nedjelja, 26.10.2008.
Before & After
Mjesec i pol docnije, napokon stavljam sličice nove sobe! Došla je i fotelja, od stolice za komp sam odustala, znači imam sve. Ta-da!:
A ovako je to izgledalo prije:
Ustvari mi je bilo super imati žute zidove, pogotovo u našoj maloj mračnoj rupi. Uvijek mi je nekako bilo kao da sobu obasjava sunce, kada se ono stvarno već ne može probiti kroz prozor. Ali kako je s vremenom plijesan sve više napadala zidove, oni su postajali sve zeleniji - nisam htjela staviti sliku najkritičnijeg dijela sobe zbog bojazni da bi mogli imati noćne more tipa attack of the green blob ili sličnog sadržaja.
Detalji:
//ova loptica na trećoj sličici bi trebala biti obučena u ljubičasti fluff, ali nikako da odvojim vremena da to napravim//
Čiča maler nam je sobu prefarbao u bijelo i povukao donji lila dio. Naravno, opet sam htjela LJUBIČASTU boju, ali to na žalost ne postoji (a ne daje mi se hrpa novaca da mi boju smješaju) iako sam ja bila uvjerena da Jupol gold ima baš tu tamnu ljubičastu kakvu ja hoću pa sam ostala razočarana ustanovivši da me pamćenje očito ne služi dobro jer imaju samo plavu, zelenu, ciklama, narančastu, crvenu i žutu. Šteta, ta boja mi je baš dobra. Morala sam se zadovoljiti pigmentom i naravno dobila glupu lila boju. Kada je čiča maler otišao, soba mi je bila nekako dosadnjikava pa sam povukla još jednu gornju crtu oko sobe. Mnogo bolje.
S obzirom na to da još uvijek nemamo Ikeu (koja ima kupljeno zemljište u Svetoj Nedjelji, ali su ih toliko izgnjavili ovi naši da su odustali od gradnje...ko zna, možda su se do sada i zemlje riješili) morala sam se zadovoljiti Kikom. Tamo sam kupila sve što se na slikama može vidjeti osim fotelje (koja je hrvatski proizvod!) i stola koji je ustvari još Zoran naslijedio od svog 12 godina starijeg brata, pa sam ga onda prefarbala u plavo (vidi se na slici od 'before'), a sada je bijelo-rozi :). Mučilo me je gdje ću pobogu naći rozu boju za drvo, ali onda sam se dosjetila da mogu kupiti rozu samoljepljivu tapetu i problem riješen :)). Ljubičastu lampu sam popalila mami, a vaza je kupljena tko zna gdje i datira iz davnog doba kada sam prvi puta poželjela imati ljubičastu sobu s bijelim namještajem, puno boljim od ovoga, koji sam sama dizajnirala (oslanjajući se na forme koje su vladale 60ih) i koji nam je trebala raditi jedna cura. To se nekako na žalost nikada nije realiziralo. I oduvijek sam htjela imati ovakav bijeli fluffy tepihić - naravno, nije odran s prave životinje već je 100% poliester :). S policom za knjige (velikom) sam super zadovoljna, ali uzela sam i ovu manju za 250kn da se nađe kada se knjige počnu gomilati. U zadnje vrijeme smo se ustručavali od kupovine knjiga iz suštog razloga što nismo imali kamo s njima. Sada možemo nastaviti, jeee! Ovaj ormarić na kojem stoji linija i gramofon je simpa jer 1. - lijepo stanu ploče i 2. - vrata su klizna tako da unose dinamičnost u prostor jer se možeš igrati formom i slagati vrata kako ti se svidi. Stalci za CDe su mi totalna fora - dolaze samo u sivoj boji pa sam se morala opet poslužiti lila sprejem (i otkrila da ipak postoji nešto tamniji ljubičasti sprej, dosta skup oduše, ali da ispravim krivi navod iz nekog prijašnjeg posta - ipak postoji). Stalke sam htjela složiti nešto drugačije tako da ide: ljubičasta horizontalna crta, pa bijeli razmak od zida, pa ljubičasti stalak, pa bijeli razmak i ljubičasti stalak - znači da stalci budu kao pofarbane paralelne pruge. No gos'n inžinjer mi je to onemogućio tvrdeći da ako buši tamo di sam ja zamislila da će se elektrokjutati iliti spržiti strujom pa sam morala popustiti i sad mi je malo bezze kako je to ispalo, al ajde, bar ga imam i dalje ako će mi trebati još šta bušiti (nek oni perverzniji slobodno to protumače kako žele).
I najbitniji dio svega:
Zamračena soba i ogromna slika pred tobom. Zdjela puna kokica. Noge dignute u zrak. To je ono što u Mastercard reklamama nazivaju 'neprocjenjivo'. To rečeno - živio goCard :)))
Da imam vremena, po cijele dane bi samo gledala filmove.
