Arhangel
28.09.2005., srijeda
Arhanđeli
Dana 29. rujna, prema novom kalendaru (Gregorijanskom), slavi se blagdan svetih arhanđela Mihaela, Gabrijela i Rafaela. Svim ljubiteljima ovih predragih nebeskih prijatelja, svima koji njihova imena nose, koji se ovim arhanđelima ponose, neka ovaj blagdan bude, kao i svi dani koji dolaze, ispunjen mirom i svakim blagoslovom!!! |
27.09.2005., utorak
Za spasom svijet vapije
Čovjeka jednostavno zaboli srce i do u dno duše takne ga samo sjena koja dopire od neizmjerne boli kada se prisjeti stravičnih tragedija koje su zadesile obitelji koje su u vihoru minulog rata izgubile svoje najmilije. Od završetka tog krvavog kola smrti na našim prostorima prošlo je već deset godina, život ide svojim tijekom i u ovoj užurbanosti vremena nekako otupjesmo na bol duša stradalih i njihovih obitelji koje vapiju za pravdom. S jedne je strane to dobra stvar jer je vrijeme to koje čini da i najdublje rane zacijeljuju, što nam u životu omogućuje ići dalje. No, s druge strane to isto vrijeme nas čini površnima i bezosjećajnima za patnje drugih, u ovom slučaju onih koji su u tragediji rata najviše stradali. A upravo je rana na dušama takvih obitelji najublja i najbolnija, i vrijeme takve rane teško zacijeljuje, a naša površnost i bezosjećajnost čini da takve rane brzo ponovno prokrvare. Jedini lijek ranama takvih obitelji jest pravda i istina, velika do Neba, sjajnija od sunca.Nova emisija dobro nam poznate Latinice na državnoj televiziji ponovno se dotaknula pitanja svirepih ubojstava s početka devedesetih godina, ubojstava u kojima su stradali i pojedinci i čitave obitelji, ubojstava u kojima počinitelji nikada nisu bili privedeni pred lice pravde, niti se je istina o tim događaja ikada do kraja razjasnila. Jednako tako, za dio tih stravičnih događaja šira javnost nije nikada saznala; što zbog rata koji je u to vrijeme bjesnio, što zbog samovolje nalogodavaca tih zločina, koji su bili (i ostali) toliko politički moćni da su bili u stanju ušutkati i najhrabrije novinare i tužitelje koji bi se drznuli o takvom nečemu progovoriti. A upravo zbog žrtava čije duše vapiju u Nebo za pravdom i za istinom, i radi njihovih obitelji, važno je da se ovi slučajevi ne zaborave, da se o njima govori, da se potakne relevantne institucije da rade na njihovom rasvijetljavanju, da se potakne zatomljene savjesti mogućih svjedoka ili svih koji u istragama mogu pomoći da se ohrabre i učine veliko dobro tako što bi informacije koje možebitno posjeduju prenijeli nadležnim državnim institucijama. Jer ne možemo i ne smijemo zaboraviti ni jednog ubijenog čovjeka, bez obzira na mjesto, vrijeme, raloge pogibije, bez obzira na spol, dob, političko, nacionalno, vjersko ili bilo koje drugo uvjerenje žrtve. Na to nas obvezuje naša ljudskost, to što smo ljudi, a ne tek sinovi Zloga koji samo slijegnu ramenima i odvrate glavu od nesreće koja je zadesila brata čovjeka. Likvidacije pojedinaca i čitavih obitelji u ratnim godinama od prije petnaestak godina zlo su koje se ničim ne može i ne smije opravdati ni zataškavati. Ovdje nije sada pitanje Haaškog ili bilo kojeg drugog suda; istinu o ljudskim sudbinama i kaznu za počinitelje bilo kojeg zločina dužni smo provesti radi naše djece, radi generacija koje će na ovim prostorima živjeti kad nas više ne bude; radi njih smo dužni ovu našu zemlju oprati od krvi nevinih provođenjem pravde i zagovaranjem istine. U Evanđelju sam Isus govori kako će nas samo istina osloboditi! Doista, Pravednik Božji samo od istine živi i u Bogu je njegova nagrada! Povijest nas je nemilo naučila da su počinitelji zlodjela sa ovih prostora uvijek izmicali ljudskoj pravdi, redovito sa sanducima opljačkanog blaga onih koje su pobili. Ali to nam nije i ne smije biti razlogom da ne činimo sve kako bi istina izišla na vidjelo i kako bi se učinilo sve da se zločinci privedu pred lice pravde. Duše pobijenih žive među nama onoliko koliko pričamo o njihovim sudbinama, onoliko koliko spomen na njih živi u našem sjećanju. Daleko najvažnija stvar u cijeloj ovoj priči je doživjeti katrazu; posvijestiti sebi da je zlo zlo, i da je zločin zločin. Složiti u vlastitoj svijesti ideju da je zlo to što jest; zlo i da za zlo ne postoji opravdanje, niti ga može biti, početak je ostvarivanja tog velikog zadatka da svojim sinovima predamo istinu i pravdu na zemlji, koje dugujemo, ne svojim precima u ime neke slavne prošlosti, nego svojim sinovima u ime sretnije budućnosti. Istina je zato zalog za budućnost, blago koje nosimo u svoje sutra i koje nikako ne pripada prošlosti. Latinica je dobro pokazala kako je u spomenutim slučajevima fokusirano periferno, kako su pod povećalo dolazili svjedoci, žrtve, ponegdje i izvršitelji, ali rijetko su pod povećalo istrage dolazili nalogodavci zločina. Kao da rat može opravdati klanje nevinih! Kako je vrijeme odmicalo vapaj obitelji žrtava bivao je sve nečujniji, a rad oko rasvijetljavanja zločina sve je više tapkao u mraku. Ubojstva obitelji Zec u Zagrebu, Josipa Reihl-Kira u Tenji, Milana Levara u Gospiću i niz znanih i neznanih žrtava nečije samovolje nikada ne smiju biti zaboravljena. Ti ljudi su nečiji bližnji; očevi, muževi, sinovi, braća, sestre, djeca… Zamislimo da je ubijen i bačen u hladnu Dravu netko od naših najmilijih, da nestane, da ga/je nema među nama živima! U kakvu bi li se tek moru pretvorili naši životi! Tada nam patnje tolikih ne bi bile tek još jedno bespotrebno kopanje po ranama, tek cviljenje udovica i plač djece koja su ostala bez oca… O ne, tada bi se takve i slične tragedije itekako ticale i nas samih. To je zalog koji dugujemo budućnosti. |
24.09.2005., subota
Mame i sinovi
Oprah nas je opet tako ugodno iznenadila kada je, u gomili glupavih emisija i tema u kojima publika vrišti kada se pojave filmske zvijezde, dotaknula temu međuljudskih odnosa; točnije, riječ je bila o odnosu majki i kćeri. Proširimo li malo tu temu, stižemo do područja odnosa roditelja i djece, a ta je tema vrlo kompleksna i o njoj bi se moglo razglabati jako dugo. Mi ćemo se ovdje zaustaviti na jednom pitanju iz tog kruga, a to je pitanje posesivnosti roditelja u odnosu na vlastitu djecu, posesivnosti koja katkada može poprimiti takve razmjere da vlastitoj djeci zagorčava, pa čak i uništi život. Uzmimo za primjer jednu osobu, jednog čovjeka, muškarca; čovjeka kojeg je najlakše opisati kao dobričinu, čovjeka koji je dobrano zagazio u peto desetljeće života, čovjeka uvijek nasmijanog, sa završenim fakultetom, pomno uređenog, uvijek ispeglane košulje, čovjeka uredna života, nepušača, antialkoholičara, pristojnog gospodina koji se uvijek javi kada susretne poznanike na ulici, čovjeka koji pripada onom soju kojeg, kad ih sretnete, imate asocijaciju mirnog života srednjih godina, vremena kada je najveći dio životnih planova i nadanja već ostvaren i sada još samo treba održavati i razvijati postignuto. Takvi ljudi i dalje vrijedno rade, poznaju svoja prava, redovito idu na godišnje odmore, liječničke kontrole, dobrovoljni su davatelji krvi, simpatizeri su neke stranke, redovito posjećuju tržnicu, poznaju prodavačice kod kojih su vjerni kupci, ispijaju jutarnje kave uvijek u istim pristojnim kafićima, čitaju uvijek iste novine, znaju sve o politici, igraju sportsku prognozu, za Božić i Uskrs idu u crkvu.. To su ljudi sa stavom. Na prvi pogled se čini da su životi takvih idealni. No čovjek kojeg opisasmo u dnu duše nije sretan. Ta sjeta, taj izraz zabrinutosti vječno lebdi na licu njegovu i vjerno ga poput sjene prati. Jer takav je čovjek, pored svega što je u životu postigao, ipak sam; nije našao sebi srodnu dušu, nije stupio u brak, nije osnovao obitelj. Još uvijek živi sa sada već ostarjelim roditeljima; mama mu i dalje kuha, pere i pegla, neprestano ga nazivajući gdje je i što je s njim. Šutljivi i uvijek pasivni otac se bavi svojim staračkim tričarijama ne usudivši se nikada postaviti pitanje o sinu, kako ne bi uznemirio ionako previše živčanu ženu i već se je pomalo prestao nadati da će ga sin jednoga dana učiniti djedom. Njihov sin, jasno je, zdrava je osoba. Dok je bio mlađi znao je neke djevojke dovoditi kući, ali sve su te veze zavšavale prekidom. Mama našeg gospodina duboko je bila uvjerena da ni jedna od «kandidatkinja» nije dovoljno dobra za njezinog sina; neprestano ga je zasipala komentarima i vršila pritisak na njega govoreći mu kako je bolje da sebi nađe nešto sada ljepše, sada pamenije, sada poniznije, sada tiše, sada glasnije, sada čistije, sada ovakvo ili onakvo, kako ta koju je našao nije za njega... Bolesno posesivnoj mami ni jedna sinovljeva djevojka nije bila po volji; ona se o njima raspitivala okolo, sinu držala prodike o tome kakva žena treba biti, odnosno; ne treba biti, neke je kudila, a prema svima je bila hladna i suzdržana; ni jedna joj nije bila dovoljno dobra. Posesivna mama ni u jednom trenutku nije bila spremna svojega sina jedinca pustiti da diše svojim plućima, da poleti svojim krilima; vječno ga je držala u toj zlatnoj krletci, očekujući, valjda, da će prije ili kasnije naići