Bilo je prošlo podne kada se naš autobus zaustavio u jednoj od ulica Bonna, koja je sva bila obrubljena kolonom parkiranih autobusa drugih hodočasnika. Dan je nakon susreta s Papom na Marienfeldu, i mi smo, nakon poluprospavane noći u Liegeu u Belgiji, ponovno došli u Njemačku, na susret mladih u Bonnu. Dok smo se mi iskrcavali i uzimali najnužnije stvari, kolone hodočasnika prolazile su pored nas s obje strane ceste, i skretale prema obližnjem parku. Ponovno su tu bile već viđene zastave, a gotovo da nije bilo grupe iz koje se nije čuo ritam dobro nam znanih pjesama; «Slušaj Izraele, Gospodin je naš Bog!», odjekivalo je iz naše kolone, dok smo s nekoliko hrvatskih trobojnica na čelu kretali prema spomenutom parku. Tamo nas je, na brižno uređenom i travom prekrivenom prirodnom amfiteatru flankiranom stablima dočekao nezamisliv prizor; oko 100 000 mladih ljudi iz gotovo svih krajeva svijeta okupilo se toga kasnog poslijepodneva u parku u Bonnu. Prizor je bio nezaboravan, i tko ga je vidio, sigurno će ga cijelog života nositi u sjećanju. Kao i u Koelnu, i ovdje su nad morem ljudi lepršale najrazličitije zastave, na već pomalo prohladnom vjetru, tog poslijepodneva u Bonnu. Naša grupa smjestila se ispod stabala poprilično daleko od središnje pozornice, ali nas je radovalo to što su se organizatori pobrinuli da hodočasnici iz istih nacija budu okupljeni na istim mjestima. Tako se je naš dio amfiteatra sav crvenio od majica i hrvatskih zastava; bilo je tu skupina iz Poreča, Rijeke, Splita, Zadra, Zagreba… Mala Hrvatska bila je po broju hodočasnika na tom susretu četvrta nacija po brojnosti, iza Talijana, Poljaka i Španjolaca, a prva po broju hodočasnika s obzirom na broj stanovnika u zemlji. Nezaboravan je bio prizor kad je nas Hrvate voditelj programa predstavio okupljenima; nekoliko minuta je trajalo vijorenje zastava i poklici radosti, toliko da su nas na kraju morali ušutkivati.
Središnja pozornica bila je ukrašena ogromnim panoom na kojem je bio lik Krista Svevladara; bilo je to tako znakovito jer kao da su se na tom susretu, i onom s papom dan prije, ostvarile riječi iz proroka Ezekijela u kojima Bog govori kako će svoje sinove skupiti iz «Svih naroda, iz svake zemlje». Bilo je to tako dirljivo. Na pozornici je bilo dvadesetak kardinala i biskupa, među kojima je posebno bilo znakovito prisustvo pravoslavnog episkopa/biskupa šabačko – valjevačkog Laurentija, koji je posebno pozdravljen. U masi svijeta bilo je i skupina iz Srbije i Crne Gore, što je bio veliki Božji znak za nas Hrvate, a i sve okupljene.
Procesija od nekoliko tisuća svećenika pronijela je u jednom trenutku do središta događanja kipove s relikvijama dvojice svetih mučenika – zaštitnika Bonna, te kip Bogorodice s djetetom, najljepši kip Bogorodice koji je autor ovih redaka ikad vidio (potrudivši se sići blizu cesti kojom je procesija prolazila). Ovi znakovi puno su nam govorili; crvene ruže kojima su bile ukrašeni relikvijari s moćima spomenutih mučenika simbolizirali su progonstvo koje će doći, koje je već tu; progonstvo onih koji žele zaista živjeti svoje kršćanstvo. Kip Bogorodice, izrađen u drvetu za ovu prigodu, označavao je Onu koja je Pomoćnica Kršćana i Majka svih nevoljnih, Onu koja je sama stajala pod križem umirućeg joj Sina i našega Boga. O tome je govorila dirljiva pjesma tijekom procesije, praćena zvukom gitare i bubnja. Prolazak spomenutih znakova kroz mnoštvo prema bini bio je tako nabijen emocijama i simbolikom.
Kateheza koja je uslijedila govorila je o pozivu kršćanina da nasljeduje Krista u punini, danas kad je to teže nego ikada prije, i što će bivati sve teže. Apostazija od vjere koja je zahvatila zapadni svijet nije se samo odrazila na pad broja kršćana, već i na situaciju depresije i poganskog načina življenja u tim zemljama u kojima je sve rijeđi radosni vrisak djece, broj uspješnih brakova, gdje su sve rjeđe skladne obitelji, gdje se obitelju proglašava ono što obitelj nije i ne može biti, gdje se stare i nemoćne ubija/eutanazira, nerođenu djecu ubija/pobacuje, gdje se ljudima manipulira i pretvara ih u isključivo strojeve za zaradu bogatih… Kršćani su pozvani da se ne boje svjedočiti svoju vjeru, da prionu uz Krista, da ljube svu svoju braću, uključujući i one koji ih progne i ismjehuju, da ostanu vjerni pokladu vjere koji je kroz vjekove navješćivala Crkva, da se ne boje pouzdati se u Providnost Božju stupivši u brak ili u posvećeni život/svećeništvo. Glavna tema kateheze bila je; [B]Ne bojte se! Dolaze vremena progona onih koji zaista slijede Krista, bilo u braku, bilo u posvećenom životu. Jedini garant uspjeha i u jednom i u drugom pozivu je ugledati se na Krista, i to raspetog. Nema uspjeha i spasa bez trpljenja, bez križa, bez patnji. To su sve vrijednosti koje suvremeni mentalitet svijeta prezire; oprimo mu se čvrsti u vjeri.
Stotine mladih ustale su u jednom trenutku kad su bili pozvani da ustanu oni koji osjećaju da ih Krist zove da ga slijede kao svećenici ili redovnice; bio je to veličanstven i dirljiv prizor. I desetak Hrvata je ustalo i sa svima koji su osjetili spomenuti poziv potrčalo na binu po blagoslov okupljenih biskupa, za vrijeme čega im je mnoštvo pjevalo: «Tu sei piu bello/bella – Ti si najljepši/najljepša!» Mnogima okupljenima među nas 100 000 te večeri u Bonnu potekla je koja suza od radosti, vidjevši te momke i te cure, koji su svjedočili svoju predanost pozivu Božjem. Neka im je blagoslovljeno!
Razmijenivši majice sa nizom grupa, i pozdravivši se do ponovnog susreta na XXI Svjetskom danu mladih u Sidneyu 2008., iscrpljeni, ali puni duha krenusmo kućama svojim. (Naravno, doma je najljepše!)
Post je objavljen 06.09.2005. u 21:32 sati.