I ovaj vikend se svašta rukotvorilo. Kako smo nenadano prošli tjedan dobili krečenje dnevne sobe, to nas je potaknulo da istu stubkom promijenimo. Glavni problem je kroničan nedostatak mjesta (s time da sam ja od onih osoba koje bacaju sve što se ne koristi frequently!) i to za knjige. Sanjala sam o krasnoj velikoj polici-ormaru za knjige. A i živimo ustvari u minijaturnoj rupetini (ko miševi) koja vuče plijesan ko da im je to zadnje zemaljsko utočište. Tako da je dobro s vremena na vrijeme i taj problem sanirati. No, iako sam se nadala i veselila da će današnji post biti o novoj sobici s pregršt fotki ‘before’ i ‘after’, to će na žalost morat pričekati jer čekamo još da nam se isporuči stol i dodatna polica za knjige. Znači, za jedno mjesec dana ću se napokon moći hvaliti, ah!
Dok sam tako farbala, ulovila sam se kako intenzivno razmišljam o svom starom poslu. I o tome kako je divno imati vikend. Dva dana u komadu. Jer na bivšem poslu je to jako rijetko bio slučaj. Pa sam razmišljala o svemu i svačemu vezanom za taj posao. Razmišljala sam kako mi je ustvari bilo super raditi to što sam radila iako je bilo dosta iscrpljujuće (na kraju dana si sposoban jedino stropoštiti se u krevet). U prvim mjesecima nisam mogla dočekati da bude jutro i da idem na posao. Bilo je super što radim s instrumentima i što proširujem svoje znanje o njima. Ekipa s kojom sam radila je bila odlična. A stvarno je bitno da su ti ljudi s kojima radiš ok. A dečki su definitivno bili. I ponekad mi malo zafali čisto taj filing, zajebancija, taj neki osjećaj koji sam imala. Silvio, koji je ko neki veliki medo, totalno smušen i pravi kampanjac u životu. Zadivljuje me kako unatoč tome navlači vodu na svoj mlin samo tako. Uvijek na telefonu u nekim svojim kemijama, njega smo najradije zajebavali, ma šta pričam, svi smo se međusobno podjebavali kad god smo stigli. I to mi je bilo odlično jer sam znala da nema apsolutno nikakve zlobe u tome, čak štoviše, da je sve to iz iskrene dragosti. Vanja, malo konvencionalan tip za kojeg mi se čini kao da je slučajno uletio u priču i ostao u njoj visiti puno predugo, letargičan, ali ipak s natruhom zadovoljstva jer je barem blizu gitara što koristi kao neki dokaz da još uvijek ganja dječačke snove iako radi samo zato da bi klinki kupio kul igračke. On me znao iznervirati zbog totalne nezainteresiranosti za posao, ali other than that, dobar ko kruh i na kraju mi je ostao kao najdraži iz cijele te priče. Duško, koji mi se u početku čak malo sviđao, ali onda sam ga upoznala. Dečko s kreativnim idejama, ali čini mi se kao da ga u rastu koči nekakva iluzija da se cijeli svijet urotio protiv njega i neprestano vodi svoje male ratove protiv tko zna koga. Marko, koji mi se svidio kasnije jer je drag, staložen i duhovit, ali je nesvjestan svojih mogućnosti pa se zbog straha od neuspjeha teško odlučuje na akciju. S Markom sam, od svih njih, imala najviše zajedničkog i valjda ga mogu strpati i u neku kategoriju frendova jer se čujemo i vidimo iako više ni jedan ni drugi ne radimo u dućanu. U vrijeme kad je on otišao sam nekako i ja u svojoj glavi formulirala svoju odluku o odlasku jer je on (uz Duška koji je pak otišao još prije) bio jedini koji je kolko tolko nešto radio u tom dućanu. Bilo je fora i to što sam tu i tamo (taman da mi ne dosadi) prevodila razne manuale, al nije bilo fora što su me plaćali kao pomoćnika trgovca, a ne kao prevodioca. Bilo mi je fora što je bilo puno toga za raditi (prije nisam imala pojma da se u dućanu ima TOLIKO toga za raditi!) i što sam često samo jurcala po dućanu obavljajući najmanje 5 stvari istovremeno (volim jurcat što se baš ne vidi na mojoj liniji :( ). Iako, nije baš skroz fora kada gore na katu dečki puše, meni zvoni telefon i tip pila s pitanjima, istovremeno zvoni mob, zove šefica, a njoj ako se ne javiš iste sekunde kasnije pola sata pila da zašto se ne javljamo na mobitel (a ja nemam vremena nju slušati pola sata jer jurim obaviti što se još stigne, plus, ne padne joj na pamet da smo možda s kupcima što bi trebalo biti važnije – kada se samo sjetim kako me jednom žena iznervirano čekala da plati 16.000kn dok sam ja visila na telefonu jer se šefica nije dala otkačiti iako sam joj rekla da žena čeka da plati), zatim, s dva telefona na ušima, ulaze ti kupci…pa se osjetiš ko žongler koji će kad ulovi onu baklju s vatrom odmah ju baciti prema onoj dvojici gore da ih malo zapali… Bilo mi je fora kada bi prodala nešto, pogotovo