nedjelja, 31.08.2008.

Hand job

Još jedan vikend je na izmaku. Bah.
Dobila se menga, roštiljalo se na Jarunu. 50:50 što se pozitive dana tiče.
A sutra na radno mjesto. Tražila sam neki dan onaj veliki stolni kalendar za na posao. Da ima rubrike za svaki dan u tjednu i da ima prostora gdje možeš pisati additional notes. I da je roza, jasno. Ajd dobro, nije da MORA biti roza, samo da je neki ili cakani ili cool ili neki već mom oku ugodni. Ali, od dvije varijante koje sam uopće uspjela pronaći, niti jedan nije udovoljavao mojim prohtjevima. Nakon više sati izgubljenih u očito uzaludnoj potrazi popizdila sam i zaključila da ću si kalendar napraviti sama. Došla doma i u tili čas napravila kalendarčić (printan na A3 formatu). Ne sumnjam da će vremenom evoulirati, ali ja sam prilično zadovoljna postignutim, a već se pokazao i kao jako funkcionalan. Pogotovo sam ponosna na kućice u donjem dijelu u koje upisujem bilješke koje su jasno odjeljene jedna od druge :)


Preko vikenda je bilo još nekih rukotvorina, ali o tome kada ću imati i fotke za podastrijet.

- 22:53 -

ajde de (0) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23

utorak, 26.08.2008.

Notwist

Dok smo bili u Milanu zalomilo se to da Notwist svira u neposrednoj blizini, u Torinu. Obzirom da smo nešto kao planirali skočiti do Londona gdje su svirali mjesec kasnije, ali nismo se još odlučili za to, ovo se učinila odlična prilika (i baš dobro jer smo od Londona bili odustali). Sjećam se da sam bila neopisivo sretna na tom koncertu. Notwist je moj najdraži bend u zadnjih nekoliko godina. Sjećam se da sam popila nekoliko koktela koji su tamo koštali jednako kao i pivo. Sjećam se da smo morali stati puno puta na putu od Torina do Milana iako bi put trebao trajati samo dva sata. Sjećam se da sam s Markusom, Maxom i Andijem uporno pokušavala pričati na njemačkom. Tada nas je Max pozvao da dođemo kod njega u Berlin. Krasno su se poklopile stvari jer zaista nismo imali pojma da sviraju u blizini i bio je to baš surprise gig. I zato će mi duuugo ostati u lijepom sjećanju. Sjećam se isto tako da idući dan nisam otišla u školu talijanskog, ali je Z jadan morao ići raditi do kasno u dan iako je spavao nepuna dva sata (zbog onih čestih stajanja na povratku...). I sva ta sjećanja navrnu mi kada pogledam ove fotke:




Kad smo već kod Notwista, imao je Max jednu odličnu anegdotu:
I tako su oni na turneji po Japanu. Što je jedan sasvim drugi planet.
I dođu na tonsku probu, svi ljubazni i zamoli Markus da mu daju jedan gitarski kabl. I kaže njemu Japanac: Yesss...
Nakon nekog vremena, gleda Markus, dobro di je taj kabl, pa otiđe do Japanca i pita ga ponovno. I opet će Japanac: Yesss...
No od kabla ništa. Na treći upit koji je slijedio odgovorom Yesss... već su se malo zapitali. Naime, Japanci ne posjeduju nikakvu riječ za NE. Ukoliko znaš da će odgovor na neko pitanje biti negativan, ti to pitanje nećeš postaviti. Strašno je nepristojno nešto tražiti, a ako već tažiš, još je nepristojnije odgovoriti negativno na upit :))) I zato je jadan Japanac lupao glavom o zid od muke i ponavljao yesss, yesss, yesss, ali kabl nacrtat nije znao :D :D :D

Jedva čekam kada ću ići u Japan.

- 22:51 -

ajde de (0) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23

nedjelja, 24.08.2008.


Vrijeme je za reklamu :)
Drugi studijski album najšarenijeg hrvatskog benda zove se Lollobrigida Inc., a izašao je tamo negdje u svibnju. Iako je mogao izaći puno ranije, a i tada prije toga je mogao izaći puno ranije :) Ali tako to nekako biva s albumima, ili vrijeme svemira jednostavno stalno brza unatoč našim stalnim pokušajima korigiranja sata.

Album je nastao dok smo Zoran i ja još svirali u Lollobrigidi. Tj., nije baš točno jer smo mi odlučili otići puno ranije, a onda je nekako bilo blesavo ostaviti album na pola dovršen pa smo obećali da iako nećemo više svirati live barem možemo dovršiti taj album.

