike planove za njega, za unapređenje u razno raznim apsektima.
Nije mi bilo fora to što zbog radnog vremena nisam ništa stizala napraviti. Tu je opet i naravno najviše stradao Kimiko. To je taman bilo razdoblje kada smo se gombali s Lollobrigida pločom. Jedan posao (dućkas), drugi posao (Lolla), a treći tek u umornim natruhama jer dan na žalost traje samo 24 sata, a i to je prevara jer ustvari traje samo 16 sati. Mislim, ko može brojati ono vrijeme kada spavamo?? Pa ubroji tri sata putovanja s i na posao i ne ostane ti vremena ni da veš staviš prat. Toliko cijelo vrijeme inzistiram da mi je Kimiko prioritet u životu, a na kraju ga uvijek stavljam zadnjeg i uvijek sve drugo moram odraditi prije. To se čak već dešava i na novom poslu… Nije mi bilo fora ni što su mi iskomunicirane neke stvari koje se kasnije nisu realizirale (jedna od njih je rješenje problema kojeg imam s radnim vremenom).
Water under the bridge… nije da me nešto briga, ali eto, motale su mi se te misli po glavi. Iz dokolice. A sutra opet na posao. Novi posao je fin. Tamo telefon zazvoni dva puta dnevno i svi mirišu. Sjedim. Nitko se ne dere na tebe (zasad :) ) i problemi se rješavaju konstruktivno. Daju ti kekse :) (to ustvari uopće nije dobro…). Ekipa je odlična (ali to sam znala i prije), ali su ovi uz dobru zezanciju i radišni ljudi. Na to mi se još uvijek malo teško naviknuti da nikoga ne trebam tjerati i moljakati da napravi neki zadatak. Kažeš jednom i više ne moraš misliti na to. Neverovatno da i toga ima :). Čini mi se da mi je ok i da sam ja ok. Barem se nadam. Suprotno mi još nisu rekli…………..
- 23:54 -
ajde de (0) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23
ponedjeljak, 08.09.2008.
Hand job 2
Često se žalimo na hrvatske institucije da su ovakve ili onakve. I većinom jesu. Ono što hoću reći je da ni drugdje nije nužno puno bolje. Već mi se dogodilo da je jedna razglednica koju sam iz Londona poslala u Zagreb stigla par mjeseci kasnije, a na njoj je bio veliki crveni pečat "missent to Australia" ???
10.7. smo naručili jednog robotića. Ima neki Amer (www.bleeplabs.com) koji slaže super kul analogne napravice koje proizvode zvuk reagirajući na svjetlost i onda ih upakira u metalno kučište, zatakne jednu-dvije LE diode, nakelji oči i eto ti prekjut robotića! Z je uzeo onog kojeg moraš sam sastaviti - taj dođe s dva ticala. Pa nam pošiljka nije stigla. Pa je ispalo da je tip zaboravio poslat. Pa je poslao. Pa opet nije stizalo. Dobra stvar je, nowdays, da možeš pratiti putovanje pošiljke ako ide običnim Postal serviceom. Pa smo pratili. Pa smo vidjeli da je u jednom trenutku pošiljka eto napokon isporučena na krajnju adresu - u Kanadu!! Pa smo sad već počeli malo čupati kosu. Ja sam ko neki retaj grizla nokte, lupala glavom u zid i ponavljala: 'hoću robotića, hoću robotića'. Pa je nakon nekog vremena paketić doplovio u New Jersey. I evo, samo skoro dva mjeseca docnije, došao je i u našu malu zemlju, pred moj kućni prag!
Trebalo je neko vrijeme da se sastavi, a moj zadatak bio je 'umjetnički' ga oblikovati. Htjela sam ljubičasto. Htjela sam doduše ljubičasto, a ne lila što je na kraju ispalo jer je to JEDINA vrsta ljubičaste koja se može naći u spreju za metal. I to naravno ima samo velika kantica od 400ml. I šta ću ja sad s tom grozna lila bojom...kad ugledam dosadne srebrne ratkapne na kotačima tutaća. Weeeee! Eto di će otići boja. I sad tutač izgleda ovako :) Nije neš spešl, al me veseli.
- 21:27 -
ajde de (0) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23