neka cura baš po njeniom ukusu kojoj će ona konačno moći dati blagoslov da se uda za njezinog sina. Zapravo, takva mama nije nikada ni bila spremna «dijeliti» svoje dijete s nekom drugom ženom, za nju je njezin sin uvijek bio i ostao njezino mezimče za kojeg upravo ona zna što je najbolje. Barem je tako mislila. I svaki put kada se sin usprotivio sveznajućoj mami, ovu je trebalo smirivati i voziti je na hitnu radi visokog tlaka, jer ova nije mogla/htjela podnositi protivljenje bilo koga tko bi se uplitao u život njene obitelji u kojoj je ona bila gazda, koju je ona okupljala pod krila kao kvočka svoje piliće. Tako su dani prolazili, i tjedni, mjeseci i godine, a čelični stisak velike mame nije popuštao, jer čovjeku se sve to teže poniziti što mu je više godina koje mu na uho šapuću kako mu iskustvo dozvoljava biti u pravu. Mama je bivala sve nervoznija, sve zahtjevnija; ona je znala, najbolje, ona je mogla, najbolje, ona, ona zna, vidi daleko i dobro procjenjuje – živote drugih. Nikada se nije osvrćala niti propitivala sebe; dok su njezini ukućani oko nje; venuli. Jer mama nikada nije dozvolila svojoj djeci da odrastu, da budu svoji, jer «Ona zna», bio je njezin životni moto kojeg se tako slijepo držala. Sin se nikada nije trgnuo; nikada se nije oslobodio ove pupčane vrpce, nikada nije smogao snage razbiti vrata ovog zlatnog kaveza i vinuti se u slobodu. Ostao je, do danas, rob posesivnosti roditelja; rob uvjerenja da roditelja vrijeđaš i ako se, kao odrastao čovjek, usprotiviš njihovom stavu koja je slijep i ne vidi da su od vlastitog djeteta učinili roba koji trune u tamnici koju su mu oni sami namjerili. Stoga, dragi moji, volite i poštujte svoje roditelje, ali ne dozvolite da vam uređuju živote; budite svoji, budite slobodni, pa i pod cijenu pogrešaka. Jedino tako ćete znati da zaista živite svoj život. Punim plućima. |
21.09.2005., srijeda
Carla, Benedikt i Drivo
Ima li kraja nevoljama koje nam svakodnevno pripravlja ta prolupala baba u svojemu vještičijem laboratoriju suludih ideja? Pitanje je to koje si s pravom možemo ovih dana postaviti. Naša Carla del Ponte ovih je dana priredila pravu medijsku senzaciju kada je i sam vrh Rimokatoličke Crkve optužila za skrivanje, a koga li drugog, doli Ante Gotovine glavom i bradom. Čini se da je «ni baba ni deda» Carla potpuno izgubila živce i strpljenje kad se obrušila i na instituciju kao što je RKC i sam njezin poglavar papa Benedikt XVI. Ne zalazeći sada u pitanje nevinosti ili krivnje odbjeglog generala za kojim se tako uzaludno traga, važnije je pažnju posvetiti čitavoj toj enormno velikoj gluposti i jalovosti navedene potrage! Čini se da se taj naš Gotovina, u očima tete Carle, pojavljuje više i češće nego li Majka Božja; sad je viđen ovdje, sad ondje, sada se kupao, pa se sunčao, pa ispijao kavu… Taj je naš Gotovina, kako se čini, postao veći misterij od Međugorja ili Bermudskog trokuta; sad ga ima, pa ga nema, pa je viđen, pa nije viđen… Političari se u njegovo ime zaklinju dok su u oporbi, a kad se domognu vlasti, odriču ga se i kunu materom i ocem Haaškom Tribunalu da su poduzeli sve da se tog mističnog Gotovinu nađe. A njega nema, pa nema. Mi, obični pučani u našoj presmiješnoj zemljici, nikako na zelenu granu; nikako da se dokopamo gotovine ni u kojem smislu; oteše nam sve ovi naši glavonje, pa nema i nema. Pa kad službena Crkva već nije priznala Gospu iz Međugorja, teta Carla, vidi ti nje, bi da Crkva barem prizna Gotovinu. Dobri stari prepredeni dužnosnici u Vatikanu nisu se dali smesti; ni čuti za traženo priznanje! Teta Carla sada kipti od bijesa; Vatikan, jasno, nije Hrvatska da ju se može ucijenjivati bilo kakvim pritiscima; papa Benedikt nije naš Drivo da poltronski puzi obijajući vrata svjetskih moćnika, čekajući trenutak da ovi krenu na wc pa da ih zaskoče ulagivačkim komentarima. A ne; papa Benedikt je tetu Carlu jednostavno ignorirao. I s pravom, budući da mu je bilo jasno da ne može dozvoliti da se Vatikan uplete u igre i igrice nas primitivnih balkanaca koji su dopali tetu Carlu Gestapo da se iživljava nad nama. Takav Delpontičin stav zapravo samo izaziva na reakciju, jer tako upadljivo provociranje na račun Gotovine i Crkve može izazvati kontrareakciju i naroda i vjerskih struktura. Jasno je da su upravo franjevci, koje je Haaška tužiteljica optužila za skrivanje Gotovine, nerazdvojno povezani s katolicima na ovim stranama i da oni svaki napad na njih (franjevce) doživljavaju kao atak na sebe same. Zaista nije jasno što to Carli del Ponte treba. Ako i ima informacije o mogućem Gotovininom skrovištu, onda se one provjeravaju na daleko diskretniji način. Ovako je teta Carla samo bespotrebno srozala svoj ionako loš rejting među pukom na ovim našim stranama, te podgrijala tenzije koje ionako postoje na relaciji Haag – Hrvati. Jasno je da je narod poput Hrvatskog, koji je u ratu toliko propatio, posebno osjetljiv na pitanja uhićenja domaćih generala i da je pitanje istine o njihovim djelima tijekom rata toliko osjetljivo da ga se treba razrješavati u kirurškim rukavicama. Bahatost Haaškog suda glede slučaja Gotovina upravo je pokazala kako se takvi slučajevi ne smiju rješavati, jer su doveli do presmiješnih i jalovih situacija u kojima Carla del Ponte izigrava babu koja ni sama nije sigurna što je vidjela i čula, ali svejedno okolo dreči nanoseći i instituciji za koju radi i nama svima toliko štete. S druge strane Carla del Ponte se nije udostojila potruditi da zločinci poput Mladića i Karadžića, i tolikih drugih koljača iz BiH i Srbije i Crne Gore, budu uhvaćeni. Oni mirno šetaju po balkanskim bespućima, uživajući status narodnih heroja kojima na raspolaganju stoji i srpska vojska i policija, a o tamošnjim crkvenim krugovima da i ne govorimo. Psi rata koji su klali po Vukovaru, Sarajevu i Srebrenici kao da su izvan stvarnog interesa tete Carle Gestapo; ta žena načelno želi i njih pohvatati, dok stvarno ne čini gotovo ništa da bi do toga stvarno i došlo. Zar je moguće da jedan NATO i toliki britanski i ini agenti po Balkanu ne mogu ući takvima u trag!? A Sadamma su, primjerice, našli nakon par mjeseci od pada Iraka!? Kako to da se teta Carla nije sjetila govoriti o lociranju Mladića!? O lociranju Karadžića!? Kako to da nije opomenula vrh Srpske Pravoslavne Crkve, u čijim je manastirima, kako je potvrđeno, boravio Karadžić!? Toj babi nije jasno da svojim slijepim insistiranjem na tome da prioritet da slučaju Gotovina, i to na ovako bahat način, zapravo samo daje priliku Karadžiću i njemu sličnima da za sva vremena zametnu svoj trag. Jasno da ni u kojem kontekstu ne želimo uspoređivati Gotovinu i nevedene likove, ali Carla del Ponte to upravo čini. Ne govorimo o nekakvoj Gotovininoj krivnji, ali u Carlinu kontekstu i on je klao u Srebrenici, granatirao prepunu tržnicu Markale u Sarajevu, izgladnjivao taj grad i snajperima ubijao njegove građane… Svje je to jedna velika igra i jedno veliko licemjerje. Mi, na žalost, nemamo jednog Simona Viesenthala da neumorno traga za zločincima koji su sustavno zatirali Hrvate, Muslimane i Albance. Ali zato imamo Driva koji se neumorno ulaguje svakom političaru koji dolazi sa Zapada. Tragično… A za RKC i papu Benedikta ne brinimo; znaju oni sa Carlom i njoj sličnima izići na kraj… |
20.09.2005., utorak
Još smo dobro prošli - Za sada
Dobro je. Dobro smo prošli. Ovaj put. Državni nam se dužnici cio današnji dan hvale kako su ekspresnom brzinom riješili slučaj eksplozije u Britanskom veleposlanstvu u Zagrebu i otkrili počinitelja zlodjela; službenika Veleposlanstva, Damira Rovišina, onog istog koji je u spomenutoj eksploziji bio ranjen. Isti nam se dužnosnici nisu udostojili objasniti kako je bilo moguće da se u veleposlanstvu jedne strane zemlje u Hrvatskoj zaposli osoba s kriminalnim dosjeom, osoba koja je osuđivana, koja je provjereno povezana s Novicom Petračem, sinom-kriminalcem tate kriminalca Hrvoja koji u zatvoru u Grčkoj čeka izručenje hrvatskim vlastima. Zaista, živimo u briljantnoj zemlji u kojoj osuđeni kriminalci rade u veleposlanstvima. Tko zna gdje takvi još sjede u ovoj državi, u koliko su službenih fotelja zasjeli i odlučuju o sudbinama svih nas. Dok im kolege u zločinu uokolo pljačkaju i ubijaju nedužne građane, poput dvojice zaštitara ubijenih nedavno prilikom pljačke u sred Zagreba.S druge strane možemo odahnuti, jer se ipak pokazalo da pismo-bomba koje je eksplodiralo u poštanskom odjelu Britanskog veleposlanstva u Zagrebu nije (ne)djelo međunarodnih terorista. Svejedno, sve rečeno u prijašnjem postu i dalje ima svoju težinu i potpuna propast sigurnosti ove zemljice bila bi davanje bilo kakvog povoda koji bi pažnju svjetskih terorista svrnuo na nas. Zato je onim našim glavonjama u vrhu vlasti bolje da svoje lajave jezičine drže za zubima i da pomno paze što govore, osobito vezano uz američku intervenciju u Iraku. Politika SAD-a ionako Hrvatsku sustavno ignorira, stoga je bilo kakvo ulagivanje Bushu samo uzaludno gubljenje ovo malo obraza što nam je ostalo. |
19.09.2005., ponedjeljak
Samo nam još to fali!