Sada kad je album napokon vani nemam pojma kako da se u vezi njega osjećam. Tuđ mi je i stran, a kada se sjetim svih onih dana i noći provedenih nad tim pjesmama čudim se kako mi može biti tako stran. Čudan je to osjećaj, a cijelo vrijeme mi je neka gorčina jer si mislim, glupani, umjesto da smo radili te pjesme, mogli smo raditi za Kimiko. Već svima idemo na živce jer stalno pričamo o tom fantomskom Kimiko albumu za koji je već svima jasno da neće nikada biti snimljen, svima osim nama naravno. :) Evo, i sada ustvari ovo pišem jer kratim vrijeme dok Zoran sredi nešto na jednoj novoj pjesmi koju ovih dana radimo.

Uglavnom, tako smo mi bili mislili zbrčkati Lollin album za par tjedana, kao šta nas briga, al ni Zoran ni ja nismo baš sposobni stvari raditi ofrlje tako da se to na kraju ipak odužilo i produžilo na čitavih godinu dana. Ja sam u to vrijeme imala i prilično glupavo radno vrijeme na bivšem poslu tako da nas je i to dosta zeznulo u produktivnosti. A cijeli proces je izgledao tako da bi Ida došla s nekom idejom za pjesmu koja se sastojala od teksta, vokalne melodije i sramežljivog basa, tu i tamo neki tuc tuc u pozadini, pa bi Z i ja započeli s rudarenjem (jedino moram reći da na pjesmi "Just wanna be rat" mi baš i nismo doprinjeli puno, to je, uz neke korekcije, ostalo onako kako je Ida donijela). Zoran je napravio sve beatove jer tu se ja baš nemam šta puno miješati (eventualno s ponekom sugestijom - nemoj tu tako ili daj vamo vako). Gitare su također njegova domena tako da meni ostaju sintevi i bas. Iako se dosta toga napravi u kasnijim fazama rada na pjesmi, pa i miksu, tako da je to na kraju jedna velika povrtna kaša iz koje stvarno više ne bih znala izvući ko je šta napravio. Ionak je jasno da su kod Lollobrigide tekstovi najjača stvar i tu Idu obožavam. Ta jedna nonšalancija kojom izbacuje super kul žargonske pamflete mi je stvarno všeč i svaka joj čast. A i vokalnu melodiju zna ubost isto, šta je - je. Najbolji primjer za to je singl "Miss Right & Mr Wrong" koji je ustvari jedna prastara Kimiko pjesma s kojom nikada nismo znali šta bi. Bila nam je simpatična, ali se baš i nije uklapala u Kimiko koncept. Pa smo pomislili da bi bila dobra za Lollobrigidu i ponudili je Idi. Ima dobar gitarski rif, zgodan sint, samo nam vokalna dionica nije nikako štimala. Ida je zamahnula svojim roza gliter štapićem i udahnula novom vokalnom melodijom lollobrigida spirit u Kimiko pjesmu. Eto ti sinergije. I onda mi je opet smiješno kako Kimikovo nedonošće postaje prvi Lollin singl (birali ljudi na majspejsu), a mi nikako s mrtve točke snimanja nesretnog Kimiko albuma.

Pa se album, uz mnoooge kompromise, napokon završio. Mi nismo bili baš zadovoljni, a onda smo od Ide čuli da niti Jura i Pavle iz Svadbasa također nisu zadovoljni (ali iz drugih razloga) te da pjesme idu na ponovni miks kod nekog kome platiš da to radi (inače, sve je snimano i miksano itd u našem studiju Heim). Malo smo bili bijesni...ne baš odmah, nego nakon što smo čuli taj miks koji se radi kod nekog kome platiš.... Recimo, uzmeš svoju najjeftiniju gitaru koju doma imaš, narihtaš joj zvuk točno onako kako si zamislio i snimiš lo-fi zvuk telecastera. I zakon je jer zvuči trashy, a to je zvuk kojem težimo. A pjesma ti se vrati s pregršt reverba, ubijenim vokalima i gitarom za koju je očito da se tip preznojio od muke da joj očisti i ispegla zvuk i odjednom imaš zvuk sterilnog stratocastera udavljenog jadnog u reverbu. Za ostale me pjesme bilo baš briga, al žao mi bilo što je baš "Kimiko" pjesmu morao tako iskasapiti (mislim, da se zaustavim malo... ne radi se tu o ne znam kakvim razlikama. mnogi vjerojatno uopće ne bi skužili razliku. pa čak je Ida kada nam je dala pjesmu rekla - sve je isto, nema razlike, samo je vokal malo radiofoničniji. a kad ono....). Uglavnom, osjećala sam se ko Iggy Pop kada mu se Bowie primio Lust for Life ploče...