- 20:52 -
ajde de (1) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23
srijeda, 22.10.2008.
U pola 10 navečer
Prčkam po Photoshopu. Fali mi moj Mac na poslu :(
- 21:34 -
ajde de (1) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23
utorak, 14.10.2008.
Kmeeeeeeeeeeč!
Hoću projektor! Hoću, hoću, hoću i hoću projektor! Zašto se ne može samo realizirati ako ja dovoljno puta kažem da ga hoću!?
Fakat su skupi. A onda kada sam nekako pregrmila da ima i onih koji nisu tako skupi, ispalo je da ti koji nisu kao skupi ništa nevaljaju - za ono za što meni treba.
Nisam baš bila 100% ziher da li će ideja s projektorom upaliti. Pa smo jedan vikend posudili projektor i napravili probu, prije nego spizdimo hrpu novaca. Bila sam instant zaljubljena. Samo mi je užasno žao što se nisam sjetila slikati pa da se vidi kako je to divno izgledalo. Pogledali smo 3 filma uz hrpu kokica, a meni cijelo vrijeme smješak nije silazio s lica. Ovo je genijalno - konstantno sam mislila. Odmah sam se bacila na detaljnije istraživanje o projektorima, u startu pokošena njihovim cijenama, pomalo očajna.
I onda se na trenutak bila ukazala jedna bljedunjava prilika da bi možda mogla isposlovati dobar projektor za ne tako skupo novaca. Prilika koja se mogla realizirati samo na taj jedan jedini način jer se ne radi o dućanu nego o nekakvom specijalnom dealu koji netko ima i koji je baš mogao preko toga, kad je već uzimao sebi, uzeti još dodatni komad. Tu sam se bila nekako skroz raspala jer se na trenutak činilo da bi već tu večer mogla uživati (olakšana doduše za cijelu jednu moju plaću i još zeru više) u nadnaravnom osjećaju dok gledam likove nekog starog filma iscrtane i rastegnute na zidu moje dnevne sobe, pri tome evocirajući uspomene s projekcije "Bringing up Baby" (Cary Grant, Katharine Hepburn) u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku.
U subotu je Zoran ujutro bio rekao - kaj, idemo po projektor? Spriječila sam ga u napadu ludila jer nakon nesretnih događaja ovog ljeta ostali smo financijski prilično iscijeđeni (ali ipak nekako još na životu). Danas kad smo krenuli doma, Zoran je umjesto desno, na moje urlike: Lijevo, skreni lijevo!!, na kraju skrenuo lijevo pa prema HG Spotu. Na čas sam pomislila da ćemo zbilja to učiniti. Ali doma smo se vratili samo s peglom - 149kn, moliću.
Kad skužimo kako su prjektori skupi, počnemo razmišljati da se zadovoljimo nekim lijepim LCD/plazma TV-om, jer su oni značajno pojeftinili i više uopće nisu nepriuštivi. Ali svaki puta kada ugledam sliku na tom televizoru i sjetim se onog probnog vikenda s projektorom, suze mi navru na oči od pomisli da bi se ikada mogla zadovoljiti tako groznom slikom kakvu isporučuju flat televizorski ekrani. A i činjenica je da ne želimo TV, pa i tu pada u vodu trenutna pomisao o zamjeni projektora televizorom.
Tko zna, možda sutra :)))))
By the way - danas sam opet dobila račun od T-Coma, HT-a, kako god se željeli nazvati. Samo su me podsjetili kako je prošlo JOŠ mjesec dana, a da se oni K..Ca nisu pobrinuli za moj slučaj, osim što su uložili trud da mi pošalju račun.
- 21:44 -
ajde de (6) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23
nedjelja, 12.10.2008.
Country Life
Vikendi su odlična stvar. Vikendom maštam što bi sve mogla raditi da ne moram ići na posao. A toliko toga želim raditi. Želim napraviti nove stranice za Kimiko. I još neke koje sam obećala. Kad smo kod toga, želim usavršiti izrađivanje web stranica i poptuno preći na CSS. Želim fotkat. Želim raditi filmiće za VJing. Želim čitati. Želim pisati. Želim slikati po ogromnim platnima valjkom za farbanje zidova. Želim restaurirati onaj ogromni stari kuhinjski(?) kredenc što stoji na tavanu. Želim si nacrtati kuću. Najsuper kuću baš za mene. U kojoj ću moći raditi sve od navedenog. U kojoj će biti studio za muziku. U kojoj će biti atelje za slikanje. U kojoj će biti tamna komora za fotkanje. U kojoj će biti radiona za uređivanje starog namještaja i rađenje novog. U kojoj će biti biblioteka s knjigama. U kojoj će biti soba sa spravama za vježbanje u koju nikada neću ulaziti.