Je li i Hrvatsku zahvatio plamen terorističkog ludila koji svijetom hara već tako dugo, a posljednjih godina i tako intenzivno? Pitanje je ovo koje si svi postavljamo, s punim pravom, nakon eksplozije u Britanskom veleposlanstvu u Zagrebu. Ako je do danas na ovim stranama i bilo onih koji su bili uvjereni kako se globalni rat protiv terorizma nas zapravo ne tiče, današnji događaj morao je i takve razuvjeriti i probuditi im uspavanu opreznost. Zaista; nitko, kako se čini, nije pošteđen. To što se eksplozija dogodila u poštanskom odjelu spomenute Ambasade, znak je da je u ovom društvu pitanje sigurnosti itekako loše riješeno. Sjetimo se samo nedavne pljačke poslovnice «Fine» u Zagrebu i pogibije dvojice zaštitara!Gospodarska kriza, recesija i rast cijena nafte na svjetskom tržištu učinile su našu ionako lošu gospodarsku i socijalnu sliku još gorom. Jasno je da posljedice takvih (ne)prilika osjeća svaka hrvatska obitelj i pojedinac koji nastoje preživjeti od vlastitog poštenog rada. Sjetimo se još i pogubnih posljedica nedavnih ratova na ovim prostorima, kao i pljačke prilikom privatizacije na hrvatski način, koja nas je skupo stajala i novaca i radnih mjesta. Posljedice globalnog terorizma s jedne i anglo-američke hegemonije s druge strane vidljive su na svakom koraku. Svijet nikada nije bio ni podjeljeniji ni nesigurniji. Sada je plamen rata koji je zahvatio svijet prešao jednim svojim plamičkom i iznad naših glava. Bogu hvala da su posljedice spomenute eksplozije zapravo zanemarive, ali sami taj događaj govori puno više; govori o nesigurnosti svijeta i vremena u kojem živimo i potrebi bolje zaštite nas; građana ove zemljice na periferiji brdovitog Balkana. Jedna nam je opasnost globalni terorizam, a s druge smo strane izloženi teroru domaćeg kriminala, nerijetko povezanog sa političkim, gospodarskim i medijskim centrima moći, i na lokalnim razinama, a nije za zanemariti i mogućnost da je podzemlje svoje prste uplelo i u same vrhove vlasti u zemlji. Ta i u drugim, razvijenijim demokracijama od ove naše, bilo je slučajeva sprege politike i podzemlja, pa tako ni Hrvatska ne bi bila izolirani slučaj. Naravno, to što se slično događalo i drugdje nam nipošto ne bi smjelo biti opravdanje. Bez obzira tko bio pošiljatelj/pošiljatelji eksplozivne naprave u Britansko veleposlanstvo, jasno je da je i Hrvatska postala cilj napada terorista. Za sada ne znamo kojih. Iako je bilo dovoljno dalekovidnosti i samog Predsjednika da se ne upustimo u iračku avanturu onog kauboja Busha, vrli nam je Premijer svojedobno izjavljivao kako: «Hrvatska razumije američke napore u Iraku!», beskičmenjački se ulagujući svjetskom diktatoru iz Bijele Kuće, ne bi li Hrvatska dobila barem mrvice političke blagodati koje padaju sa stola moćnika. Bila je to glupa izjava, ruku na srce. Jasno da takva izjava nije razlog spomenutog događaja u Veleposlanstvu, ali je sigurno bila bespotrebna i jalova, pravo samoponižavanje premijera jedne zemljice i poziv svjetskim luđacima sa bombama oko struka da i naš politički vrh misli Bushovom glavom, ali je prevelika kurva da se i vojno angažira kao američki saveznik. Pa zar nam politika ovih naših glavešina i nije poznata pod sintagmom »Figa u džepu»!?. Bilo kako bilo, pojačani oprez je nužan, i onaj sigurnosni, ali i oprez političara glede tog što, kako i gdje izjavljuju. Nužno je i hitno pooštravanje zakona, veća profesionalnost i obuka policije, učinkovitost sudstva i pravosudnih organa. Iako danas pune sigurnosti nema, ne možemo sjediti skrštenih ruku čekajući da se drugi za nas pobrinu. Jer nikad i nisu, pa i neće. A ako se pokaže da je pismo-bomba u Britansko veleposlanstvo upućeno radi sebičnih interesa vezanih, nedajbože, uz Gotovinu, ili šverc hrvatskim oružjem, onda smo stvarno naje...li. ne znam što je veće zlo koje nas može snaći; Al-Qaida ili domaći terorizam. Samo nam još to fali! |
16.09.2005., petak
Lička Crvenkapica
U malom ličkom mjestu Udbini, okruženoj prekrasnom prirodom, povrh dičnog Krbavskog polja, živi lička Crvenkapica. Nisam vam pričao o njoj!? Slijedi njezina priča… Lička Crvenkapica nije poput njezine imenjakinje iz bajke, i njezina priča, iako još nema svojega završetka, niti izdaleka nije tako romantična i bezbrižna kao bajka.Udbina, mjesto s oko tisuću i pol duša usred puste i predivne Like, živi svojim životom potpuno zapuštene provincijske sredine. Nakon oslobođenja od okupacije u Domovinskom ratu obećanja o gospodarskom poletu i prosperitetu Like i Udbine nisu se ostvarila; oronule kuće i zgrade odavna potrebne renoviranja djeluju otužno i na ovom ranojesenskom suncu. Radnih je mjesta malo. Strojevi iz obližnje pilane i tvornice ljepila opljačkani su nakon oslobođenja. U Udbini žive starosjedioci Srpske etničke zajenice, kao i u nekoliko okolnih sela, te Hrvati doseljeni iz Bosne. I jedni i drugi izigrani su od političkih glavešina u prohujalim ratovima na ovim prostorima; i jednima i drugima obećana su brda i doline, a dobili su samo bijedu iz koje se ne vidi izlaza. Prisiljeni su živjeti zajedno i dijeliti istu sudbinu. Hrvati su iznevjereni od svojih političara i ne mogu se vratiti na pradjedovska ognjišta u Banja Luci i okolici. U novom zavičaju teško vide ikakvu perspektivu. Teško se zapošljavaju. Srbi su se vratili poslije bijega u Srbiju, za vječna su vremena diskreditirali sami sebe pred očima dojučerašnjih susjeda, brojčano su nazadovali, bez posla su i bez nade u zaposlenje. I ono radnih mjesta kojih ima u obližnjoj pilani premalo je da bi se zaradilo dovoljno plaća za nahraniti sva gladna usta. Većina i Hrvata i Srba živi od socijalne pomoći te obrade nešto vrtova i stoke koju uspiju uzgojiti. Sukoba koji bi bili uvjetovani međuetničkim netrpeljivostima nije bilo. U takvoj situaciji nikom nije do novih nevolja. Među njima je i udbinska Crvenkapica. Žena je to od svojih šezdesetak godina, izgleda kao da joj je barem dvadesetak godina više. Težak život na suhom joj je licu ostavio dubok trag. Mještani je smatraju pravom lokalnom ludom; i tako se prema njoj i ponašaju; u prolazu je zezaju, na spomen na nju odmahuju rukom. Od milja je zovu Crvenkapica, budući da je tijekom cijele godine odjevena u, valjda, svu odjeću koju posjeduje, a to uključuje barem desetak starih haljina s kapuljačama, kojima joj je uvijek prekrivena polusijeda glava. U Crvenkapičin modni trend spada i nošenje nekoliko pregača odjednom, kao i gumene čizme koje su joj uvijek sastavni dio garderobe, bez obzira na vremenska (ne)uvjete. Nazvasmo je i Baba s Deset Kapa, onako, iz čiste simpatičnosti. Naša Crvenkapica, taj čudan svat, nikada se nije udavala niti zasnovala obitelj. Nema bliže rodbine. Tik prije «Oluje» bila je prisiljena iseliti u Banja Luku. Tamo je ostala na ulici. Sama i napuštena od svih. Nekoliko je puta bila pretučena. Nakon takvog životarenja naša se Crvenkapica vrlo brzo vratila u svoju Udbinu. Sama. Pješačila je od Banja Luke do Udbine. Bez ičega. Bez dokumenata. Bez hrane. Po povratku je svoju ionako bijednu kućicu zatekla devastiranu. U toj kućici živi i danas; bez prozorskih stakala i rebrenica, bez struje. Usprkos svemu i dalje je vesela. Rado razgovara s prodavačicama, pozdravlja ekipu iz obližnjeg kafića, smije se s djecom koja izlaze iz škole i rado im kupuje slatkiše od ono malo crkavice koju dobije. Oštra je u nastupu i bez dlake na jeziku; jer nema što više izgubiti. Uspjela je dobiti malu mirovinu i dokumente. Struju još nije dobila. Ono malo imovine koju je prikupila sama je dopremila do