Arhangel
01.09.2005., četvrtak
Korijenje
Arhangel je raširio krila svoja. Visoko i široko. I budući da je dijete slobode, i da slobodu iznad svega ljubi, odluči vinuti se put neba. Jer ostajati na jednom mijestu loš izbor je; ukorijeniti se previše, pustiti mahovini da prekrije korijenje koje čvrsto veže za tlo. Ne, nije dobro. Nikako nije dobro. Iako je čupanje korijenja teško, bolno, nužno je kako bi se osjetio dašak slobode, kako bi se raširilo već okamenjena krila i kako bi se krenulo na put slobodnoga neba. Jer je milije letjeti na nebu široku, makar jedan dan, nego dovijeka ostati okamenjeni stup soli, upravo poput Lotove žene koja nije mogla a ne požaliti za svojom prošlošću, pa se, onako sjetno, okrenula prema gorućem gradu u kojem jest bila ukorijenjena, ali nije bila slobodna. Zato je sloboda koju ukorijenjenost nosi obmana; privid je onaj mali metar kvadratni sigurnosti zemaljske koji si stvaraš tako mukotrpno, da bi prvi vihor koji naiđe pokazao kako sigurnosti na tvom hodu zapravo nema. Korijenje koje se pušta na zemlju ne daje disati; ono pruža privid staloženosti koja to nije; privid da su kockice života posložene na svoje mjesto i da stanje koje se postiglo treba tek sačuvati takvim kakvo jest. A vrijeme, taj vječni neprijatelj sigurnosti naše ovozemaljske, neumitno čini svoje i razbija o hridi prolaznosti sve što smo god sagradili. Baš kao kule od pijeska. Stalna na tom svijetu samo mijena jest; sve teče i sve se mijenja. Htjeli mi to ili ne, sve oko nas prolazi i u svojoj prolaznosti i nas čini tek slijepim putnicima u tim kolima života. Zato je svaki trenutak dar, predragocjen da bi ga se provodilo u sigurnosti koja to nije, da bi ga se provodilo u situaciji koja je, eto, zadovoljavajuća kad se već nije moglo bolje… A moglo se; o da; itekako se moglo… Samo da je presjeći to korijenje koje nas tako čvrsto veže u našu prividnu sigurnost u kojoj nam svijet koji prolazi promiče opažanju. I kad dodju dani i navrše se godine pitamo se; gdje smo bili svo to silno vrijeme… Ukorijenjeni.Zato smoći snage i razviti gotovo usahla krila slobode; letjeti, letjeti, letjeti… Ne sanjati život, nego živjeti snove. O da; živjeti snove. A to je ostvarljivo samo u letu, u tom kratkom odsječku vječnosti koji nam je darovan; u slobodi; slobodi za. Bol odsijecanja korijenja neizbježna je; odsijecanja lažnih obzira, jalovih premišljanja, trulih odvagivanja, beskorisnih kompromisa, koketiranja sa prošlošću koja je potrošena, koje više nema, premišljanja pogrešaka koje se ne daju ispravljati… Nema zore Uskrsa bez muke Velikog Petka – zato je Uskrs blagdan Hrabrih, onih koji ne dvoje uhvatiti se u koštac borbe sa životom ili ne, onih koji nisu bili spremni živjeti u zlatnim kavezima lažnih sigurnosti, već se poput Abrahama odvažiti izići iz svoje zemlje u nepoznato. U potpunoj nesigurnosti,pouzdavajući se jedino u Boga koji nije čovjek da bi danas rekao, a sutra se kajao; pouzdajući se u riječ Boga koji je stalan; u kojem nema prijevare. Put je to nesigurnosti kroz koju je svakom hrabrom Abrahamu proći kako bi došao do Sigurnog temelja. I Arhangel se bori; siječe korijenje koje ga sputava; širi krila i kreće put slobodnog neba. Muči se i trza se, koprca se kako bi se oslobodio ovih zamki jalovog korijenja koje ga pritišće o zemlju. Ali se ne da; dok traje, dok ima srca, sloboda je tu, nadomak… treba izdržati. Na kraju leta čeka Ljepota Krila Abrahamova. Za to doista vrijedi riskirati bol kidanja korijenja. Sinovi Tame uvijek su bili kivni na Sinove Svjetla; jer svjetlo koje Sinovi Svjetla nose obasjava ovaj truli svijet i svu trulež Sinova Tame. Zato nas žele ugasiti; zato nam zatrti svaki trag, zato nas prikovati uz naše korijenje naših strahova, našeg kukavičluka, naših grijeha. Da ne bismo poletjeli. Daleko. Daleko. Uspjet ćemo; vinut ćemo se; visoko, visoko! Tko ima uši, neka čuje! «A ja bijah kao janje na klanju; i ne slutih da protiv mene opake snove snuju; jer sam se tvojim zvao imenom, Gospodine, Bože nad vojskama…» IZAIJA |