Marketing
4. dan zatočeništva u Tokiju
Moguće da ovaj naslov mnogima zvuči paradoksalno, ali kako sam sada u praksi iskusila - mnoge stvari u teroji zvuče puno bolje, pa tako i ostati zatočen u Tokiju :)
Naravno, nije to kraj svijeta. Ne mislim pritom da Tokijo nije kraj svjeta jer se u ovom trenutku pomalo osjećam kao da je (a i je :) ), nego nije kraj svijeta što sam ostala zatočena u Tokiju, ali ipak bih ja lagano doma. Eventualno je kraj svijeta što Lufthansa ima limit na jednu torbu od 20kg po putniku. Godišnji se potrošio, o parama da ne pričam, a i taj nesretni limit kilaže kofera se davno dostigao, tako da sam i tu iscrpila kapacitete. Sve da i imam para džaba shoppinga kada mi u kofer ne smije više niti paketić maramica. Ako je za pouzdati se u hotelsku vagu koju su mi posudili, ili ću ipak morat nešto vadit van i dijeliti, kako se ovih dana pokazalo, ne baš susretljivim japanskim Lufthansa službenicima.
Za one koji žive u izolaciji, a ipak iz nekog razloga čitaju baš moj blog: zračni promet je obustavljen nad Europom poradi islandskog vulkana Eyjafjallajokull koji se usudio izbaciti velike količine svoje vulkanske prašine, a ja sam zapela u Tokiju iz kojeg sam se preko Frankfurta trebala u subotu ujuto 17.4. vratiti u Zagreb.
Visimo na netu i budno pratimo situaciju. Jedni paničare i najavljuju jednogodišnji zastoj letova, drugi se smiju tim paničarima i govore da su sve to gluposti i da šta se svi toliko bezveze nerviraju i da 'kaj ne bu poletil'.
Ja se pomalo, eto, nerviram. Nerviram se jer je situacija cijelo vrijeme neizvjesna i ustvari nitko ništa ne zna. Nerviram se jer ako mi avion ne poleti niti u petak 23.4. će me sljedeće staviti na tko zna koji let, a to je već malo scary. Nerviram se zbog neplaniranog troška (hotel, hrana, život) koji mi baš nitko ne misli refundirati. Nerviram se zbog toga što mi je dosta da nikoga ne razumijem (baš sam mogla zaglaviti u Londonu! Ali od tamo se i puno lakše vratiti..). Nerviram se zato što imam i nekakav (kakav-takav) život u Zagrebu i obaveze koje me čekaju, ako ništa drugo, a ono poplaćati račune na koje će mi lijepo nabiti kamate jer ih nisam platila na vrijeme. Nerviram se jer sam zapela na jebenom otoku usred ničeg i ne mogu doma čak niti pješke! Eventualno nekim kaićem, ili recimo ovim:
I onda čitam kako se jadan Luka Bebić napatio pri povrtaku iz dalekog Japana. Ipak su se samo 3 veleposlanstva pomučila da mu organiziraju put, kupili mu kartu Osaka-Istanbul, unajmili mu šofera i BMW, skupa s policijskom pratnjom. Te brojke kojima se u člancima razbacuju da koliko je jadan kilometara i s čime prošao su mi toliko smiješne, da ne kažem tragikomične. Čim sam u petak ustanovila da nam je let za subotu zaista otkazan, odmah sam se bacila na istraživanje alternativnih ruta dolaska doma. Istanbul je bio logična opcija zbog svoje udaljenosti od pepelnog oblaka, a cijena od cca 4000$ je očito bila sasvim prihvatljiva za državni proračun namijenjen šačici političara, ali ne i za mene kojoj je plaća još uvijek ispod hrvatskog prosjeka. Najironičnije u tome je što sam ja zaglavljena ovdje u Tokiju, što moram davati za hotel i hranu što mi nije bilo uplanirano u budžet, a što sam baš ja (i svi vi ostali) platila Bebiću i kompaniji let iz Japana. Odmah sam naravno bila kontaktirala i hrvatski konzulat u Tokiju, no oni nisu radili s obzirom da je bio vikend. Iznjela sam im svoju situaciju koja je u tom trenutku ipak izgledala bezizlaznije nego sada i priupitala ih za pomoć makar nekog smještaja jer nemam baš novaca nastaviti plaćati hotel. Javili su mi se u nedjelju popodne (to me doduše iznenadilo!) da mi mogu pomoći s pronalaskom hotela u Tokiju. U to vrijeme sam ja već bila proživjela mijenjanje leta, plaćanje hotela (skuplje!) za dodatnu noć, odlazak na aerodrom, tamo ponovno mijenjanje leta, vraćanje u hotel po stvari i odlazak na noćenje na aerodrom unatoč plaćenom hotelu, spavanje na aerodromu, u 6h ujutro odjebanac što se leta tiče, ponovna prebukiravanje leta, rezervacija hotela za dodatnih 5 noći s obzirom na novonastalu situaciju, teglenje kofera natrag u hotel i rušenje u krevet od umora i nespavanja. Tada je došao mail iz konzulata da evo mogu nam pomoć pronaći hotel. Yeah. Memo to myself - proučiti malo koje su obaveze konzulata kod pomaganja svojim građanima.
Post je objavljen 20.04.2010. u 15:06 sati.