svoje izbice; u malim radnim kolicima. Iako je kršćanka pravoslavne denominacije, rado ističe kako joj je katolički svećenik, udbinski župnik, franjevac, najbolji prijatelj uvijek spreman pomoći. Valjda. Crvenkapica je prije nekoliko dana stala razgovarati s vojnicima koji su radili na obližnjem gradilištu. Neki idiot zapovjednika je odmah započeo s neugodnim provokacijama tipa je li ovo Srbija ili Hrvatska. Tako je nastupio prema Njoj; prema Crvenkapici; našoj Crvekapici!!! Prema sirotinji koju samo anđeli nebeski čuvaju! U tome trenutku bilo me je sram zbog primitivizma zapovjednika u Hrvatskoj vojsci. Iskreno. Crvenkapica se nije dala smesti; automatski je odgovorila kako je ovo Hrvatska i kako je bolja od Srbije jer joj je dala mirovinu!!! U svojoj priprostoj iskrenosti Crvenkapica je bila itekako objektivna. Sve je to izrekla u samo njoj svojstvenoj maniri; sa smijehom i odlućnošću. Kreten od zapovjednika nije se osvrtao na odgovor; okrenuo joj je leđa. Tako čine svi uskogrudni licemjeri i «ratnici» kojima je prva baba koja naiđe potencijalni neprijatelj vrijedan da ju se izvrijeđa, koji ljude vrednuju, valjda, prema broju krvnih zrnaca. Jer ni sami nemaju ljubavi da bi po ljubavi ljubili ljude. A naša Crvenkapica se nasmijala i nesebično pohvalila kako je dobila mirovinu i svima nazočnima donijela; pivo!!! Legenda! Danas me Crvenkapica iz Udbine naučila lekciju; svojim primjerom ona je zasvjedočila istinsko kršćanstvo; u poniznosti i nesebičnom darivanju. Danas sam u Crvenkapici, u toj baki glave prekrivene s desetak kapuljača, prepoznao Tebe, Kriste… Sretan sam zbog te spoznaje koja mi je ispunila dan. Čuvaj, Bože, našu Crvenkapicu… |
12.09.2005., ponedjeljak
Nafta koja nas razdvaja
Navršiše se pune četiri godine od terorističkih napada na New York i Washington; 11. rujna 2001. – 11. rujna 2005. Tim napadima, u kojima je živote izgubilo oko 3000 ljudi, pale su u vodu sve velike nade kako će treći milenij u koji je svijet upravo bio kročio započeti u miru i kako će svjetski glavešine konačno okrenuti novu stranicu povijesti upravljajući svoje političke poteze u smjeru pravoga mira. Gorko smo se razočarali. Napadi otetim avionima na njujorške nebodere Twins i Pentagon u Washingtonu bili su, kako se ubrzo pokazalo, tek početak nove etape krvavog svjetskog pira pod parolom «Oko za oko, zub za zub!» Zapravo se nije ništa promijenilo, jedno zlo se nastavilo na drugo, kako je već tisućljećima u ovom našem rodu Adamovom.Jasno da ni u kojem slučaju bilo kakva uporaba zla ne dolazi u obzir kad je u pitanju riješavanje bilo kojeg problema, bilo na individualnom, jednako kao ni na općem planu. Isto tako je jasno da teroristički napadi ništa nisu niti će ikada išta riješiti. S druge strane je jasno da je vojna, politička i gospodarska hegemonija kojom Sjedinjene Američe Države vladaju svijetom dosegnula svoj vrhunac koji je izazvao reakciju. S jedne strane je ona pasivna u obliku prezira prema američkoj kulturi i načinu na koji se u njenom okviru vrednuje. Opasniji vid ove reakcije je svjetski terorizam, koji pogađa američke ineterese diljem svijeta. Naravno, kao i u svakom zlu, posljedice te i takve reakcije najprije osjeti običan svijet, sirotinja. Jer zlo terorizma ne bira žrtve, već nasiljem preko leđa malih ljudi nastoji uzdrmati temelje političke i gospodarske moći svjetskih glavešina. Isti se scenarij ponovio i u New Yorku, Washingtonu, Madridu, Londonu; stradali su mali, obični, svakodnevni ljudi. Političari i njihova sigurnost niti izdaleka nije bila ugrožena. Ne kažemo da je ova njihova pošteda loša stvar, i oni su ljudi s pravom na život, ali kad stradaju nevini, mali ljudi, nas; iste takve male, obične ljude, nekako više zaboli negdje unutra, u dnu duše. Jer nam se s malim ljudima lako poistovjetiti, nekako bolje razumijemo životne križeve poginulog vatrogasca u srušenom WTC-u u New Yorku, radnika koji je hitao na posao kad je eksplodirala bomba u madridskoj željeznici, studenta koji je išao na predavanje londonskim autobusom ili domaćicu koja se vraćala iz kupovine metroom koji je eksplodirao u londonskom podzemnom tunelu. Glavešine u SAD –u i dalje glume suosjećanje, koje nije ništa drugo nego licemjerje. Bushu je više stalo do poslovnih interesa naftnih magnata i saudijske kraljevske obitelji nego do siromašnih crnačkih obitelji iz predgrađa New Yorka, čiji su muževi, očevi i sinovi izgubili živote nastojeći ugasiti požar u plamtećim Blizancima, koji su se onako tragično survali u nepovrat. Napadi na Afganistan i Irak, te vjerojatna intervencija na Siriju ili Iran nisu osiguravanje života američkih građana, već enormnog bogatstva koje naftni koncerni u tim krajevima svijeta crpe iz crnog zlata. Nafta je i blagoslov i prokletstvo arapskog svijeta. Kad je sedamdesetih godina minulog stoljeća tadašnji američki državni tajnik Henry Kissinger izjavio kako «Mi ne smijemo dozvoliti da Arapi upravljaju naftom!», zapravo je proročki dao obrazloženje svih sukoba u arapskom dijelu svijeta u zadnjih pola stoljeća. I ne samo to, dao je obrazloženje uzroka svih sukoba SAD-a i arapskog svijeta koji su se odvijali u navedenom vremenu. Arapski svijet, onaj njegov najveći dio koji nije u poslovno-interesnim odnosima sa bogatim zapadnjačkim naftnim koncernima, zapravo je talac naftnih izvora na kojima te zemlje leže. Zato njihova reakcija protiv nastale sitaucije i jest bunt protiv Amerike i svega što na tu zemlju i način života podsjeća. Jedina ideja oko koje je bilo moguće pokrenuti mase za navedenu stvar bio je Islam. Zato teroristički rat koji se na svijetu vodi nije sukob civilizacija, kultura ili vjera, kako ga neki žele prikazati, već sukob interesa naftnog lobbyja koji se na nafti bogati i vlada svijetom s jedne, i arapskog svijeta koji naftne izvore ima i koji njima želi upravljati, s druge strane. Islam je ovima drugima samo sredstvo, jer dugog uspješnog načina kojim bi se borili protiv propagandno moćnijeg Zapada jednostavno nemaju. Tragedija je u tome što i jedna i druga strana u svojoj borbi za premoć gazi preko života običnih, malih ljudi, kako bi postigla svoje ciljeve. I jedni i drugi se skrivaju iza paravana nekakvog očuvanja tradicionalnih vrijenosti, kulture, demokratskih tekovina, domoljublja. Moćan paravan je ovdje i vjera, zloporabom koje se događaju tolika zla. Ubijanje u ime Boga, ma kojim Ga imenom mi na zemlji nazivali, i na koji god mu se način molili, zapravo je pljuvanje po tom istom Bogu. Jer taj je Bog u svakom ubijenom Iračanu, Kurdu, Amerikancu, u svakom malom, običnom čovjeku koji samo želi u miru proživjeti ovo svoje zemaljsko putovanje, bez likova poput Busha , Osame Bin Ladena i njima sličnih. |
11.09.2005., nedjelja
Vatromet taštine
