Arhangel
07.09.2005., srijeda
Tko im je kriv što su siromašni crnci!?
Kad su meteorološke postaje najavile uragan «Katrina» koji se kasnije obrušio na američke obale Meksičkog zaljeva, jasno je bilo da najmoćniju silu svijeta - SAD - čeka jedna od najstrašnijih prirodnih nepogoda. Tamošnje su se vlasti i lokalno stanovništvo i u prošlosti suočavali sa sličnim iznenađenjima prirode, ali ovaj je nalet uragana i posljedice koje je ostavio iza sebe bio izrazito katastrofalan. S druge strane, suočavanje s posljedicama katastrofe pokazalo je svo licemjerje koje obilježava politiku Sjedinjenih Američkih Država, čak i prema vlastitim građanima.Nakon uragana znatan se dio krajnjeg američkog juga našao opustošen i poplavljen. Nebrojeni su ljudi stradali, stotine tisuća bili su prisiljeni napustiti svoje domove jer su ostali bez ičega, a i oni kojima su štete na stambenim objektima blaže morali su otići jer je zbog poplave zaprijetila opasnost od izbijanja zaraznih bolesti, pojavile su se ulične bande (ništa čudno za ionako nikad kultivirane američke prilike), potpuno je zakazala opskrba hranom, grad je ostao bez električne energije, zdravstveni sustav je doživio kolaps, školski, poštanski i ostali sustavi potrebni za normalan život XXI. stoljeća ne postoje. Posebno je teško stradao grad New Orleans, koji je većim dijelom pod vodom. Dobri stari američki jug, područje koje je oduvijek bio ruralni kraj beskrajnih polja kukuruza i pamuka, rijeka i močvara, zapravo se, usprkos svoj ljepoti prirode i duhu stanovnika juga, ubraja među siromašnije dijelove SAD-a. Uglavnom je napučen crnačkim stanovništvom, tj. afroamerikancima, kako se to danas popularno kaže, potomcima nekadašnjih crnih robova koji su dovoženi iz Afrike i prodavani na američkim sajmovima sve do sredine XIX. stoljeća. Tko je gledao filmski klasik «Gone with the wind» mogao je osjetiti dašak starog dobrog američkog juga, kakav je nekad bio. Bio je to, s jedne strane, kraj prekrasnih krajolika i melankoličnog mentaliteta njegovih stanovnika, a s druge strane kraj nastanjen siromašnim crnačkim stanovništvom i pokojom bjelačkom obitelji nešto boljeg imovinskog stanja. Nakon uragana «Katrina» na američkom je jugu zavladala pustoš i kaos; cijeli je svijet promatrao ljudska trupla koja su plutala između poplavljenih kuća i prenatrpane sportske dvorane u kojima su starci i djeca umirali poput muha. S druge strane je dični američki El Presidente George Bush svirao gitaru na nekoj stranačkoj konvenciji, živo mu se fućkajući za tragediju koju proživljavaju njegovi vlastiti sunarodnjaci i birači. Tome liku nije bilo teško potpisivati ukaze kojima se enormna sredstva koriste u imperijalnom američkom pohodu na Irak, a s druge strane trebalo mu je nekoliko dana ne bi li se udostojao uputiti nužnu pomoć u stradala područja i nešto vojske koja bi uspostavila kakav takav red. Vjerojatno nikada nećemo ni saznati koliko je ljudi izgubilo živote, izgubilo svoje najmilije, svoje domove i sve što im je srcu bilo drago dok su uzaludno čekali da im bogata Amerika, njihova Amerika, pomogne. Jedina «krivica» svih tih stradalih ljudi na američkom jugu bila je ta što su siromašni i što su crnci!!! Nije li predrasuda koju i samo baštinimo putem medija i američkih filmova da su ljudi s društveno nepoželjnim ponašanjem, nasilnici i kriminalci, zapravo uglavnom crnci!? Rijedak je takav film u kojem ulični razbojnik nije tamnoput! A ako su, k tome, takvi ljudi crne boje kože još i siromašni, što na američkom jugu jesu, eto nama predrasude o stanovnicima amerikog juga; opasni kriminalci, sumnjivi tipovi iz siromašnih predgrađa. Stoga nije ni čudo da se Ameri u bogatim gradovima američkog istoka i zapada i ne uzrujavaju previše zbog tragedije njihovih zemljaka s juga. Ne uznemirava im se ni predsjednik previše, pa zašto bi i oni!? Zapitajmo se samo bi li reakcija američke Vlade bila ovako troma da je stradao koji bogati grad Californije ili istočne obale! Slike stradalih ljudi i prenatrpanih dvorana imaju nešto zajedničko; svi su ljudi crne boje kože! Rijetko smo ovih dana u medijima mogli vidjeti bijelog stradalnika! Ne kažemo da bi bilo pravednije kad bi ih bilo, ali opisani odnos stradalih i njihove boje kože puno govori, više od riječi. Licemjerje koje je Bush ovaj put pokazao pred vlastitim narodom krajnji je čin neljudskosti koja obilježava tog čovjeka, pardon; stvora. Sada se opravdava sporošću sustava, suradnicima, vremenskim neprilikama, obvezama, lošim procjenama sigurnosnih službi… Pa zar mu još itko vjeruje!? Nakon New Yorka, nakon Afganistana, nakon Iraka, nakon tolikih pobijenih, ima li pod kapom nebeskom još ikog tko Bushu vjeruje!? Možda netko u New Orleansu!? |