Mužjak je od samog starta zabrinut za moju sposobnost majčinstva. On je, naime, oduvijek bio taj koji je pekmezio na malenu dječicu, njihove ručice, nožice, okice, on je taj koji veselo zabavlja tuđe bebe u autobusima, brodovima i ostalim skučenim mjestima na kojima svaka strana pomoć smorenim roditeljima dobro dođe, meni su zato malena dječica oduvijek bila nečiji tuđi zadatak u kojeg bolje da se ne petljam. Od svih tih slatkih ručica i nožica meni se vidio samo preveliki zadatak i ogromna obaveza, nečija tuđa, bogufala. Ali sam zato oduvijek pekmezila na malene kučiće, mačiće, piliće, gušteriće, zmijiće, paukiće, štogod samo da nije ljudsko. To jer je ljudsko uvijek najzaštićenije i najsigurnije, a sve ovo drugo, sve je prepušteno ljudskoj zlobi i nebrizi i tom... okrutnom životu. Zato nisam nikad prezala od spašavanja kučića i mačića i zato mužjak brine za ono što od milja zove izopačeni oblik majčinstva. Ili uvrnuti, ili tako nekako.
S druge strane, mene ne brine to moje izopačeno majčinstvo. Pretpostavljam da će se poslužiti svrsi jednom kad prepoznam bespomoćno biće koje nema nikog drugog, nego, eto mene. Kao i svi oni maleni mačići koje sam trčala hraniti iz one bočice za kapanje nosa zato jer je jedina imala gumeni čep nalik na cicu a dovoljno maleni za malene mačje ralje. Malene mace kad se nažderu tog groznog stranjskog mlijeka treba onda masirati po nabreklim trbusima da se pokaku i popiške, inače uginu. Poneki su preživjeli, ali u mojem djetinjstvu nije bilo nikakvih uputa, kako ni za zamjenu mačjeg mlijeka, tako ni za masažu. Bili su samo neki odrasli ljudi koji su govorili: nema matere, uginuće, pusti to.
Tako da ne brinem za svoje instinkte nimalo. Ni za to što me malena dječica ne pekmeze. Može to biti i prednost, vidjet ćemo.
Nama je u međuvremenu krenuo tečaj u rodilištu. Mužjakova mater kada je njega trebala roditi onda je ona isto imala tečaj u istom rodilištu prije, eto, brat bratu, pa pedeset godina. Onda je to bilo nešto revolucionarno i napredno i navodno je jako pomagalo neukim rodiljama da se riješe straha i nedoumice tako da se prije svega malo upoznaju sa mjestom i situacijom i procedurom. Nekada davno znanje se prenosilo usmenom predajom, usmena predaja fino se dadne iskriviti, tako da je tečaj s pravim osobljem na licu mjesta bio od velike koristi. A tečaj kao tečaj, čini mi se da se nije puno promijenio u tih pedeset godina, s druge strane polaznice tečaja u današnje vrijeme dolaze na tečaj s puno više znanja i informacija i očekivanja, što bolničarima nije na neku radost. S druge strane, to što se način rađanja u tih pedeset revolucionarnih godina u našim bolnicama nije promijenio uopće, to istim tim bolnicama i ne služi baš na čast i ponos i diku. S treće strane, kako stvari stoje, opet, možemo biti sretni da netko tamo uopće radi... a sve više postajem malodušna i bespomoćna prema tom činu i sve se više pripremam na to kao da svjesno ulijećem u neku neizbježnu saobraćajnu nesreću u kojoj se nadam proći sa što manje ozljeda i posljedica. Kako po tijelu, tako u glavi.
Post je objavljen 10.03.2020. u 22:22 sati.