Cijela je nacija nadolaskom ove jeseni ponovno doživjela svojevrsni trans uzrokovan ponovnim pokretanjem projekta «Big Brother», hrvatske inačice planetarno popularnog reality showa. Podsjetimo se; kada je proteklu godinu, u ranu jesen, započela prva hrvatska sezona, gotova da nije bilo čovjeka u zemlji koji nakon samo nekoliko tjedana nije znao nabrojiti barem nekoliko imena natjecatelja ili natjecateljica, ne bijaše ni jednog medija koji nas nije bombardirao izvješćima iz famozne Big Brother kuće; o spomenutom showu brujalo se na ulicama, u kafićima, obiteljima, propovjedaonicama crkava, školama, fakultetima, vrtićima, vjerojatno i u samim Banskim te Predsjedničkim dvorima na Pantovčaku. Svi su bili zaluđeni jednom, zapravo pomalo morbidnom činjenicom; preko televizijskih ekrana vrlo se lako mogao ostvariti tajnu i bolesnu čežnju većine od nas ljudi; zaviriti u tuđe živote 24 sata na dan! Nacija ja tako postala jedna velika ćakulona, kako bi rekli u Dalmaciji, kojoj više nije bilo potrebno zavirivati preko prozora u susjedovu sobu, već je bilo dovoljno smjestiti se ispred malih ekrana ili sjesti za internet da bi se zadovoljila ta naša bolesna želja da zavirujemo u ama baš svaki kutak tuđih ljudskih života, koji nas se, istini za volju, zapravo i ne bi imali što ticati. Tema razgovora tako postade što je tko od natjecatelja rekao, tko se, odnosno tko se nije razodjenuo, tko će koga, mnogi se nadahu, povaliti, tko će sljedeći petak biti isključen, tko bi mogao osvojiti crkavicu od milijun kuna… Natjecatelji, potencijalne zvijezde, kako ih se znalo nazivati, dolazili su iz dobro stojećih obitelji. Najveći dio njih bili su, zapravo, kratkotrajni kometi, a ne zvijezde, jer se njihova slava ugasila kratko nakon ispadanja iz igre. Jednako se bilo i sa sudionicima nekih prijašnjih projekata; tko se još sjeća Marina Tironija, Rafe, Vazmenka i sličnih likova koji su u trenucima pobjede mislili da su samog Boga za bradu uhvatili!? Drago nam je da su ljudi zaradili štogod novaca, ali iskustvo njih kao pobjednika pokazuje da su uspješno poslužili svrsi; biti kratkotrajni medijski proizvod. A što je tek s tolikima kojima su se sve nade izjalovile onog trenutka kad su bili izbačeni iz daljenjeg natjecanja! Njihovih se imena tek nitko ne sjeća.Zato su se producenti ovog showa potrudili i ovu jesen, sve do Božića, naciju opijati zavirivanjem u intimu i privatnost novih žrtava želje za popularnošću i slavom. Biti će zanimljivo vidjeti koliko će ove nove medijske zvijezde/kometi potrajati; netko jedva pet dana, drugi opet tjedan, mjesec ili dva. Rene, tip indijanskog imena Čovjek-Pun-Sebe, izišao je iz natjecanja očiju punih kivnosti na naciju koja ga je telefonskim glasovanjem izbacila; kojih li drznika! Jednako je i sa gospođom u srednjim četrdesetima koja se jadna ponadala da u medijima mogu proći i oni za koje više ne vrijedi biti uspješan i; mlad. Gorka istina stvarnosti da moraš biti mlad i lijep (i podatan) da bi uspio u showu toj se teti tako drastično obila o glavu da je njeno glumljenje ravnodušnosti nakon što je izbačena bilo zaista jadno. Ali valjda je nešto naučila. Preostala ekipa u toj kući jedna je velika skupina zanesenjaka vlastitim sposobnostima/izgledom, koji, preglumljavajući se da su ono što zapravo nisu, pokušava ostati u igri što je dulje moguće. Neki se trude znanjem, drugi glumom, a kad ne ide ni to onda je na repertoaru metoda kodnog imena «Severina». Naznake toga već su bile vidljive, što će razveseliti voajerski dio publike, što je pridjev koji će velika većina gledateljstva, osobito muškog, rado sebi pripisati. Pa dok žene budu spremale večeru, muževi će polutajno škiljiti na Big Brother epizodu nadajući se da će vidjeti ono što su na sličnom projektu imenom «Bar» nedavno propustili; looseri jedni! Ili neka simultano gledaju oba projekta odjednom, možda im se posreći, kad nemaju sreće u svojoj stvarnosti! Dok se ne pojave ljutite žene s kuhačom u ruci, a muževi nabrzihen prebace na HTV praveći se da upravo gledaju jedan drugi show; nogometnu utakmicu nacionalne nam reprezentacije! A žene sikćući zgrabe daljinski i – prebace kanal na omiljenu im latinoameričku sapunicu! |
09.09.2005., petak
Naš nogomet
Sve nade da bi Hrvatska, zajedno s Mađarskom, daleke 2012. godine mogla biti domaćin Europskog nogometnog prvenstva dobrano su okopnile nakon najnovijih izgreda koje su nam naši navijački huligani priredili, ovaj put na Malti, usred Sredozemlja čijom se mediteranskom kulturom tako volimo kočoperiti. Tako su nade u moguću organizaciju EP 2012. slične snijegu na zalazu proljeća – praktički ih više ni nema. Eto; tako smo nakon sramote koju su nam priredili vaterpolo-huligani u Sloveniji, doživjeli još jednu packu, ovaj put od velikih «domoljuba» koji ne mogoše preboljeti mršavu igru naših nogometaša, od kojih bolji nogomet pruža i prosječna reprezentacija Lesota ili Swazilanda. Opet se dogodio «hrvatski sindrom»; tj. glasna manjina i njeno ponašanje dalo je u očima svijeta opis ove nacije, njezine tihe većine, kao divljačke balkanske bande, koja ne zaslužuje ništa bolje od stanja u kojem se i nalazi; od stanja balkanske prčvarnice u kojoj nema nikave nade da će se išta promijeniti.Na tribinama stadiona u La Valetti malteška policija, ljudi naučeni na visoki stupanj civiliziranog ponašanja njihovih sunarodnjaka i njihovih gostiju, nije imala niti osnovnih policijskih priručnih sredstava, poput štitova ili pendreka, kako bi se obranila od podivljale hrvatske horde koja je na njih nasrnula po klasičnom balkanskom receptu koji se sastoji od trganja i bacanja stolica, kamenja, rušenja ograda i svega što im se na putu nađe. Tako su na koncu iz Malte protjerana 103 Hrvata, a sutkinja je svima izrekla 7 mjeseci zatvora ili 2 godine uvjetni na Malti. Svi optuženi su priznali krivnju zbog bržeg povratka kućama. Tragično je i to da su privedeni i osuđeni i ljudi koji sa razbijačima tribina nisu imali ama baš nikakve veze. Eto, i u tim individualnim slučajevima pripadnici naše tihe većine izvukli su deblji kraj i svrstani u kriminalce, skupa sa glasnom manjinom koja je nerede i skrivila. Opisani događaji ukazuju da je stanje duha ove nacije, i stanje društva u našoj premiloj zemljici oblika ptice krajnje alarmantno i da je već počelo prelaziti granice državnih okvira. Od ubojstva dvaju zaštitara i pljačke «Fine» u sred Zagreba u po bijela dana, zlostavljanja i zataškavanja zlostavljanja djece u eminentnim humanitarnim institucijama, svjedočenja o stravičnim ubojstvima i bacanjima leševa u Dravu za koja nitko nikada nije odgovarao, a potencijalni osumnjičenici sjede u foteljama institucija državne vlasti, sve do divljanja navijačkih skupina koje sramote ime nacije nam diljem svijeta. Jedina veća sramota od opisanog divljanja su nam političari i nogometna reprezentacija, koji nas sramote gdje se god pojave. Kriminal koji se s jedne strane isprepleo s domaćom nogometnom nam elitom, velike količine novca koji u tom sportu cirkulira i slava koja prati one koji nogomet igraju, a koja lako udara u glavu, učinili su od naših nogometaša (čast iznimkama) i nogometa pravu farsu, predmet ismijavanja cjelokupne nacije. Predmet ismijavanja i zgražanja. Stara slava Svjetskog nogometnog prvenstva 1998. odavna je izblijedila, a ni ona nije mogla prekriti svo politikanstvo, nečiste poslove, neprofesionalnost i loše rezultate koji su prethodili i koji su potom uslijedili. Nogomet, najvažnija sporedna stvar na svijetu (barem tako kažu, op.a.) postao je slika društvene zbilje u Hrvatskoj! Prožet svime prije spomenutim, pao je na niske grane, najniže do sada. Finese poput čestih izmjena nogometnih izbornika nipošto ne mogu temeljitije promijeniti stanje; potrebno je mijenjati svijest; nacije, javnih djelatnika, novinara, sportaša, raskrstiti s prološću, s politikom, s kriminalom. Početi se baviti, vidi ti čuda, nogometom. Kratko rečeno, kao i čitavoj naciji, tako i nogometnom svijetu, potrebna je katarza; pročišćenje. Uz sliku takvog hrvatskog nogometa, uz pravnu državu i rigorozne zakone o navijačkim skupinama, slika divljanja na tribinama ne bi ni bilo. Razloga za divljanje, jednostavno rečeno, ne bi bilo. Usprkos porazima, koji su dio igre. I života. |
07.09.2005., srijeda
Tko im je kriv što su siromašni crnci!?
