Čestice u zraku...
Trebali smo danas na Sljeme, jer subota, jer svježi zrak, jer fizička aktivnost, jer imunitet. Osim toga primjećujem da mužjak mi tone pomalo u ovom našem kaveziću, psuje taj rad od kuće i onoga tko ga izmisli, sad mu je makar konačno jasno da nemreš se dati poslu i kuhanju ručka tako da isključiš jedno, kuhanje ručka potroši također, što vremena, što energije, a onda ti ne ostane ni vremena ni energije, a to kad sve isjeckaš na malo jedno, malo drugo, pa radiš posao u deset navečer jer si kuhao u deset ujutro, bude to onda sve jedan nekontrolirani kaos kojeg posložena mužjakova glava teško probavlja. I posao postane onda beskrajni davež na kojeg ne možeš staviti točku u danu i bit zadovoljan učinjenim jer nikad nije učinjeno do kraja, jer nema kraja dok te zlokobni monitor škica dok se mirno kraviš u dnevnom boravku i upozorava da ima on još mnogo toga u rukavu.
A i to vrćenje po stanu od kauča do kuhinje do kompjutora do wecea i televizora, nije mu neko veselje. Mužjaku, ne monitoru. Ja se isto razlijevam ko nadiglo tijesto, tek sam ušla u treće tromjesječje (koje nekom neshvatljivom mi matematikom izgleda da traje jedva dva i pol mjeseca) nabacila sveukupno nekih pet kila a već mi nekako nikako više nema mjesta za disanje, za želudac, za kretanje, a u ova dva i pol mjeseca mora se nekako još napraviti mjesta za trostruko većeg aliena... ionako, dokrajčit će nas i raskravit ovo mirovanje prije negoli sve drugo...
Nismo nakraju išli na Sljeme jer čestice. Čestice nisu dobre za pluća u vrijeme kad pandemija razara pluća a pluća smo već razorili čisteći onu šupu od dvadesetgodišnjih naslaga prašine i mišjih govana, pa bi bilo dobro da malo sad pripazimo kad smo to već preživjeli. Mužjak tu i tamo zakašljuca još od šupe a ja se zagušim kad kiselina iz želuca izleti do nosa. Pritisak u ždrijelu je kao ono kad bih se najela neke jako suhe hrane pa bi mi pofalilo vode da to sve potjeram dalje. Samo što se sad to više nema potjerati nikamo pa živim/dišem/hodam/spavam sa tim pritiskom. Blaženo stanje. "Blaženo stanje" i "Trudnoća je naljepši period u životu svake žene" su poseban oblik psihičkog nasilja nad svakom ženom. Izuzev rođenih mazohistica. Ili onih koje su imale jebeno loš život prije tog stanja. No, nema veze. Žene su navikle da im se govori što i kako trebaju osjećat/radit/ponašat jer one ne znaju same. I tući ih zato treba svaku malo da se ne bi slučajno odvikle. Svakojake misli padaju napamet u ovoj zatvorenosti. Uglavnom mi najveć od svega fali fokusa. Na sve drugo se navikla, stara raga. I leđa i oticanje i začepljen nos i boksanje u rebra i nedostatak zraka i riganje vatre kod svakog podriga i zaglavljena crijeva, sve će se to zaboraviti jednom kada opet dobim svoje tijelo nazad. U kakvom god stanju da bilo samo nek je s uporabnom dozvolom. Oštećenja ćemo renovirat, nekako, valjda. I disati ću duboko jednog dana. Barem ono malo prije sezone ambrozije dok ću moć. I jesti ću nemilice. Sve one kiselo gorke stvari koje sad ne mogu ni pomirisati. Male pomidore, velike pomidore, wasabije, čili paprike, obične paprike, šopske salate... I hodati ću brzo uz stepenice. I poljubit si koljena. Oba. I pozdravit ću sunce. Barem jednom ako me ukoči odmah. Veselim se prestanku ove blaženosti.
I shvatila sam konačno da su oni ljudi koji svaki dan objavljuju svijetu da je točno osam sati isti oni koji vrište po balkonima ili bacaju petarde za svako nogometno/rukometno/vaterpolo/košarkanampropala/božić/novagodina, kakvogod prvenstvo. NF je objavio danas zgodnu jednu poruku zgodne jedne medicinske sestre koja je zgodno objavila u koji dio tijela možemo ugurati svo to pozdravljanje i pljeskanje, ona od toga nema nikakve fajde, nitko od njih nema od toga nikakve koristi, nisu oni atletičari koji trebaju podršku s tribina, ali zna se zato kome se od tog rituala podiže morala, svim ti sirotim ljudima koji izlaze u osam na ovo malo friško zraka e da bi se riješili svojeg straha i usamljenosti i nemoći, to žuborenje pokazuje ustvari najveć koliko smo uplašeni i bespomoćni luzeri, ali dobro je tu i tamo čuti koliko je sati. Barem nama introvertima koji već znademo koliko smo bespomoćni i luzeri pa ne moramo to novonamotkriće dijeliti s ostatkom svijeta. Mene ustvari više plaši nego što osokoljuje svo to pljeskanje. Ali kad si u manjini i tijelu žene navikneš se da sila klade valja. Pa uglavnom, pustiš budale...
Danas mijenjamo sat pa još malo pa će se pljeskati po danu. Ljudi se manje boje po danu nego po noći. I dani će biti duži. Sve ide tome da trebamo sve više sunca, zraka i kretanja ali, čestice... ubiše nas danas čestice...
u svakom zlu...
