Dan pred veliki susret mladih na Marienfeldu hodočastismo u katedralu u njemačkom gradu Koelnu. Dok smo se u vlaku prenatrpanom mladim hodočasnicima iz čitavoga svijeta vozili prema tom njemačkom industrijskom i poslovnom središtu, tornjevi njegove veličanstvene prvostolnice bijahu vidljivi iz velike udaljenosti. Koeln; ako je po ičemu najpoznatiji, to je sigurno tamošnja katedrala Svetih Triju Kraljeva.
Impresivno je to zdanje, građeno u gotičkom stilu od XIII. do XIX. stoljeća. Svojom grandioznošću daleko nadmašuje sve koelnske crkve, mostove i zgrade. U zvjerskom savezničkom bombardiranju toga grada tijekom Drugog svjetskog rata, katedrala je nekim čudom ostala pošteđena; oštećena, ali pošteđena za razliku od grada uokolo nje koji je bio sravnjen sa zemljom. I danas je neobično vidjeti tako veličanstveno graditeljsko djelo iz visokog srednjeg vijeka u gradu kojim dominira novogradnja.
Tik iza katedrale je željeznički kolodvor, tako da čelične konstrukcije kolodvorske zgrade i mostova preko Rajne, u odnosu na tornjiće i kontrafore kojima gotička stolnica obiluje, ostavljaju prizor jednako lijep, koliko i neobičan.
U koloni koju rese i čine prepoznatljivom hrvatske trobojnice dolazimo do trga pred crkvom. Mnoštvo ljudi ispunilo je okolne ulice, trgove i sam kolodvor. Gužva je neopisiva. Dolaskom pred katedralu ostajemo zapanjeni tolikom ljepotom i veličanstvenošću; poput ogromne kulise za najveće spektakle, pred nama se ponosno uzdizala katedrala Svetih Triju Kraljeva. Iz naše kolone čuju se povici iznenađenja i zapanjenosti. Katedrala građena stotinama godina od tamnog kamena dodatno potamjelog od zraka ispunjenog smogom velegrada, nadvisivala se nad našim glavama i prpošno odoljevala vremenu koje tako neumoljivo nagriza sve što na tom svijetu postoji. Prizor je pred nama bio neopisivo dojmljiv; gore veličanstveno djelo rada i umjetnosti ljudske, dolje more hodočasnika koji su molili, pjevali, plesali, šetali, razgledavali, fotografirali, komentirali, čudili se… Sve je djelovalo tako nestvarno veliko; veliko u ogromnim razmjerima. Sve crkve i katedrale u našoj domovini, ma koliko velike i lijepe bile, u odnosu na ovu koja se nadvisivala nad nama, činile su nam se tako skromnima, pravim Liliputancima naspram Gullivera koji se pojavio niotkud, ovdje, pred našim očima.
Ta ogromna građevina građena je, kako napomenusmo, stoljećima, uz mnoge obustave i prekide radova. Konačno je dovršena u drugoj polovici XIX. stoljeća, prema izvornim nacrtima. Građevinu rađenu u gotičkom stilu ukrašavaju veliki prozori ostakljeni vitrajima kroz koje svjetlo njenoj unutrašnjosti daje poseban ugođaj. Katedrala je petorobrodna, sa središnjim brodom uzdignutim nad bočnima. Građevinu presjeca transept visine središnjeg broda, u sjecištu kojeg je manji vitak zvonik, a ispod kojeg je središnji oltar. Iz pročelja crkve izdižu se dva divna zvonika.
Ulazeći u crkvu promatram skulpture svetaca i njemačkih vladara koji nas promatraju sa središnjeg portala. Unutrašnjost crkve je dojmljiva, igra svjetla, prozora, stupova, svodova i vitraja daje dojam svoda crkve koji je neobično vitak, poput prepleta koji lebdi nad rijekom hodočasnika koja je u čuđenju tekla kroz ovo veličanstveno zdanje. Moćni i ponosni stupovi nose taj veliki svod koji se poput neba nadvija nad nama. Na retablu središnjeg oltara crkve, u dnu svetišta, pozlaćeni je sarkofag sa relikvijama Sveta Tri Kralja. Uokolo svetišta kapele su prepune umjetnina, kao i sarkofazi sa tijelima srednjovjekovnih biskupa i velikaša koji s donirali gradnju tako velike crkve.
Prolazimo uokolo svetišta, iza kojeg vjernici ostavljaju molitve na malim ceduljicama; na nebrojenim jezicima napisane želje srdaca, opise životnih križeva, u riječi pretočene tolike suze i uzdahe, tolike nade za bolje sutra koje se poput kada tamjana uzdižu Bogu…
Na odlasku pjevamo ispred pročelja katedrale, mašemo zastavama. Neka njemačka televizija nas snima. Nailazimo na druge skupine hodočasnika iz Hrvatske; ponosni smo što smo tu, što smo dio svega ovog događanja…
Umorni, ali sretni i puni dojmova, napuštamo koelnsku katedralu da se i dalje smije vremenu, i upućujemo se u naš smještaj po stvari; valja krenuti prema Marienfeldskom polju…
Post je objavljen 02.09.2005. u 20:50 sati.