Kad su meteorološke postaje najavile uragan «Katrina» koji se kasnije obrušio na američke obale Meksičkog zaljeva, jasno je bilo da najmoćniju silu svijeta - SAD - čeka jedna od najstrašnijih prirodnih nepogoda. Tamošnje su se vlasti i lokalno stanovništvo i u prošlosti suočavali sa sličnim iznenađenjima prirode, ali ovaj je nalet uragana i posljedice koje je ostavio iza sebe bio izrazito katastrofalan. S druge strane, suočavanje s posljedicama katastrofe pokazalo je svo licemjerje koje obilježava politiku Sjedinjenih Američkih Država, čak i prema vlastitim građanima.Nakon uragana znatan se dio krajnjeg američkog juga našao opustošen i poplavljen. Nebrojeni su ljudi stradali, stotine tisuća bili su prisiljeni napustiti svoje domove jer su ostali bez ičega, a i oni kojima su štete na stambenim objektima blaže morali su otići jer je zbog poplave zaprijetila opasnost od izbijanja zaraznih bolesti, pojavile su se ulične bande (ništa čudno za ionako nikad kultivirane američke prilike), potpuno je zakazala opskrba hranom, grad je ostao bez električne energije, zdravstveni sustav je doživio kolaps, školski, poštanski i ostali sustavi potrebni za normalan život XXI. stoljeća ne postoje. Posebno je teško stradao grad New Orleans, koji je većim dijelom pod vodom. Dobri stari američki jug, područje koje je oduvijek bio ruralni kraj beskrajnih polja kukuruza i pamuka, rijeka i močvara, zapravo se, usprkos svoj ljepoti prirode i duhu stanovnika juga, ubraja među siromašnije dijelove SAD-a. Uglavnom je napučen crnačkim stanovništvom, tj. afroamerikancima, kako se to danas popularno kaže, potomcima nekadašnjih crnih robova koji su dovoženi iz Afrike i prodavani na američkim sajmovima sve do sredine XIX. stoljeća. Tko je gledao filmski klasik «Gone with the wind» mogao je osjetiti dašak starog dobrog američkog juga, kakav je nekad bio. Bio je to, s jedne strane, kraj prekrasnih krajolika i melankoličnog mentaliteta njegovih stanovnika, a s druge strane kraj nastanjen siromašnim crnačkim stanovništvom i pokojom bjelačkom obitelji nešto boljeg imovinskog stanja. Nakon uragana «Katrina» na američkom je jugu zavladala pustoš i kaos; cijeli je svijet promatrao ljudska trupla koja su plutala između poplavljenih kuća i prenatrpane sportske dvorane u kojima su starci i djeca umirali poput muha. S druge strane je dični američki El Presidente George Bush svirao gitaru na nekoj stranačkoj konvenciji, živo mu se fućkajući za tragediju koju proživljavaju njegovi vlastiti sunarodnjaci i birači. Tome liku nije bilo teško potpisivati ukaze kojima se enormna sredstva koriste u imperijalnom američkom pohodu na Irak, a s druge strane trebalo mu je nekoliko dana ne bi li se udostojao uputiti nužnu pomoć u stradala područja i nešto vojske koja bi uspostavila kakav takav red. Vjerojatno nikada nećemo ni saznati koliko je ljudi izgubilo živote, izgubilo svoje najmilije, svoje domove i sve što im je srcu bilo drago dok su uzaludno čekali da im bogata Amerika, njihova Amerika, pomogne. Jedina «krivica» svih tih stradalih ljudi na američkom jugu bila je ta što su siromašni i što su crnci!!! Nije li predrasuda koju i samo baštinimo putem medija i američkih filmova da su ljudi s društveno nepoželjnim ponašanjem, nasilnici i kriminalci, zapravo uglavnom crnci!? Rijedak je takav film u kojem ulični razbojnik nije tamnoput! A ako su, k tome, takvi ljudi crne boje kože još i siromašni, što na američkom jugu jesu, eto nama predrasude o stanovnicima amerikog juga; opasni kriminalci, sumnjivi tipovi iz siromašnih predgrađa. Stoga nije ni čudo da se Ameri u bogatim gradovima američkog istoka i zapada i ne uzrujavaju previše zbog tragedije njihovih zemljaka s juga. Ne uznemirava im se ni predsjednik previše, pa zašto bi i oni!? Zapitajmo se samo bi li reakcija američke Vlade bila ovako troma da je stradao koji bogati grad Californije ili istočne obale! Slike stradalih ljudi i prenatrpanih dvorana imaju nešto zajedničko; svi su ljudi crne boje kože! Rijetko smo ovih dana u medijima mogli vidjeti bijelog stradalnika! Ne kažemo da bi bilo pravednije kad bi ih bilo, ali opisani odnos stradalih i njihove boje kože puno govori, više od riječi. Licemjerje koje je Bush ovaj put pokazao pred vlastitim narodom krajnji je čin neljudskosti koja obilježava tog čovjeka, pardon; stvora. Sada se opravdava sporošću sustava, suradnicima, vremenskim neprilikama, obvezama, lošim procjenama sigurnosnih službi… Pa zar mu još itko vjeruje!? Nakon New Yorka, nakon Afganistana, nakon Iraka, nakon tolikih pobijenih, ima li pod kapom nebeskom još ikog tko Bushu vjeruje!? Možda netko u New Orleansu!? |
06.09.2005., utorak
Hodočašće 5 - Bonn
Bilo je prošlo podne kada se naš autobus zaustavio u jednoj od ulica Bonna, koja je sva bila obrubljena kolonom parkiranih autobusa drugih hodočasnika. Dan je nakon susreta s Papom na Marienfeldu, i mi smo, nakon poluprospavane noći u Liegeu u Belgiji, ponovno došli u Njemačku, na susret mladih u Bonnu. Dok smo se mi iskrcavali i uzimali najnužnije stvari, kolone hodočasnika prolazile su pored nas s obje strane ceste, i skretale prema obližnjem parku. Ponovno su tu bile već viđene zastave, a gotovo da nije bilo grupe iz koje se nije čuo ritam dobro nam znanih pjesama; «Slušaj Izraele, Gospodin je naš Bog!», odjekivalo je iz naše kolone, dok smo s nekoliko hrvatskih trobojnica na čelu kretali prema spomenutom parku. Tamo nas je, na brižno uređenom i travom prekrivenom prirodnom amfiteatru flankiranom stablima dočekao nezamisliv prizor; oko 100 000 mladih ljudi iz gotovo svih krajeva svijeta okupilo se toga kasnog poslijepodneva u parku u Bonnu. Prizor je bio nezaboravan, i tko ga je vidio, sigurno će ga cijelog života nositi u sjećanju. Kao i u Koelnu, i ovdje su nad morem ljudi lepršale najrazličitije zastave, na već pomalo prohladnom vjetru, tog poslijepodneva u Bonnu. Naša grupa smjestila se ispod stabala poprilično daleko od središnje pozornice, ali nas je radovalo to što su se organizatori pobrinuli da hodočasnici iz istih nacija budu okupljeni na istim mjestima. Tako se je naš dio amfiteatra sav crvenio od majica i hrvatskih zastava; bilo je tu skupina iz Poreča, Rijeke, Splita, Zadra, Zagreba… Mala Hrvatska bila je po broju hodočasnika na tom susretu četvrta nacija po brojnosti, iza Talijana, Poljaka i Španjolaca, a prva po broju hodočasnika s obzirom na broj stanovnika u zemlji. Nezaboravan je bio prizor kad je nas Hrvate voditelj programa predstavio okupljenima; nekoliko minuta je trajalo vijorenje zastava i poklici radosti, toliko da su nas na kraju morali ušutkivati.Središnja pozornica bila je ukrašena ogromnim panoom na kojem je bio lik Krista Svevladara; bilo je to tako znakovito jer kao da su se na tom susretu, i onom s papom dan prije, ostvarile riječi iz proroka Ezekijela u kojima Bog govori kako će svoje sinove skupiti iz «Svih naroda, iz svake zemlje». Bilo je to tako dirljivo. Na pozornici je bilo dvadesetak kardinala i biskupa, među kojima je posebno bilo znakovito prisustvo pravoslavnog episkopa/biskupa šabačko – valjevačkog Laurentija, koji je posebno pozdravljen. U masi svijeta bilo je i skupina iz Srbije i Crne Gore, što je bio veliki Božji znak za nas Hrvate, a i sve okupljene. Procesija od nekoliko tisuća svećenika pronijela je u jednom trenutku do središta događanja kipove s relikvijama dvojice svetih mučenika – zaštitnika Bonna, te kip Bogorodice s djetetom, najljepši kip Bogorodice koji je autor ovih redaka ikad vidio (potrudivši se sići blizu cesti kojom je procesija prolazila). Ovi znakovi puno su nam govorili; crvene ruže kojima su bile ukrašeni relikvijari s moćima spomenutih mučenika simbolizirali su progonstvo koje će doći, koje je već tu; progonstvo onih koji žele zaista živjeti svoje kršćanstvo. Kip Bogorodice, izrađen u drvetu za ovu prigodu, označavao je Onu koja je Pomoćnica Kršćana i Majka svih nevoljnih, Onu koja je sama stajala pod križem umirućeg joj Sina i našega Boga. O tome je govorila dirljiva pjesma tijekom procesije, praćena zvukom gitare i bubnja. Prolazak spomenutih znakova kroz mnoštvo prema bini bio je tako nabijen emocijama i simbolikom. Kateheza koja je uslijedila govorila je o pozivu kršćanina da nasljeduje Krista u punini, danas kad je to teže nego ikada prije, i što će bivati sve teže. Apostazija od vjere koja je zahvatila zapadni svijet nije se samo odrazila na pad broja kršćana, već i na situaciju depresije i poganskog načina življenja u tim zemljama u kojima je sve rijeđi radosni vrisak djece, broj uspješnih brakova, gdje su sve rjeđe skladne obitelji, gdje se obitelju proglašava ono što obitelj nije i ne može biti, gdje se stare i nemoćne ubija/eutanazira, nerođenu djecu ubija/pobacuje, gdje se ljudima manipulira i pretvara ih u isključivo strojeve za zaradu bogatih… Kršćani su pozvani da se ne boje svjedočiti svoju vjeru, da prionu uz Krista, da ljube svu svoju braću, uključujući i one koji ih progne i ismjehuju, da ostanu vjerni pokladu vjere koji je kroz vjekove navješćivala Crkva, da se ne boje pouzdati se u Providnost Božju stupivši u brak ili u posvećeni život/svećeništvo. Glavna tema kateheze bila je; [B]Ne bojte se! Dolaze vremena progona onih koji zaista slijede Krista, bilo u braku, bilo u posvećenom životu. Jedini garant uspjeha i u jednom i u drugom pozivu je ugledati se na Krista, i to raspetog. Nema uspjeha i spasa bez trpljenja, bez križa, bez patnji. To su sve vrijednosti koje suvremeni mentalitet svijeta prezire; oprimo mu se čvrsti u vjeri. Stotine mladih ustale su u jednom trenutku kad su bili pozvani da ustanu oni koji osjećaju da ih Krist zove da ga slijede kao svećenici ili redovnice; bio je to veličanstven i dirljiv prizor. I desetak Hrvata je ustalo i sa svima koji su osjetili spomenuti poziv potrčalo na binu po blagoslov okupljenih biskupa, za vrijeme čega im je mnoštvo pjevalo: «Tu sei piu bello/bella – Ti si najljepši/najljepša!» Mnogima okupljenima među nas 100 000 te večeri u Bonnu potekla je koja suza od radosti, vidjevši te momke i te cure, koji su svjedočili svoju predanost pozivu Božjem. Neka im je blagoslovljeno! Razmijenivši majice sa nizom grupa, i pozdravivši se do ponovnog susreta na XXI Svjetskom danu mladih u Sidneyu 2008., iscrpljeni, ali puni duha krenusmo kućama svojim. (Naravno, doma je najljepše!) |
