Navršiše se pune četiri godine od terorističkih napada na New York i Washington; 11. rujna 2001. – 11. rujna 2005. Tim napadima, u kojima je živote izgubilo oko 3000 ljudi, pale su u vodu sve velike nade kako će treći milenij u koji je svijet upravo bio kročio započeti u miru i kako će svjetski glavešine konačno okrenuti novu stranicu povijesti upravljajući svoje političke poteze u smjeru pravoga mira. Gorko smo se razočarali. Napadi otetim avionima na njujorške nebodere Twins i Pentagon u Washingtonu bili su, kako se ubrzo pokazalo, tek početak nove etape krvavog svjetskog pira pod parolom «Oko za oko, zub za zub!» Zapravo se nije ništa promijenilo, jedno zlo se nastavilo na drugo, kako je već tisućljećima u ovom našem rodu Adamovom.
Jasno da ni u kojem slučaju bilo kakva uporaba zla ne dolazi u obzir kad je u pitanju riješavanje bilo kojeg problema, bilo na individualnom, jednako kao ni na općem planu. Isto tako je jasno da teroristički napadi ništa nisu niti će ikada išta riješiti. S druge strane je jasno da je vojna, politička i gospodarska hegemonija kojom Sjedinjene Američe Države vladaju svijetom dosegnula svoj vrhunac koji je izazvao reakciju. S jedne strane je ona pasivna u obliku prezira prema američkoj kulturi i načinu na koji se u njenom okviru vrednuje. Opasniji vid ove reakcije je svjetski terorizam, koji pogađa američke ineterese diljem svijeta. Naravno, kao i u svakom zlu, posljedice te i takve reakcije najprije osjeti običan svijet, sirotinja. Jer zlo terorizma ne bira žrtve, već nasiljem preko leđa malih ljudi nastoji uzdrmati temelje političke i gospodarske moći svjetskih glavešina. Isti se scenarij ponovio i u New Yorku, Washingtonu, Madridu, Londonu; stradali su mali, obični, svakodnevni ljudi. Političari i njihova sigurnost niti izdaleka nije bila ugrožena. Ne kažemo da je ova njihova pošteda loša stvar, i oni su ljudi s pravom na život, ali kad stradaju nevini, mali ljudi, nas; iste takve male, obične ljude, nekako više zaboli negdje unutra, u dnu duše. Jer nam se s malim ljudima lako poistovjetiti, nekako bolje razumijemo životne križeve poginulog vatrogasca u srušenom WTC-u u New Yorku, radnika koji je hitao na posao kad je eksplodirala bomba u madridskoj željeznici, studenta koji je išao na predavanje londonskim autobusom ili domaćicu koja se vraćala iz kupovine metroom koji je eksplodirao u londonskom podzemnom tunelu.
Glavešine u SAD –u i dalje glume suosjećanje, koje nije ništa drugo nego licemjerje. Bushu je više stalo do poslovnih interesa naftnih magnata i saudijske kraljevske obitelji nego do siromašnih crnačkih obitelji iz predgrađa New Yorka, čiji su muževi, očevi i sinovi izgubili živote nastojeći ugasiti požar u plamtećim Blizancima, koji su se onako tragično survali u nepovrat. Napadi na Afganistan i Irak, te vjerojatna intervencija na Siriju ili Iran nisu osiguravanje života američkih građana, već enormnog bogatstva koje naftni koncerni u tim krajevima svijeta crpe iz crnog zlata. Nafta je i blagoslov i prokletstvo arapskog svijeta. Kad je sedamdesetih godina minulog stoljeća tadašnji američki državni tajnik Henry Kissinger izjavio kako «Mi ne smijemo dozvoliti da Arapi upravljaju naftom!», zapravo je proročki dao obrazloženje svih sukoba u arapskom dijelu svijeta u zadnjih pola stoljeća. I ne samo to, dao je obrazloženje uzroka svih sukoba SAD-a i arapskog svijeta koji su se odvijali u navedenom vremenu.
Arapski svijet, onaj njegov najveći dio koji nije u poslovno-interesnim odnosima sa bogatim zapadnjačkim naftnim koncernima, zapravo je talac naftnih izvora na kojima te zemlje leže. Zato njihova reakcija protiv nastale sitaucije i jest bunt protiv Amerike i svega što na tu zemlju i način života podsjeća. Jedina ideja oko koje je bilo moguće pokrenuti mase za navedenu stvar bio je Islam. Zato teroristički rat koji se na svijetu vodi nije sukob civilizacija, kultura ili vjera, kako ga neki žele prikazati, već sukob interesa naftnog lobbyja koji se na nafti bogati i vlada svijetom s jedne, i arapskog svijeta koji naftne izvore ima i koji njima želi upravljati, s druge strane. Islam je ovima drugima samo sredstvo, jer dugog uspješnog načina kojim bi se borili protiv propagandno moćnijeg Zapada jednostavno nemaju. Tragedija je u tome što i jedna i druga strana u svojoj borbi za premoć gazi preko života običnih, malih ljudi, kako bi postigla svoje ciljeve. I jedni i drugi se skrivaju iza paravana nekakvog očuvanja tradicionalnih vrijenosti, kulture, demokratskih tekovina, domoljublja. Moćan paravan je ovdje i vjera, zloporabom koje se događaju tolika zla.
Ubijanje u ime Boga, ma kojim Ga imenom mi na zemlji nazivali, i na koji god mu se način molili, zapravo je pljuvanje po tom istom Bogu. Jer taj je Bog u svakom ubijenom Iračanu, Kurdu, Amerikancu, u svakom malom, običnom čovjeku koji samo želi u miru proživjeti ovo svoje zemaljsko putovanje, bez likova poput Busha , Osame Bin Ladena i njima sličnih.
Post je objavljen 12.09.2005. u 21:12 sati.