Umjesto toga, ja sam cijelu subotu radila posao jer na poslu ustvari nemam mira za raditi posao i stalno te netko prekida i stalno je nešto. A užasno sam htjela srediti neke stvari jer ne podnosim kaos i on me sprečava da budem učinkovita. I nije mi bio bed jer sam i to jako htjela
napraviti.
I onda mi odzvanjaju mamine riječi (iako nije često da mi njene riječi odzvanjaju, barem ne bez da se instant uzrujam) koja mi govori da ne radim istu grešku kao i ona koja je non stop furala posao doma i kako to sada ne može prežaliti. I točno znam što hoće reći i u tome joj moram vjerovati na iskustvu koje su joj priskrbile godine. Mogli smo cijelu subotu raditi muziku. Mogla sam fotkati/slikati/snimati/crtati/uređivati...sve što sam gore navela. Zato sam na kraju danas ipak malo stala i pomirisala ruže. I fotkala ih :) Mama zna.
- 21:30 -
ajde de (1) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23
srijeda, 08.10.2008.
Za Dijanino srce
U subotu smo svirali humanitarni koncert u Križevcima. Koncert je bio organiziran ne bi li se skupljenim novcem od prodaje ulaznica novčano pripomoglo djevojci Dijani Trušček (24) kojoj je neophodna operacija srčanog zaliska koju bi obavila kod hrvatskoj kardiokirurga koji operira na jednoj prestižnoj klinici u Clevelandu. link
Iako smo svirali samo mi, Kimiko, i Valungari (veseli bend iz Sesveta) moram priznati da me je neugodno iznenadila mala posjećenost u Klubu Kulture. Prvo, mogla bih se dotaknuti i potpune nezainteresiranosti drugih bendova da pridonesu svojim prisustvom ovako nečemu, iako sam svjesna da postoje mnogi humanitarni, pa i oni malo manje “humanitarni” događaji na koje te svako toliko netko zove. Možda je ono što me je posebno dirnulo u ovoj priči, iako na žalost nije izolirani slučaj, to što mi se učinilo da cijeli grad suosjeća s obitelji i pokušava joj pomoći kako god zna. Pa stoga čak organizira i koncert u Klubu mladih, da i Križevački klinci, koji sigurno baš nemaju para, bar na ovaj način pripomognu svojoj sugrađanki. Karta je bila 30kn što prosječnom klincu sigurno nije malo, ali računala sam na tu neku solidarnost koju sam bila osjetila kroz dopisivanje s organizatorom i predstavljanje samog problema i bila sam uvjerena da će svatko htjeti tih 30 kuna izdvojiti iz svog siromašnog đeparca i uz pivu se osjećati bolje jer su napravili dobro djelo. Radilo se o suboti tako da računam da su ionako planirali neki izlazak. U krajnjem slučaju, mogli su i starce žicati za tih 30kn, ovog puta imajući prokleto dobar razlog zašto bi ih dobili. Na stranu i s nama (koji baš i nismo neki bend za veselice i razbijanje boca) i s Valungarima (koji su upravo takav bend) – poslušaš bendove i onda nastaviš đuskat uz muziku, nema da omane.
Ali klub je bio otužno prazan. Skupilo se nekih stotinjak ljudi na mjestu gdje ih se moglo zgužvati sigurno 400. Mislila sam da će možda doći i Dijana, ako može, nadala sam se da ću je upoznati.
Na kraju se činilo kao da se nikoga ne tiče. Kao da nikome nije važno. Umaljani svako u svoje probleme, od toga što će sutra jesti do toga koga je koji dečko pogledao i kako izmusti pare za novi ruž.
Nama kao bendu je bilo dobro, kao i uvijek, a ovo je bila prva svirka nakon cjeloljetne pauze i svega što se dogodilo…. Došla sam tamo bolesna, izmučena time što sam bolesna ipak cijeli tjedan išla na posao i činilo mi se da sam jedina u tom klubu koja bi htjela reći neku riječ o povodu zbog kojeg smo se tamo okupili. Na kraju nešto novaca je prikupljeno i nadam se da će obitelj ubrzo dostignuti potrebnu svotu i da će i sama operacija biti uspješna. Dijani želim svako dobro i neka svakako dočeka i taj dan kada će svog sina, koji sada ima 3 godine, otpremiti na fakultet. Možda baš bude inspiriran majčinom pričom i završi kao kirurg. Što me sada podsjetilo na to kako je to divno kada si tako mali i kada još sve mogućnosti leže pred tobom…. Ako stvarno hoće, jednako lako može biti i austronaut :)
- 21:58 -
ajde de (0) - ne printaj! čuvaj šume. - \u0x23