Otkad radim od kuće, što uglavnom podrazumijeva kuhanje ručka oko podne s otvorenim oberlihtom, navikla sam da u to doba u parkić stiže i jedna ekipa koju od milja zovem pička-kurac-ekipa, radi se o nekoj dječici koja svojim nemutiranim glasićima jebu jedno drugom mater, puše kurčeve, prijete se jebanjem, hvale se što su sve pojebali i koga će sve pojebat i s kime im je jebanje bilo najbolje, po glasićima bih rekla cca 10-11 godina, po količini energije kojom usput udaraju po šipkama rekla bih kronično neispucani. Po količini agresije pitam se tu i tamo kako im je sada kod kuće, i da li ih tuku...
Parkić-igralište ispod našeg prozora i dvaju balkona, i pogleda u svijet općenito, već je danima ograđeno nekom žutom trakom, elem, danima je zabranjen pristup, elem, danima već nema cike, graje, vikanja, vrištanja i najveć od svega nema škripanja one ogromne ljulje po kojoj svi jašu, ali nitko je ne želi podmazati. Uostalom, škripi otkad je postavljena i to joj je valjda tvornička postavka. Trebalo bi biti nešto jako teško, strašno i zlokobno u mirnom, tihom i mrtvom dječjem igralištu, ali, ustvari, guštam. Jbg. Ne fali mi živost u obliku roditelja koji vrište na djecu, ni djeca koja vrište na roditelje, a bogami ni pička-kurac-ekipa. Ima već skoro dvije godine da su ugradili te neke ganc nove ljulje za djecu i one, metalne naprave za vježbanje malo odraslijih i postarijih i od tada trpim histeričnu galamu na svakodnevnoj bazi, malo graju, malo škripu, malo lupanje i nabijanje nekih metalnih stvari, navikne se čovjek, ali ovih par dana mira i blažene tišine govore koliko se ustvari nemoguće naviknuti. I koliko je olakšanje... ne znam kada će mi taj život i živost pofaliti. I hoće li. Mužjak kaže da se sad konačno vidi koliko mi fali moj zimsko mrtvi život na mrtvom zimskom moru kada se može osluškivati samo grobna tišina, a na ulici nema ni pasa. Kaže isto tako da kada su njegovi kolege lani morali tjedan dana boraviti u bivšem selu mome malome po službenom zadatku, zaključili su onda da bi se nakon mjesec dana od tolikog pritiska tišine i mrtvila najverojatnije upucali. Mora da im sada nije laka.
Jučer sam ipak prekinula kućnu karantenu, mirovanje nije dobro za mene, moram svakodnevno hodati po ure minimalno, pa sam napravila veliki krug po kvartovskom friško ledenom zraku i posjetila DM. Svidjelo mi se sve to. Jbg. Nije naš mentalitet, ali baš je divno kada se ljudi u dućanu ne zalijeću jedni u druge i ne preguravaju nego poštuju taj neki tuđi prostor, to neko tuđe postojanje. Poštuju ustvari kurac krasni nego su usrani od straha jedni od drugih, ali posljedice su baš ugodne za život, ustvari. I to čekanje u redu bez da jedni drugima ližu ušne resice. I to nadvikivanje i pljuvanje iz neposredne blizine. Sve to izgleda tako neprirodno našem mentalitetu, ali, guštam, jbg. Nitko ne zna što će se iz svega ovoga izroditi, koliko će trajati i kako će sljedeći mjeseci izgledati. Nekako sumnjam da će stare navike jednog mentaliteta skrivene trenutno od straha tako lako ustuknuti jednog dana kada se sve ove zabrane povuku, bilo bi lijepo makar zadržati tu neku distancu koja tako nenametljivo pokazuje da primjećujemo i druge ljude, ne samo kao smetnju na putu do blagajne, nego kao nešto što ima pravo na svoj prostor i svoju količinu zraka. Možda....
Što bi sve dali za jednu o ponedjeljku žalopojku?
Za naš mikrokozmos je sve jučer prošlo nabrijano i sve za pet, ustvari. Popodne već kao da se ništa nije ni dogodilo, osim, pojavio se taj lagani ptsp, trebalo je nekako opušteno leć u krevet na isto ono mjesto na kojem sam ograničena na spavanje na jednom ili drugom boku, a ovaj lijevi mi baš gleda u orman, sve u redu, ali ništa opušteno... bilo je kao sve u redu, ali ustvari nešto zloguko i opako i uznemirujuće se skrivalo ispod tog u redu, nema nikakve garancije da je taj veliki jučer bio najveći i da smo sad na miru i opušteni. Pala je noć i digao se vjetar i tješili smo se i zaspalo se...
Ponedjeljak jutro, sunce sija, golubovi se vratili svojim udvaračkim ritualima po balkonu, jutros zvuče utješno, kao da je opet sve na svojem mjestu, u parkiću mir i tišina, i osjećaj silne zahvalnosti za mir, tišinu, jutro, sunce, doručak, struju, vodu, grijanje... potres u zgb udario je po određenoj mjernoj jedinici svima jednako, a posljedice su od onih klikabilno devastiranih starih ciglenih zgrada i otpalih fasada koje su obišle cijeli svijet, i manje-više netaknuti socrealistički grdi betonski kvartovi kojima se izgled promijenio samo po rasporedu parkiranih auta... naime, zaposjeli su njima livade daleko od zgrada zlunetrebalo. Imamo sreće da živimo u tako jednom nelijepom tvrdom betonskom bloku iz zlatnih osamdesetih koji se uspješno nosi s određenim brojem mjernih jedinica, a više od tog broja nije baš ni predviđeno za ove krajeve.
Mimo toga čini se da s virusom neće biti sreće, po njemačkom iskustvu dalo bi se zaključiti da najveć od svega znači imati moderne i dobro organizirane bolnice i discipliniran narod, jučer su se naše bolnice iz doba austrougarske složile kao lego kockice, a izbezumljen narod poskakao u auta i razbježao se do krajnjih granica, elem, slijedimo primjer talijana po ponašanju, a bolnica sad imamo manje nego prije. Ipak, i dalje smo dovoljno glupi da se ponosimo jer nam se navijačka skupina može bolje organizirati nego javna služba. Da ima malene ručice virus bi sada jako zadovoljno trljao njima, ali nema ručice nego samo volju za preživljavanjem i razmnožavanjem... život i to.