No, sve te priče na stranu, album mora da je strašno odličan i zakon i veseo i ironičan pa čak i ciničan, a kao netko tko je upućen u stvari nudim vam izazov - probajte u pjesmama skužiti male hommage (ima ih 2!) koje smo iz fore radili. Ko pogodi barem jedan, dobi album džaba! Ostali, odma u dućane i kupite po jedan CD za svakog u obitelji ponaosob!

- 20:34 -

ajde de (5) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23

subota, 23.08.2008.

Strida - iliti kako uštediti gorivo

Najnoviji izložak muzeja dizajna u Londonu i muzeja moderne umjetnosti u New Yorku (MoMa) nalazi se i u mojoj dnevnoj sobi. Ne radi se, ipak (na žalost), ni o Warholu ni o Banksiju već o Stridi - sklopivom biciklu!

Kad god je prilika dopuštala, svugdje sam išla biciklom. Svojim krasnim srebrnim Ponijem koji sam dobila za neki niski rođendan, ne sjećam se koji. Zagreb je ionako dovoljno mali da sve bez teškoće možete obaviti bicikom (osim što postoji problem ozbiljnog nedostatka biciklističkih staza, ali ajde, na tom polju se vidi kakav takav napredak), a javni prijevoz je dovoljno grozan da i zbog toga jako poželite sve obavljati bicikom. Prošle godine sam Poni ofarbala u rozo (dvije nijanse) i cijelo ljeto dok sam bila u ZG išla njime na posao. Baš sam bila ponosna iako me nemali broj ljudi gledao u čudu (i prije su me na Poniju gledali u čudu, a sad im još blješti roza). Uostalom, ta-da!:

(na slici je uz mog Ponića Lidija Dokuzović, vrsna pevaljka u preodličnom etno bendu Afion)

No kako već neko vrijeme ne živim u Zagrebu, trebalo je pronaći drugo rješenje za izbjegavanje javnog prijevoza. Već dugo lurkam sklopive bicikle (vani ih koriste masovno), ali problem je što ih kod nas baš i nema pa nije da možeš isprobati više tipova... Jednom prilikom sam na Amsterdamskom aerodromu vidjela jedan skroz mali sklopivi koji mi se učinio idealnim. Nisam sigurna, ali moguće da se radilo o A-Bikeu koji baš i ne pobire lovorike po netu. Vani ljudi najčešće koriste Brompton na koji sam i ja bila bacila oko. Ali onda sam došla do Stride. Možda na prvi pogled nije naljepši bicikl koji ste vidjeli, ali je nadasve funkcionalan i ja sam totalno oduševljena! Dovoljno je mali da s njim bez problema možete ući bilo gdje, a rastavi se (i sastavi) stvarno za 10 sekundi!

Taman sam prije nekoliko dana krenula na novi posao i tolika je uživancija ići s biciklom da se po prvi puta ne veselim dolasku zime! (totalni sam snow junky, inače) Biciklom hop do stanice vlaka, sklopiš bicikl u džep, hop na vlak, pa hop s vlaka, razmotaš bicikl (ne treba ga ni istresti! :) ) i zum do posla. Inače ako s biciklom idete u vlak morate za njega kupiti kartu. Ma da ne bi. Pa da ne bi morala svaki puta kada dođem na vlak vaditi pilicu i prepolovljavati bicikl, a zatim po silasku s vlaka vaditi lemilicu, Strida se učinila kao odličan izbor.

Moj prijedlog svima koji si to mogu priuštiti (a ako si možete priuštiti vozikanje autom, onda možete i Stridu): započnite zdraviji život jer sa Stridom em imate svakodnevnu tjelovježbu, em se ne živcirate probijajući se kroz nesnosne gužve na cestama, a s obzirom koliko gorivo košta, iako ja osobno imam dizelaša, mjesečni budžet mi je baš lijepo rasterećen sada kada sam se manila ćorava posla, tj. auta. (bicikl nije baš jeftin, ali mislim da se isplati u svakom slučaju) Plus, glumite i ekološki osvještenu osobu jerbo reducirate emisiju stakleničkih plinova i čestica smoga. Naravno, za vožnju po gradu nije nužan 'sklopivi bicikl' ako u tom gradu živite, ali obzirom da sklopivi bicikl možete svugdje furati sa sobom nema bojazni od krađe, a i u gepeku mog auta će se uvijek naći mjesta za Stridu kada idem na daleka putovanja - pa kad dođem u neku prirodu ili neki grad, auto parkiram i hop na bajk!