05.09.2005., ponedjeljak
Naš Benedikt
Joseph Ratzinger (78) iliti papa Benedikt XVI, već je nekoliko mjeseci, milošću Božjom, papa; Veliki Prvosvećenik, Rimski Biskup, Sluga Slugu Božjih i Patrijarh Zapada. Gotovo dvadeset godina bio je desna ruka blagopokojnog pape; svete uspomene Ivana Pavla II; napisao je dio njegovih govora, enciklika, pobudnih pisama, nagovora. Svake srijede imao je susret s pokojnim Papom kao predstojnik Kongregacije za nauk vjere, te svaki petak navečer susret s Ivanom Pavlom «u četiri oka».[/I]Papa Benedikt je samozatajniji od Ivana Pavla II, manje sklon masovnim skupovima, vrhunski teolog, za razliku od pape Woytile koji je više bio filozof, što se jasno ogledalo u njegovim enciklikama. Papa Benedikt više je čovjek erudita, radoholičar, samodiscipliniran (pravi Nijemac!), poliglot; čovjek širokih vidika. Iskustvo života u zapadnoj Europi i dugogodišnje poznavanje prilika u tamošnjoj crkvi dalo je sadašnjem papi smjernice za pastoralni rad i prije nego je postao Petrovim Nasljednikom. I učenje Sv. Pisma, rezultati društvenih znanosti, a i sama praksa naučili su Crkvu da koristeći spomenute izvore i iskustva promišlja aktualna pitanja u svijetu, polazeći od konkretnog čovjeka i njegove situacije, a sve u svrhu promicanja dostojanstva svake ljudske osobe i njenog vrhunaravnog spasenja. Tako je zorno jasno da dostojanstvo čovjeka (njegovo samoostvarenje u svijetu) traži i od pojedinca i od društva; a) poštivanje zahtjeva čovjekove naravi, što podrazumijeva i zahtjeve i zabrane b) zadovoljavanje čovjekovih potreba za duhovnim, duševnim i tjelesnim samoostvarenjem, koji podrazumijevaju čovjekovu narav i njeno dostojanstvo i zahtjeve c) ostvarenje čovjekove slobode uz promicanje odgovornosti d) ostvarenje čovjeka u njegovom odnosu prema transcedentnom/onostranom/Bogu, što jedino daje smisao čovjekovoj ovozemaljskoj prolaznosti i trpljenjima e) čovjekov rast i ostvarenje u okviru obitelji, koja je i prirodni i božanski okvir za čovjeka f) čovjekov rast i ostvarenje u okviru vlastitog naroda i kulture Budući da je jasno da se ovi zahtjevi ne mogu ostvariti u sadašnjoj situaciji koja obilježava kultura smrti i mentalitet zapadnog svijeta, papa Benedikt ukazuje na probleme; razorenih brakova, olakog stupanja u brak (što implicira predbračni promiskuitet), pobačaja, eutanazije, izoliranosti starih i nemoćnih koji više ne proizvode, alkoholizma, narkomanije, nezaposlenosti, promicanja istospolnih seksualnih veza kao nečeg prihvatljivog iako se takvo nešto protivi naravi muškarca/žene. Najvećim problemom papa smatra moralni relativizam, tj. stav da je dobro/zlo ono što se dogovorimo/što nam se medijski nametne kao dobro/zlo, a ne što nam razum i savijest nalažu kao dobro/zlo. Takvo stanje dovodi do manipulacije ljudskom sviješću i savješću, te ljude čini potencijalnim konzumentima bilo kojeg nauka/proizvoda, što je temeljno gaženje ljudskog dostojanstva, koje podrazumijeva čojekovu slobodu odlučivati i birati na osnovu vlastitog razuma i savijesti koji, ako su zdravi, neprevarljivo govore što je zaista dobro, a što zlo. Zato je papa Benedikt borac protiv moralnog relativizma. Novi papa spas vidi u prianjanju vjernika uz Isusa Krista, Njegovu poruku spasenja i njegovu Crkvu, koja nije sveta zato što je čine grešni ljudi, već koja je sveta jer ju je utemeljio Bog i jer vodi k Bogu. A nekršćane papa poziva na življenje u skladu sa saviješću i razumom koji su dar Božji i mogu pozivati samo na istinsko dobro (ako su zdravi). Zato je izbor Josepha Ratzingera za papu dar Duha Svetoga i za Crkvu i za cijeli svijet; to je energičan čovjek koji bistrim okom i ljubavlju Kristovom poziva na obraćenje srdaca, što je preduvjet rasta svijeta u miru i ljubavi. Papa i opominje, ukazujući i na grijehe svijeta, ali i na slabosti Crkve, koju bi grešni ljudi davno bili rastočili da je ne vodi Krist Spasitelj. Tko te opominje, taj te i ljubi! Benedikt XVI je čovjek duboko odan Kristu, mudri provoditelj naputaka Duha Svetoga koji je Crkvi našega vremena posebno govorio na Drugom Vatikanskom Koncilu (1962. – 1965.). Neka mu Bog podari ustrajnu vjeru i živu ljubav, usprkos svim trpljenjima i napadima. |
04.09.2005., nedjelja
Hodočašće 4 - Prag
Na svojem putovanju prema središnjem susretu Svjetskog dana mladih u Koelnu u Njemačkoj, posjetismo i prekrasni Prag, tu starodrevnu prijestolicu srednje Europe. Dojmovi koje je taj grad na nas ostavio zaista opravdavaju pridjev «Zlatni» koji se često ovom gradu pridaje; Zlatni Prag. I uistinu mu se s pravom pridaje.Glavni grad Češke Republike dočekao nas je okupan suncem i ugodnom toplinom, što nas je itekako obradovalo, budući da je u Bratislavi u Slovačkoj, gdje smo prije proveli dva dana, sipila lagana kiša koja je zrak činila teškim, a atmosferu toga grada sumornom. Ali Prag nas je okupan suncem dočekao u svom svojem sjaju. I za razliku od Bratislave, bio je prepun života; preplavljen turistima i hodočasnicima koji su, poput naše grupe, na putu za Njemačku odlučili posjetiti i češku Ljepoticu a Vltavi. Sav se trud isplatio jer je i nas i sve spomenute posjetitelje Prag impresionirao i ostavio razjapljenih usta. Iskrcasmo se ispred ulaza na željeznički kolodvor koji se kočoperio ulaznom zgradom u secesijskom stilu s dva antitetično postavljena tornja na pročelju. Brzo smo se snašli uz pomoć plana grada, i za petnaestak minuta hoda našli se na središnjem gradskom trgu. Prag je zaista grad u kojem je arhitektura gotičkog i baroknog stila dala svoj najupečatljiviji izraz. Prekrasne palače, crkve, kapele, katedrala, galerije, muzeji, restorani i trgovinice u prepunim uličicama ostavljali su dojam razvijene kulturne, gospodarske i turističke metropole ovog dijela srednjoeuropskog prostora. Na ulicama i trgovima Praga moglo se vidjeti ljude iz raznih krajeva svijeta; bilo turiste, bilo hodočasnike na putu za Koeln, posebno prepoznatljive po zastavama svojih zemalja koje su vijorile iznad njihovih grupica. Jedna skupina mladih hodočasnika plesala je i pjevala na središnjem trgu, ponosno ističući zastavu SAD – a sa prepoznatljivim orlom na na vrhu stijega. Rado smo s njima komunicirali; pokazali su se dragim ljudima sa američkog jugozapada; nekoliko svećenika koji su ih vodili pozvali su nas na zajedničku Euharistiju, ali mi smo morali zahvaliti jer smo se držali svojega plana. Za divno čudo, ti su Amerikanci znali gdje je Hrvatska. E baš nam je bilo drago. Po gradu smo nailazili na skupine hodočasnika iz Italije, Poljske, nezaobilazne Španjolce, Irce… U jednom trenutku ugledasmo nekoliko, vjerojatno turista, sa tipičnim arapskim velovima na glavama. Nakon dobrog ručka koji si priuštismo u jednom solidnom restoranu, obiđosmo gradske znamenitosti; gotičku crkvu s dva ponosna zvonika na središnjem trgu, nezaobilazni Karlov most na Vltavi, Katedralu svetog Vita (Vitala), Parlament i zgradu Vlade, te niz crkava, fontana i slikovitih uličica u gradu po kojima su turiste dubljeg džepa vozile konjske zaprege. Za tako kratko vrijeme (jedno poslijepodne) uspjeli smo vidjeti dosta toga. Najdojmljiviji od svega naravno je Karlov most, koji potječe iz XIV. stoljeća, iz vremena kad je Prag bio prijestolnica Karla IV, češkog kralja i njemačkog cara. Upravo je njegova vladavina ovom gradu dala do tada neviđen gospodarski i kulturni razvoj. Zanimljivo je primjetiti da se nigdje u Pragu ne vide ostaci socijalizma u arhitekturi, što je u Bratislavi, koliko je malo uspjesmo obići, bilo itekako vidljivo. Karlov most bijaše prepun šetača, prodavača suvenira i uličnih svirača. Sunce je ugodno grijalo i odražavalo se u čistoj i prelijepoj Vltavi dok smo šetali ovim zdanjem s obje strane rijeke osiguranim kulama s prolazima. U srednjovjekovnim kućama i palačama uokolo mosta sve je vrvjelo od kafića i restorana, koji su bili ispunjeni do posljednjeg mjesta. Zastali smi i kratko se pomolili kod kipa sv. Ivana Nepomuka. Kip se nalazi na mjestu s kojeg je u rijeku bačen taj svetac jer nije jednom kralju htio odati ispovijednu tajnu kraljevog političkog suparnika. Gotička Katedrala sv. Vita nas je zadivila grandioznošću i ljepotom, sa svoja dva moćna zvonika na pročelju. Na žalost je bila zatvorena, pa ju nismo mogli razgledati iznutra. Sa trga ispred zgrade češke Vlade, koja je u neposrednoj blizini, pruža se prekrasan pogled na panoramu grada, što smo svakako iskoristili za fotografiranje. Brzo je došla i večer. Morali smo se okupiti na polaznom mjestu i krenuti za Njemačku. Naravno da smo pred polazak morali malo zapjevati i zasvirati; neka se zna da su i Hrvati bili u Pragu. Milošću i Providnošću Božjom. Katehisti nam rekoše da svo trpljenje umora, nespavanja (noćna vožnja u autobusu), nekomoditeta, gladi i netuširanja prikažemo za obraćenje Europe. Prag i sva zapadna Europa, izuzev viđenog, ima i drugu stanu medalje; ogromnu apostaziju od vjere, depresiju, procvat prostitucije, narkomanije, alkoholizma, samoubojstava, pobačaja, propalih brakova, zlostavljanja djece i žena, trgovine ljudima… U tom smislu sve neudobnosti ovog nezaboravnog putovanja prihvatili smo s manje mrmljanja. I krenuli dalje; i na cestama Europe, kao i na životnom i na putu na kojem nasljedujemo Krista. Njemu neka je hvala i čast; uvijeke. Amen. |
