Hajdihoj tu ju tu!
Onokad smo zadnji puta nedavno to bijaše tek, pohodili niskozemsku, tamo nas je na aerodromu dočekivao jedan carinik u nekoj smiješnoj kućici, bio je malo u toj svojoj kućici podignut na nekom podestu na stoličici pa se vidjelo kako mu škemba malo kipi, a imao je i neke sjedine po licu, više bi mu ustvari pasalo odijelo djeda mraza nego to neko, policijsko, a i sam onaj veseli uzvik dobrodošlice: hajdihoj, što vas to dovodi u naše krajeve? više je pasao nekom ulazu u veseli teatar nego ozbiljnu zemlju, ali, ipak, uz onaj široki osmijeh dobrodošlice bilo mi je dovoljno da mu poželim reći da sam došla ostati zauvijek i raditi štogod treba, čistit, ribati, prati podove, guzice, štogod, samo neka me i dalje tako veselo pozdravljau nepoznati ljudi, a posebice ovi u ozbiljnim uniformama. Ipak sam umjesto toga uspjela nešto izmucati o mužu, poslovnom putu i da sam ja tu samo za ukras... naravno da me i takvu pustilo, sve je to ionako formalnost, ali u ovom slučaju formalnost odrađena na zavidno toploj ljudskoj razini.
U tih par dana boravka i vucaranja po malim gradićima i ledenom sjevernom vjetru i onoj dosadnoj sukišici, ta zavidno topla ljudska razina nenametljive i vesele komunikacije ponavljala se gotovo u svakom pokušaju komuniciranja s lokalnim življem, od konduktera u vlaku, tetke u hotelu, tetke na tržnici, tetke na blagajni supermarketa, svugdje taj neki osmijeh i veseli glas ljudi koji čini se kao da su jako sretni i zadovoljni svojim životima. A kad pogledaš malo bolje, sve sivo, hladan vjetar puše stalno, kiša pada skoro bez prestanka, kišobran ne pomaže jer vjetar prejak, uglavnom smo se nasmrzavali i nacvokotali, a sve sobe su nas dočekivale ledene jer škrta kalvinistička duša neće grije prazni prostor, morali smo si sami upogoniti kilave neke radijatore... uglavnom, iljadu i jedan razlog za njurganje, žaljenje, zapomaganje, ali, oni tamo, svi sretni... Posebno su me fascinirale one situacije kada kiša po tko zna koji puta u danu ponovno krene, a oni i dalje veselo jašu one svoje bicikle, bez kapa, šalova i rukavica, i nikad neću zaboraviti onu žemskinju duge plave mokre kose kako pedalira po ledenoj kiši kao da je najljepši ljetni sunčani dan, dok smo se neka talijanka i ja bogobojažljivo skrivale ispod neke nadstrešnice, svaka ispod vunene kape i kapuljače pride, zlunetrebalo...
I uvijek tako, kad se vratim iz takvog okruženja pa pokušavam onda čim duže zadržati te neke nove senzacije o tom nekom drugačijem načinu života, pokušavam čim manje slušati sve one naše žalopojke s tržnica, dućana, radnih mjesta, kafiće više ne pohodim pa ću ih zanemariti, zanemariti frustrirana službena lica koja su tako moćna i uzvišena iza svojih službenih uniforma, zanemariti svaki nadrkani pogled umjesto dobar dan, izvolite, od sveg zanemarivanja na kraju ispadam usamljena i jedina luđakinja koja se usred zime vozi po kiši po život opasnim ulicama bez ikakvog mjesta ni nade za bicikliste, ali svejedno, zahvalna sam nakraju za svako putovanje i svako novo iskustvo koje mi donese pomak iz tog nekog, izvana nametnutog stanja svijesti. I zato mi, eto, ne bi bilo ni najmanje teško i s trbuhom se ponovno gegati po sivoj kišuljici, a ionako bi taman trebali procvjetati tulipani, i taman bi vjetrenjače među njima trebale izgledati baš onako jako lijepo, a ljudi su tamo ionako u svako doba godine podjednako opušteni, pa bilo da padaju sjekire ili cvetaju lale...
No, ništa od toga. Poslovnjaci otkrili da se corona neće širiti preko skypa, uštedit ćemo mnoge novce za krevetić i kolica i benkice i penkice...