nekim simpa klincima – bio je jedan koji je često dolazio s mamom i baš su mi bili dragi. Faliti će mi ta neka spika koju bi imao s ljudima koji bi dolazili. Ali mi neće faliti pijanci koji dođu odmah u 9 ujutro i žele kupiti (i isprobati!) usnu hramoniku, unoseći ti se u lice dok s mučnom grimasom na licu pokušavaju posložiti suglasnike u riječi. Neće mi faliti ni oni neki klinci koji bi došli barem jednom mjesečno i koji su nevjerojatno smrdili i onda bi 3 sata (doslovno) tandrkali neke narodnjake po klavijaturi. Neće mi faliti općenito smrdljivi ljudi s kojima sam morala biti super ljubazna (jer sam htjela biti sa svakim), ali sam istovremeno zadržavala dah nastojeći ne disati da se ne onesvjestim. Neće mi faliti ni Cigo koji je kod nas punio mob, čak mi je na kraju priraso srcu, ali mi neće faliti jer on osim što je vazda bazdio po alkoholu je i nenormalno smrdio. Neće mi faliti ni Šaban, koji je naravno isto smrdio, e on mi jednostavno neće faliti! Neće mi faliti ni prepucavanje s ljudima da zašto su cijene kod nas tako nenormalno visoke i jesmo mi normalni - ko da ja formiram cijene majmune! I neće mi faliti to što bi se nekako uvijek na meni zalomilo da ispravljam tuđe zajebe, uz izvinjavanja do poda i kissy kissy. Neće mi faliti niti konstantni pozivi (telefon tamo zvoni svake minute, mogla bi komotno biti jedna osoba čiji bi posao bio samo javljanje na telefon i odgovaranje na pitanja) i pižđenja ljudi (sasvim opravdana!) da zašto stvar još nije stigla, naručio je prije dva mjeseca, mi smo rekli da stiže za dva tjedna. I nemreš nekima utuviti da NE DAJU obećanja i ne garantiraju ništa kada znamo kako stvari funkcioniraju. A kada smo kod toga, neće mi faliti niti to da nikada ništa nije moglo biti na vrijeme i uvijek se sve odlučivalo i obavljalo u zadnji čas iako se znalo da će taj čas doći i moglo se obaviti kako spada. Neće mi faliti jedna sveopća neorganiziranost koju sam ja koliko toliko pokušavala dovesti u red, ali kada ti šefica ne da da obavljaš posao temeljito i kako spada, šta da onda radim?? (a nije da je u pitanju lovljenje roka pa da se zato ne stigne napraviti temeljito). Kada se samo sjetim da smo radili inventuru početkom siječnja (inventura se radi tako da je dućan otvoren!) koja vjerujem niti dan danas nije usklađena. Ali sam morala ići u Osijek i biti tamo do deset navečer (+ 4 sata puta natrag u Zg) i morala sam ići u Rijeku s istim završetkom priče. I ja znam da su oni uvjereni da su u pravu i da rade najbolje što mogu (na kraju, nije da im ne ide, upravo suprotno) i da ja nisam u pravu, ali da to može puuuno bolje, vala može! (pogotovo organiziranije, a ne naručivati robu na ho-ruk, pa će mene onda ljudi pilati zašto im nešto još nije stiglo) Nije mi bilo svejedno otići, bio mi je drag taj dućan i imala sam jako velike planove za njega, za unapređenje u razno raznim apsektima.
Nije mi bilo fora to što zbog radnog vremena nisam ništa stizala napraviti. Tu je opet i naravno najviše stradao Kimiko. To je taman bilo razdoblje kada smo se gombali s Lollobrigida pločom. Jedan posao (dućkas), drugi posao (Lolla), a treći tek u umornim natruhama jer dan na žalost traje samo 24 sata, a i to je prevara jer ustvari traje samo 16 sati. Mislim, ko može brojati ono vrijeme kada spavamo?? Pa ubroji tri sata putovanja s i na posao i ne ostane ti vremena ni da veš staviš prat. Toliko cijelo vrijeme inzistiram da mi je Kimiko prioritet u životu, a na kraju ga uvijek stavljam zadnjeg i uvijek sve drugo moram odraditi prije. To se čak već dešava i na novom poslu… Nije mi bilo fora ni što su mi iskomunicirane neke stvari koje se kasnije nisu realizirale (jedna od njih je rješenje problema kojeg imam s radnim vremenom).
Water under the bridge… nije da me nešto briga, ali eto, motale su mi se te misli po glavi. Iz dokolice. A sutra opet na posao. Novi posao je fin. Tamo telefon zazvoni dva puta dnevno i svi mirišu. Sjedim. Nitko se ne dere na tebe (zasad :) ) i problemi se rješavaju konstruktivno. Daju ti kekse :) (to ustvari uopće nije dobro…). Ekipa je odlična (ali to sam znala i prije), ali su ovi uz dobru zezanciju i radišni ljudi. Na to mi se još uvijek malo teško naviknuti da nikoga ne trebam tjerati i moljakati da napravi neki zadatak. Kažeš jednom i više ne moraš misliti na to. Neverovatno da i toga ima :). Čini mi se da mi je ok i da sam ja ok. Barem se nadam. Suprotno mi još nisu rekli…………..
Post je objavljen 14.09.2008. u 23:54 sati.