Otkad radim od kuće, što uglavnom podrazumijeva kuhanje ručka oko podne s otvorenim oberlihtom, navikla sam da u to doba u parkić stiže i jedna ekipa koju od milja zovem pička-kurac-ekipa, radi se o nekoj dječici koja svojim nemutiranim glasićima jebu jedno drugom mater, puše kurčeve, prijete se jebanjem, hvale se što su sve pojebali i koga će sve pojebat i s kime im je jebanje bilo najbolje, po glasićima bih rekla cca 10-11 godina, po količini energije kojom usput udaraju po šipkama rekla bih kronično neispucani. Po količini agresije pitam se tu i tamo kako im je sada kod kuće, i da li ih tuku...
Parkić-igralište ispod našeg prozora i dvaju balkona, i pogleda u svijet općenito, već je danima ograđeno nekom žutom trakom, elem, danima je zabranjen pristup, elem, danima već nema cike, graje, vikanja, vrištanja i najveć od svega nema škripanja one ogromne ljulje po kojoj svi jašu, ali nitko je ne želi podmazati. Uostalom, škripi otkad je postavljena i to joj je valjda tvornička postavka. Trebalo bi biti nešto jako teško, strašno i zlokobno u mirnom, tihom i mrtvom dječjem igralištu, ali, ustvari, guštam. Jbg. Ne fali mi živost u obliku roditelja koji vrište na djecu, ni djeca koja vrište na roditelje, a bogami ni pička-kurac-ekipa. Ima već skoro dvije godine da su ugradili te neke ganc nove ljulje za djecu i one, metalne naprave za vježbanje malo odraslijih i postarijih i od tada trpim histeričnu galamu na svakodnevnoj bazi, malo graju, malo škripu, malo lupanje i nabijanje nekih metalnih stvari, navikne se čovjek, ali ovih par dana mira i blažene tišine govore koliko se ustvari nemoguće naviknuti. I koliko je olakšanje... ne znam kada će mi taj život i živost pofaliti. I hoće li. Mužjak kaže da se sad konačno vidi koliko mi fali moj zimsko mrtvi život na mrtvom zimskom moru kada se može osluškivati samo grobna tišina, a na ulici nema ni pasa. Kaže isto tako da kada su njegovi kolege lani morali tjedan dana boraviti u bivšem selu mome malome po službenom zadatku, zaključili su onda da bi se nakon mjesec dana od tolikog pritiska tišine i mrtvila najverojatnije upucali. Mora da im sada nije laka.
Jučer sam ipak prekinula kućnu karantenu, mirovanje nije dobro za mene, moram svakodnevno hodati po ure minimalno, pa sam napravila veliki krug po kvartovskom friško ledenom zraku i posjetila DM. Svidjelo mi se sve to. Jbg. Nije naš mentalitet, ali baš je divno kada se ljudi u dućanu ne zalijeću jedni u druge i ne preguravaju nego poštuju taj neki tuđi prostor, to neko tuđe postojanje. Poštuju ustvari kurac krasni nego su usrani od straha jedni od drugih, ali posljedice su baš ugodne za život, ustvari. I to čekanje u redu bez da jedni drugima ližu ušne resice. I to nadvikivanje i pljuvanje iz neposredne blizine. Sve to izgleda tako neprirodno našem mentalitetu, ali, guštam, jbg. Nitko ne zna što će se iz svega ovoga izroditi, koliko će trajati i kako će sljedeći mjeseci izgledati. Nekako sumnjam da će stare navike jednog mentaliteta skrivene trenutno od straha tako lako ustuknuti jednog dana kada se sve ove zabrane povuku, bilo bi lijepo makar zadržati tu neku distancu koja tako nenametljivo pokazuje da primjećujemo i druge ljude, ne samo kao smetnju na putu do blagajne, nego kao nešto što ima pravo na svoj prostor i svoju količinu zraka. Možda....
Post je objavljen 26.03.2020. u 18:11 sati.