Meni je do termina finala razmnožavanja preostalo još dva mjeseca i kojih par dana, ako izguramo do kraja bit će to lijepo toplo vrijeme puno komaraca, neće biti ni tako hladno za rađanje u šatoru, u ova dva mjeseca ću valjda uspjet skupit onih par fantastično nužnih stvari za rodilište, u zadnjem pohodu na DM otkrilo se da su upravo te police prazne, al dbr, ove današnje rodilje svakako imaju prednost, nisam baš nimalo optimistična što se karantena i virusa i funkcioniranja društva za ta dva mjeseca tiče, za sada preostaje makar uživanje u svakodnevnoj zahvalnosti za svakodnevne sitnice. Danas imamo struju, vodu, grijanje, sunce, doručak, ručak i pun frižider. Napravit ću i fini zdravi kolač od datulja i oraščića. Divan dan. A i kakila sam jutros. Malo krvavo, ali sve u službi novoga života...
Kada Zagreb izranja iz sna...
Otkad sam doselila u ove krajeve čekam da dođe taj jedan veliki i sve ove godine strahujem joj samo da ne bude usred zime pa da ne moramo ćubiti u šatorima na onoj velikoj pesjoj livadi po toj hladnoći, neka bude po ljeti, bilo bi lakše. Makar psihički. I psihički nije moglo valjda u gorem trenutku. Gore za grad, mene baš ugodno drže ti neki hormoni neuništivosti, bu prošlo....
Zašto sam ga čekala? Zato jer su mi tako rekli, da zgb je na rascjepu koji se jako pomiče svakih stotinjak godina i evo, baš je prošlo malo više od sto godina i baš mu je vrijeme.. s jedne strane, to kad očekuješ bude onda manji šok, s druge nimalo ugodno budit se s pogledom u ormar koji lupa, škripi i zapomaže, imali smo sreće s ljuljanjem, da je bilo pod drugim kutem vjerojatno bi nas ormar poklopio onako zbunjene u krevetu, ovako ga je samo ljuljalo po dužini. Mužjak je bio već budan i nešto samo opsovao a kad se sve smirilo onda mi krenuo brojat otkucaje, otkucaji dolaze naravno naknadno, ono kad adrenalin navali i potjera u bijeg, naravno da smo ovako lijeni i usporeni ostali u krevetu i sačekali drugi udar u nadi da će biti slabiji. I bio je. I treći isto, prije njega smo se stigli i otuširati, svaki sljedeći ljulj bio je sve slabiji, ali svaki kad počinje izaziva novi strah, nije neko čudo da su se susjedi cijelo vrijeme rastrčavali unutra-van iz zgrade... nije čudo ni da su posjedali u aute i napravili mjesta na parkingu, i nije čudo da se u sekundi zaboravilo zašto se ne smije iz stana, kuće, grada... ostatak dana smo se potrudili ulovit se normalnog života, tržnica, ručak i to... sjetilo me sad tek da sam jučer planirala danas čistiti ormar i napraviti mjesta za nadolazećeg člana, iz nekog razloga cijeli dan izbjegavam taj ormar, nemrem se oteti dojmu da beba što više raste a ovaj se svijet sve više pretvara u apokaliptično mjesto, treba se brže bolje nekako izvući iz te sulude narcisoidnosti...
Karantena mi je inače ok, malo mi fali teretanica i zbunjuje me samo što ni mužjak više ne ide na posao pa ne znam koji je dan, zbunjuje me ustvari sve više stvari i sve više ovisim o njemu, dok je tu i dok psuje na ormar sve je u redu... kažu da postoji taj trudnički mozak koji jako odlepljuje od racionalnog i lupa na emotivno, emotivno baš i nisam nešto napredovala, dapače, razmišljam pustiti golubove da naprave gnijezda na balkonima jer možda će nam pofaliti jaja, a možda i piletine, pretpostavljala sam da roditeljstvo i majčinski instinkt znači izuzetno pojačanu sebičnost koja opravdava samu sebe, pretpostavila sam jako dobro onomad dok je racionalno još radilo.
Ipak, jutros mi je baš bilo drago kad je golub između dva ljuljanja sletio na balkonski prozor i malo mi kuckao po staklu, to inače ne radi, inače guguče onoj svojoj kurvi golubici pa me budi pa šizim i trčim vanka sa špricom na vodu da ih poplašim... jutros je izgledalo kao da provjerava jel sve ok.. ili mjeri možda kvadrate koje će dobit kad se sve sruši... uvjerila sam ipak sebe da je to znak da je najgore prošlo jer životinje, seizmičko čulo, ovo-ono i ostale stvari koje ne znamo ustvari.... delfini se navodno nisu nikad pojavili u Veneciji a ni oni slonovi se nisu napili, sve su to fejk njuz, postalo mi danas izuzetno naporno na društvenima mrežama, sve više napada strah od ljudi, ovo drugo manje-više....
Jutros se činio kvart nekako ljepšijim nego svih ovih mjeseci... sunce grije, proljeće je tu, a kao da je netko odlučio urediti svo ono smeće i posložiti one od zadnjeg nevremena razbijene kante i kao da se netko pokušao barem donekle pokazati da imamo kontrolu nad svojim životima i konačno smo, eto, skontrolirali sadržinu onih patetičnih bofl plastičnih kanti za smeće koje lete po ulicama pri svakom malo jačem povjetarcu. Danas nije bilo smeća nagomilanog na kante i razbacanog po livadama, lijep jedan prizor, za promjenu, malo.