Gornja slika pokazuje Stridu sklopljenu, a ova rasklopljenu:

Koga zanima nešto više o ovim biciklima neka čekira linkove:
www.strida.nl/en
http://www.bicikl.biz/bic/Strida - sajt hrvatskog distributera

///za one koji žele znati više///
Strida je engleski proizvod. Bicikl je dizajnirao Mark Sanders 1989. Strida je posebna po tome što umjesto klasičnog lanca za bicikle, kojem je mazivno ulje neophodan dodatak, koristi Kevlar remen. Znači nema mrlja, ispadanja i gnjaveži. 2001. godine proizvodnja je prebačena na Taiwan koji je jedan od najvećih proizvođača bicikala.

- 23:17 -

ajde de (1) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23

četvrtak, 21.08.2008.

Lars and the Real Girl

Skočila sam do kina, neplanirano. Prvo što igra. Ionako u kino idem da bi jela kokice i pila colu :)
Te minute počinjao je film iz naslova. Ajde, zgodno zvuči, američka komedijica za odmor nakon posla. Mislila sam tako ja i pregršt dječice starosne dobi 10-12 godina.
Na moje preugodno iznenađenje, uopće se ne radi o američkoj komedijici već o vrlo kvalitetnoj drami i o nevjerojatno idealističkom prikazu društva i svijeta, prikazu koji u današnje vrijeme ima efekt kao da te netko ošamario rukavicom. Blatnom i punom kamenja. S trnjem.

Nije niti čudo da klinci nose oružje u školu, da im je seks tek usputna igra kojom se krati dosada i da je bullying od klasičnog vrijeđanja, otimanja užine i pokojeg udarca prerastao u nadmetanje u što maštovitijem nasilništvu i što opakijem načinu razmišljanja koje se primjenjuje kako za fizičko tako i za psihičko maltretiranje. Klinci danas manipuliraju odraslima bolje nego Tito partijom. A sve nauče gledajući televiziju (namjerno ne kažem filmove - sve je prepuno užasnih vijesti i poruka jer ljude treba zgroziti s obzirom da jedino na taj način obraćaju pažnju) i to nije jebeni kliše. Ako gledaš samo crno, uskoro ćeš najčešće posezati za crnom bojicom jer si na nju navikao, ona ti je najpoznatija (iliti: majmun radi što majmun vidi).
I onda netko snimi film kao što je "Lars and the Real Girl". Pravu urnebesnu dramu koja pljuje u lice svijetu kakav je danas i daje vrlo jednostavno poruku: glupi ste. Jer jeste. Ako mislite da takvo društvo ne može postojati, da ljudi ne mogu biti takvi. Zašto preliminarno zaključujemo da ljudi mogu biti samo loši? Da su zli i pokvareni i da jedva čekaju da vam se smiju u lice. Da vam podmetnu nogu. Jedna stvar za sobom povlači drugu. Butterfly effect. I ako gledamo pretežno ovakve filmove i ovakve reklame i ovakve vijesti i ovakve crtiće i ovakve video spotove ljudi bi se navikli na to da je normalno ne ismijavati odmah nekoga i navikli bi se na solidarnost i na sve te ostale fairy tale stvari. I ne živim u iluziji da bi svijet mogao biti ružičast - uvijek će biti jednako lošega kao i dobroga - nego samo ističem da su svi zabrazdili u prikazivanju izopačenog, zlog masterminda koji uništava svijet (a ustvari samo daju ideje :/ ) da je onaj željeni efekt izazivanja šoka davno prešao u osjećaj ugode/zadovoljstva te da sada šok predstavlja jedan ovakav film. Maestralno. (U real life situaciji tipa bi odmah prebili, silovali lutku, ismijavali ga na svakom koraku i on bi završio u ludnici pod teškim medikamentima bez ikakve mogućnosti oporavka, ikada.)

Žao mi jedino one dječice koja su stvarno očekivala američku komedijicu u kojoj će se puno pričati o seksu i biti će tak smiješna - neke curice su se od dosade počele najurcavati po kinu; dečkići su počeli čupati kosu, a onda, da se nekako zabave, počeli su prditi i smijuljiti se jedan drugom. Priča frend koji je film odgledao prije nekog vremena da je i kod njega bila ista situacija, samo se curke nisu igrale lovice nego su pričale o šminki i odjeći.
Jao jao.

- 21:58 -

ajde de (0) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23

utorak, 19.08.2008.


U zadnjih godinu dana mi se posrećilo s putovanjima...

