Sve nade da bi Hrvatska, zajedno s Mađarskom, daleke 2012. godine mogla biti domaćin Europskog nogometnog prvenstva dobrano su okopnile nakon najnovijih izgreda koje su nam naši navijački huligani priredili, ovaj put na Malti, usred Sredozemlja čijom se mediteranskom kulturom tako volimo kočoperiti. Tako su nade u moguću organizaciju EP 2012. slične snijegu na zalazu proljeća – praktički ih više ni nema. Eto; tako smo nakon sramote koju su nam priredili vaterpolo-huligani u Sloveniji, doživjeli još jednu packu, ovaj put od velikih «domoljuba» koji ne mogoše preboljeti mršavu igru naših nogometaša, od kojih bolji nogomet pruža i prosječna reprezentacija Lesota ili Swazilanda. Opet se dogodio «hrvatski sindrom»; tj. glasna manjina i njeno ponašanje dalo je u očima svijeta opis ove nacije, njezine tihe većine, kao divljačke balkanske bande, koja ne zaslužuje ništa bolje od stanja u kojem se i nalazi; od stanja balkanske prčvarnice u kojoj nema nikave nade da će se išta promijeniti.
Na tribinama stadiona u La Valetti malteška policija, ljudi naučeni na visoki stupanj civiliziranog ponašanja njihovih sunarodnjaka i njihovih gostiju, nije imala niti osnovnih policijskih priručnih sredstava, poput štitova ili pendreka, kako bi se obranila od podivljale hrvatske horde koja je na njih nasrnula po klasičnom balkanskom receptu koji se sastoji od trganja i bacanja stolica, kamenja, rušenja ograda i svega što im se na putu nađe. Tako su na koncu iz Malte protjerana 103 Hrvata, a sutkinja je svima izrekla 7 mjeseci zatvora ili 2 godine uvjetni na Malti. Svi optuženi su priznali krivnju zbog bržeg povratka kućama. Tragično je i to da su privedeni i osuđeni i ljudi koji sa razbijačima tribina nisu imali ama baš nikakve veze. Eto, i u tim individualnim slučajevima pripadnici naše tihe većine izvukli su deblji kraj i svrstani u kriminalce, skupa sa glasnom manjinom koja je nerede i skrivila.
Opisani događaji ukazuju da je stanje duha ove nacije, i stanje društva u našoj premiloj zemljici oblika ptice krajnje alarmantno i da je već počelo prelaziti granice državnih okvira. Od ubojstva dvaju zaštitara i pljačke «Fine» u sred Zagreba u po bijela dana, zlostavljanja i zataškavanja zlostavljanja djece u eminentnim humanitarnim institucijama, svjedočenja o stravičnim ubojstvima i bacanjima leševa u Dravu za koja nitko nikada nije odgovarao, a potencijalni osumnjičenici sjede u foteljama institucija državne vlasti, sve do divljanja navijačkih skupina koje sramote ime nacije nam diljem svijeta. Jedina veća sramota od opisanog divljanja su nam političari i nogometna reprezentacija, koji nas sramote gdje se god pojave.
Kriminal koji se s jedne strane isprepleo s domaćom nogometnom nam elitom, velike količine novca koji u tom sportu cirkulira i slava koja prati one koji nogomet igraju, a koja lako udara u glavu, učinili su od naših nogometaša (čast iznimkama) i nogometa pravu farsu, predmet ismijavanja cjelokupne nacije. Predmet ismijavanja i zgražanja. Stara slava Svjetskog nogometnog prvenstva 1998. odavna je izblijedila, a ni ona nije mogla prekriti svo politikanstvo, nečiste poslove, neprofesionalnost i loše rezultate koji su prethodili i koji su potom uslijedili. Nogomet, najvažnija sporedna stvar na svijetu (barem tako kažu, op.a.) postao je slika društvene zbilje u Hrvatskoj! Prožet svime prije spomenutim, pao je na niske grane, najniže do sada. Finese poput čestih izmjena nogometnih izbornika nipošto ne mogu temeljitije promijeniti stanje; potrebno je mijenjati svijest; nacije, javnih djelatnika, novinara, sportaša, raskrstiti s prološću, s politikom, s kriminalom. Početi se baviti, vidi ti čuda, nogometom. Kratko rečeno, kao i čitavoj naciji, tako i nogometnom svijetu, potrebna je katarza; pročišćenje. Uz sliku takvog hrvatskog nogometa, uz pravnu državu i rigorozne zakone o navijačkim skupinama, slika divljanja na tribinama ne bi ni bilo. Razloga za divljanje, jednostavno rečeno, ne bi bilo. Usprkos porazima, koji su dio igre. I života.
Post je objavljen 09.09.2005. u 20:10 sati.