Jutros se čak i mali konzum malo uspio bolje opskrbiti nego jučer. U tu sam svrhu uspjela izbrojati petnaestak dvopeka, kupila opet jedan. I dva dukatos masna jogurta jer mi fino pašu. I jedno pakiranje kokica jer fino ubijaju žgaravicu. I jedan oveći paket mini uložaka jer, istina je, trudnoća pomlađuje pa vagina veselo slinavi, eto. 50 kn.
Na tržnici se isto činilo življe. Danas su radile sve piletinarnice koje jučer nisu, pa jučer nismo imali filete kao pojačanje za ručak. Danas je već u deset ona bolja prodavaonica bila u potpunosti opustošena i sve čistih, praznih, sjajnih limenih posuda koje su sve do prošlog petka po cijele dane bivale pune ostataka ptičje obdukcije. Ispred obje mesnice je i jučer i danas bio red od petnaketak ljudi, promet čini se žešći nego u najžešćih praznika, a od tri ribarnice samo je jedna imala gajbicu friških srdelica a koje se inače prodaju za deset kuna kilo, danas su koštale dvadeset. Kupila sam kilo srdelica jer to je još uvijek najjeftiniji omega tri, a djetetu se razvija sadržaj glave pa se za cijenu ne pita. Uz srdelice fino pašu blitva i krumpir vulgaris, a danas imamo i odraslo mladunče na ručku, odraslo može fino pojest, pa onda dvije vezice blitvi u ne baš najranijoj povrtnoj fazi - 40 kn. Krumpir se i dalje drži na 5 kuna kilo. Imam na tržnici ljude od finoga krumpira pa dvije kile krumpira za zalihu zlunetrebalo. Nisu oni svaki dan na tržnici, a moram doma neke fine guzice hraniti. Gunđa se kad krumpiri nisu baš tako fini, fini.
Voće danas ništa jer žgaravica meni a njima mandarine postale nezanimljive. Imam neki limun pa ga cijedim jer limun ne čini žgaravicu. A imamo doma i starih banana, radit ću mafine kad im kora pocrni još malo više.
Ne znam što će biti s tržničarima kad država poludi pa nas potjera u potpunu karantenu. Ovo što su krenuli brijati cijene neće ih spasiti, a i skoro da bi mogla reći da neka im jednom kad ih stigne. Ali nema se tu ništa ni govoriti, u globalu smo ionako svi najebali.
Inače slinim čim malo zahladi, sinusi su mi slaba točka, a ovo poduplavanje volumena sveukupne krvi samo je poduplalo i probleme sa sinusima, tako da slinim i teško dišem istovremeno. Na tržnici mi obično krene kapati voda iz nosa, što inače nije nešto strašno, ali danas jest. Ljudi bauljaju s maskama a ja hropćem tako slinava, trbuh mi se još uvijek skriva ispod kombinacije kratke jakne i tankih nogica, ali sline teško sakriti pa me zaobilaze. Ovi s maskicama posebno. Ljudi su preplašeni i zbunjeni i jedni drugima ponavljaju vijesti koje ne razumiju a koje je netko njima pokušavao prenijet sve ove dane, ekstroverti po društvenim mrežama svaki dan objavljuju pedeset statusa u kojima hrabro proživljavaju samoizolaciju, do deset ujutro su mi pokupovali sav kruh, a ni jaja neće dugo potrajati, našla sam jednu litru mlijeka u malome Konzumu i slinila malo po blagajni, blagajnica je imala kiruršku masku i objašnjavala starijima da moraju ostati doma. A starijima doma dosadno. A i svi se volimo kurčiti pomalo ipak, a kud ćeš bolje prilike dok se još nije razmahalo...
Moja smiješna teretanica je zatvorena, yoga za trudnice na koju sam planirala ići ali nikako da potrošim tih tristo kuna isto, nikad neću uživo naučiti kako disati i namještati zdjelicu, morati ću se i ja prebaciti na online učenje. Uštedila sam tristo kuna nauštrb fine ekonomske krize koja nam se grohotom cereka, sigurno će me te pare spasiti, bolnički tečaj za porod koji je također bio u potpunom rasulu i neorganizaciji naprasno je prekinut i odgođen do daljnjega, zadnje smo učili sve o epiduralnoj i sredstvima kontra bolova, otkrila sam da su žene koje se svađaju po društvenim mrežama da porod niš ne boli i da je to prirodno i samo tak, uglavnom seratorice koje su sve redom koristile kemiju kontra bolova, ako već ne epiduralnu a onda onu lakše dostupnu, ne krivim ih, ležati satima na tako grdom mjestu u bolovima nije nikakva zabava, zašto se ne zdrogirati ako se ima prilike a legalno je, nervira me samo što se kasnije prave pametnima i važnima i snažnima. Ljudi...
Žgaravica me i dalje kolje, uspijevam je ubiti dvopekom, maslacem i medom, našla tri kutije dvopeka u malom konzumu, naravno, uzela samo jednu, spavam malo, žgaravice radi također, nisam baš u nekom poletu, mozak se lagano gasi a ni dijete neće biti baš jako pametno od ovako šugave prehrane, kažu da se sad najveć razvija mozak, ne znam od čega će se razviti, nemam ni debelu guzicu a kažu da iz debelih guzica izlaze najpametnija djeca, bit će sirota glupa, a ni ljepota joj se baš ne smiješi.
Doktorica ju zato voli, zove ju lukavom fajtericom koja se provukla bez poziva i hormonalnih dodataka i preživjela taj surovi okoliš bez ikakve pomoći, iz nekog razloga je izabrala pojavit se u stare nerotkinje koja se pentra po planinana i nimalo se ne čuva i ne miruje, u vrijeme kad je cijeli svijet pred kolapsom od gubitka benefita na koje je navikao... a mi nismo napravili nikakvu zalihu. Dupe znamo oprat. A i opušteni smo skroz. U ovom trenutku najopasniji je ljudski strah i stampedo, nismo daleko od toga.