NEW YORK - LONDON - LOS ANGELES - LONDON - RUMUNJSKA - MILANO - MILANO - BERLIN

Ne računajući naravno svirke (Exit, Austrija, Slovenija, HR...) i razne druge izlete. E pa sada lijepo imam cijelu narednu godinu da pišem o tim krasnim putovanjima jer nemam osjećaj da će mi guzica tako brzo vidjeti nekog novog puta.

Berlin je najfriškiji... Zadnji put sam tamo bila prije neke dvije, tri godine, slabo pamtim datume (i lica, i imena, i događaje, i tračeve). Zadnji put je to bila osmočlana ekspedicija predvođena Idom i njenim lezbama, iako se ni tada nije ništa naročito kinky događalo, osim ako vam sam odlazak u pregršt gay klubova sam po sebi nije kinky, ali meni nije, pa.. .. Ovoga puta pozvao nas je Max Punktezahl, jedan od najdragijih ljudi koje možete sresti, iako, kada zađete ispod tog nekog površinskog poznanstva kojeg s nekim ostvarite ispijajući pivu, shvatite da smo fakat svi isti sa svim svojim quirks i ne-quirksima. Max, kao i mnogi pripadnici njemačke indie electro scene, svira u pregršt bendova: Jersey i Contriva su mu motherships, a okolo luta po Notwistu, Saroosu i nema smisla nabrajati ih sve jer je popis beskonačan. Ima nešto prokleto dražesno u njihovoj isprepletenosti jedni drugima. Uglavnom se jedna do dvije osobe udruže i odluče napraviti album pod već nekim imenom benda, a onda se svi ostali u to uključe. Samo je pitanje u kojem se trenutku koje dvoje odluče nešto napraviti.

Na putovanju je uvijek dobro poznavati lokalca. Jer će te taj odvući od blještavih turističkih lokacija (iako ne želiš ići tamo, ne možeš ih fulati - stvarno blješte i u nesposobnosti skretanja pogleda privučen si im ko moljac) i pokazati ono zanimljivije lice grada. Pa te upozna sa svim tim ljudima s kojima ima tih 150 bendova. Pa te odvede u Morr Music da na njegov račun kupiš ploče za kikiriki. Nesvjestan da vodi izgladnjelu djecu u hamburgerland.

Doma smo se vratili s 13 CDa i 13 ploča.


Veliki dio smo dobili na poklon, što od Maxa, što glavom i bradom od samog Thomasa Morra (koji je ubacio još i plavu torbu i mali music box)

Ovaj dečko što pohlepno grabi plavu torbu punu ploča je Zoran, član Kimika i nekad Lollobrigide (zaslužan za sve ritmove/bitove te većinu kul nevokalnih melodija na Lollobrigidinom novom albumu). Kraj njega je Thomas Morr, u predomišljavanju da li nam je trebao dati baš toliko stvari ili da ponešto ipak uzme nazad, te Max, naš dobročinitelj :)

A o tome kako smo nabavljali ploču "You can't always listen to Hausmusik, but..." drugom prilikom. Cliffhanger: osjećala sam se ko u Čehoslovačkoj '78! Good ol' times when it was impossible to get anything.....

- 15:50 -

ajde de (1) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23

ponedjeljak, 18.08.2008.

Ponedjeljak

Sve stvari valja započeti u ponedjeljak: dijetu (bez ovog pravila bi, kvragu, svi napokon bili mršavi!), vezu (moja najbolja veza započela je upravo u ponedjeljak), posao (iako novi posao počinjem ovu srijedu) pa tako i blog kojem si se tako dugo opirao, ali I guess sada to više nije IN pa mogu :)
Da ponedjeljak ne predstavlja tako savršen početak za ostvarenje svih naših velebnih planova ne bi nikada postojala ona pjesma "I don't like Mondays". Jer, na kraju, malo se od tih naših planova zaista realizira, a s obzirom da ne možemo kriviti sebe za neuspjeh, krivicu netko treba preuzeti... Nesretni ponedjeljak nositi će to breme stoički, jer uostalom, šta ga briga, on je samo dan na kalendaru i mislim da nije puno svijestan svoje važnosti u schedule planningu, blažen bio.
Imam još 12 minuta pa je bolje ne dužiti.

Ovo će biti blog o svemu što mi padne na pamet, ali pretežno će to biti osvrti na moje fotke/muziku/putovanja/snove ali i probleme jer to je ono što mi ispunjava većinu moje dnevne satnice.

This is Lora Heim
signing off for today

- 23:35 -

ajde de (2) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23

Sljedeći mjesec >>