03.09.2005., subota
Sjećamo se
BESLAN 03. IX. 2004. - 03. IX. 2005. Zastanimo danas na trenutak i sjetimo se pobijene djece čije duše vapiju za pravdom... |
02.09.2005., petak
Hodočašće 3
Dan pred veliki susret mladih na Marienfeldu hodočastismo u katedralu u njemačkom gradu Koelnu. Dok smo se u vlaku prenatrpanom mladim hodočasnicima iz čitavoga svijeta vozili prema tom njemačkom industrijskom i poslovnom središtu, tornjevi njegove veličanstvene prvostolnice bijahu vidljivi iz velike udaljenosti. Koeln; ako je po ičemu najpoznatiji, to je sigurno tamošnja katedrala Svetih Triju Kraljeva. Impresivno je to zdanje, građeno u gotičkom stilu od XIII. do XIX. stoljeća. Svojom grandioznošću daleko nadmašuje sve koelnske crkve, mostove i zgrade. U zvjerskom savezničkom bombardiranju toga grada tijekom Drugog svjetskog rata, katedrala je nekim čudom ostala pošteđena; oštećena, ali pošteđena za razliku od grada uokolo nje koji je bio sravnjen sa zemljom. I danas je neobično vidjeti tako veličanstveno graditeljsko djelo iz visokog srednjeg vijeka u gradu kojim dominira novogradnja. Tik iza katedrale je željeznički kolodvor, tako da čelične konstrukcije kolodvorske zgrade i mostova preko Rajne, u odnosu na tornjiće i kontrafore kojima gotička stolnica obiluje, ostavljaju prizor jednako lijep, koliko i neobičan. U koloni koju rese i čine prepoznatljivom hrvatske trobojnice dolazimo do trga pred crkvom. Mnoštvo ljudi ispunilo je okolne ulice, trgove i sam kolodvor. Gužva je neopisiva. Dolaskom pred katedralu ostajemo zapanjeni tolikom ljepotom i veličanstvenošću; poput ogromne kulise za najveće spektakle, pred nama se ponosno uzdizala katedrala Svetih Triju Kraljeva. Iz naše kolone čuju se povici iznenađenja i zapanjenosti. Katedrala građena stotinama godina od tamnog kamena dodatno potamjelog od zraka ispunjenog smogom velegrada, nadvisivala se nad našim glavama i prpošno odoljevala vremenu koje tako neumoljivo nagriza sve što na tom svijetu postoji. Prizor je pred nama bio neopisivo dojmljiv; gore veličanstveno djelo rada i umjetnosti ljudske, dolje more hodočasnika koji su molili, pjevali, plesali, šetali, razgledavali, fotografirali, komentirali, čudili se… Sve je djelovalo tako nestvarno veliko; veliko u ogromnim razmjerima. Sve crkve i katedrale u našoj domovini, ma koliko velike i lijepe bile, u odnosu na ovu koja se nadvisivala nad nama, činile su nam se tako skromnima, pravim Liliputancima naspram Gullivera koji se pojavio niotkud, ovdje, pred našim očima. Ta ogromna građevina građena je, kako napomenusmo, stoljećima, uz mnoge obustave i prekide radova. Konačno je dovršena u drugoj polovici XIX. stoljeća, prema izvornim nacrtima. Građevinu rađenu u gotičkom stilu ukrašavaju veliki prozori ostakljeni vitrajima kroz koje svjetlo njenoj unutrašnjosti daje poseban ugođaj. Katedrala je petorobrodna, sa središnjim brodom uzdignutim nad bočnima. Građevinu presjeca transept visine središnjeg broda, u sjecištu kojeg je manji vitak zvonik, a ispod kojeg je središnji oltar. Iz pročelja crkve izdižu se dva divna zvonika. Ulazeći u crkvu promatram skulpture svetaca i njemačkih vladara koji nas promatraju sa središnjeg portala. Unutrašnjost crkve je dojmljiva, igra svjetla, prozora, stupova, svodova i vitraja daje dojam svoda crkve koji je neobično vitak, poput prepleta koji lebdi nad rijekom hodočasnika koja je u čuđenju tekla kroz ovo veličanstveno zdanje. Moćni i ponosni stupovi nose taj veliki svod koji se poput neba nadvija nad nama. Na retablu središnjeg oltara crkve, u dnu svetišta, pozlaćeni je sarkofag sa relikvijama Sveta Tri Kralja. Uokolo svetišta kapele su prepune umjetnina, kao i sarkofazi sa tijelima srednjovjekovnih biskupa i velikaša koji s donirali gradnju tako velike crkve. Prolazimo uokolo svetišta, iza kojeg vjernici ostavljaju molitve na malim ceduljicama; na nebrojenim jezicima napisane želje srdaca, opise životnih križeva, u riječi pretočene tolike suze i uzdahe, tolike nade za bolje sutra koje se poput kada tamjana uzdižu Bogu… Na odlasku pjevamo ispred pročelja katedrale, mašemo zastavama. Neka njemačka televizija nas snima. Nailazimo na druge skupine hodočasnika iz Hrvatske; ponosni smo što smo tu, što smo dio svega ovog događanja… Umorni, ali sretni i puni dojmova, napuštamo koelnsku katedralu da se i dalje smije vremenu, i upućujemo se u naš smještaj po stvari; valja krenuti prema Marienfeldskom polju… |
01.09.2005., četvrtak
Korijenje
Arhangel je raširio krila svoja. Visoko i široko. I budući da je dijete slobode, i da slobodu iznad svega ljubi, odluči vinuti se put neba. Jer ostajati na jednom mijestu loš izbor je; ukorijeniti se previše, pustiti mahovini da prekrije korijenje koje čvrsto veže za tlo. Ne, nije dobro. Nikako nije dobro. Iako je čupanje korijenja teško, bolno, nužno je kako bi se osjetio dašak slobode, kako bi se raširilo već okamenjena krila i kako bi se krenulo na put slobodnoga neba. Jer je milije letjeti na nebu široku, makar jedan dan, nego dovijeka ostati okamenjeni stup soli, upravo poput Lotove žene koja nije mogla a ne požaliti za svojom prošlošću, pa se, onako sjetno, okrenula prema gorućem gradu u kojem jest bila ukorijenjena, ali nije bila slobodna. Zato je sloboda koju ukorijenjenost nosi obmana; privid je onaj mali metar kvadratni sigurnosti zemaljske koji si stvaraš tako mukotrpno, da bi prvi vihor koji naiđe pokazao kako sigurnosti na tvom hodu zapravo nema. Korijenje koje se pušta na zemlju ne daje disati; ono pruža privid staloženosti koja to nije; privid da su kockice života posložene na svoje mjesto i da stanje koje se postiglo treba tek sačuvati takvim kakvo jest. A vrijeme, taj vječni neprijatelj sigurnosti naše ovozemaljske, neumitno čini svoje i razbija o hridi prolaznosti sve što smo god sagradili. Baš kao kule od pijeska. Stalna na tom svijetu samo mijena jest; sve teče i sve se mijenja. Htjeli mi to ili ne, sve oko nas prolazi i u svojoj prolaznosti i nas čini tek slijepim putnicima u tim kolima života. Zato je svaki trenutak dar, predragocjen da bi ga se provodilo u sigurnosti koja to nije, da bi ga se provodilo u situaciji koja je, eto, zadovoljavajuća kad se već nije moglo bolje… A moglo se; o da; itekako se moglo… Samo da je presjeći to korijenje koje nas tako čvrsto veže u našu prividnu sigurnost u kojoj nam svijet koji prolazi promiče opažanju. I kad dodju dani i navrše se godine pitamo se; gdje smo bili svo to silno vrijeme… Ukorijenjeni.Zato smoći snage i razviti gotovo usahla krila slobode; letjeti, letjeti, letjeti… Ne sanjati život, nego živjeti snove. O da; živjeti snove. A to je ostvarljivo samo u letu, u tom kratkom odsječku vječnosti koji nam je darovan; u slobodi; slobodi za. Bol odsijecanja korijenja neizbježna je; odsijecanja lažnih obzira, jalovih premišljanja, trulih odvagivanja, beskorisnih kompromisa, koketiranja sa prošlošću koja je potrošena, koje više nema, premišljanja pogrešaka koje se ne daju ispravljati… Nema zore Uskrsa bez muke Velikog Petka – zato je Uskrs blagdan Hrabrih, onih koji ne dvoje uhvatiti se u koštac borbe sa životom ili ne, onih koji nisu bili spremni živjeti u zlatnim kavezima lažnih sigurnosti, već se poput Abrahama odvažiti izići iz svoje zemlje u nepoznato. U potpunoj nesigurnosti,pouzdavajući se jedino u Boga koji nije čovjek da bi danas rekao, a sutra se kajao; pouzdajući se u riječ Boga koji je stalan; u kojem nema prijevare. Put je to nesigurnosti kroz koju je svakom hrabrom Abrahamu proći kako bi došao do Sigurnog temelja. I Arhangel se bori; siječe korijenje koje ga sputava; širi krila i kreće put slobodnog neba. Muči se i trza se, koprca se kako bi se oslobodio ovih zamki jalovog korijenja koje ga pritišće o zemlju. Ali se ne da; dok traje, dok ima srca, sloboda je tu, nadomak… treba izdržati. Na kraju leta čeka Ljepota Krila Abrahamova. Za to doista vrijedi riskirati bol kidanja korijenja. Sinovi Tame uvijek su bili kivni na Sinove Svjetla; jer svjetlo koje Sinovi Svjetla nose obasjava ovaj truli svijet i svu trulež Sinova Tame. Zato nas žele ugasiti; zato nam zatrti svaki trag, zato nas prikovati uz naše korijenje naših strahova, našeg kukavičluka, naših grijeha. Da ne bismo poletjeli. Daleko. Daleko. Uspjet ćemo; vinut ćemo se; visoko, visoko! Tko ima uši, neka čuje! «A ja bijah kao janje na klanju; i ne slutih da protiv mene opake snove snuju; jer sam se tvojim zvao imenom, Gospodine, Bože nad vojskama…» IZAIJA |