Nemajka na tečaju
Mužjak je od samog starta zabrinut za moju sposobnost majčinstva. On je, naime, oduvijek bio taj koji je pekmezio na malenu dječicu, njihove ručice, nožice, okice, on je taj koji veselo zabavlja tuđe bebe u autobusima, brodovima i ostalim skučenim mjestima na kojima svaka strana pomoć smorenim roditeljima dobro dođe, meni su zato malena dječica oduvijek bila nečiji tuđi zadatak u kojeg bolje da se ne petljam. Od svih tih slatkih ručica i nožica meni se vidio samo preveliki zadatak i ogromna obaveza, nečija tuđa, bogufala. Ali sam zato oduvijek pekmezila na malene kučiće, mačiće, piliće, gušteriće, zmijiće, paukiće, štogod samo da nije ljudsko. To jer je ljudsko uvijek najzaštićenije i najsigurnije, a sve ovo drugo, sve je prepušteno ljudskoj zlobi i nebrizi i tom... okrutnom životu. Zato nisam nikad prezala od spašavanja kučića i mačića i zato mužjak brine za ono što od milja zove izopačeni oblik majčinstva. Ili uvrnuti, ili tako nekako.
S druge strane, mene ne brine to moje izopačeno majčinstvo. Pretpostavljam da će se poslužiti svrsi jednom kad prepoznam bespomoćno biće koje nema nikog drugog, nego, eto mene. Kao i svi oni maleni mačići koje sam trčala hraniti iz one bočice za kapanje nosa zato jer je jedina imala gumeni čep nalik na cicu a dovoljno maleni za malene mačje ralje. Malene mace kad se nažderu tog groznog stranjskog mlijeka treba onda masirati po nabreklim trbusima da se pokaku i popiške, inače uginu. Poneki su preživjeli, ali u mojem djetinjstvu nije bilo nikakvih uputa, kako ni za zamjenu mačjeg mlijeka, tako ni za masažu. Bili su samo neki odrasli ljudi koji su govorili: nema matere, uginuće, pusti to.
Tako da ne brinem za svoje instinkte nimalo. Ni za to što me malena dječica ne pekmeze. Može to biti i prednost, vidjet ćemo.
Nama je u međuvremenu krenuo tečaj u rodilištu. Mužjakova mater kada je njega trebala roditi onda je ona isto imala tečaj u istom rodilištu prije, eto, brat bratu, pa pedeset godina. Onda je to bilo nešto revolucionarno i napredno i navodno je jako pomagalo neukim rodiljama da se riješe straha i nedoumice tako da se prije svega malo upoznaju sa mjestom i situacijom i procedurom. Nekada davno znanje se prenosilo usmenom predajom, usmena predaja fino se dadne iskriviti, tako da je tečaj s pravim osobljem na licu mjesta bio od velike koristi. A tečaj kao tečaj, čini mi se da se nije puno promijenio u tih pedeset godina, s druge strane polaznice tečaja u današnje vrijeme dolaze na tečaj s puno više znanja i informacija i očekivanja, što bolničarima nije na neku radost. S druge strane, to što se način rađanja u tih pedeset revolucionarnih godina u našim bolnicama nije promijenio uopće, to istim tim bolnicama i ne služi baš na čast i ponos i diku. S treće strane, kako stvari stoje, opet, možemo biti sretni da netko tamo uopće radi... a sve više postajem malodušna i bespomoćna prema tom činu i sve se više pripremam na to kao da svjesno ulijećem u neku neizbježnu saobraćajnu nesreću u kojoj se nadam proći sa što manje ozljeda i posljedica. Kako po tijelu, tako u glavi.
plačipičke svuda svuda oko nas
Ma to ti je sve piškin dim, porod malo boli, to ti je jedva kao da imaš menstrualne grčeve i to ti je sve prirodno.
Jednom sam prirodno imala menstrualni grč koji je bio tako jak da mi je oduzeo sposobnost hodanja i govora, a najgori od svega bio je strah jer tako nešto nikad prije nisam osjetila i nisam znala jel mi puklo slijepo crijevo, jel mi se raspala maternica, jel nedajbože vanmaterična, jel nešto stopedeseto, da li da zovem hitnu pomoć i koj mi se kurac ovako oduzetoj događa. Srećom, bila sam kod kuće, dočepala se kauča i kad je popustilo dovoljno da mogu opet pomicati noge odvukla sam se do kutije s lijekovima i drmnula jedan Voltaren pa da vidimo... nakon petnaest minuta grč je popustio do granice podnošljivog i nesmetano pustio potoke menstrualne krvi, kao što je prirodno i normalno pa sam zato i dobila zalihe Voltarena, da prirodno i normalno ne postanem anemična. Prirodno i normalno, sad se samo sjećam da me bolilo, da se bol širila kao rezanje oštrim nožem iz trbuha do kukova i tu me zacementirala, i tu bol samu po sebi nikad više ne mogu dozvati da bih je osjetila ovako iz čista mira, ali mogu se zato sada praviti jako važnom i hrabrom i reći da to je bio piškin dim, ih, pih, plačipička onaj koji tvrdi da menstrualna bol boli. Malo boli pa prođe. Kad prođe onda si ribica Dora. I nastaviš usisavati po stanu ili što već.
Nedavno smo bili u avanturi po Africi, tamo upoznali jednu mladu domorotkinju, dvadesetogodišnju majku trogodišnje curice, a onda doznali da mlada majka ima još jedno dijete, skrivenoga sedmogodišnjeg sina s mentalnim problemima koji je jedva preživio njezin prvi porod, jer se u Africi prirodno i normalno počinje jako rano sa seksualnim odnosima bez ikakve neprirodne zaštite, naravno, a onda se prirodno i normalno rađa u kolibama a ne rade se pritom drame oko doula, prisutnosti muževa, doktora i medicinskog osoblja, nego onako, prirodno normalno, porod se zakomplicira, majke prirodno i normalno umiru ili rađaju djecu koju poslije skrivaju ili zakopavaju. Statistike o tome jedva da postoje jer one se ne vode u plemenskim zajednicama, ali misionari koji s lokalnim življem imaju posla kažu da to je kod njih tako, prirodno i normalno i često.
