utorak, 30.06.2009.
0 bodova
Stan neće biti gotov nikad. Nikad, nikad, nikad. Postoji mnogo razloga i 'krivaca' za to. Prvo, glavni krivci smo mi sami koji se uopće nismo organizirali i za to trebamo dobiti ne -1 nego nulu (0). Drugo, sve da smo se mi i organizirali, stvari su se iz koraka u korak tako mijenjale da nisu baš niti bile predvidljive. Tu je glavni kirvac moja mama koja je tvrdila da se u bakin stan ne može uvesti nikakvo drugo grijanje osim neke grozne velike i nezgrapne strujne peći koja je već bila u stanu i koju sam ja prvu htjela izbaciti. Ali, ona je građevinar i ona zna i oni su već pokušavali i pitali. I taman sam se bila pomirila da će ta peć ostati tamo, zauzeti pola sobe, al kaj, pofarbat ću je i možda neće biti tako strašno. Uostalom, I'm stuck with that i kaj sad. No razvoj situacje je bio takav da je na kraju ispalo da možemo provesti plinsko grijanje (fasadno) i to se sve desilo dok su drugi radovi u stanu bili na pola već odrađeni. Pa su ovi s tim ugrađivanjem pola toga uništili. Pa se moralo ponovno raditi, što je gotovo poduplalo troškove, samo što sada više nije onak dobro napravljeno kao prvi put. Nego je napravljeno baš grozno. Plus što su ti plinari porazbijali hrpicu pločica u kupaoni i kaj sad. Kako to popraviti?? Nikako... Trebalo bi cijelu kupaonu popločati ispočetka (ionako kupaona sad odskače od ostatka stana jer jedino nju nismo renovirali). To je još toliki trošak koji sada jednostavno nemamo od kuda finacirati. Već smo morali žrtvovati odlazak na godišnji, tako da za ovaj godišnji ostajemo doma. I vjerojatno popravljamo sranje koje su majstori ostavili za sobom. Što je najgora solucija jer znači dodatna živciranja/rad/znoj, a ne odmor. Živciranja/rada/znoja imamo dovoljno preko cijele godine i jedina opcija je pobjeći iz Zagreba (Hrvatske) jer u suprotnom kao i da nisi na godišnjem. Ovu teroiju sada zorno dokazuje Zoran koji je trenutno na godišnjem. Ostalo mu je dosta starog godišnjeg i uzeo je 2 tjedna. Od ta dva tjedna još niti jedan dan nije bio doma (a veselili smo se kako će moći puno raditi na albumu, bez prekidanja, i kako ćemo ga stvarno privesti zaozbiljno kraju). Stalno je okolo, obavljajući razne gluposti što mu jede i vrijeme i živce, a onda ga još zovu i s posla jer su neki problemi, a znaju da je u Zagrebu. Znači, za vrijeme godišnjeg treba otići što dalje, recimo u Kinu. Da, to i to je bila jedna od destinacija o kojima smo maštali da bi otišli ovo ljeto, ali, eto, na kraju ne idemo nikamo. Eventualno do Novalje, što je bezveze jer to nije odmor jer je tamo moja mama. Znači još živciranja/znoja/rada. Egzekli.
- 13:19 -
ajde de (3) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23
utorak, 23.06.2009.
Strašno nešto
Kad ću prestat mislit da je SVUGDJE drugdje trava zelenija, kad ću prestat bit opsjednuta da vodim grozan život i da samo kad bi ovo ili ono. A stalno govorim da ti je onako kako si prostireš i zaista vjerujem u to jer tako i je. Ok, neke stvari ti malo u tom prostiranju pomognu il odmognu, neko ti zgužva postelju, neko ti je zaprlja, pa poplon nije baš one boje koju si htio i madrac je malo tvrd, ali uglavnom je onako kako si sam složiš. I nitko tko je odrastao u normalnim životnim uvjetima, s osnovnim egzistencijalističkim potrebama podmirenim mi ne može govoriti suprotno. Ok, da, baš šteta da nisam navudrena za crtanje kao svi u mojoj obitelji nego sam upravo njihov antipod. Baš bi voljela biti ludi umjetnik ili recimo arhitekt. Može se i to naučiti, valjda čak i u mom slučaju, ali nekima definitno je lakše jer im je to prirodno, 'urođeno' (mom burazu, recimo). Zašto nisam rođena s krasnim divnim glasom pa da se oko te stavke ne moram toliko trgati u životu? Ok, i to se može navježbati, naučiti, ali opet, onaj tko to može bez muke, lakše mu se dalje razvijati.
I onda ostajem poražena u svojim ograničenjima i shvaćam da se moram pomiriti s vlastitim mediokritetom. Taj dio mi teško pada. Ne bi mi teško padao da nisam tako ustrojena da težim nečem 'drugačijem', neobičnom, 'ludom'. Na kraju ne mogu biti niti ludi umjetnik jer ti i to mora na neki način biti urođeno, e a neke stvari se ne mogu niti naučiti. Ne mogu se fejkati.
Meni ide dobro posložiti knjige uredno na policu. Ide mi dobro organizirati vrijeme svima osim meni. Ide mi dobro kontrolirati i ispravljati neke dosadne tablice. Ide mi dobro uočavanje pogrešaka (ah, ta toliko omiljena osobina među ljudima!). Ide mi dobro organiziranje. I sad bi svi odmah skočili da se to može dobro unovčiti. Problem je što mi unovčavanje ide jaaaako loše jer me nisu nikada naučili vrednovati svoj rad. Ja bi sve radila za džaba, samo da mi date da radim. Ma, naravno da bi ja da mi platite, ali neugodno mi je tražiti. Isto tako mi je neugodno da mi druge nešto rade IAKO ih ja plaćam. Trebam naučiti da kada nekog nešto plaćaš ON TI NE RADI USLUGU, nego radi posao i treba ga napraviti onako kako ti hoćeš (jer si mogao te novce i nekom drugom dati), ali meni je neugodno u tom slučaju ikome prigovoriti.
Za nekog tko uporno tvrdi da me baš briga što drugi kažu i misle, nevjerojatnu količinu energije utrošim na to da pazim što će netko misliti ili reći i kako će se osjećati. A ja ne bi da se itko osjeća loše. Ali osjećat će se, pazila ja ili ne, jer svi reagiramo na razne stvari tako različito da je gotovo nemoguće predvidjeti kako će naš ton koji mi shvaćamo na jedan način utjecati na onog tko ga prima.
Dosta mi je mojih inhibicija, hoću probušiti ovu kukoljicu, izaći napokon iz nje i napokon biti ja. Problem je jedino što ako ovo jesam ja i ako više nema nikakve kukoljice za probušiti?
:::::::::::::::I tried to be great for myself, but I failed::::::::::::::::::::
- 14:47 -
ajde de (0) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23