Nešto s nama u razvijenom svijetu mora biti jako neprirodno i nenormalno kada smo se odrekli takve jedne blagodati.
Bili smo također i u Vijetnamu, krasna zemlja srdačnih ljudi, tamo smo se rado miješali s lokalnim stanovništvom pa smo i putovali među gradovima u njihovim prijevozima, bilo je zanimljivo ono kada bi imali pauze na autobusnim stanicama, mi bi kontra ukočenosti od sjedenja prošetavali gore dole, a Vijetnamci bi kupili neke lokalne oblizeke i onda svi redom čučnuli, ručali svoj ručak poslagani kao neki pilići uokolo autobusa i oporavljali se od neprirodnog sjedenja tako, prirodno i normalno čučeći. Mi probali isto čučnuti, izdržali nešto malo a onda skoro popadali u nesvijest kad smo ustali. Nama čučanj nije ni prirodan i normalan. Uredska stolica, da. Fotelja, da. Kauč, isto.
Ima nešto skroz poremećeno u našem zapadnjačkom odnosu prema tom fenomenu, prirodnom i normalnom, otišli smo jako daleko od njega i sada ga se nekako s nostalgijom prisjećamo i pokušavamo dozvati natrag i to se već neko vrijeme skoro pa uspješno događa u zemljama razvijenijim od ovog našeg patrijarhalnog zapećka, kod nas se još uvijek igra samo na kartu pametovanja i pometanja pod tepih.
Porod je kažu, prirodan i normalan, imaš te neke hormone koji igraju svoju igru i kad je sve u redu onda imaš navale endorfina u dovoljnim količinama da ublaže bol i porod prirodno i normalno ne boli. Dapače, donosi na trenutke neponovljive navale sreće i ljubavi. To se sve lijepo proučilo u medicini i mi to sve znamo za razliku od afrikanaca i ostatka prirodnog i normalnog svijeta. Mi smo isto tako proizveli i hormone koji nisu prirodni.
Mojoj strini je doktor prije trideset i toliko godina predložio da potaknu porod umjetnim hormonima jer je bilo ljeto a njemu je trebalo poći na godišnji, pa mu se nije dalo čekati da njoj to prirodno i normalno krene. Strina, visokoobrazovana, pametna žena, vjerovala je svojem doktoru, šta će... a onda je naučila šta je to drip i upisala se u onu rijetku skupinu žena kojima je drugi porod bio horor u odnosu na prvi. Prirodno i normalno je da drugi porod traje kraće i bude lakši. Ali dobro, to je bilo prije trideset i toliko. Prije samo deset moju su prijateljicu sterali na drip jer im je pofalilo kreveta na odjelu pa su odabrali par njih "zrelijih" da ih se riješe na silu. Ponedjeljak, jbg, treba to očistiti malo. Njezin "prirodan i normalan" porod bez lijekova kontra bolova završio je tako da joj je doktorica ležala na trbuhu i silom gurala dijete van. Njezino iskustvo s prvog poroda je najveći užas kojeg je ikad iskusila. Kad je nakon njega išla na prvi pregled, nisu mogli napraviti pap test jer su je previše zašili, onako prirodno i normalno popucanu.
Umjetni hormoni su kao pomoć kod poroda u razvijenijim zemljama koje zbilja pokušavaju porod učiniti prirodnim i normalnim skoro pa skroz izbačeni iz upotrebe, kod nas se još uvijek koriste naveliko, a žene koje su na njih prisiljene nazivaju se plačipičkama. A najžalosniji dio je onaj kad žene hrane svoj ego tako da same od sebe koriste taj izraz...
Hajdihoj tu ju tu!
Onokad smo zadnji puta nedavno to bijaše tek, pohodili niskozemsku, tamo nas je na aerodromu dočekivao jedan carinik u nekoj smiješnoj kućici, bio je malo u toj svojoj kućici podignut na nekom podestu na stoličici pa se vidjelo kako mu škemba malo kipi, a imao je i neke sjedine po licu, više bi mu ustvari pasalo odijelo djeda mraza nego to neko, policijsko, a i sam onaj veseli uzvik dobrodošlice: hajdihoj, što vas to dovodi u naše krajeve? više je pasao nekom ulazu u veseli teatar nego ozbiljnu zemlju, ali, ipak, uz onaj široki osmijeh dobrodošlice bilo mi je dovoljno da mu poželim reći da sam došla ostati zauvijek i raditi štogod treba, čistit, ribati, prati podove, guzice, štogod, samo neka me i dalje tako veselo pozdravljau nepoznati ljudi, a posebice ovi u ozbiljnim uniformama. Ipak sam umjesto toga uspjela nešto izmucati o mužu, poslovnom putu i da sam ja tu samo za ukras... naravno da me i takvu pustilo, sve je to ionako formalnost, ali u ovom slučaju formalnost odrađena na zavidno toploj ljudskoj razini.
U tih par dana boravka i vucaranja po malim gradićima i ledenom sjevernom vjetru i onoj dosadnoj sukišici, ta zavidno topla ljudska razina nenametljive i vesele komunikacije ponavljala se gotovo u svakom pokušaju komuniciranja s lokalnim življem, od konduktera u vlaku, tetke u hotelu, tetke na tržnici, tetke na blagajni supermarketa, svugdje taj neki osmijeh i veseli glas ljudi koji čini se kao da su jako sretni i zadovoljni svojim životima. A kad pogledaš malo bolje, sve sivo, hladan vjetar puše stalno, kiša pada skoro bez prestanka, kišobran ne pomaže jer vjetar prejak, uglavnom smo se nasmrzavali i nacvokotali, a sve sobe su nas dočekivale ledene jer škrta kalvinistička duša neće grije prazni prostor, morali smo si sami upogoniti kilave neke radijatore... uglavnom, iljadu i jedan razlog za njurganje, žaljenje, zapomaganje, ali, oni tamo, svi sretni... Posebno su me fascinirale one situacije kada kiša po tko zna koji puta u danu ponovno krene, a oni i dalje veselo jašu one svoje bicikle, bez kapa, šalova i rukavica, i nikad neću zaboraviti onu žemskinju duge plave mokre kose kako pedalira po ledenoj kiši kao da je najljepši ljetni sunčani dan, dok smo se neka talijanka i ja bogobojažljivo skrivale ispod neke nadstrešnice, svaka ispod vunene kape i kapuljače pride, zlunetrebalo...
I uvijek tako, kad se vratim iz takvog okruženja pa pokušavam onda čim duže zadržati te neke nove senzacije o tom nekom drugačijem načinu života, pokušavam čim manje slušati sve one naše žalopojke s tržnica, dućana, radnih mjesta, kafiće više ne pohodim pa ću ih zanemariti, zanemariti frustrirana službena lica koja su tako moćna i uzvišena iza svojih službenih uniforma, zanemariti svaki nadrkani pogled umjesto dobar dan, izvolite, od sveg zanemarivanja na kraju ispadam usamljena i jedina luđakinja koja se usred zime vozi po kiši po život opasnim ulicama bez ikakvog mjesta ni nade za bicikliste, ali svejedno, zahvalna sam nakraju za svako putovanje i svako novo iskustvo koje mi donese pomak iz tog nekog, izvana nametnutog stanja svijesti. I zato mi, eto, ne bi bilo ni najmanje teško i s trbuhom se ponovno gegati po sivoj kišuljici, a ionako bi taman trebali procvjetati tulipani, i taman bi vjetrenjače među njima trebale izgledati baš onako jako lijepo, a ljudi su tamo ionako u svako doba godine podjednako opušteni, pa bilo da padaju sjekire ili cvetaju lale...
No, ništa od toga. Poslovnjaci otkrili da se corona neće širiti preko skypa, uštedit ćemo mnoge novce za krevetić i kolica i benkice i penkice...
Nebo je žuto
Negdje tamo davno u ranim dvadesetima, pa i prije kada bi se potezalo pitanje poroda, najveć od svega me užasavala bolnica. To neko hladno i tuđe mjesto gdje neki odrasli i nadrkani ljudi viču i naređuju, i gdje nemaš neko pravo glasa, ni pojma što ti se uopće događa. Onda sam načula da tamo vani u razvijenom svijetu postoji taj neki porod kod kuće, koji je u nedostatku groznih odraslih ljudi i groznog mjesta kao što je bolnica sama, postao popularan jer je umnogome opušteniji pa samim time, veliju pobornici, i ugodniji. Pobornici kućnog rađanja zaklinjali su se u nedostatak stresa koji sobom nosi nedostatak adrenalina, a adrenalin je uglavnom glavni krivac zašto se porodi otežu i traju do beskraja. Jednom aktiviran adrenalin govori tijelu da mora pobjeć a da bi bježalo ne može se istovremeno baviti rađanjem, pa se cijela akcija igre hormona obustavlja. Što pomalo objašnjava i sve one slučajeve kada trudovi krenu kod kuće a onda odjednom nestanu dolaskom u bolnicu. A onda uglavnom krenu i problemi, i trudnica koja zauzima krevet i troši naše vrijeme i ajmo je napucati umjetnim hormonima da je se riješimo... Uglavnom, prije tih, skoro pa trideset godina, pričala mi prijateljica koja je studirala u Njemačkoj da je jedna njena cimerica tako rodila kod kuće u sobi. Jer to se vani moglo. Navodno su je čuli da je jednom vrisnula, a onda im je malo poslije svima pozlilo kada su u kupaoni naletjeli na frišku posteljicu u lavoru. Osim toga, sve super i sve pet. Mislila sam u to doba kako smo mi spori i zaostali, ali kako bi to svejedno možda moglo se i kod nas jednog dana, i da ako se ikad bude moralo dogoditi, onda ću svakako tako. Trpit najgore patnje u miru i blaženstvu sobe svoje.
Trideset godina poslije napredovali smo dovoljno da udruga Rode izda jednu krasnu knjižicu u kojoj su detaljno i poučno objašnjene sve stavke i proces poroda i nakon čitanja koje se porod ponovno učini kao nešto što baš i ne mora ostati urezano u sjećanju kao neizbrisiva trauma, nego, nešto, onako, skoro pa prirodan proces, reklo bi se... No, da bi se to postiglo, prvo se mora postići nešto što se kod nas ne nudi ni u tragovima, ugodna atmosfera za početak, jelte. Ipak, da ne bi bilo sve isto kao u prošlome stoljeću, uveli smo u međuvremenu i porod u kadi, doduše u samo jednoj kadi, doduše samo u jednom gradu, ali mala smo zemlja pa nije teško skočiti do nekog drugog grada i nadat se da će kada pritom biti slobodna, a uveli smo i doule. Za doule nisam nikad čula do trenutka dok se nije trebalo zaozbiljno suočiti s tom strahotom, a igrom slučaja, jedna je baš imala poučno predavanje o porodima i bolnicama, pa šteta propustiti. Inače, doula je jedna divna i krasna i topla osoba koja radi kao pratnja i podrška na porodu, za razliku od izbezumljenih muževa ona ima iskustva, školovana je, izrađala se, skoro da nema što nije vidjela i pobornici se opet kunu da kad imaš nekoga tko te zna utješiti, izmasirati, savjetovati, objasnit što ti se događa i najporaznije od svega - donijeti ti čašu vode (sestre ipak nemaju vremena za toliko tetošenja), da onda bude puno lakše.
Po mojem iskustvu, postoje neke dvije vrste ljudi. Oni neki koji ne znaju biti sami i kojima će svaka ruka i svaki savjet uvelike pomoći, i mi neki, koji kad ne doživimo s nekom osobom bliskost ili onaj čuveni "klik", sve lakše podnosimo sami nego uz tu neku osobu s kojom se ne uspjevamo "naći". Zato se još uvijek premišljam oko doule. A i stara sam, svoj optimističnosti moje doktorice uprkos, nekako vjerujem da mi je carski naklonjeniji...
No, doulino predavanje ponovno je bilo ono nešto, opis poroda kao iskustva koje ne mora nužno biti traumatično. A i ponudila je neke praktične savjete oko privatnih i svih naših bolnica, stanje je, naravno, i dalje poražavajuće, od četiri ponuđene javne bolnice u metropoli samo dvije nude opciju kretanja za vrijeme trudova i opciju biranja između par položaja rađanja. Što mi je makar pomoglo da krenem na sljedeći korak, odabir te bolnice u kojoj ću se prvo prijaviti na tečaj za rađanje, oporavljanje, dojenje i sve ono što slijedi kasnije, a onda se tamo pokušati uvjeriti koliko su u stanju udijeliti neko povjerenje, kao što ga, npr, doula sije, pa onda opet malo razmisliti... na tečaj se naručuje telefonom, određeni sati u danu, javila mi se tamo neka nadrkana sestra, koja je jasno davala do znanja da mrzi svoj posao, ovaj svijet, mene što sam ju nazvala i taj jebeni tečaj i koja ga budala izmisli kada su žene prije lijepo rađale u polju i nisu se toliko užasavale... sreća pa sam nazvala bolnicu koju je doula sama preporučila kao najbolju u gradu, početak svakako obećavajuć...
Mužjak se zainteresirao za virus a kako voli statistike i brojke tako je došao do računice da ćemo se svi razboljeti od korone. Neki više, neki manje ali, eto jbg. Neizbježno. Još se uvijek razmišljam o skoro pa posljednjoj šansi kratkog putovanja u Nizozemsku, to koristimo gužvu kad njemu plate da ide tamo raditi, pa onda samo meni treba kupiti kartu i platiti smještaj, inače nam je zapad odavna preskup da bismo iz čista mira priuštili si neki izlet na tu bandu. Zahvaljujući tom statusu u zadnjih par godina smo upoznali Bugarsku, Grčku, a smješkala nam se i Rumunjska. Sad nam se naveliko već krevelji preuređenje stana i pravljenje mjesta za krevetiće, zibalice, presvlačilice, dojilice, klokanice, dekice, pekice, dudice, igračkice i raznorazne umanjenice za koje tržište veli da su must have ako se ima imati beba. Meni potpuno nepoznati teritorij, ali čini mi se i pomalo prenapuhan i nepotreban, ovako u startu. Ovako u startu znadem mnoge buduće majke koje se beskrajno vesele svim tim krpicama i opremanjima i stvarčicama i to im bude najveći dio planiranja budućnosti za svoje najdragocjenije zlato... mene samo tješi da će biti ljeto i puno kontakta koža na kožu i znojenja i nespavanja i nervoza i komarci i ambrozija, ustvari, od sveg veselja samo pokušavam osmisliti kako doskočiti problemima koji se još nisu ni stvorili. Uobičajeno stanje svijesti.
Ali, prije toga, putovanje, korona i što ćemo. Najdraže od svega mi je što ne moram mirovati i što se mogu kretati, a i kad ležim na kauču ne mogu baš mirovati nego me trese neka nervoza u nogama. I elektricitet isto. To je valjda taj suhi zrak i puno električnih aparata i puno odjeće i sve neke sintetike okolonaokolo. I trebala bi piti puno više vode, kažu. Voda mi uglavnom vrlo brzo napuni želudac i onda stoji negdje napol grkljanja i ono must do udebljati se 15 kila mi isto ne ide baš. Ne žalim se od toga, i taj dio mi se čini malko pretjeran, ali možda sam u krivu, vrijeme bu pokazalo. Uskoro krećemo na oni tečaj u rodilište, sve se nešto nadam bit pametnijom i lakše donositi odluke nakon svih tih novih saznanja, na kraju me sva ta nova saznanja samo zbunjuju i svaka nova teorija ima nekoga tko ju pobija jer ovo, jer ono. Idealna medicina trebala bi se moć posvetiti svakoj jedinki individualno, a kako je to nemoguće tako smo svi manje-više kolateralne žrtve pravilnika kojih se medicinari slijepo drže. A to je nakraju najveći domet i najbolje što nam se može ponuditi. Tečaj će biti u istoj onoj bolnici koju sam prije četiri godine hodočastila na svakodnevnoj bazi dok se otac u onoj otužnoj sobi opraštao od života... imam možda još uvijek problem s tom bolnicom a i sa osobljem, a i sa našim ljudima općenito. Sav taj nered i kaos i neorganizacija i guranje preko reda i frustracije i neljubaznost... sve to ide u rok službe i must take jednom kad se moraš predati u ruke bolnicama i bolničarima. Valjda do tada vježbati nedodorljivu introvertiranost i odvojenost od ovoga svijeta, putovanja su za to najbolji lijek, svijet se onda čini tako velikim mjestom prepunim mogućnosti i prilika, a naši životi i problemi tako maleni i smiješni i bezvezni...
Oznake: cvjetna livada
01.03.2020. u 10:44 | 6 Komentara | Print | # | ^